Intervju

Barski istoričari Šćekić i Đurović o I svj.ratu i PG skupštini (1)

by Vesna Šoškić | 10:12:2018 | 17:29:19

Gostujući u Otvorenom studiju Radio Bara, o društvenim i političkim okolnostima u vrijeme prelomnih događaja i njihovim reperkusijama danas, govorili su, povodom obilježavanja 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata i Podgoričke skupštine iz 1918, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, doktorand Milan Šćekić i istoričar Radomir Đurović.

Crnogorsko društvo je i nakon stotinu godina od Podgoričke skupštine, na kojoj je donijeta odluka o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, podijeljeno. Dio javnosti obilježava i slavi ovaj događaj kao istorijski važan za našu državu, a dio ga osporava, jer je, po toj ocjeni, Podgorička skupština bila nelegalna i nelegitimna, a naša država u novouspostavljenoj zajednici izgubila državni identitet i nacionalno ime.
 
Skupština Crne Gore je 29. novembra ove godine usvojila Rezoluciju kojom su poništene odluke iz 1918. Za istoričare, profesora Milana Šćekića i Radomira Đurovića, Rezolucija nije ništa novo i, kako ističu, nema veliki, suštinski značaj. 
 
“Odluke Podgoričke skupštine iz 1918. poništene su 1945, pa nanovo 2006, tako da najnovija Rezolucija nema pretjerani značaj. Ja sam, prije svega, očekivao da se, zarad mira u društvu, kao što je to urađeno u Njemačkoj i Austriji, zabrani proslava tog datuma, kao veličanstvenog događaja za Crnu Goru. U Austriji je 1938. godine 90% stanovništva podržalo aneksiju, odnosno priključenje Njemačkoj, ali taj datum danas tamo ne smije da se slavi. Isto tako, u Njemačkoj danas možete da pričate o Hitleru i pišete o njemu, ali ne možete da slavite ono što je on uradio i odluke koje je on donosio. Rezoluciju koju je donio crnogorski parlament mogu da razumijem, ali u njoj ne vidim ništa spektakularno”, kazao je profesor Šćekić, a slično razmišlja i njegov mlađi kolega, koji je po ocjeni prof. Šćekića “nada crnogorske istoriografije” Radomir Đurović.

“Rezolucija je mogla i da se ne usvoji, jer je Podgorička skupština nekoliko puta poništena - 13. jula 1941, na Drugom zasijedanju AVNOJA-a 29. novembra 1943, poslije 1945. godine, na referendumu 2006. i sada imamo najnovije poništenje Rezolucijom 2018. godine. Rezolucija je trebalo drugačije da se preformuliše, ali njenu vrijednost mogu vidjeti u tome što bi ona mogla biti opomena onima koji slave nestajanje vlastite države. Mi smo, vjerovatno jedini narod koji obilježavaju i slave nestanak države”, naglašava Đurović.


“Podgoričkoj skupštini prethodio je Prvi svjetski rat koji je uticao na poziciju Crne Gore i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. “Prije nego što je Austo-Ugarska objavila rat Srbiji, ona je pregovarala sa Crnom Gorom i ponudila joj da ostane neutralna, a kao kompenzaciju za to dobila bi teritorijalno proširenje - Skadar i Skadarsku oblast, Spič i Sutomore. Crna Gora tada bira da se solidariše sa Srbijom i ulazi u rat, prvenstveno zbog Rusije koja je na tome insistirala. Da Crna Gora nije ušla u rat, pitanje je da li bilo Cera, Kolubare i Topličkog ustanka, na kraju, da li bi bilo Solunskog fronta. Istoričari ne bi trebalo da govore u kategorijama ‘što bi bilo, kad bi bilo’, ali naša država je imala mnogo razloga da zadrži neutralan status. Prije svega, ona je izašla iz dva Balkanska rata, u kojima je imala skoro 12.000 ljudi izbačenih iz stroja, mrtvih, ranjenih i nestalih. Prvi Balkanski rat je trajao 6 mjeseci, na to se nadovezao drugi, i zemlja je bila materijalno-tehnički i ljudski iscrpljena i na ivici egzistencije. Tako iznurena zagazila je u svjetski sukob velikih razmjera, u kojem nije imala snage da se ravnopravno nosi sa Austro-Ugarskom, kao velikom i moćnom silom. Izdržali smo osamnaest mjeseci u ratu, duže nego što je uspjela i Srbija, koja je imala vojsku od 400.000 vojnika, a u ratu njeno brojno stanje iznosilo je 700.000. Crna Gora je uspjela da mobiliše 47.000 vojnika i da se u ratu pokaže kao veoma hrabra, jer u momentu kada se srpska vojska povlači preko Crne Gore, nakon ofanzive centralnih sila - Austro-Ugarske i Njemačke, kojima se pridružila Bugarska, crnogorski vojnici su posljednji koji pružaju otpor velikim silama. Danas se ti događaji i dešavanja 1916. godine ocjenjuju kao izdaja, a ne pitamo se što je u tom trenutku mogla uraditi Crna Gora. Već januara 1916. donijeta je odluka o raspuštanju crnogorske vojske .Da li se Crna Gora mogla suprotstaviti moćnim silama-Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, koji su imali saveznika i u Bugarskoj, kada to nije mogla ni Srbija sa znatno većim brojem vojnika. Crna Gora jeste položila oružje,   ali nije kapitulirala, kako se to, takođe, danas nepravedno imputira, niti kralja Nikolu možemo zvati izdajnikom zato što je sa Vladom napustio zemlju. To je uobičajna procedura u takvim okolnostima, jer bi u tom slučaju i Karađorđević bio izdajnik, jer je napustio ustanike. To bi bilo skandalozno tvrditi, jer bi po toj logici izdajnik bio i Petar II, čiji je general potpisao kapitulaciju, ali i Petar I Karađorđević, koji se krajem 1915. godine povlači preko Albanije, dok kralj Nikola bodri borce da se suprotstave neprijatelju”, ističe profesor Šćekić, koji objašnjava da je nakon toga došlo do okupacije zemlje od strane Austro-Ugarske.

“Austro-Ugarska okupacija je bila snošljiva, o čemu piše Radomir Vešović, ali i crnogorski oficiri i političari. Crnogorski vojnici se odlučuju da, ipak, podignu ustanak, koji će osujetiti austro-ugarske vlasti, ali on potvrđuje da u ovom dijelu Evrope jedino crnogorski narod neće da trpi ropstvo, iako je ono bilo podnošljivo. Danas se u Srbiji Toplički ustanak veliča kao jedini u porobljenoj Evropi i, nemam ništa protiv toga, ali njega su podigli Crnogorci. U Topličkom kraju od 1905. godine živi veliki broj Crnogoraca, samo te godine doselilo se 2805, a bilo ih je i ranije u tom području. Ali, mi malo znamo o svemu tome i naše znanje je veoma oskudno kada je riječ o I svjetskom ratu”, naglašava Šćekić.
 
I Radomir Đurović smatra da je Crna Gora mogla da izbjegne I svjetski rat, ali je, kako navodi, kralj Nikola 1910. godine potpisao Vojnu konvenciju sa Rusijom, kojom se obavezao, da se u slučaju objave rata Rusije nekoj stranoj državi, kompletna crnogorska vojska stavlja na raspolaganje ruskom caru.

“Kralj Nikola je mogao da pred I svjetski rat poništi Konvenciju u Narodnoj skupštini, ali on to nije učinio, jer je znao da je Crnoj Gori preča obaveza prema saveznicima nego bilo kakva ponuda Austro-Ugarske. Mi smo mogli da preživimo, odnosno izbjegnemo strahote Velikog rata, ali nijesmo. Ostali smo vjerni savezniku, jer nama Srbija nije bilo kakav saveznik, oni su nam braća i najbliži susjedi, sa njima smo dijelili dobro i zlo, ali, čini mi se da nam to nije adekvatno vraćeno. Ubrzo poslije kapitulacije, oružje je položeno 25. januara, ali ne postoji zvaničan dokument koji to potvrđuje. Kralj je izbjegao, ali je izbjegao i srbijanski prijestolonasljednik i belgijski kralj. Oni su uspjeli, za razliku od našeg kralja, da povedu sa sobom članove Vlade i dio vojske. Mi smo uspjeli iz zemlje da izvedemo samo dio Vlade i starog kralja. To je bio veliki hendikep i nesnalažljivost našeg kralja u datom trenutku. Takođe, nije ni postojao plan vrhovne crnogorske komande za povlačenje prema Albaniji, jer je po objavi I svjetskog rata, ruski kralj dao Srbijancima komandu nad crnogorskom vojskom. Vrhovni komandant crnogorske vojske nije bio kralj Nikola, već srbijanski oficir Petar Pešić. Kralj Nikola se usprotivio tim odlukama kada je 1915. godine po drugi put u dvije godine osvojio Skadar, pod komandom Radomira Vešovića. Iz Srbije je odmah stigla opomena zbog toga, a odmah zatim i obavještenje sila Antante da neće priznati  crnogorsko osvajanje Skadra. A upravo je Skadar odigrao veliku ulogu u povlačenju srbijanske vojske preko sjeverne Albanije i Crne Gore. Odbrana doline rijeke Bojane bila je predviđena za srbijansku vojsku, kako bi štitila odstupnicu crnogorskoj, ali to nije odgovaralo srbijanskom državnom vrhu, jer bi se na Solunskom frontu našla dva kralja i dvije vojske . Ko zna što bi se desilo u tom slučaju i da li bi bilo Podgoričke skupštine”, smatra istoričar Đurović.

 
Profesor Šćekić ističe da ja paradoks da strani oficir bude na čelu vrhovne komande crnogorske vojske.

“Nigdje u svijetu nije zabilježen takav slučaj, a što se tiče povlačenja u pravcu Albanije, upravo Petar Pešić nije dozvoljavao, posebno sandžačkim jedinicima, koje su, prekaljene u borbama sa Austro-Ugarskom u Bosni, bile i najkvalitetnije, da se povuku prema Skadru i evakuišu sa srpskom vojskom, jer bi se na frontu našle dvije vojske. Sa druge strane, to nije odgovaralo ni kralju Nikoli, jer je u crnogorskoj vojsci snažno prisutna ujediniteljska ideja i on strahuje da će se utopiti u srpsku vojsku. Da Crna Gora nije zauzela Skadar, zbog čega je dotadašnji načelnik Srpske vojne komande Božidar Janković, u znak protesta podnio ostavku, kako bi se evakuisala srpska vojska, gdje bi došli brodovi da ukrcaju vojnike i odvedu ih u pravcu Grčke. U tom smislu, Srbija se nije ponijela korektno prema Crnoj Gori, ali ne samo Srbija, jer su njihovi oficiri samo radili svoj posao, što je kasnije, 1925. godine priznao i Petar Pašić u   jednoj polemici, rekavši : ‘Što bi se desilo da su se u Solunu pojavile dvije vojske i dva kralja’. Teško bi bilo onda zbrisati Crnu Goru sa političke karte Evrope i to je bio veliki problem”, kazao je prof. Šćekić, koji ističe da se, kada je riječ o okupaciji, takođe, plasiraju neistine, kako bi se stvorila lažna slika i destabilizovala Crna Gora, jer, kako navodi, našu zemlju su oslobodile isključivo komite sa narodom.

On zaključuje da je Crna Gora u I svjetski rat ušla materijalno i tehnički nespremna, da se radilo o imperijalističkom svjetskom ratu, jer se Crna Gora našla među osam država, od kojih su pet velike sile. To nije bio rat, podvlači on, za nas, jer nijesmo mogli da ga iznesemo na svojim plećima.

“Možemo da razumijemo obzire i neke pravne uzuse, koji su negdje natjerali Crnu Goru na taj korak. Mi nijesmo članice Antante, iako se to često čuje, ali se borimo na toj strani. Kasnije ćemo vidjeti da Crna Gora za to nije nagrađena, da je jednostavno nestala u potkusurivanju velikih sila i da je to još jedna   potvrda da ne trebamo da se uplićemo ni u kakve sukobe, a naročito ne svjetskih razmjera. To nećemo da priznamo ni danas, poslije 100 godina, iako imamo loše iskustvo. Velike zemlje nemaju obzira prema malim, štoviše prema nama su se odnosili kao da smo bili na protivničkoj, a ne na strani  saveznika”, ističe Šćekić.
 
Slično viđenje ima i istoričar Radomir Đurović. “Već u toku rata saveznici su imali dvostruke standarde prema Crnoj Gori, što će se kasnije odraziti i na Mirovnoj konferenciji u Versaju. Kada je Crnoj Gori bilo najteže, krajem 1915. godine, kada je započela austro-ugarska ofanziva na našu zemlju, poslije povlačenja srbijanske vojske preko crnogorske teritorije, izostala je značajnija saveznička pomoć. Kada je belgijska vojska bila satjerana u Lamanš, britanska imperija je pružila svesrdnu podršku Belgiji, kako ne bi potpala pod njemačku Vladu. Savezničku pomoć imaju i Francuzi, Britanci i Italijani i ko zna kako bi Italija danas izgledala da nije bilo te podrške, jer je Austro-Ugarska pri samom kraju rata bila na ivici pobjede. Poslije neuspjele savezničke operacije na Dardanelima, tokom iskrcavanja u blizini Soluna, kao pomoć Srbiji poslata je irska divizija, kako bi spriječila Bugare da im ne prodru iza leđa i spriječe odstupnicu. Čak je ruski car Nikolaj II zaprijetio izlaskom iz rata, ukoliko se ne pomogne srbijanskoj vojsci da se evakuiše sa albanske obale. Na početku rata, Francuzi su bili određeni da snabdijevaju crnogorsku vojsku ratnim materijalom, a kasnije je to preuzela Italija, koja je to slabo odrađivala, te 1916. imamo katastrofu koja će ostaviti posljedice i odraziti se na sve ono što slijedi”, kazao je Đurović, a te tvrdnje potkrepljuje i profesor Šćekić.

“Crnogorski front nije bitan, ne samo za protivnike - centralne sile, nego ni za naše saveznike. Njima je važno da ne padne Srbija, jer ako dođu neprijateljske trupe na Balkan, onda bi i Rusi imali problem u operacijama sa Austro-Ugarskom. Zato je Austro-Ugarska sve svoje trupe usmjerila prema Srbiji. Crna Gora je u I svjetskom ratu osvojila Budvu, spičanski kraj, Grbalj, a zatim došla i do Sarajeva, osvojila i Foču, Goražde, Kalinovik, ali to nije rezultat snage naše vojske, već tu nije bilo austro-ugarskih vojnika. Nakon završetka tzv. ‘Velikog rata’  u projekcijama velikih sila Crna Gora više ne postoji. Njihovim interesima više odgovara stvaranje južnoslovenske države, dok se u tome Crna Gora ništa ne pita. Crnogorskoj dinastiji se jeste ponudilo da proda svoj prijesto, ali pošto je ona to odbila, dolazi do spora, u kojem će Francuska podržati Srbiju i zabraniti kralju Nikoli da se vrati u zemlju. Sve je to priprema za ono što će uslijediti na Podgoričkoj skupštini 1918.”, navodi profesor Šćekić.

(nastavak u sjutrašnjem izdanju)