Društvo

Vaskršnje/Uskršnje poslanice crkvenih velikodostojnika

| 14:04:2017 | 20:32:42

Vaskršnjim/Uskršnjim poslanicama danas su se vjernicima obratili crkveni velikodostojnici: Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve Amfilohije, Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo i poglavar crnogorskih rimokatolika Nadbiskup barski Rrok Gjonlleshaj. Njihove poslanice prenosimo integralno.
 


Slaveći vaskrsloga Hrista, proslavljamo njegovo vaskrsenje, praznik nad praznicima, naveo je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u Vaskršnjoj poruci.
 
Hristos voskrese!
 
Slaveći vaskrsloga Hrista, proslavljamo Njegovo vaskrsenje, Praznik nad praznicima i molimo se njemu vječnoj Mudrosti, da nam otvori oči srca našeg; da nama i svima ljudima prosveti svjetlošću svoga Vaskrsenja um i razum i daruje život vječni. Gospod Hristos je došao u svijet ”kao svjetlost, da svaki ko vjeruje u Njega ne ostane u tami” (Jn. 12, 46), došao je ” ne da sudi svijetu, nego da spase svijet” (Jn. 12, 47). ”Svaki koji vjeruje u Njega, ako i umre živjeće, neće umrijeti vavijek” (Jn. 11, 26).
 
Čudesni je to dar i tajna ugrađena Božijom rukom u pradubine sveukupne tvorevine: kvasac vječnog života, klica vaskrsenja, kojom uzrasta sve stvoreno i sva bića, svako po svojoj mjeri, od prostog postojanja ka sve savršenijem načinu postojanja i živonosnosti, u vremenu i prostoru. Punoća toga rasta i ka boljem napredovanja, ostvarila se kad je došla punoća vremena, kad je Bog Otac poslao Sina svog Jedinorodnog, žrtvovanog bogočovječanskom ljubavlju za život svijeta; Njega koji je ”Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak” (Otkr. 22, 13). Taj način postojanja i rasta opisao je Mojsije Bogovidac u vidu šestodnevnog božanskog stvaranja Riječju Božjom kroz koju ”sve postade”, u kojoj ”bješe život, i život bješe svjetlost ljudima, i svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze” (Jn. 1, 3-5).
 
Čovjek pak kao kruna božanskog stvaranja, stvoren po liku i podobiju Božjem, dobio je blagoslov da se rađa i množi i napuni zemlju, da gospodari i vlada njome i svim stvorenjima (sr. Post. 1, 26.28). Čudesan je poredak prirode i svega u prirodi. Bog Otac ”djela svoje djelo” neprestano, i Sin Njegov ”djela” božanskim ”domostrojem” (sr. Jn. 5, 17), pa otuda je i sama tvorevina Njegova – djelatna i djelotvorna. U svemu je prisutna životna sila – u travci, cvijetu, drvetu, živom stvorenju, sjemenu: sve se začinje, razvija, raste, uvijek iznova obnavlja, usavršava. Pri tome, čovjekov priziv je da bude i savladar Božji, da bude saradnik Božji, i sam djelajući na božanski način ”djelo svoje do večera”, tj. do kraja svoga života i istorije. Prizvan je da svoj svakidašnji život i život svijeta oblikuje, organizuje po ugledu na božanski domostroj, nadahnjivan božanskim Djelom. Vasionska ”mehanika” i bogodani poredak se nadograđuje čovjekovim djelanjem, stvaralaštvom, ”mehanikom”. Božanska ikonomija, domostroj se nastavlja čovjekovom ekonomijom, domostrojem.
 
U svemu pak postojećem ugrađena je čežnja ne samo za prostim postojanjem i životom, nego za vječnim postojanjem i životom. Sve postojeće ima svoj ”talanat”, svoj dar, prizvano da ga umnoži, darujući se drugome, žrtvujući se za drugo. Na darivanju i ljubavnom žrtvovanju Boga zasniva se uzajamno darivanje i žrtvovanje svih stvorenja, od najmanjeg do najvećeg jednih drugima, čime se postiže njihovo jedinstvo i punoća postojanja. Kao što Bog ne postoji sam za sebe, nego se kao Svetotrojična ljubav daruje svemu i svima, otkrivajući punoću svoje ljubavi u golgotskom žrtvovanju Sina Božjeg za život svijeta, tako se i istinski način čovjekovog postojanja sastoji u žrtvovanju sebe za druge, samožrtvenom ljubavlju.
 
U svjetlosti Hristove Golgote i vaskrsenja dva su načina ljudskog ličnog i sveopšteg postojanja: žrtvovanje sebe za druge samožrtvenom ljubavlju ili žrtvovanje drugih sebi, svojom samoživošću i egoizmom. Otuda je istorija Crkve Hristove, a time i sveukupne tvorevine, sva u znaku Hristove Golgote, raspeća i vaskrsenja. U svemu je upisana Hristova Tajna večera sa njegovim prizivom ”da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi… da budu jedno kao što smo mi jedno” (Jn. 17, 21.22). Hristovim stradanjem i vaskrsenjem se događa ta obnova, vječna novina svega: ”Evo sve činim novim” (Otkr. 21, 5). Vaskrsenje Hristovo, sapogrebenje sa Njim i savaskrsenje čovjeka i svijeta, predstavlja ustvari novo stvaranje, ovog puta ne iz ničega, kao prvo stvaranje, već iz preobražaja već jednom stvorenoga, njegovog očišćenja i oslobođenja od grijeha, satane i smrti.
 
U toj svjetlosti ”neba novog i zemlje nove, svetoga grada Jerusalima novoga, koji silazi sa neba od Boga”, čiji ”Hram je Gospod Bog Svedržitelj i Jagnje Božje, njegova svjetlost” (Otkr. 21, 22), odvija se hristolika drama čovjeka i svijeta od iskona pa do Sudnjega dana. Ta drama dolazi do usijanja naročito posljednjih vjekova, prvjenstveno kod Hrišćana i hrišćanskih naroda, kojima je mnogo dato, pa se od njih najviše i traži. Nažalost, namjesto da oni hode za Hristom i desnim pokajanim razbojnikom, u duhu služenja bližnjima i žrtvovanja za druge i za vječno Carstvo nebesko, oni kao da su krenuli za lijevim razbojnikom, čovjekoubicom i huliteljem na živoga Boga. Namjesto da se odazovu na svadbu Jagnjeta Božjeg ”zaklanog za život svijeta”, da se poklone jedinom istinitom Bogu, oni su u opasnosti da postanu sluge boga Mamona, da postanu Judini svatovi, prodajući Hrista Boga, svoju dušu i prvjenaštvo za trideset srebrnika, tj. za zemaljsko carstvo, prolazno i ništavno. Šta su drugo bili krstaški ratovi i inkvizicije sa svojim nasiljem, ubijanjima i otimanjem od drugih nego prodaja i raspinjanje Hrista? Šta Francuska revolucija i njeno obogotvorenje boginje razuma, ako ne pilatovsko ”pranje ruku” u krvi ovog božanskog Pravednika? Takozvana evropska prosvećenost, na kojoj se danas zasnivaju i naše škole i obrazovanje, zar ne predstavlja poricanje Hrista kao vječne ”svjetlosti koja svijetli u tami” i koja ”prosvećuje sve i sva”? Nacifašističko obogotvorenje tla i krvi i žrtvovanje miliona ljudi sebi i svojim interesima, u ime nadčovjeka i ”mrtvoga” Boga ne predstavlja li takođe smrtnu presudu Hristu Bogu Ljubavi i čovjekoljublja? Marksističko-boljševičko i titotističko bogoborstvo, nije li takođe zasnivalo ljudsku sreću na judinskoj izdaji i prodaji Hrista, na bogoubistvu i bratoubistvu, na ubistvu Boga u čovjeku i time lišavanju čovjeka vječnog smisla i života?
 
Iz tog starog i novijeg bogoodstupništva i hristoborstva rađa se danas novi globalni poredak svjetski temeljen cjelosno ”na pohoti tjelesnoj, pohoti očiju i nadmenosti življenja” (1 Jn. 2, 16), na svijetu i pohoti njegovoj, odnosno na prolaznosti i ništavilu, tj. na bogoubistvu i konačnom čovjekoubistvu. Savremeno čovječanstvo, naročito ono koje sebe smatra hrišćanskim kao da konačno podliježe onom prvom demonskom iskušenju Hrista – pretvaranju kamenja u hljebove, kako bi cio svijet pošao za njim…
 
U tim i takvim antihristovskim vremenima, mi koji vjerujemo da Isus jeste Hristos, znamo da se ”Život javi i vidjeli smo i svjedočimo i objavljujemo” tom i takvom svijetu – ”Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama”; znamo ”da sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet; i ovo je pobjeda koja pobijedi svijet – vjera naša” (1 Jn. 1, 2; 5, 4).
 
Zato, Vaskrsenje Hristovo vidjevši, poklonimo se Njemu Pobjeditelju smrti i ništavila, darodavcu vječnoga života, oprostimo jedni drugima i zagrlimo zagrljajem vječne ljubavi u Hristu, sva Božija stvorenja u svim znanim i neznanim svijetovima, pozdravljajući se sa sveradosnim:
 
Hristos voskrese! Tugu odnese, vječnu radost donese!
 
Vaistinu vaskrse!

 
Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve (CPC), Mihailo, uputio je vjernicima vaskršnju poruku u kojoj, između ostalog, navodi kako nas "Vaskrsom Bog uči da se pravda može raspeti, ali ne i sahraniti", jer ona vaskrsava.
 
Umro je, razapet na krstu, i treći dan vaskrsao je. Ni Bogočovjeka nije mogla mimoići gorka čaša života. Sijao je ljubav i pravdu, propovijedao mir i milosrđe, a nagrada mu je bila smrt. One, koje je ljubio, slušao je đe viču: raspni ga, raspni ga! Oni, kojima je praštao, jer ne znaju što rade, ne opraštahu njemu. Oni, koje je sa krsta pogledom milovao, probadali su srce njegovo. Nije sudio, a sudili su mu.
 
Osumnjičili su, sudili i osudili grešni ljudi bezgrešnoga Sina Božjeg. Pilat je prao ruke i ostavio da zavedena svjetina donese presudu. I ona je donijela. Simbol njihove pravde bješe krst. Donesoše ga i Hristos ga je morao nositi na Golgotu. “Neka bude volja tvoja“, reče mučeni Bogočovjek i predade se sudbini.
 
Padao je pod teškim teretom i dizao se, ali svetiteljsku mirnoću nije gubio. Prikovali su ga na krst, a On je sudbinu svoju trpeljivo podnosio. Najzad reče potonjih sedam riječi: „Oče, u tvoje ruke predajem duh moj“ i izdahnu. Zar Gospod nije mogao spasiti Sina svojeg, nad kojim je lebđelo njegovo blagovoljenje? Zašto je dozvolio da Hristos bude mučen i umre na krstu.
 
Pitamo se: Da nije umro, kako bi vaskrsao? Da nema nepravde, kakva bi izgledala pravda? Da nema muka kakav bi bio život, i da nije mraka, što bi nam trebala svjetlost? Hristos je patio i umro. Njegovom smrću Otac Svevišnji nam dade nauk, kako se za pravdu i istinu treba da zalažemo. U stradanju Hristosovom dao nam je primjer kako treba istrajati u zlu i imati nepokolebljivu vjeru u pravdu. Na svijetu ne može sve ići glatko.
 
Ništa se na svijetu ne postiže bez truda i muka. Ima na svijetu i nepravde, ali čovjek je dužan sve to ljudski da podnese i da se bori. Sudbina Hristova neka služi kao utjeha svima koji stradaju i pate, kako pojedincima, tako i narodima. Svaki ima svoje raspeće, svaki svoju Golgotu, i svaki nosi svoj krst na Golgotu.
 
Treći dan je vaskrsnuo. Da nije vaskrsao poslije svoje tjelesne smrti, da je ostao u grobu, On ne bi bio Bog, ne bi bio naš izbavitelj, već samo veliki čovjek i mislilac. Božić bi bio običan praznik - rođenje jednog velikog čovjeka, a Veliki Petak ne bi bio dan smrti Gospoda Isusa Hrista, već samo jednoga smrtnika kakvi smo i svi mi. Tako bi stradanje svih starozavjetnih i novozavjetnih mučenika koji postradaše za Hrista, za vjeru u Njega bilo besmisleno.
 
Neki pitaju: Zar Gospod nije mogao spasiti Sina svojega? Evo im našeg odgovora: Spasio ga je!
 
Odbačen sa groba ležao je kamen, i Bogočovjek uznio se treći dan u nebo ka Ocu Svevišnjem i sio s desne strane njegove pored Njega. Teško svima koji i danas ljube Hrista Judinim poljupcima, koji klevetaju i lažno optužuju, sude nepravedno kao što je suđeno Gospodu Hristu, teško nevjernima i bezvjernima.
 
Hristos Vaskrse!
 
Budimo radosni i srećni, dragi moji Crnogorci, jer nam je osvanuo dan nade, da se Hristovim vaskrsom spasimo, da nas obasja i zle i dobre. Oprostimo jedan drugome uvrede i nepravdu, oprostimo i onima koji nam vrijeđaju našu državu, crkvu i nacionalne osjećaje. Hristos je opraštao sve uvrede i sve grehove grešnicima, a vi Crnogorci čuvajte se srpskih i drugih fariseja koji kidišu na naš mir i sreću, na našu imovinu, svetinje, državu, crkvu i narod.
 
Neka nas svijet pozna da mi smo hristovi i hrišćani. Stradanjem se podnose nevolje, a Vaskrsom Bog nas uči da se pravda može raspeti, ali ne i sahraniti. Ona vaskrsava. Zlo nije vječito, a dobro na njemu stečeno nije dugog vijeka. Istina i pravda uvijek pobjeđuju.
 
Poslije svakog raspeća, dolazi Vaskrs. Bez Vaskrsa nema ni Crkve! Srećan Vam Vaskrs dragi moji Crnogorci u zemlji i dijaspori!
 
Hristos Vaskrese!
Vaistinu Vaskrese!
 
 
Nadbiskup barski, Rrok Gjonlleshaj, čestitao je Uskrs katoličkim i pravoslavnim vjernicima, rekavši da je ovaj praznik pobjeda ljubavi nad mržnjom, dobra nad zlom i nade nad očajem.
 

Krist je uskrsnuo - Aleluja!
 
Dragi vjernici, uništivši okove grijeha i smrti Isus Krist pobjedonosno je ustao iz groba dovršivši Božiji plan spasenja čovjeka i čovječanstva. Uskrs je pobjeda ljubavi nad mržnjom, dobra nad zlom i nade nad očajem. To je pobjeda milosrđa nad grijehom, pobjeda života nad smrću. Usrks je blagdan života, zato budimo prijatelji života, ljudskoga života u svim njegovim dimenzijama, prijatelji rođenoga i još nerođenog života.
 
Uskršnja poruka nije samo radosna poruka o Isusovom uskrsnuću, ona je i radosna poruka o našoj mogućnosti da suuskrsnemo zajedno sa njime. Zato je ona istodobno poziv, poziv na obraćenje, poziv na promjenu života. To je najprije poziv nama Hrišćanima da vjera u uskrsnuće Isusa Krista koja je temelj naše kršćanske vjere na kojoj sve stoji, postane snaga našeg života. Vjera u Kristovo uskrsnuće treba nas učiniti novim ljudima suobličenih slici Isusa Krista uskrsloga. Tad naša vjera u uskrsnuće Isusa Krista može postati poziv svima drugima - onima koji još ne vjeruju da i oni otkriju onu ljubav kojom smo od Boga ljubljeni i po kojoj i mi postadosmo rod izabrani, kraljevstvo svećenstvo, sveti puk narod koji treba da širi silna djela onoga koji vas iz tame pozva divnom svjetlu svojemu.
 
Braćo i sestre, navještaj Kristovog uskrsnuća je navještaj i svjedočanstvo da je on živ i da ga je i danas moguće prepoznati u bratskom životu i ljubavi. Neka zato i u ovoj godini uskršnji usklik pobjede odzvanja u našim srcima, a Isusovo uskrsnuće neka nam bude nepresušan izvor nadahnuća u našem svjedočenju i izgradnji njegova kraljevstva. U duhu Kristovog uskrsnuća iznova vas podsjećam na hrišćanske vrijednote vjere, ljubavi, mira, razumijevanja, suživota i poštovanja među sobom.
 
Uskrsli Isus nam je darovao mir. Prihvatimo dar mira i svi zajedno bez razlike vjerske i nacionalne pripadnosti živimo u miru uskrslog Gospodina Isusa Krista.

U duhu ovoga poziva, u ime Kotorskog biskupa monsinjora Ilije Janjića, u ime Nadbiskupa u mirovini Zefa Gašija, u ime svih svećenika Barske nadbiskupije i Kotorske biskupije, u ime časnih sestara i u moje ime, svim vjernicima katoličke i pravoslavne crkve, od srca želim srećan i blagoslovljen Uskrs.