Društvo

NVO Adria, iskrena priča koja traje 15 godina

by Vjera Knežević Vučićević | 21:12:2016 | 14:07:19

Jedna od najdugotrajnijih i najagilnijih nevladinih organizacija u Baru – “Adria”, koja se bavi pružanjem podrške i pomoći odraslim licima sa smetnjama u psihofizičkom razvoju, proslavila je 15 godina rada.
 
Radost povodom obilježavanja značajnog jubileja ostala je, ipak, pomalo u sjenci činjenice da na proslavi održanoj u Dvorcu kralja Nikole nije prisustvovao niti jedan predstavnik institucija koje se posredno ili neposredno bave ovom kategorijom.
 
“To čudi, posebno ako se uzme u obzir da smo značajno doprinijeli podizanju nivoa svijesti i edukaciji zajednice o potrebama i problemima osoba sa hendikepom. Uz to, bila sam i koordinator u izradi dva lokalna plana akcije za djecu Bara koje je organizovao UNICEF, dok smo uz podršku UNICEF-a i UNDP-a izradili i nekoliko strateških dokumenata na lokalnom i državnom nivou. Veoma sam neprijatno iznenađena što se uredno dostavljenom pozivu nijesu odazvali predstavnici institucija, vaspitno-obrazovnih ustanova, zdravstvenih ustanova, lokalne samouprave, privrednici, predstavnici partija... Taj njihov čin nam djelimično i pokazuje stanje u našem društvu i potvrđuje činjenica da postoji ogromna diskriminacija populacije o kojoj brine i naša NVO. Od inkluzije se nije daleko otišlo, osim na riječima, o deinstitucionalizaciji da i ne govorimo, kao ni o senzibilitetu prema licima sa smetnjama u razvoju”, kaže predsjednica “Adrie” Marta Anđelić. Ipak, postoje i oni koji su prepoznali značaj njihovog rada i podržali humanu misiju ove NVO. Zahvalnost, kako navode, duguju direktoru Kulturnog centra Ćazimu Nikeziću i zaposlenim u tom preduzeću, zamjeniku ombudsmana Siniši Bjekoviću, Islamskoj zajednici i imamu Muidinu Milaimiju, doktorki Ani Kalameprović i njenom suprugu Jusufu Kalmeperoviću, koji su prisustvovali programu proslave.
 
Pod okriljem Adrie od 2004. godine funkcioniše Dnevni boravak za lica sa smetnjama u razvoju. Nalazi se u MZ Polje na Tabiji, gdje su dobili prostor koji je optimalan za šest do deset korisnika.
 
“Uz prostor je neophodno i finansiranje ljudi koji sa tim licima rade. Potrebno je strogo voditi računa i o tome da se sa osobama sa teškim i umjerenim smetnjama mora raditi po sistemu ‘jedan na jedan’, ili najviše ‘jedan na tri’ animatora i edukatora, dok je kada su u pitanju osobe sa lakšim smetnjama jedan edukator dovoljan za njih četvoro do šestoro. Imamo pravilnik i program rada za svaki dan, pa im nikada nije dosadno”, objašnjava Anđelić.
 
Od kada je prestala pomoć inostranih asocijacija i lokalne zajednice Adria se snalazila putem pisanja projekata i sredstava dobijenih preko Komisije od igaara na sreću.
 
“Naš servis je tako uvijek bio uslovljen i vremenski I finansijski. Sada je naročito teško, jer je izostala i podrška Komisije od igara na sreću. Dobili smo obrazloženje, za koje nijesam sigurna da je baš adekvatno i tačno, jer kada smo se žalili nijesmo dobili odgovor od njih. Uz to, već šest godina opština Bar nije raspisivala konkurs za dodjelu sredstava nevladinom sektoru, iako je to praksa i u mnogo siromašnijim opštinama”, podvlači Anđelić.
 
Ovu godinu su ipak uspjeli da nekako “preguraju”, iako su radili bez ikakvog projekta.
 
“Finansirali smo se zahvaljujući javnim radovima i podršci Zavoda za zapošljavanje i Biroa rada Bar. Sada predstoji pisanje novog plana i iščekivanje da li će on proći kod ZZZCG. Uz to, naš servis je besplatan za korisnike, što je možda i malo neobično. Tokom ovih godina stvorila se slika kod roditelja naših korisnika da mi kao NVO uvijek moramo da nađemo sredstva. Nerijetko roditelji ne mogu da shvate da mi pružamo usluge, da se svaka usluga plaća, te da bi na neki način i oni trebalo da participiraju. Bojim se da će od naredne godine sve naše službe podrške morati da budu pomognute određenom participacijom od strane roditelja korisnika, jer mi moramo da plaćamo asistente koji rade sa licima ometenim u razvoju. U tom dijelu bi nam bila dragocjena podrška lokalne samouprave, a kao jedno od rješenja moglo bi biti da opština izdvoji tri plate za asistente koji rade u sklopu našeg servisa”, procjenjuje Anđelić.

Ipak, iako kaže da “uvijek može bolje”, zadovoljni su postignutim.
 
“Trudim se da se neprestano edukujem- odlazim na seminare, pišem projekte, učim i od naših korisnika… Kada sam prije 15 godina po prvi put javno progovorila na Radio Baru i rekla da i ja imam sina sa smetnjama u razvoju, mog Vladu, neki su me tapšali po ramenu, a drugi su pitali kako me nije sramota da o tome javno govorim. Ja se mog djeteta ne stidim, on je takav kakav je, on je moj i ja ga volim. I u razvijenijim zemljama postoji izvjesna stigma i predrasude vezano za lica sa smetnjama u razvoju, koje su, procjenjujem, najugroženija grupa osoba sa invaliditetom. Samim tim što ne mogu na pravi način sebe da zastupaju, često zavise od roditeljske, odnosno starateljske brige, pa moraju da koriste njihove, a ne svoje izbore. Upravo zato se borim da ta lica, u skladu sa svojim mogućnostima, iskažu sopstvene želje i potrebe i svojim izborom učestvuju u aktivnostima za koje su sposobni”, navodi Anđelić.

 
Jedan od prioriteta koji uslovljava kvalitetan rad sa ovom populacijom, je izgradnja Dnevnog centra za osobe sa smetnjama u razvoju.
 
“Još 2001. sam poslala prvi dopis u kojem sam objasnila potrebu za otvaranjem centra za osobe sa invaliditetom. Dnevni centar bi bio namijenjen onoj djeci koja ne mogu da pohađaju inkluzivnu nastavu- od treće do 18 godine. Postavlja se stoga pitanje šta raditi sa onima koji su po godinama stariji, a po stepenu razvoja su na nivou djeteta od recimo pet godina? Nemoguće je u isti centar smjestiti dijete od tri godine i mladića od 27 godina… Ako želimo da napravimo socijalni servis po mjeri potreba lica kojima su namijenjena, nadležni treba da konsultuju udruženja koja se bave tom populacijom. Kada je moje dijete imalo deset godina bilo mi je mnogo lakše, ja sam bila mlađa, a njegove potrebe drugačije. Moj sin sada ima 34 godine. Šta uraditi sa tom populacijom, šta sa tom ‘djecom’? Konkretno, u Baru nemamo nijednu službu podrške. Danas mi je bilo veoma komplikovano da se organizujem i dođem na ovaj intervju, jer moj sin ima temperaturu. On bi mogao da ostane sam, ali bih ja bila zabrinuta i uznemirena. To je problem i drugih roditelja, htjeli oni to da priznaju ili ne”, iskrena je predsjednica Adrie.
 
Lokacija za izgradnju Dnevnog centra još uvijek nije precizno određena. U ovoj NVO planiraju da već početkom naredne godine pokrenu kampanju prikupljanja sredstava za kupovinu zemljišta ili neke kuće, gdje bi otvorili servis podržanog stanovanja, pa bi odrasle osobe sa smetnjama u razvoju mogle da se druže, socijalizuju se i postanu dio društva, ne samo na papiru već i u stvarnosti.
 
U susret novogodišnjim praznicima korisnici Adrie i ove godine izrađuju novogodišnje čestitke i ručno rađene suvenire. Iako je njihov plasman prilično komplikovan, a broj zainteresovanih privrednih subjekata koji žele da ih kupe iz godine u godinu sve manji, u Adrii su ipak zadovoljni i zahvalni.
 
“Dobra prilika za plasman bila bi kada bi i ove godine bio organizovan Novogodišnji bazar na trgu Vladimira i Kosare. Za sada su naše suvenire i čestitke otkupili Jadroagent, Dom zdravlja, Radio Bar, stomatološka ordinacija ‘Leković’…”, zaključuje predsjednica Adrie.