Kultura

VIDEO: U Dvorcu promovisana knjiga Sava Markoča

by Darija Marđokić | 24:04:2018 | 14:00:17

U okviru Svjetskog dana knjige, sinoć je u krcatoj sali Dvorcu kralja Nikole promovisana prva knjiga Baranina Sava Markoča, zbirka priča „Kula od sjećanja i druge priče“, u izdanju barske izdavačke kuće „Mediteran Multimedia“.

 
Nakon uvodnog slova Mile Čordašević, upravnice gradske biblioteke, koja je predstavila izdavačku kuću koja je publikovala djelo, moderacije se prihvatio urednik knjige, novinar i publicista Željko Milović, istakavši da se „odavno u Baru nije toliko očekivala jedna knjiga kao debitantsko izdanje Sava Markoča“.

 
„Pisao je jednostavno, ali ubjedljivo i upečatljivo, s puno detalja i jezikom iskusnog pripovjedača, kao da je izdao pedeset knjiga, a ne jednu, dokazujući da je nekome zbilja dovoljna ta jedna knjiga da zaista bude pravi pisac, a nekima ni jedna, ni pedeset. Opisivao je vrijeme djetinjstva i odrastanja, zaboravljene boje, ukuse, mirise i ličnosti koji su oblikovali njegovu i slične generacije“, kazao je Milović.
 
„Uspio je da neke stvarne, a neke zamišljene događaje, izmjesti u svima poznate koordinate: od šiljatih stijena na Valu od Bigovice na kojima smo cijepali patike i bose noge, do radnje Frana frizera, od Biskupade do Vranjine... To su gotovo filmske sekvence. U knjizi su i panjege i klačne međe i cicane traveše i tegle sa slatkom od trešanja i smokve divljake i kafane i kanalice i tigle i čilek i murve i hemijske olovke sa ženama kojima padaju haljine kad se okrenu naopačke, pa vangle s priganicama, vjenčevi suvih smokava, mašice, škanj, šinobusi... Reklo bi se da samo fali đevojčica sa fjokom na glavi“, zaključio je Milović, aludirajući na priču „Tre colori dell’infanzia“.
 
Na njegovu konstataciju da danas književnici vrlo često nastaju i sazrijevaju na društvenim mrežama, za šta je Markoč pravi primjer, Muzafer Čauši, direktor Radio Ulcinja, glavni recenzent knjige, kazao je da je on na vrlo sličan način prije desetak godina napisao svoju prvi zbirku priča na blogu.

 
„Pratio sam ono što je Savo radio preko Facebooka, gdje smo se prepoznali. Prepoznao sam Sava kao blisku osobu po razmišljanju, iako se do tada nismo nikada sreli. Vidio sam iz onoga što piše, a to su bile kratke, male crtice da je čovjek u djetinjstvu znao da gleda. Svi gledaju, ali ne vide svi. Svi slušaju, ali ne čuju svi. A on je znao da uhvati one male detalje koje je prenio u ovoj knjizi. Savo radi u maniru najboljih naratora koji su se na ovim prostorima uvijek cijenili, ljudi koju znaju da govore“, rekao je Čauši.
 
Po njegovim riječima, „Savo je pričao duhovito, šarmantno, znao je što će da kaže, a pričao je s lakoćom i teške priče“.
 
„Kad sam vidio da je znao da gleda kao mali, kad sam vidio da zna to sad da prenese, kad sam vidio da ga vole, rekao sam on je rođeni pisac, jer sujeta stanuje kod stvaralaca. Ne mora ona uvijek biti negativna, može se shvatiti i kao podsticaj. Zamislite koliko bi svijet danas bio siromašniji bez sujetnih stvaralaca koji ne bi stvorili neko djelo, a stvorili su ga iz želje da pokažu da oni to znaju. Počele su njegove priče da se hvale, vrednuju i to je bio glavni podsticaj i začetak ove vrijedne knjige“, kazao je ulcinjski novinar i publicista.
Milovića je interesovalo zašto je Markoč tek u 55. godini objavio prvu knjigu, zbog čega je toliko čekao, te kako je do nje došlo.
 
„Vidio sam da, otkako su pojavile društvene mreže, na njima nije loše postavljati te neke crtice koje bi se eventualno mogle dopasti prijateljima sa Facebooka i tako sam počeo to da radim, ispostavilo se da je koliko-toliko uspješno i to mi je sad trenutna zanimacija“ objasnio je Markoč.

 
Autor je objasnio i šta je konkretno uzrokovalo njegov povratak u djetinjstvo: „Najviše građe pisci koji hoće da pišu imaju u sjećanjima koje ih vraćaju u djetinjstvo i to mladalačko doba, ne treba im mnogo da izmišljaju, imaju neko sjećanje na poštara, komšinicu ili nekoga iz ulice, na to se još nešto malo doda, oboji i eto priče“.
 
Na Milovićevo pitanje koliko Markočevo lično koresponira sa stvarnim likovima, Markoč je kazao da „ima Sava dosta u tim likovima - u prva dva dijela poprilično, u trećem ne. Nadograđeno je, dodato, izmišljeno i uokvireno u ovo kakvo je sada ispalo, ali uvijek postoji jedan mali Savo“.
 
Sve priče koje je Markoč pisao u knjizi, prema riječima Milovića, imaju gorko-slatki osjećaj, sem posljednje koja ima srećan kraj, a riječ je o potpuno atipičnoj priči pod nazivom „Sise o klin“. Autor je objasnio da je to priča koja je nastala pod uticajem Raymonda Karvera: „Stavio sam je posljednju, jer ako bih nastavio da pišem neku drugu knjigu i nove priče, volio bih da imaju taj neki šmek, zato sam je stavio kao nastavak eventualno nove knjige.

 
Čauši je objasnio da je taj osjećaj gorko-slatkog u autorovim pričama upravo život. „To je jednostavno esenca života, ti mali detalji koji čine život su gorko-slatki. Mnogo je onih gorčih, skloniji smo takve zaboravimo. Ova je knjiga vrlo značajna riznica starih riječi i izraza, običaja. Toliko je riječi koje naša djeca i unuci vjerovatno neće razumjeti, stoga je etnografski značaj ove knjige vrlo veliki. Tu se može upoznati sa mikrosvijetom Starog Bara, Tabije, Polja... Tu su prikazani običaji koji su već u nestajanju ili su potpuno nestali, a ovdje je to zapisano i neće se obrisati“, istakao je Čauši.
 
Markoč je, kako je kazao, knjigu posvetio majčinoj tetki Milici, ženi kod koje je odrastao, koja ga je voljela i koju je volio.
 
Čitava promocija knjige tekla je veoma spontano, a učesnici su nekoliko puta prekidani iskrenim smijehom i dugim aplauzima.