Gost 63. emisije “Priče s Baranima” bio je mr Ćazim Alković (1968), dobrovodsko dijete, aktuelni menadžer Opštine Bar, predsjednik Društva maslinara, izdavač časopisa “Maslinada”, vlasnik diplome sa tri fakulteta…
Bilo je riječi o djetinjstvu u Mrkojevićima, ljetnjem životu na Velikom Pijesku, gimnazijskim danima punim dešavanja, ali i činjenici da “iako sam sad prilično ozbiljan čovjek, kao mlad sam bio prilično nemiran, sam sam sebi stvarao zabavu”. Ostale su neispričane priče o njegovim mornarskim danima, skoku s broda i plivanju kroz kanal Marakaibo, spavanju na pultu trafika na željezničkim stanicama Požege, Beograda, Kragujevca, Sarajeva, vožnji bez svjetala automobilom od Stona do Bara, prodavanju mimoza u gradovima Srbije i pića u vozovima na pruzi Beograd – Bar, ali je sve ostalo bilo više nego dovoljno da se ovaj zanimljivi sagovornik upozna iz drugog, “manje ozbiljnog” ugla.
“Početkom sedamdesetih, Dobra Voda nije bila obično selo, već je kroz nju prolazio stari put za Ulcinj. Imala je prodavnice i kafane. Ljudi su uglavnom radili u Luci i na posao išli autobusom, radnički u pet ujutro, pa drugi u šest, u sedam za đake, pa Vlado i Ivo u devet…
Od malih nogu sam uključen u poljoprivredu, i to ne na silu, već sam volio to. Tad je moja porodica imala mlin za brašno koji je radio cijele godine, i uljaru koja je radila kad je maslinarska sezona. Pamtim puno ljudi koji su stizali u mlin iz Mrkojevića, Zaljeva, donosili pšenicu i kukuruz. Sjećam se i pataka koje smo držali, uveče zatvarali u mlin, snosile su jaja. Mlin je imao žglap, sistem za okretanje, vodenički točak, spavalo se u njemu kad bi bilo puno posla. U drugoj zgradi je bila uljara, odnosno makina za masline, isto na vodu kao i mlin, a presa je bila ručna, ljudi su sve do 1968. pelangama okretali točak.
U Uljari sam bio stalno, počeo da radim još u osnovnoj školi. Sa ostalim radnicima sam dobijao dnevnicu, apsolutno isto kao oni, bez ikakvih privilegija – punio masline, slagao u presu, čistio je, odnosio ulje… Od prvih para sam u šestom razredu kupio prvo biciklo, poni, firme ‘Rog’. A pošto sam bio ekstreman, spuštao sam se njime niz stepenice od škole u Pečuricama do ceste, iako nije bilo terensko. Na žalost, baš zbog tih mojih egzibicija, brzo je prekinulo karijeru, pa smo ga morali variti. Uvijek sam bio ozbiljan, ali nikad po pravilima ‘kuća – škola’ ili ‘kuća – posao’, tako je i danas”, počeo je priču Ćazo Alković.
Djetinjstvo u Dobroj Vodi, van grada, donosilo je veliku slobodu.
“Igrali smo fudbal kod škole, penjali smo se na Čalju – brdo iznad Dobre Vode. Istraživali smo, imali skloništa u starim napuštenim mlinovima, đe je vodenički točak. Nalazili smo metke iz Drugog svjetskog rata, vadili olovo, ubacivali miću i palili da jako puca. Mogli smo ostati bez prstiju ili stradati, bilo je takvih primjera u Dobroj Vodi, ali smo iz svega srećom izašli nepovrijeđeni. Najbliži mi je tu bio Senad Đurović, s njim sam se najviše igrao, pa Mito Kalamperović, Suljo Kalamperović, Ismet Garo Perazić… Kasnije je iz Amerike u Dobru Vodu i našu školu došao Dako Šabović kojim sam se takođe intenzivno družio i kasnije prijateljstvo krunisao kumstvom. Imali smo slobodu, izađeš iz kuće i vratiš se kad si gladan.
U ljeto je bio najveći problem kad bi vršali konjima pšenicu na guvnu, jer smo morali da budemo tu i ne odemo na more. Moja familija je imala zabio u Sveti Ivan, pa sam sa ocem često išao da odvedem stoku. Kad bi se vraćali kući, svratili bismo obavezno u restoran ‘Atina’, moji Alkovići, naročito striko Mamo, bili su prijatelji sa Ilijom Milovićem, vlasnikom. Restoran je predstavljao, u stvari, dio stajališta autobusa za Ulcinj, bio je i parking, u murve. Meni je kao malom izgledao kao ogromno mjesto puno ljudi. Dobio bi sok i sjedio za stolom, gledao autobuse pune turista koji pričaju druge jezike, pamtim i ogromne gužve i zakrečenja saobraćaja na tom uskom putu”.
Kao imućna i poznata familija, Alkovići su početkom XX vijeka razgranali posao, i više nego solidno živjeli. “Odbljeske” takvog života, decenijama kasnije, zatekao je i Ćazim.
“Đed Mujo i brat mu Emro bili su, danas bi rekli, preduzetnici, pa su kupili kuću u Dubrovniku, Sarajevu i u starobarskom Podgradu još prije Drugog svjetskog rata. Očev stric Emro je živio u Dubrovniku, tu su i danas njegovi nasljednici; u Sarajevu nije živio niko pa je država oduzela kuću nakon rata i dala sitne novce; objekat sa mlinom u Podgradu je prodat. Đed je bio predsjednik Opštine mrkovske sa ingerencijama sudije na tom području, a napravio je uljaru u zanimljivim okolnostima. On i Veliša Vučinić, koji je držao najveći mlin za masline, bili su veliki prijatelji, ali su se jednom zakačili. Naime, đed je ubrao masline i donio da mu Veliša samelje, što je ovaj odbio jer je imao na čekanju maslinare sa svojim rodom, pa mu je rekao da dođe sjutra. Đed se pozvao na dugogodišnje prijateljstvo, a Veliša ostao pri svom. Ljut, jer ga prijatelj nije ispoštovao, kratkog ‘fitilja’, Mujo je pred svima rekao da će sav rod baciti ispod mosta, a da će iduće godine masline mljeti u svojoj makini. Uradio je obje stvari – bacio sav rod i rasturio velju među između dvije njive da bi dobio kamen, pa za godinu dana napravio uljaru. Kupio je sve mašine, za žglap je išao na Korčulu, i spavao u hotelu ‘Dela Ville’. Poslije sto godina, maslinarstvo me dovelo u isti hotel đe je spavao đed, ista zgrada, samo enterijer drugačiji.
Kao mali sam često išao u Dubrovnik kod očevog strica Emra, kuća je bila blizu Lovrijenca. Tamo sam prvi put vidio pokretne stepenice u robnoj kući. Jednom sam imao strašnu želju da idem na zidine starog grada, ali niko nije htio da me vodi, tek sam bio počeo u školu. Ne znam kako sam nabavio pare, ali sam se iskrao dok su ostali odmarali, pa sam pošao da kupim kartu za zidine. Služba na vratima mi nije dala da uđem bez pratnje, i poslali me doma. Ja, međutim, nisam pošao, već sam kružio po starom gradu i našao neku kapiju ispod koje mogu da se onako mali provučem. Tako sam ispunio svoj naum, što bandoglavo radim do dana današnjeg – prešao sam pola zidina dok nisam naišao na kontrolni punkt. Tu su me zaustavili i sproveli vani. Ali, to je bilo ništa naspram onoga što je uradio brat. Na ulaznim starinskim vratima u Dubrovniku, u visini prsa, bio je mali otvor. Kad bi svi popodne odmarali, zaključali bi vrata da djeca ne bi izlazila napolju. Brat je, međutim, nekako stavio stolicu i uspio da se provuče kroz otvor. Kad su se probudili, njega nema. Krenula je potraga, panika, ali se srećom dobro završilo. On je i danas pasionirani pecaroš i ribar, a i tada je to strašno volio, pa su ga našli na jednom gatu, ne previše daleko od kuće, kako sjedi pored nekog pecaroša i gleda šta ovaj radi”.
Neizostavno mjesto Dobrovođana ljeti bio je Veliki Pijesak, sedamdesetih još skoro potpuno pust. Ključnu ulogu u formiranju Ćazove ličnosti imao je tada brat Ismet.
“Nakon zemljotresa smo dobili šator, pa ga je brat postavio na plažu. Od tog ljeta, svako smo naredno, sve do 1995, proveli spavajući na Velikom Pijesku, nismo išli kući. Brat je 6 godina stariji, uvijek je bio sveprisutan i nisam smio od njega da pravim gluposti. Štitio me tada, nije drugačije ni sad. Osamdesetih sam počeo sa njim da izdajem sandoline. Bile su atrakcija, a ja sam mogao da zarađujem pare, da budem cio dan na plaži, da se zabavljam i družim. Uvijek sam pokušavao da sam sebi obezbijedim novac kako bih ispunio svoje želje bez opterećivanja roditelja.
Krajem osamdesetih, donio sam tako prvu dasku za wind surf na Veliki Pijesak. Uvijek sam volio jedrenje, pa sam najprije kupio dasku, danas imam jedrilicu. Moji nisu bili baš srećni što ‘skačem po moru’, brat je bio na mojoj strani. Bilo je teško, ali me naučio jedan momak iz Novog Sada. Prije mene niko na Velikom Pijesku nije jedrio, a kad sam ja prestao, niko na žalost nije nastavio”.
Povezanost sa bratom iznjedrila je mnoge situacije, neke i nisu za priču, ali je jedan događaj ostao upamćen.
“Brat je bio u vojsci na hrvatskom ostrvu Lastovo, a ja sam htio da ga obiđem, u osmom razredu. Nije bilo uobičajeno da dijete iz Dobre Vode, koje ne poznaje ni Bar, ode tako daleko, i to samo, pa je otac, da bi me ‘otkačio’, rekao kako ne mogu bez lične karte. Pošto sam vazda bio tvrdoglav, a tada se nije mogla dobiti lična karta prije punoljetstva, ja sam nekako u SUP-u izmolio da mi daju potvrdu kako mogu samostalno da putujem. Došao sam doma sa tim, nisu imali kud, pa sam ‘zadarskim autobusom’ krenuo uveče u šest na veliki put. Prvo putovanje, znao sam po fotografijama otprilike kako izgleda Split gdje sam trebao da izađem. Bio sam budan sve vrijeme, i negdje oko dva poponoći smo stigli. Čučao sam na stanici dok se nije razdanilo, ujutro razgledivao barke, rivu, našao put za Marjan, poslao bratu telegram da dolazim, i negdje oko dva popodne krenuo trajektom za Lastovo. Putovalo se od Splita četiri sata, pa smo stigli u sumrak.
Prilazeći, vidio sam brata na rivi, brkatog, u uniformi, i kroz dio za auta istrčao do njega, nisam imao kad da čekam putnike. Krenuo sam da ga grlim, a on će meni: ‘Ti si pogrišija, ja san iz Rijeke!’. Počeo sam da se ljutim što me zeza, jer nemamo vremena pošto ima samo jedan hotel na Lastovu, pa treba ugrabiti mjesto. On će opet meni: ‘Ti si pogrišija’. U to se zaleće neka djevojka, grli ga i ljubi, a ja shvatim da je njemu bitnija cura no ja… Sad je lako tome se smijati, ali sam u onom zamoru i magnovenju, jer nisam spavao skoro dva dana, od pogrešnog momka mislio da je moj brat.
Kad sam toga postao svjestan, pošao sam sam u hotel, ali nije bilo mjesta, pa su me poslali u Dom JNA da prijavim posjetu. Tamo su mi predložili da sa nekim momcima podijelim sobu do ujutro, dok ne dođe brat jer je na položaju, zato me i nije čekao. Čim su ušli unutra, momci su smotali ‘travu’. Ja šokiran, sjedio sam u ćošku dok nije došao moj Ismet. Odveo me u kasarnu, tamo sam prespavao s njim. Sjutra smo se vratili u grad i ponovo sreli onog momka za koga sam mislio da mi je brat”.
Gimnazijski dani su za Ćazima Alkovića bili sve samo ne monotoni i dosadni. Trenirao je karate, bavio se tehnikom i radioamaterizmom, pohađao sekcije i kurseve… Najvažnije je bilo, kako je rekao, “što se išlo na na takmičenja i ekskurzije, i radi toga bih u svemu znao da učestvujem, obožovao sam putovanja”…
“Karate sam počeo u drugom srednje kod Mija Mandića i trenirao do kraja studija. Svaki dan sam dolazio iz Dobre Vode autobusom, a vraćao se pješice, po kiši, vjetru, nevremenu… Imao sam torbu u kojoj je češće bio kimono no knjige, čak me dobri razredni Luka Kažević zvao ‘Onaj s torbom’. Jako sam volio karate, ali sam bio, kako se kaže, ‘čvrst u kukovima’, što baš i nije neki preduslov za to. No, bio sam srčan, nisam se plašio u borbama, a Miju je to bilo jako bitno. Na kraju sam završio sa braon pojasom.
Karate je značio i mogućnost da se odbranim od mangupa gradskih koji su često provocirali nas sa periferije – nije bilo lako izboriti se za mjesto u društvu ako si dijete sa sela, htjeli su da nas progutaju i često ponize. Keni Peročević i Zajo Perazić su isto dolazili pješke, ali na košarku. Kum Garo Perazić takođe. Samo nas četvorica smo pokušavali da postanemo dio urbane sredine, da natjeramo grad da nas prihvati. Nekad je, na žalost, to moralo da bude i pesnicama, ali ne našom voljom, već u odbrani. Sjećam se Željka Fatića i njegovog problema sa karateom – on bi nam bacio torbu sa kimonom kroz prozor da je prihvatimo i onda bi mirno u farmericama izašao iz kuće, pa se presvlačio za trening. Njemu roditelji nisu davali da trenira, snalaženja je bilo na svaki način.
Moj brat je bio TV mehaničar i uveo me u radiomaterizam, u Beogradu mi je kupio knjige. Nada Vučeraković, koja je radila u prodavnici u Dobroj Vodi, zvala me Tesla, jer sam joj napravio radio bez struje i bez baterija, na indukciju, što je bila atrakcija za moju generaciju. Priključio sam se radio-klubu, učio telegrafiju od Rajka Radulovića, a kad sam stekao dovoljnu klasu, komunicirao sam sa regionom i svijetom, to je bio internet prije interneta, izlazak iz Bara. Bio sam i u školskoj sekciji kod profesora Stojana Stankovića, išao sa kumom Sabrijom Ramovićem njegovim ‘Tomosom’. Učestvovao sam u nekoliko sezona takmičenja ‘Nauka mladima’. Jednom sam bio drugi i donio doma diplomu sav važan, moji oduševljeni, sin drugi u Crnoj Gori… Doduše, prećutao sam činjenicu da nas se takmičilo toga puta samo dvoje. Sve sam te komponente primitivno sklapao na kutiji od muzičke kasete, onaj providni dio bušio iglom, ubacivao elemente i povezivao, nisam imao para za štampane ploče.
Koliko mi je bilo bitno da putujem, pokazuje i činjenica da sam završio čak tri Škole samoupravljača, jer su nakon njih organizovane ekskurzije. I to nisu bile različite, već tri potpuno iste Škole samoupravljača, imam tri iste diplome. Međutim, isplatilo se, bili smo besplatno u Kumrovecu i po čitavoj Jugoslaviji. U posljednjoj turi se nije išlo Titovim stazama – već je sve ono bilo počelo, pa Tito nije bio Tito i nije se kotirao kao prije. Zato su nas odveli u Istočnu Srbiju, upoznao sam sve crkve i manastire u tom kraju. Kao muslimanu, meni to uopšte nije bilo strano, naprotiv. U svaki grad u koji dođem i danas, obiđem i crkvu i džamiju – poštujem svoju, ali na isti način i sve druge religije. I moja djeca takođe. Moj sin je prije ušao u crkvu nego u džamiju. Bili smo na Korčuli, imao je negdje četiri godine, nestao je iz kafića gdje smo kratko odmarali, ali smo ga brzo našli u crkvi. Ušao i razgledao“.
Nemirni srednjoškolski duh mu često nije dao mira…
“Bili smo u trećem srednje, nasred časa kod razrednog starješine Luke, a on, iako divan i miran čovjek, nešto je bio ljut i vikao na nekog od mojih drugova, Rama Kalamperovića ili Bruna Markoča. Taj na koga je vikao je demonstrativno izašao s časa, a mi za njim, nismo konstatovali profesora. Odlučili smo da odemo iz škole na nekoliko dana.
Kako je u to vrijeme proširivan most na Željeznici na barskom korzou, majstori su za potrebe gradnje koristili neki splav napravljen od buradi i dasaka, pa smo ga nas trojica ‘pozajmili’ i onako plutajući po rijeci smišljali što da radimo. Donešena je odluka da idemo u Split, i to iste noći, bez odlaganja. Za ostvarenje plana imali smo mali problem – niko od nas nije imao baš nimalo para, ni za sok. Prvo smo mislili da idemo u ribolov dinamitom i prodamo ulov, ali je to bilo neizvjesno i opasno. Na kraju smo došli do zaključka da od kuće ponesemo barske proizvode na pijacu u Split: maslinovo ulje, mandarine i šipkove šerbetaše. Ja sam od majke pozajmio pare samo za tri karte, pa smo krenuli. U džepu ni dinara, u paketima ‘Zadarskog autobusa’ roba za prodaju, u ruci lektira ‘Tihi Don’ u koju sam na stranicama upisivao imena mjesta kroz koja smo prolazili.
U Split smo stigli u dva poslije ponoći, po redu vožnje, i odmah otišli na pijacu kako bi zauzeli dobro mjesto za prodaju. Rano ujutro počeli su da dolaze prodavci, i istjerali nas sa tezgi, sve dok stvar nije spasila jedna ljubazna baka i dozvolila nam da robu stavimo na rub njenog stola. Sve smo nudili i po trideset odsto jeftinije od drugih. Već u podne smo sve prodali i stekli solidnu ‘imovinu’, pa je zabava mogla da počne. Kad je došlo vrijeme za povratak, Ramo je rekao da neće autobusom nazad jer je i u dolasku jedva preživio od mučnine. Na moj mudri prijedlog, odlučili smo da idemo vozom iz Splita preko Hrvatske i Bosne za Beograd – putovanje je trajalo od četiri poslijepodne do osam ujutro, a onda uveče za Bar. U školu smo došli nakon nekoliko dana odsustva, a dobri razredni nije pravio nikakve probleme. Knjigu ‘Tihi Don’ sam vratio školskoj biblioteci, i vjerovatno i sad ima taj primjerak u Gimnaziji sa upisanim imenima gradova. A majci sam vratio pare”.
Specifična je bila i kupovina prvih kola.
“Bio sam student, a moj kum Zajo Ivačković iz Velembusa mi je našao vezu da se zaposlim na recepciji u ‘Inexu’, da nosim kofere. Poslije prvog mjeseca sam zaradio 700 nečega, maraka valjda, i odlučio da kupim auto. ‘Citroen Dianu’ smo našli u Podgorici, brat i ja pošli po njega, ali je problem predstavljala činjenica da nisam imao vozačku, a i nisam umio da vozim. Sve sam znao, ali teorijski, brat je imao fiću – ja sam gledao što on radi. I tako sam odlučio da ujutro idem kolima na posao, pa što bude. Niko ne zna kako sam bez ikakvog iskustva, bez vozačke, stigao do ‘Inexa’, ali jesam. Popodne, treba da se ide kući, Vojo Srzentić i Mira Aljošević su me pitali da ih prebacim do Polja. Objasnio sam im situaciju, ali su isto pristali. Nije to baš usput sve funkcionisalo kako treba, no sam ih isto žive i zdrave dovezao do kuće.
Tu ima i nastavak. Mom prijatelju Ćubi se dopala ‘Diana’, odlučio je da i on kupi, pa smo skoknuli do Petrovca na Mlavi, tamo se jedna prodavala. Međutim, ta ‘Diana’ je imala loš volan, a znali smo da u Kotoru leži jedna na parkingu iz koje se on može izvaditi. Vlasnik je bio fin, prodao nam volan, krenuli smo za Bar, ja sam vozio. Ćuba je vazda bio malo čudan, i palo mu je na pamet da se prije Bara mora promijeniti volan kako bi u grad došao sa novim. Počeo da navaljuje da parkiram pored puta… jednom, drugi put, treći… Nisam živ htio da stanem. Prepiremo se mi, a ja se zainatio, pa sam uzeo grift-kliješta i usred vožnje uhvatio ‘pušku’ (šipku) volana i počeo ključem da odvrćem tri šarafa koja su ga držala. Upravljam šipkom koju držim kliještima, a skidamo volan i stavljamo novi. Nije, dakle, dokazali smo, nemoguće promijeniti volan dok je vozilo u pokretu, ali jeste nenormalno”.
Sredinu i kraj osamdesetih, u Baru je obilježio bioskop. Ni kod Ćaza nije bilo drugačije.
“Baš sam volio bioskop, čak sam imao i svesku u koju sam zapisivao šta sam i kada gledao. Ako bih ostao do kraja, vraćao bih se pješke u Dobru Vodu, a ako bih htio ranije da izađem i uhvatim autobus, postojao je problem jer je Mijo Mandić kao obezbjeđenje zaključavao vrata sale da ne može niko da uđe, kako bi on mogao poći da pije kafu neđe. Svaki put bih iskakao kroz prozor pored vrata.
Moj kumara Perica Karanikić je devedesetih postao kinooperater, tako sam filmove gledao odozgo iz kabine, što je bio doživljaj. Ponekad smo znali da se glupiramo, da zamijenimo raspored rolni i ‘zaboravimo’ neku kako bi skratili film jer bi Perica tako mogao s nama u provod. A znali smo, ako hoćemo da idemo neđe van Bara, i Perica s nama, da izađemo na onaj plato ispred bioskopa i ubjeđujemo Ćuba i ja ljude da je projekcija otkazana zbog malog broja prodatih karata. Tad je to bila praksa, bioskop je lagano odumirao”.
Zanimljivo je da je Ćazim Alković, sukcesivno, završio razne stepene stručnosti na tri fakulteta.
“Završio sam najprije Pomorski fakultet u Kotoru, Telekomonikacije, dvije godine, loših devedesetih. Htio sam da studiram dalje, a moji nisu imali novca. Ukazala se prilika – ujak je radio sa građevinskom firmom seoski vodovod. Trebalo je iskopati krampom i lopatom čitavo brdo, poslije u vodi i blatu, betonirati kaptažu i praviti prelivne sisteme. Radio sam i od tog novca upisao četvorogodišnje studije Menadžmenta, isto u Kotoru. Svu sam zaradu dao na fakultet. Magistrirao sam poslije na Ekonomskom fakultetu Podgorica”.
Redovno sjećanje u emisiji za sve starije od 50 godina je vezano za 15. april 1979. Zemljotres.
“Bio sam u četvrtom razredu osnovne škole, nedjelja. Iako je bilo dosta rano, ustao sam i krenuo da sadim krastavce u rasadnik. Imao sam kesu u ruci kad je počelo da drma, zateklo me ispred kuće. Živjeli smo tada sa stricem, strinom i bratom od strica u zajednici. Iskočili smo majka, strina i ja, pao je dimnjak od kuće blizu nas, a onda je strina shvatila da joj je sin ostao unutra i utrčala nazad. Ta slika mi je još u glavi, jasna – kuća se ruši, a ona se trčeći vraća u nju da nađe sina, tada je imao 21 godinu, nije bio mali. Svi su iskočili goli i bosi, a on je izašao obučen, u farmericama, nije na vrijeme pobjegao jer je tražio odjeću.
Moj brat Ismet je bježao s druge strane kuće, na zadnji izlaz, jer je tražio mene po sobama, mislio je da sam unutra. U trenutku kad je izlazio, srušio se pomoćni objekat, i na kratko je bio sav u prašini, nismo vidjeli je li živ. Sjećam se svake scene, i trena kad smo ga spazili zdravog. Ispred naše kuće je bilo Vrelo dobrovodsko, starije od sela, a ono je bilo potpuno presušilo, voda je bila neđe nestala. Prespavali smo ispod jednog najlona pri brdu. U svemu tome je bilo jedino dobro što smo brat i ja zakačili jedan šator s kojim smo pošli na Veliki Pijesak, čime počinje višegodišnja avantura na toj plaži…”
Razgovor sa mr Ćazimom Alkovićem se završio na prilično šaljiv način. U jeku mundijalske groznice, potencirao je kako je “jedini muškarac koga zna da ga ne interesuje puno fudbal”.
“Ja sam potpuno operisan od fudbala. U mojoj kući se uvijek pratio fudbal, naročito splitski ‘Hajduk’ i strašno su se nervirali otac i brat zašto to mene ne interesuje. Ja bih znao nešto da čitam dok je utakmica, pa bi se brat ljutio kako mogu to da radim a ovamo se rješava sudbina reprezentacije i države.
Prije desetak godina išao sam vozom kroz Italiju, od Imperije ka San Remu, i u kupeu poveo razgovor s jednim čovjekom. On me pita odakle sam, ja mu kažem, a on će: ‘Aaaaaa Vucinic, ovdje ga puno vole’, na šta sam ja naivno pitao: ‘Izvinite, a što radi taj Vučinić u Italiji?’. Potpuno se bio frapirao, šokiran, nije mogao da vjeruje, a ja stvarno nisam znao ko je to. Eto, sad znam”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara mr Ćazim Alković.
