Društvo

Izviđači 24. novembra tradicionalno na Vrsuti

by Željko Milović | 08:04:2017 | 21:00:17

Danas su članovi IO "24. novembar“ realizovali tradicionalni pohod na Vrsutu.
 
Na put je, pod vođstvom starješine Tanja Masoničića, krenulo tridesetak članova, od kojih je većina prvi put izašla na ovaj vrh. Pridružili su im se i stariji izviđači i upotpunili doživljaj penjanja na 1183 metara nadmorske visine.
 

"Prije polaska imali smo informaciju da nam vrijeme, tj. vjetar može pokvariti izlet, ali imali smo izvanredne uslove za boravak na planini. Vjetar je stao, pa smo neplanirano ostali duže, jer su izviđači bili oduševljeni pogledom i čitavim ambijentom. Kao i uvijek, izviđači su, sem uživanja u prelijepom pogledu koji se pruža sa vrha Vrsute sa jedne strane na Skadarsko jezero, Crmničko polje i Limsku dolinu, a sa druge na Bar i Jadransko more, imali priliku da dosta nauče. Pored redovnih izviđačkih takmičarskih aktivnosti koje smo gore izveli, profesorka Ana Pantović nas je upoznala sa značajem ovog područja“, istakli su u saopštenju članovi Odreda Vasilisa Radović i Jasmin Škrijelj.
 

Područje Vrsute nema nikakav stepen zaštite koji je zakonski obavezujući za Crnu Goru, osim što je određeno kao IPA područje (Important Plant Area – važno biljno stanište) jer zadovoljava dva kriterijuma za izbor najvrijednijih botaničkih lokaliteta. Na širem području Vrsute zabilježeno je oko 500 različitih vrsta biljaka, među kojima je 57 vrsta različitog ranga endemizma. Po svom značaju se izdvajaju endemi poput albanskog gimnospermiuma (Gimnospermium scipetarum), grizebahove lale (Tulipa grisebachiana) i vetštajnovog zvončića (Edrianthus wettsteini).

 

Botanička istraživanja na Vrsuti počela su jos 1842. godine, kada je Vrsutu posjetio Vilhelm Ebel sa svojim asistenetom Petrarkom.
 
"Kad su došli na Vrsutu, toliko je šuma bila gusta da na nekoliko metara nije mogao vidjeti svog asistenta. Tada je rekao: ’Toliko izgleda za uspjeh kao što je bio danas još nismo imali u Crnoj Gori. Hrastovi, jasenovi, bukve, javori i drugi lišćari postajali su sve gušći, tako da smo uskoro bili njima okruženi, te smo mogli samo malo da vidimo naprijed ili nazad’. Na žalost, od ovoga mi smo danas mogli da vidimo vrlo malo, jer je veliki dio šume posječen, na mnogim mjestima se vide tragovi skore sječe šume“, zaključili su Radović i Škrijelj.