Kultura

VIDEO: Milovićeva priča o djetinjstvu i jednom vremenu

by V. Šoškić, kamera A. Karađuzović, montaža S.Sukalić, photo S. Zabijako | 02:02:2017 | 15:39:35

U novom prostoru caffe-bara i restorana “Pasccuci”, predviđenom, između ostalog, i za promocije i druga dešavanja iz kulture, u prijatnoj atmosferi novinarima je predstavljena nova knjiga novinara i pisca Željka Milovića “Povratak u Ulicu maršala Tita”. Ovo je nostalgična priča o djetinjstvu, ali i jednom vremenu i njegovim vrijednostima.

 
Željko Milović, novinar i publicista iz Bara objavio je do sada petnaest knjiga, proznih i poetskih, kao i nekoliko monografija, među kojima je i kultna studija “Crnogorska pop-rock muzika 1954.-1991”, koja je izazvala posebnu pažnju javnosti.
 
Nova knjiga je vraćanje, nakon šest godina, tzv. “lijepoj književnosti” i povratak u čarobni svijet djetinjstva i momente koji su krasili odrastanje i mladalaštvo u Jugoslaviji.
 
Predrag Lucić, poznati splitski kritičar i publicista, u recenziji je, između ostalog, zapisao: “Milovićev ‘Povratak u Ulicu maršala Tita’ je knjiga za one koji će je - kako bi to rekao američki pjesnik Charles Olson - otvoriti kao što dijete otvara kutijicu s bojama. Ili kesicu sa sličicama”.

 
BI: Djetinjstvo je nekako uvijek lijepo u sjećanju odraslih, a i pisci se uvijek vraćaju tom razdoblju. Da li je ovo samo tvoja reminiscencija na to doba, nezaboravno i lijepo, ili, na neki način i oslikavanje cijelog jednog vremena ondašnjeg soc-realizma, čija je u stvari personifikacija bio i maršal Tito?
 
-U suštini, moja ideja jeste bila da ispričam priču o djetinjstvu. Stavio sam sebe kao glavnog junaka i opisane su stvari koje su se događale meni i mom društvu, doživljaje kroz koje smo mi spoznavali svijet, i dobro i loše, nije bilo samo dobro, naravno. Od bogatih firmi do lokalnih pijanaca, od najvećih morskih ulova do pokušaja otmice neke djece u to vrijeme, sedamdesetih godina. Trudio sam se da to ne bude patetična priča kako je nekada bilo sve mnogo ljepše i da je djetinjstvo divna i blistava stvar, nego da to bude hronika jednog vremena i objektivan prikaz iz dječjeg ugla - kako je Jugoslavija, odnosno tadašnja Ulica maršala Tita, koja je postojala u skoro svakom gradu bivše Jugoslavije, kao prva ulica u urbanom dijelu, izgledala i što se sve dešavalo u njoj. Naročito sam pazio da tu bude opisan mentalitet naših ljudi u to vrijeme, nekako je bio drugačiji nego sada, i, eto, nadam se da je uspjelo”.
 
BI:  Ipak, knjiga je jugonostalgična?
-Ona je “djetinjstvonostalgična”, a s obzirom da je djetinjstvo bilo u Jugoslaviji, jeste, u neku ruku je i jugonostalgična, ali bez patetisanja, preuveličavanja i glorifikovanja tog vremena, s distancom čovjeka koji ima pedeset godina, koji vidi da sve nije bilo tako blistavo u to vrijeme, ali da je u svakom slučaju bilo mnogo bezbrižnije i slobodnije nego danas.

 
BI: Što je ono što je bilo najljepše i najblistavije u tom vremenu , sa ove distance ?
-Činjenica da si imao sigurnost znači mi najviše sada kao odrasloj osobi koja ima porodicu. U to vrijeme ona je zaista postojala. Da li je bilo manje ili više  personalnih sloboda, to je već stvar o kojoj se može diskutovati, i o tome što se moglo, a što nije. Sigurno je da smo imali besplatno školovanje, besplatno zdravstvo i da smo mogli da spavamo mirno i van svojih kuća, a da nas niko nije dirao. Nisam siguran da je sada to baš moguće.

 
BI: I u pogovoru knjige, naslovljenom “Od pucketave ploče do MP3 stvarnosti”, napravio si analizu i poređenje ondašnjeg vremena i sadašnjeg.

-U pogovoru sam, u jednom prenesenom značenju, naše živote tada i sada obradio kroz priču o LP pločama i Mp3 formatu. Nekada su svi skupljali ploče, velike i male, i pravili kolekcije. Oko svake ploče vrtila se beskrajna priča i reakcija, od omota do toga kako je do nekoga došla ta ploča. Danas su sve ploče svedene na jedan Mp3 disk – pedeset godina nečijeg života i karijere smješta se na formatirani Mp3.
 
“Veliku zemlju, koja je imala znanja, ljepota i bogatstva, ali tako malo sreće, tvorila je generacija zaljubljena u Anju Rupel, genercija koja je mislila kako svijet jednog dana mora otkriti nepravilne makedonske ritmove, koja se iskreno smijala Borinim kvazipolitičkim pošalicama, koja je željela da najveći revolucionar među rokerima vikne: ‘Hajde da se borimo protiv gnjida’, pa da krene na barikade, i koja je smatrala video klip ‘Oči boje meda’ vrhuncem umjetnosti te vrste, ali su je činila i opšta mjesta odrastanja: ‘Znakovi pored puta’ i ‘Brod u boci’, Miljenko Smoje i Živko Nikolić, Petre Prličko i Bata Stojković, Željko Malnar i Savina Geršak, Mirko i Slavko i profesor Baltazar, ‘Plazma’, ‘Čiča Gliša’ i ‘Kraš Express’, Blaž Slišković i Ceca Kitić, Martin Sagner I Bekim Fehmiu, Ciciban zaspan i dječak Željko Lavlje Srce, pa ‘Breza’, ‘Devojački most’, ‘Variola Vera’, ‘Vampirica’ kao prvi domaći horor, gola tijela Nede Arnerić i Tanje Bošković kao karijatida procvjetale erotike, ‘Valter’ i ‘Skupljači perja’, plač Mužinića i Šurjaka na Poljudu 4. maja 1980, Hajdučka česma i namještene Jugovizije, afere ‘Crko nam Maršal’ i ‘Za ideale ginu budale’, Če Gevara i Ljubo Čupić nacrtani tušem na akcijaškim jaknama bez rukava, ‘Obraz uz obraz’ i ‘Kviskoteka’, ‘Bistrooki’ i ‘Neven’, žurke koje su počinjale sa ‘Dva dinara, druže’, a završavale ‘Gracijom’, uz obavezno ‘Krivo je more’ i epopejno dugačku ‘Baladu o Vasi Ladačkom’. Nekako preko noći, banalno i jeftino, prešli smo iz stanja hiperaktivnosti markovićevskog perioda u stanje hibernacije i zatupljenosti, čak očaja, vandalizma i primitivizma, na svim poljima. Junaci naših odrastanja zamijenjeni su novim, Cronenbergovim likovima , koji su, kao gumicom, izbrisali iz kolektivnog sjećanja fine i šarene SFRJ stvari, a uveli nas u mračne i retrogradne pasaže svojih strahova i antagonizama, svojih megalomanskih želja”, kaže u pogovoru Milović.
 
Knjiga “Povratak u ulicu maršala Tita” premijerno je predstavljena kolegama - novinarima iz Bara u novom prostoru popularnog caffea “Pascucci”, čiji vlasnici - Nikola Ratković i Đorđe Lekić - žele na ovaj način da podrže dešavanja iz kulture grada pod Rumijom.

 
“Mi smo prije mjesec danas stavili u funkciju ovaj vanjski dio lokala, gdje smo planirali da, osim uobičajenih dnevnih dešavanja, imamo i promocije knjiga, CD-ova i drugih kulturnih dešavanja. Imali smo, na primjer, za katolički Božić, poslije koncerta, druženje sa sugrađanima katoličke vjeroispovijesti, uz pripadnike svih vjera, sa barskim nadbiskupom... Ovo je kutak zamišljen za lijepa dešavanja i programe”, kazao je Nikola Ratković.
 
Željko Milović je dobitnik književne nagrade “Ćamil Sijarić” za zbirku pripovjedaka za 2006/07. godinu i nekoliko nagrada za radio novinarstvo, uključujuči i “Grand Prix” na Festivalu radijskog stvaralaštva Crne Gore 2010. godine za ekološku reportažu Radio Bara “Dajmo šansu moru: Deponija Ćafe”. Prvi je laureat nagrade časopisa “Komuna” za promociju i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore, 2015. godine.

 
Naredna kniga koju priprema da objavi povodom Dana Bara, 24. novembra, kao poklon gradu, trebalo bi da bude "(Ne)Zaboravljeni Barani XX vijeka”, proistekla iz serije predavanja “Naš Bar”, ali, kako ističe, "ne ‘znameniti’ i ‘najpoznatiji Barani’, nego barski oriđinali, koji su bili sastavni dio grada, i koji su gradili neponovljivi barski duh. Zato ne želim da se oni zaborave”, zaključuje Milović.