Društvo

Isidorović: Ohrabruje što je pčelarstvo sve popularnije

by Vjera Knežević Vučićević | 13:03:2019 | 12:07:54

Iako hladan i vjetrovit početak marta nikako ne pogoduje njihovim aktivnostima, članovi Udruženja “Pčela” vjeruju da će kada proljeće savlada zimu, moći da govore o dobroj sezoni. U prilog vrijednom radu i posvećenosti zaljubljenika u pčelarstvo ide i posljednjih godina pojačana pozornost lokalne zajednice, ali i podrška resornih institucija i ministarstva.
 
“Pčelarstvo je ušlo u višu fazu razvoja, na tu granu se značajnije obraća pažnja, pa raste i broj pčelara. Odvajaju se velika sredstva- ove godine je za pčelarstvo izdvojeno 367.000 eura, što je enormno više nego ranije. To će dati dobre rezultate. S tim u vezi i pčelari treba da budu brojniji, da omasovljavaju svoja društva i da nastojimo da proširimo djelovanje sa proizvodnje meda i na mliječ, propolis, polen i ostale proizvode”,  savjetuje predsjednik Udruženja “Pčela” Milan Isidorović.
 
Ovaj vrijedni i uspješni pčelar objašnjava da je u posljednje vrijeme dobijanje sredstava apliciranjem na konkurse drugačije nego proteklih godina.

 
“Nekada su pomoć dobijala udruženja, međutim, sada svaki član ima mogućnost da aplicira na javne pozive koje raspisuju kako resorno ministarstvo, tako i opštine. Pravilo je da se po istom osnovu ne može konkurisati na oba javna poziva, ali može za različite potrebe. Prošle godine je 20-tak naših članova apliciralo za projekte. Pokušali smo i da se kao Udruženje obratimo Sekretarijatu za poljoprivredu za dotaciju od 150 eura za honorar predavaču na skupu kojeg smo organizovali. Međutim, ta sredstva nijesmo dobili… Krajem prošle godine obratili smo se i molbom za učešće od 50% sredstava za pogače (jedna košta 80 centi). I tu je, uprkos obećanju iz lokalne samouprave, podrška izostala”, kaže Isidorović, koji smatra da je osnovni problem “neuhodanost”. Udruženja koja obrazuju, pokreću i podržavaju pčelarstvo, hronično nemaju nikakvu podršku, iako imaju velike izdatke za predavače, prevoz pogače, ljekove, odlaske na predavanja… Čelni čovjek barskog udruženja ipak, vjeruje da će se dolaskom za predsjednika opštine Dušana Raičevića, ta situacija promijeniti na bolje.
 
Najstariji pčelar Udruženja “Pčela” Branko Đurović, zadovoljan je tretmanom pčelara i ulaganjem u tu djelatnost.
 
“U pčelarstvo se u Baru ulažu značajna sredstva. Posebno je značajno što broj mladih pčelara koji su spremni da uče, svakodnevno raste. Pčela izuskuje posvećenost, poštovanje, a prevashodno ljubav. Moji preci su se bavili pčelarstvom. Na ovaj način održavam kondiciju. Nemam mnogo, 40-50 pčelinjih društava, ali i to iziskuje svakodnevnu obavezu da pođem do njih i razmišljam o tome šta mojim pčelama treba…”, priča Đurović koji se pčelarstvom bavi preko četiri decenije.

 
Milan Isidorović, po struci mašinski inženjer sistema kvaliteta, u barskom udruženju aktivan je tri decenije. I on je, slobodno se može reći, za bavljenje pčelarstvom genetski predisponiran- četvrta je generacija pčelara u porodici. Pčelarstvom se bavi od trenutka kada je stasao da pomaže djedu i roditeljima u pčelinjaku. Njegova ljubav prema pčelama najviše je fokusirana na jedinku u košnici- maticu. Pasionirano je nabavljao literaturu za izučavanje najvažnije pčele, pa mu danas na stručnoj biblioteci iz te oblasti mogu pozavidjeti mnogi naučni radnici.
 
“Imam preko stotinu košnica, otprilike 110 društava i nekoliko nukleusa. U odnosu na broj košnica proizvedem malo meda, jer je moja primarna djelatnost odgajanje matica. Više od pola društava opredjeljujem za proizvodnju matica- dijelim košnice u male “nukleuse” (od oko 60 košnica napravim ih preko 160) pa mi 40-tak društava ostane za “ispomoć” i za proizvodnju meda. Na godišnjem nivou proizvedem oko 300- 400 kilograma meda”, kaže Isidorović.
 
Prošle godine “Pčela” je brojala 104 člana. Nekoliko pčelara je izrazilo želju da formira novo udruženje, pa će broj članova ove godine vjerovatno biti nešto manji.
 
“To ništa ne mijenja, pravila ostaju ista, ukupan broj na opštinskom nivou biće nepromijenjen. Svi pčelari, shodno stavu i ministarstava i opštine, moraju dobiti istu podršku nezavisno kom društvu pripadaju”, ističe Isidorović.
 
Najveći problem je što u Crnoj Gori za pčelarstvo ne postoji adekvatna škola, prema tome ni visokostručni kadar koji bi mogao da širi znanje iz te oblasti, tako da je pčelar praktično upućen na samoobrazovanje.
 
“Svako pamti ono što je sam naučio ili što je usput čuo… Problem je što pčelar ne može da procijeni koliko to saznaje vrijedi i da li je ispravno, jer nema uporedni nivo, nema profesora da mu se obrati za savjet niti knjigu… Naše udruženje je u toj priči svojevrstan ‘svjetionik’- bavi se raščišćavanjem nejasnoća. Osim toga što podižemo generacije pčelara koji su sposobni da drže 40-50 košnica, borimo se i protiv tekućih problema u ovoj djelatnosti. Ohrabruje i što je pčelarstvo je posljednjih godina sve popularnije. U brojnim časopisima sve su prisutniji tekstovi o pčelama, proizvodima, njihovom kombinovanju, ljekovitim svojstvima… Med je od starine bio lijek, a ne hrana”, podsjeća predsjednik NVU “Pčela”.
 
Med se kod nas još uvijek najviše prodaje “na pragu kuće”. Tegla košta oko 12 eura, a u marketima dostiže cijenu i do 16 eura. Kupci najčešće pitaju da li je med 100% prirodan i od čega je napravljen.

 
“Nekoliko naših članova je uspjelo da plasira med u hiper markete, a velika većina ipak prodaje med u kući ‘starim’ kupcima. Vrlo brzo med naših članova ‘nestane’, pa već u martu i aprilu niko nema ni teglu za prodaju. Najsigurnije je med kupovati od poznatog pčelara. Glas o medu i kvalitetu rada pčelara stiže do kupaca. Preporučujem i da kad god se u prilici- probate med. Jedino tako se stiče to iskustvo. Najbolji je naš med- od pelina”, kroz osmijeh tvrdi Isidorović.
 
Pčelarstvo kojim se bave članovi barskog udruženja, iako su dobro organizovani, ne može da se podvede po “biznis”. Bavljenje pčelarstvom, podvlači naš sagovornik, zahtijeva veliko psihičko, fizičko angažovanje i materijalne izdatke… Međutim, pojavljuju se neki mlađi ljudi koji manje obraćaju pažnju na pčelu, a više računaju koliko ona meda može da da.
 
Govoreći o dnevnom angažmanu potrebnom da bi proizvođač slovio za “ozbiljnog” pčelara, Isidorović tvrdi da najviše rade oni koji najviše znaju.
 
“Što više pčelar zna- to više radi. Oni koji imaju preko 40 košnica imaju dosta obaveza. Taj nivo diktira veliki angažman, mora da se vodi precizna evidenciju, to je već jedno mini- preduzeće. U Sloveniji je to i klasifikovano- oni koji imaju do 40 košnica su držaoci pčela, pčelarom se postaje kada se taj broj premaši, oni koji imaju stotinu košnica su majstori pčelarstva, a profesionalci su pčelari koji imaju preko 300 košnica”, objašnjava Isidorović.
 
Crna Gora je u odnosu na zemlje u okruženju solidno pozicionirana, posebno ako se ima u vidu otežavajuća okolnost koju nameće kamenito tlo. Naše biljke daju manje meda i naš prosjek po košnici je dosta manji.
 
“Često mi ljudi iz Bosne i Srbije znaju reći da nikada ne bi pčelarili da imaju 10- 15 kilograma meda po košnici. A za nas kada bi i tih deset bilo izvjesno, bili bi zadovoljni. Naša je privilegija što pčelari u okruženju nikada neće dobiti med čiji je kvalitet na tako visokom nivou kao ovdašnji. Crna Gora, ipak, drži korak. Imamo Kuću meda, velika ulaganja u pčelarstvo od strane države, što doprinosi konstantnom rastu… Ipak, nerealno je očekivati da se za kratko vrijeme sve postigne- i selekcija matica i institut i laboratorije za pčelarstvo, med, osposobljavanje kadra, angažovanje dovoljnog broja relevantnih predavača…”, kaže Milan Isidorović i sa ponosom zaključuje da je Udruženje “Pčela” posljednjih godina na takmičenjima u regionu zavrijedilo čak sedam zlatnih medalja za kvalitet meda.