Kultura

Veče posvećeno Dušanu Kostiću na Zimskoj sceni Ljetopisa

by Željko Milović | 09:12:2017 | 15:32:56

Decembarski književni program Zimske scene Barskog ljetopisa okupio je poštovaoce velikog crnogorskog pjesnika Dušana Kostića na večeri posvećenoj stogodišnjici njegovog rođenja.
 
Gledaocima u Balskoj sali Dvorca kralja Nikole govorili su prof. dr Draško Došljak, Bogić Rakočević i mr Milun Lutovac, ovdje u dvojnoj ulozi, kao književni kritičar i selektor književnog programa Ljetopisa. Svako je na svoj način bacao novo svjetlo na poetske radove poznatog stvaraoca, a Kostićeve stihove je kazivala studentkinja Univerziteta Donja Gorica u Podgorici Bojana Maraš.
 

“Kostić spada u velikane crnogorske i jugoslovenske književnosti. Dovoljno bi bilo da je napisao samo pjesme ‘Crna Gora’, ‘Sleđena tišina Visitora’ da ostanu kao nasljeđe. Smatram da je on naš neistraženi pjesnik, putopisac, romanopisac, književnik koji je ostavio velike tragove u našoj književnosti. Kostić je književnik koji obavezuje, prije svega mlađe generacije, koje treba tek da ga proučavaju”, kazao je dr Došljak.
 
U okviru večeri prikazan je dokumentarni film o Kostiću, čiji je autor Bogić Rakočević, koji je govorio i o svom poznanstvu i neposrednom kontaktu koji je ostvario sa Kostićem, ističući da je bio “intelektualac u pravom smislu te riječi, čovjek koji je rado u najznačajnijim redakcijama dnevnih novina u Beogradu, urednik književnih novina i časopisa, čovjek široke erudicije, koji je imao brojne prijatelje među velikanima književnosti”.
 
"Pjesnik ne očekuje ništa, a daje sve svoje, kao da je promašio vijek... Dovoljan je samo jedan koji razumije, dovoljna je samo jedna da uđe u pjesmu... Stih je na početku i na kraju svega!“, započeo je svoje nadahnuto izlaganje mr Milun Lutovac.
 

"Kostić je imao sluh za hod vremena, jer je pjesma kristalno jasna antiteza između tišina zavičaja i gradske buke, odlučan raskid s nostalgijom i sentimentalnošću i prihvatanje modernih oblika života. Nije svaki raskid s tradicijom uslov za osvježenje poezije. 'Mora li ono što prenosimo sa drugih strana kao nešto novo i svježe da bude i za naš ukus, takvo, baš takvo, tim prije što je ono i tamo već iživljeno i staromodno?“', govorio je Kostić, prihvatajući tuđa iskustva i vrijednosti, ali ne potcjenjujući sopstvena. 'Pozivam za svjedoka' autora predgovora i priređivača knjige 'Poezija', 'Nolitove' edicije 'Rađanje moderne književnosti'  Đorđija Vukovića: 'Mesto poezije u sistemu kulturnih funkcija ne samo što nije dovoljno jasno, već je ono u novije vreme i degradirano više nego što bi se smelo dopustiti. 'Lutanje' poezije nije, međutim, uslovljeno samo spoljašnjim  razlozima, već je ono pripremljeno i time što u svesti pesnika njena suština nije zasvagda data, nego se  mora nalaziti, uvek iznova'. Takva je sudbina djela Dušana Kostića. Uvijek iznova bi trebalo pronalaziti 'tišine' i iznositi ih na svijetlo dana. Danas, na stogodišnjicu od pjesnikovog rođenja, upravo to i činimo“, zaključio je mr Lutovac.
 
Ovo književno veče, posvećeno Dušanu Kostiću, i nehotice je starijim poštovaocima poezije ovog vrsnog autora povuklo sjećanje na davnu zimu 1993. godine i književni hommage ovom vrsnom piscu kojeg su priredili barski kulturni poslenici predvođeni Novicom Pekićem. Paralela sa “’Sleđenim tišinama Visitora’ kao apoteozom zavičaju u svim njegovim oblicima i sazvučjima”, kako je preksinoć istakao mr Milun Lutovac, više je nego očigledna.