Tragovi

Prva predstava Vladimir i Kosara: 20. avgust 1988.

by Željko Milović, photo by Anto Baković | 12:08:2016 | 10:41:48

Nedavni tekst na Bar Infu u kome se pominje prva predstava “Vladimir i Kosara”, postavljena na “Barskom ljetopisu” 1988. godine, vratio je mnogima sjećanje na ovo izuzetno djelo, koje i danas ima status kultnog među Baranima i poznavaocima ove umjetnosti. Bila je to predstava “Ljetopisa” o kojoj se u ovih 28 godina najviše pisalo u jugoslovenskim medijima.   
 
Po mnogo čemu posebna, i u posebnom istorijskom momentu tzv. “buđenja naroda”, prva predstava “Vladimir i Kosara” nastala je po dramskom tekstu proslavljenog pisca Aleksandra Popovića, a režirao je Slobodan Milatović. O okolnostima vezanim za nastanak predstave mogla bi se napisati čitava knjiga, i sa političkog i umjetničkog nivoa. Zadržaćemo se na ovom drugom.
 
U prvoj podjeli uloga, glavnog negativca, vojvodu Kavana, trebao je da igra Žarko Laušević, koji je sa “Ljetopisom” pregovarao i o postavci “Luče mikrokozme”, međutim, došlo je do razmimoilaženja oko realizacije ovih projekata, pa je na njegovo mjesto uskočio Božidar Stošić. Takođe, prva podjela je uključivala Radeta Markovića u ulozi cara Samuila, ali se, nakon Lauševića, i on povukao. Zamijenio ga je odlični Boro Begović.
 
Glavnu mušku ulogu, dukljanskog kneza Vladimira, igrao je Mladen Nelević, a njegovu ženu, makedonsku princezu Kosaru, Varja Đukić.
 

U podjeli su još bili Admir Glamočak kao glasnik, Dragan Blagojević kao otac Pantelija, Miša Blagojević kao mladi carević, oklopnici Vladimir Cerović i Duško Čejović, te hor dvorskih dama koji je igrom i pjesmom povezao zbivanja, a kojeg su činile balerine Svetlana Mirković, Slavka Vukićević i Tatjana Popović. Muzika je bila vezivna nit čitave predstave, crossover modernog i arhaičnog zvuka, a kreirao ju je Vladimir Milačić.
 
Scenograf je bila Nevenka Popović, rediteljeva žena, a kostimografi Božana Jovanović i Nevenka Popović. Predstavu pod sloganom “Scenska bajka bez okrajka, na 16 ponjava uz 11 pojanja” je pratio efektan plakat, po opštem mišljenju jedan od najboljih na ovim prostorima, zlatno-crne boje.
 
“Bio je zaista nevjerovatan doživljaj raditi na predstavi. Nikad kasnije nije bilo takve atmosfere oko jednog specifičnog pozorišnog projekta, kao što je bila za prvu postavku ‘Vladimira i Kosare’. Aleksandar Popović je čitavo vrijeme bio s nama na probama, nije se mrdao iz Bara, jer je tekst stalno dorađivao i čistio. Imao je on tu osnovnu priču, ali je radio na njoj tokom uvježbavanja. Uz to, probe smo držali u Domu kulture, imali smo prilično mali broj dana za pripremu, i postojala je stalna strijepnja kako će sve to profunkcionisati na mjestu održavanja, u Ostrosu. Nismo imali puno iskustva sa takvim ambijentima”, kaže za Bar Info glumica Varja Đukić.
 

Glumci su se najviše uzdali u generalnu probu, koja je, kao i premijera, predviđena na ostacima manastira Prečista Krajinska, u Ostrosu, na podignutoj kamenoj bini. Međutim, zadesio ih je peh – neposredno pred probu nestalo je struje, pa ona nije ni održana.
 
“Imala sam zebnju kako će sve to izgledati. To mjesto nije bilo amfiteatarskog tipa, pa da ima dobro zvučno rješenje. Nismo imali današnje bubice, mikrofone, niti ozvučenje. Morali smo da glasom dosegnemo do svakog slušaoca, a bilo ih je nevjerovatno mnogo. Ipak, sve se dobro završilo”, sjeća se Đukić.
 

To “nevjerovatno mnogo” iznosilo je tog 20. avgusta u Ostrosu između 1500 (po pisanju “Pobjede”) do 2000 (prema pisanju “Politike”). Među njima su bili i predsjednik Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvar i član predsjedništva CK SKJ Marko Orlandić.
 
Kritike predstave objavljene su u važnijim jugoslovenskim dnevnim novinama.
 
“Pobjeda” je istakla da se “crnogorsko hodočašće zbilo u vremenu velikih nervoza, štrajkova, kad ulice i trgovi postaju nemirni”, te da “u ocjeni ovih predstava nije najbitnije koliko je zadovoljno estetsko osjećanje svakog posjetioca, već koliko se negdje iz dubine legende uspjelo govoriti o nama današnjim, o našem ličnom iskustvu”.
 
“Klasična tradicija nije krivotvorena, niti njena osnovna poruka, no u nju je utvrđen i akcentovan savremeni duh: sa ljubavnom pričom ispletena je i storija o čovjekovoj suverenosti i njegovoj slobodi. Rediteljska ruka se kretala jednom osmišljenom tananom stazom između tragedije, dramatičnog i komičnog zbivanja, sa čvrstom namjerom da se ne opredijeli niti za jedan žanr koji bi prevagnuo”, pisao je u crnogorskom dnevnom listu Milorad Bošković, ističući da je Varja Đukić “pokazala dio raskošnog senzibiliteta, eteričnosti i diskretnog zanosa“, da je Blagojević “sugestivnošću doprinio ritmu predstave”, a da su Nelević i Stošić “nedovoljno ubjedljivi”.
 

Politika je bila izdašnija: “Aleksandar Popović ne bi bio samosvojan kada ne bi uvek ponudio novi ugao posmatranja preuzete legende: Popović, dakle, zadržava osnovnu nit mita, ali tragičnoj ljubavnoj povesti dodaje tananu ironičnu distancu, komentar koji suptilno uspijeva da depatetizuje do krajnosti zategnute strujne legende. Pisac se pridržava stereotipova (čedna princeza, zavidljivi smutljivac, tašti car (junačni knez, pravedni monah), unapređuje ih, poštuje u osnovnim crtama tok legende, ali je menja utoliko što čini jednu preinaku, korisnu za komponovanje sižea”, pisao je Radomir Putnik.
 

Njegovo viđenje glumačkih ostvarenja se razlikovalo od Boškovićevog, “Milatović je vodio glumce ka usvajanju stereotipova, ka njihovom potpunom identifikovanju sa dramskim likovima sazdanim od klišea, da bi, potom, ponudio glumcima da iziđu iz osvojenog standarda i da na svoj način prokomentarišu i funkciju lika i svoje tumačenje. Glumac Božidar Stošić tumačio je svoga totalnog negativca, vojvodu Kavana, sa smislom za korišćenje ironije kao osnovnog glumačkog oruđa. Stošić je lako predstavljao sve Kavanove spletke i nepodopštine, potpuno se približivši Popovićevom zahtjevu za teatralizovanom ironijom. Varja Đukić igrala je Kosaru sa suptilnošću dramske heroine (u scenama rađanja ljubavi, žaljenja za ocem i mužem), ne vjerujući mnogo u ambivalentnost lika supruge (u scenama sporenja sa Vladimirom oko prihvatanja ‘njene familije’). Mladen Nelević je obrascu lirskog ljubavnika Vladimira dodao potrebne sastojke čojstva i junaštva, a Boro Begović je caru Samuilu dao obrise carske ponesenosti i taštine, vlastoljubivosti i umišljenosti, koristeći sredstva realističke glume”.
 
Nakon Ostrosa, predstava je još jednom prikazana u Baru, na Ljetnjoj pozornici, a zatim i u KIC “Budo Tomović” u Titogradu, da bi potom bila i u programu najčuvenijeg jugoslovenskog pozorišnog festivala – BITEF, u Beogradu iste godine.