Tragovi

Peđa Milović: Barirani ček

| 13:12:2016 | 19:33:50

Od 1. septembra do Nove godine, jednom ili dvaput nedjeljno, naš portal će objavljivati “Bar Info priče”, serijal kratkih priča iz prošlosti (i sadašnjosti) našeg grada. Biće tu književnika po vokaciji, ali i onih koji, jednostavno, žele da ispričaju svoju barsku priču.
 
Serijal nastavljamo pričom “Barirani ček” košarkaškog trenera, “barskog Slovenca” Peđe Milovića.
 
BARIRANI ČEK
(Posvećeno mojim unucima Nikši i Fjodoru )

 
Nemoj da se rastužiš kad počne sneg da kopni.
Davno su reke odnele našu mladost. Nemoj da se začudiš i zaplačeš
Kad ispod belog snega
Ponovo vidiš samo crnu zemlju.
I ništa više.
Taj neminovni završetak.
(Kad počne sneg da kopni ) – Risto Tošović
 
Godine polako prolaze, primiče se i trenerska penzija, iako mislim da ću i poslije tog dana raditi u košarci. Kad bih mogao da biram, otišao bih ovog trena jer to više nije sport kojim sam se s neizmjernom radošću bavio evo već 42 godine. Možda bih radio u nekom malom klubu i pomagao trenerima da organizuju rad i ponešto ih naučim o samom trenažnom procesu i stvaranju mladih ljudi i igrača.
 
O mojim mladim ljudima i igračima iz barske košarke napisano je mnogo priča, a mnoge su ostale nenapisane i nezabilježene, bar u medijima. U mom dnevniku su zapisane razne dogodovštine iz tih prelijepih dana kojih se bar jednom mjesečno sjetim. Tim “Lavlje srce”, kako ga nekad nazva nekadašnji novinar Vasko Lalošević, još uvijek živi u meni. Intimno mislim da je to bilo pravo ime za taj tim. O njima je mnogo zapisano u mojim dnevnicima.
 
Posebno sam ponosan što su većina tih sjajnih dječaka, danas zrelih porodičnih ljudi, ostali kao treneri u barskoj košarci. Kad ih vidim, uvijek mi zalutaju misli na onaj naš beton iza barske Gimnazije, gdje su zajedno sa mnom odrastali ti dječaci. Pitam se - ko li im je danas uzor u košarci, jesam li dovoljno napravio za njih, preslišavam se da li sam ih naučio neku ružnu stvar koje bih se danas pod stare dane trebao stidjeti. Vjerujte mi na riječ, ne mogu se sjetiti, jer sam se trudio da ostanem pravičan i čist u njihovim očima.
 
Danas, i kada čujem za neku njihovu manu ili doživim koju sitnu neprijatnost od njih, ne zamjeram im, jer je to uticaj životne sredine i ovih teških vremena u kojima čistoća, iskrenost (da ne kažem – poštenje) ama baš ništa ne znače. To su ipak oni moji dječaci kojima sam poklonio svoju mladost i nikada nijesam zažalio zbog toga. Jedino u što sam siguran, nikada više to ne bih mogao ponoviti, niti toliko raditi.
 
Pričaću vam o jednom zanimljivom događaju iz tih sretnih dana. Važio sam za nesalomivog trenera kad je u pitanju veza i protekcija, ali ponekad je to pogrešno tumačeno, pa je bilo i slučajeva kad su tate i još poneko tu osobinu shvatili na svoj način.
 
Stariji ljudi se sjećaju platežnog sredstva koje se zvalo “barirani ček”. Ti si nosio taj ček, a to je obično bilo od firmi ili klubova, i na njemu napisao krajnju iznos tvog boravka u nekom hotelu ili kupovine u nekoj trgovini. Taj barirani ček je donio puno radosti bar petnaestorici mojih dječaka te 1983. godine. Ovako je to bilo.

 
Svakog juna najbolji košarkaši iz moje ekipa, koja je brojala bar pedesetak igrača, odlazili su na košarkaški kamp “Aleksandar Nikolić” na Zlatiboru. Prethodno bih se dogovorio sa upravom kluba koliko je novca predviđeno za odlazak, a najteže mi je bilo odlučiti koga da povedem na kamp, jer su svi osim prvih deset bili skoro podjednaki.
 
Kad sam napravio spisak od dvadesetak dječaka i poslao ga u klub, poslije nekoliko dana - šok. Uprava kluba me je posjetila na treningu i zamolila da nekako “uguram” još jednog klinca, jer je njegov tata napravio neke usluge ljudima iz uprave. Kako me je Bog dao onako tvrdoglavog (ili kako su ljudi iz uprave govorili “neelastičnog”) vjerovatno su očekivali da ću kategorički odbiti taj prvi pokušaj korupcije u mom timu, pa su pripremili još milion varijanti kako bi me “omekšali”.
 
Na njihovo iznenađenje, ja sam lagano pristao, jer je taj dječak bio jako talentovan, ali šta da radim kad je bilo novca samo za možda 15 - 20 dječaka. Sjutradan sam pročitao prošireni spisak za još 15 imena i lagano se zaputio prema Zlatiboru. Umjesto ekspedicije od 20 igrača, na Zlatibor ih je došlo 35.
 
Spas je bio u bariranom čeku.
 
Moram se ponovo hvaliti, ali istina je, i to mogu potvrditi moji tadašnji dječaci, da smo na Zlatiboru bili ubjedljivo najbolji tim, čak smo često morali igrati protiv reprezentacije kampa kako bi nam bar malo parirali.
 
Djeca su bila u čudu otkud ih je sada došlo 35, a bilo je predviđeno 20 dječaka. Pred jedan trening sam im sve objasnio, rekavši da je to bio prvi pokušaj protekcije i korupcije u našem timu i da je ovaj dječak “uhvatio vezu”, mada on možda nije znao baš ništa o tom što se dogovaraju tate među sobom. Kad može on džabe, onda možete i vas petnaestorica. Od svojih dječaka nikada ništa nijesam skrivao, a naročito ne istinu.
 
Na kraju kampa, dao sam barirani ček na kojem su napisali iznos za naš boravak na Zlatiboru.

 
Poslije desetak dana, kad je stigao račun u klub, uprava samo što nije popadala u nesvijest. Automatski su me pozvali na sastanak da vide o čemu se radi, da nijesam učestvovao u nekim mutnim radnjama. Objasnio sam im da ja te mlade momke učim poštenju i da je njihov pokušaj protekcije izazvao lančanu reakciju u kojoj nas je spasio njihov barirani ček. Rekoh im da sam im neizmjerno zahvalan na tome.
 
Nijesu mogli vjerovati da se jedan dvadesettrogodišnji trener odlučio na takav potez.
 
Kako sam se ovoga sjetio da vam napišem ?
 
Taj dječak je danas ugledni građanin našeg grada i svesrdno se bori protiv korupcije i za poštene odnose u našoj državi. Razmišljao sam da li je možda to naučio još u prošlom vijeku od svog trenera?
 
Danas su druga vremena, uzori su neki drugi ljudi, i sve je nekako zamrlo, i osjećanja i ljubav, a čini mi se poštenje itekako. Prihvatili smo pravilo da se ponosimo onim čega smo se nekada stidjeli. Ili me je stvarno vrijeme pregazilo, pa je jedan dio ovih mojih dječaka sa početka moje priče zaboravio na naše djetinjstvo i prihvatio pravila ovog modernog doba, ko će ga znati...
 
‘Ajd’ u zdravlje i vidimo se uskoro na našoj Topolici, na kojoj poneki od mojih dječaka prođe pored mene bez pozdrava, zaboravivši na sve lijepe naše trenutke... Ili je to nedostatak hrabrosti da mi objasne zašto su se tako promijenili, šta ih je to natjeralo. A možda je to moja romantika, koja me nikada nije napustila...