Mozaik

Koko i tune, jedan na jedan

by VIJESTI, Radomir Petrić | 14:03:2017 | 11:17:26

“Takvog borca nema na svijetu - borba je od prvog do zadnjeg minuta”, tako lov na tune opisuje sportski ribolovac iz Bara Zoran Koko Radović.
 
Priča da je tuna riba grabljivica koja cijeli život pliva za hranom, a takva je i u borbi.
 
"Kada se uhvati, ne prestaje, dešavalo mi se da mašinica dimi...”, kaže Radović za “Vijesti”.

 
On je pobjednik januarskog kola nagradne igre “Ulov mjeseca”, tivatske kompanije “Una”. Prestižnu titulu donijela mu je ulovljena tuna od 84 kilograma.
 
“Ulovljena poslije 45 minuta borbe, mamac je bila živa skuša, pozicija od ponte Volujice možda milju, oko tri popodne, a to jutro sam isplovio oko 10 sati”.
 
Radović kaže da od riba živi bukvalno cijeli život, još od najranijih dječačkih dana okružen ribarskim mrežama koje su se sušile na pjeni od mora. Kokovi prvi uspjesi bile su hobotnice vađene “na pragu od kuće”. Danas, kaže, ne gubi vrijeme kada su lijepi dani, već odmah izlazi na more u svom sedam metara dugom brodu, sa motorom od 30 konja. Ističe da uvijek ide sam jer “u momentu ti svako smeta kada se riba zakači”.
 
“Treba neko samo kada se riba dovlači do čamca”, kaže u šali.
 
Priča da je i mart “otvorio” tunom od 57 kilograma, a da je lični rekord tunu od 95,5 kilograma, izvadio prošle godine. Kaže da je prvu tunu, tešku 50 kilograma, ulovio prije šest godina. Priča da je borba trajala čak sedam i po sati. Išao je, veli, na zubace, pa je oprema bila duplo tanja nego za tunu, аli, “pojavi se neki kapric kada vidiš ribi oko”.
 
“Kad te ona pogleda i ti nju, onda ti dođe da je moraš izvadit’ kako znaš i umiješ. To je bilo kod rta Ratac, tu su barke dolazile da gledaju, borba je to bila, direktan prenos sa Crvene plaže”.

 
U Baru je lov na tune faktički počeo tek početkom 21. vijeka, jer su za takvog borca nedostajali adekvatni pribori. Danas je drugačije. Koko kaže da je martovsku tunu od 57 kilograma savladao za manje od 25 minuta borbe i da sve zavisi od opreme.
 
“I ranije sam imao sigurno nekih tridesetak kidanja od tune, znao sam da je ona, a bilo je to na staru opremu za gofa, licu, za druge ribe, a ne za ovakve zvijeri”.
 
Na opasku da mu život prolazi u znaku dizalice - prvo na poslu u Luci gdje je radio, a u penziji u ribolovu, jer mu treba da podigne krupne ulove u čamac, Koko se smije i kaže da tune ne ubacuje, nego ih vuče za čamcem do marine.
 
“Da bi iskrvarile, to je za tunu bitno, i da bi se meso ohladilo. Lov na tunu opisujem kao fajt jedan na jedan, ali, kažem, pametniji vazda popušta”.