Tragovi

Senad Karađuzović: Deni boy - brat moj...

| 28:12:2016 | 10:49:50

Od 1. septembra, jednom ili dvaput nedjeljno, naš portal je objavljivao “Bar Info priče”, serijal kratkih priča iz prošlosti (i sadašnjosti) našeg grada. Pisali su književnici po vokaciji, ali i oni koji su, jednostavno, željeli da ispričaju svoju barsku priču. Naš portal se zahvaljuje Savu Markoču, Tanji Sekulić, Gini Masoničić, Gordani Vujović, Peđi Miloviću, Senadu Karađuzoviću, Iliji Vukotiću, Dragani Erjavšek i Beću Begziću na saradnji.  
 
Serijal se završava pričom “Deni Boy - brat moj” Senada Karađuzovića

DENI BOY - BRAT MOJ 
 
Kišobrani plaču iznutra, kaza mi đed 1974, kad me vodio na prvi čas, prvog osnovne. Poče kiša, a ja, seronja od šest godina, kazah: “To je tako veliki babo, van kišobrana plače nebo za ljudima”.

Vidiš kako se lijepo postaje u našoj porodici hohštapler??? Nijesam dugo-dugo saznao koji kurac znači hohštapler, a djed je od ciroze jetre umro 1976. u junu mjesecu, tako da nije stigao da mi objasni.

...Godinama kasnije, kad sam već saznao kakvu čovječju osobinu na plećima nosi ta riječ, ja sam kompletno ilustrovao u okruženju majke prirode to fakinsko stanje svijesti (Fakin je ovdje nešto drugo - to ćemo ovdje izuzeti iz objašnjenja) i, da ne gubimo vrijeme, pošto je ovdje riječ o Denisu, a kad je riječ o njemu, mora se sve batalit’, kad on hoće biva u centar pažnje - svi odlažu mistrije i vangle.

Pravo i službeno ime mu je Denjiz (more), koje na turskom simbolizuje poimanje istanbulskog zaliva Zlatni rog.

Sad bi on kazao: Mene nemoj pominjat’ u knjige...

Ali, Deni boj jeste brat moj, tako da ga neću izostavit iz Leksikona.

Deni boj je završio četiri godine osnovne, a ostatak osnovne i srednje tako što je mlatio u pravcu kazaljke sata ispred “Veselice” ključevima, ispijajući kafe od vidjela do mraka šankericom, nervirajući Čarlija i dobacujuči čistačicama iz lokalnih preduzeća koje žure kući da skuvaju boraniju ili bob, zapravo neko sezonsko povrće.

Rođen 1. 05. 1955. na Praznik rada, što će se pokazati kontradiktorno, pošto je Denis najstrašniji neradnik i dembelj sa planete ove nam poznate.

...i pošto ja imam najviše staža (u odnosu na ostatak mnogobrojne i razuđene familije) sa njime, reći ću sljedeće: Denisa sam upoznao istinito prije godinu i po dana, kad je moja majka odmrčila u roku od sedam dana nakon moždanog udara.

Čitav život smo podređeni njegovim hirovima i ja i drugi brat i sestra. Ali tog dana kad je roknula majka, ostali smo sami ja i on, i ovo posrano nebo nad nama. Tad sam otkrio koliko taj starobarski baljoš, ili kako ga je pokojni otac nazivao, Pipingo topolički (Pipingo – grčki - vrsta magarca koja služi za rasplod, a ne za nošenje tereta) ima duše i smisla za zajebanciju.

Sa lijeve na desnu stranu njegovog noćnog stočića raspored je sljedeći: dva bjelanca u šoljici za čaj, kafa slađa i čaša studene vode sa dva karbapina po 200 miligrama protiv epileptičnih napada. Imam i slobodu reć’ da je Deni boj teški namćor, baraba i brat moj, čovjek kojeg ću voljeti do posljednjeg daha.

E, sad, zašto da ga volim do posljednjeg daha? Zato što sebi samom (a i nikom drugom) nikad nije vezao pertle i nikad se sam nije okupao, svi su umjesto njega za života rmbali.

Onda: prvi zvuk koji pamtim iz djetinjstva jest onaj koji dopire iz glasnih žica epileptičara tokom “napada” - a preporučio bih svakom od Vas, poštovani, da taj zvuk ne čujete, jer to je zvuk nedotučene zvjeri i zvuk straha i neizvjesnosti, jebem ti život kao kad se sparuju psi, gladni psi uličari, a usred zime, onih poganih zimskih noći kad iz inata fijuče sjeverac i zvijezde su (ako spavate pored prozora) mnogo udaljene od nekih budućih ljeta!

Naslonio sam se uz dovratak studenog zida kužine u 16:30, bio je mjesec februar i hladno u pičku materinu, u pičku lijepu materinu. Deni boju sam spremio pilav (posnu rižu, “ne smije bit’ ni tvrda, ni meka” - njegovim slengom – “OK brale”).

Jeo je sporo jer pazi na želudac - jebo ga otac, a ja sam saznao da je upravo umrla majka, ta stara žena koja je besprijekorno jela govna za cijelu kuću osamdeset godina.

Rekoh: “Denise, umrla je mama”.
“Kad?” - pita me.
“Sad” – odgovorih.
I onda pafff - nokaut, samo je tiho kazao: “Bolje da sam ja pasao no ona, mi smo loši svi”.
“Aj’ ij to” - rekoh mu – “ajvanu, bože redom. Imaš ti mene, a ja tebe”.

Nakon neđelju dana me pita: “Kad se vraća majka?”.
“Nikad” – odgovorih – “jer smo nikakvi”.
“Znam, zaboga, no pitam onako”, kaza.

Svi koji vole Dekijeve podjebice i šale shvatiće ovo, a ko ne... što bi rekao moj dobri drug: “pametnijama ne treba objašnjavat’, a glupi svakako ne bi sfatili”. Moj drug je za ne pominjanje, a moj brat je Deni boj.