Tragovi

Savo Markoč: Crvenkapa

| 25:12:2016 | 20:11:52

Od 1. septembra do Nove godine, jednom ili dvaput nedjeljno, naš portal će objavljivati “Bar Info priče”, serijal kratkih priča iz prošlosti (i sadašnjosti) našeg grada. Biće tu književnika po vokaciji, ali i onih koji, jednostavno, žele da ispričaju svoju barsku priču.
 
Serijal nastavljamo pričom “Crvenkapa” Sava Markoča.

 
CRVENKAPA
(Za N. umjesto božićnjeg poklona)
 
Ni sam nije sa sigurnošću znao kako je završila u njegovom zagrljaju, kako su im se usne po prvi put dodirnule. Nije bio siguran ni kada je došlo do toga. Mora da je to bilo onog dana kad ju je otpratio do autobuske stanice, kad su onako promrzli i zagrljeni, gacajući po raskvašenom snijegu u prilično potrošenim braon spensericama, stigli do stanice i sjeli na hladnu kao led drvenu klupu.
 
Sve je počelo mnogo ranije, onda kada je njegova drugarica iz rodnog grada dovela koleginicu sa grupe, brucoškinju, pravo u njegovu studentsku sobu. Zatekle su ga u krevetu, bunovnog i mamurnog od ispijanja jeftinog crnog vina prethodne noći. Ustao je, ne mareći što je na sebi imao samo donje gaće i potkošulju sumnjive čistoće, navukao farmerice i duksericu i bosonog prošetao po sobi, obrativši im se sa: “Što je, što ste zinule? Kao da nikad nijeste vidjeli čovjeka u gaćama na plaži”.
 
Izgledalo je da je probio led, da je razmekšao napetost koja se obično stvarala kod prvog susreta, razbio nelagodnost koju je izazvao njegov nepromišljeni polustriptiz. On je živio u studentskom domu, ona je svakodnevno putovala do obližnjeg grada i natrag. Student putnik.
 
Bilo je hladno, prilično hladno. Tada su zime bile studene. Ogrnuo ju je, da je koliko-toliko zaštiti od hladnoće, starom, već otanjalom i izblijeđelom McCloud jaknom koju mu je stric donio sa nekog vijađa iz bijeloga svijeta i poklonio mu je kad je njemu dosadila. Slagala se se sa otrcanim, oguljenim staničnim mobilijarom. Nijesu marili za redovne mušterije stanične birtije koji su ih, između dva gutljaja vinjaka, posmatrali kroz od dima zamašćene prozore. Novonastalu sreću prekidao bi s vremena na vrijeme promukli ženski glas sa staničnog razglasa najavljujući autobus za Trebinje i pozivajući putnike da predaju prtljag i uđu. Čim je promuklica završila najavu, zagrmio je Šaban kukajući nad sudbinom nekog bijelog narcisa koji će, koliko je on u tom trenutku mogao da razumije, da uvene, iako će ga on, tamo na stolu pored njene slike, suzom zalivati. Uhvatio je sebe, starog rokera, kako pjevuši šoto voće refren pjesme, ali je ubrzo prestao. Uplašio se da ona ne pomisli da je folirant, da je neki seljober koji sluša Šabana, a ovamo se prodaje za rokera.
 

Moglo je do toga doći i mnogo ranije da je on imao hrabrosti, kuraži bi rekli oni njegovi primorci, bar je tako govorila njegova baba. Možda onda kad je onoj njegovoj drugarici, koja je stanovala baš tu pored autobuske stanice na petom spratu, otac kupio drva, isjeckana i spremna za nalaganje. Zgrada nije imala lift i ona je pozvala društvo, uz obećanje da će biti da se pojede, a bogami i da se zalije, da joj pomognu da prebaci drva u stan. U stanu je bila velika kaljeva peć koja je vapila za nalaganjem, za ubijanjem studi koja se bila uvukla u svaku poru dnevne sobe. Zajedno su nosili plastičnu gajbu punu cjepanica, blago spuštenu na njenu stranu kako bi težina više bila na njemu, a opet da i ona osjeti teret, da se ne osjeti bezvrijednom.
 
Pazio je na sve. Samo mu je kuraži falilo da, kako mu je u tom trenutku prošlo kroz glavu, ispusti gajbu, da se drva prospu po stepenicama, da je kao slučajno, dok bi ih skupljali, dodirne rukom, da je poljubi. Gledao je takve ili slične scene u američkim filmovima. Njima bi obično ispadale ogromne papirne kese pune namirnica ili bi im od ustreptale nespretnosti izazvane ljubavnim jadima ispale knjige iz ruku prosipajući se po školskim hodnicima.
 
Opet je zagrmio stanični razglas i najavio polazak njenog autobusa. Skinuo je jaknu koja ju je bila poklopila i pomogao joj da uđe. Držao je za ruku i prošaputao joj, bojao se da ga ne čuje onaj nestrpljivi šofer koji ih je požurivao i šeretski namigivao kondukteru, podizao obrve prema njima i zbijao šale na njihov račun, da dođe sjutra jutro, pravo sa autobuske u studentski, da ga probudi i da zajedno odu na predavanje. Nasmijala se i ušla. Shvatio je to kao “da”.
 
Tu noć je proveo u nekom polusnu. Spavao je, a nije oka sklopio, bio je budan, a nije oči otvorio. Proganjao ga je onaj bijeli narcis, riječi one pjesme koje su govorile o nekoj nesrećnoj ljubavi. Ova njihova je tek bila počela. Nije valjda bio takve sreće.
 

Ono što je rano sljedećeg jutra vidio na vratima studentske sobe ostavilo ga je bez daha. Odmah mu je bilo jasno kako je strah da bi narcis mogao da uvene bio uzaludan. Ušla je obučena u crvenu jaknu, crvene rukavice, a na svježe opranoj crnoj kovrdžavoj kosi stajala je žensko mangupski nakriviljena crvena beretka. Učinilo mu se da je ugledao Crvenkapu.
 
Istog trenutka je odlučio da je više nikad neće ispustiti iz ruku. Ionako je sve vrvjelo od zlih, krvožednih vukova.