Intervju

Barski istoričari Šćekić i Đurović o I svj.ratu i PG skupštini (2)

by Vesna Šoškić | 11:12:2018 | 15:46:15

Gostujući u Otvorenom studiju Radio Bara, o društvenim i političkim okolnostima u vrijeme prelomnih događaja i njihovim reperkusijama danas, govorili su, povodom obilježavanja 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata i Podgoričke skupštine iz 1918, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, doktorand Milan Šćekić i istoričar Radomir Đurović.
 
Crnogorsko društvo je i nakon stotinu godina od Podgoričke skupštine, na kojoj je donijeta odluka o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, podijeljeno. Dio javnosti obilježava i slavi ovaj događaj kao istorijski važan za našu državu, a dio ga osporava, jer je, po toj ocjeni, Podgorička skupština bila nelegalna i nelegitimna, a naša država u novouspostavljenoj zajednici izgubila državni identitet i nacionalno ime.
 
“Posao da se ukloni Crna Gora sa političke karte Evrope, povjeren je srpskoj Vladi, koja će u septembru 1918. godine formirati Jadranske trupe, dakle, vojne snage sa tipično političkim zadatkom-da dođu u Crnu Goru, kada je napuste austro-ugarske trupe i pomognu izglasavanje odluka Podgoričke skupštine. Takođe, da uguše svaku agitaciju za povratak kralja Nikole u zemlju, a time i ugroze opstanak nezavisne crnogorske države. Srpska Vlada je formirala i Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, koji čine Crnogorci, kojima daje značajna materijalna sredstva. Nakon dolaska srpske vojske u Crnu Goru, kada je ona već bila oslobođena,  u Beranama dolazi do izbora za Podgoričku skupštinu, koja se projektuje za 24. novembar, a 7. novembra donose se i propisuju pravila. Poslanici su se birali preko povjerenika koji su izabrani na javnim zborovima. Sve je to odrađeno za samo desetak dana, po čemu se vidi koliko se žurilo da se izglasa država Srba, Hrvata i Slovenaca, prije početka Mirovne konferencije u Parizu. To je odgovaralo velikim silama, ali i Srbiji, koja u novoj državi najmanje gubi, ona je čak lider u kraljevini, a Crna Gora je sve izgubila.Ne treba zaboraviti da je Srbija pobjednik, zemlja čija je vojska prisutna na Solunskom frontu i koja je odigrala veliki značaj u njegovom proboju. Prema njoj velike sile imaju simpatije i poštovanje. U takvim okolnostima biće održana Podgorička skupština, od 24. do 29. novembra, koja ne može biti legitimna, jer je Vlada druge države - Srbije,  formirala tijelo koje nema ni unutrašnji, ni međunarodni legitimitet, niti ga je neko birao u Crnoj Gori, niti ga je neko priznao vani. Na toj skupštini potpuno su marginalizovane pristalice kralja Nikole. Sa druge strane, izbore ne može raspisivati političko tijelo ili grupa građana, jer po članu 2 Zakona o izboru narodnih poslanika, to pravo ima samo kralj Nikola. Član 71. Ustava Crne Gore propisuje da izborne zakone donosi crnogorska skupština i kralj. Ona je nelegitimna i zbog toga što ne prestaje međunarodni subjektivitet jedne zemlje ukoliko je ona okupirana. Crna Gora ima svoju Vladu, Dvor, Skupštinu i postoji kao međunarodni subjekt. Danas se takve nelegalne i nelegitimne odluke pravdaju duhom vremena. Međutim, onda bi na isti način - duhom vremena - mogli da opravdamo nabijanje ljudi na kolac, Aušvic, Jasenovac ili Srebrenicu”, ističe profesor Milan Šćekić, sa kojim isto mišljenje dijeli i istoričar Radomir Đurović.
 
“Podgorička skupština nije organizovana po Ustavu Crne Gore iz 1905. godine, niti po zakonima države Crne Gore. Do početka 1918. velike sile nemaju rješenje što da rade sa Austro-Ugarskom. Ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u rat, njihov predsjednik nastoji da demokratizuje Austro-Ugarsku i da je odvoji od njemačkog militarizma iz Berlina. Kako Austro-Ugarska odbija separatni mir sa SAD i silama Antante, oni odlučuju da na Balkanu formiraju  južnoslovensku zemlju. Pred početak I svjetskog rata Rusija već ima u planu stvaranje velike slovenske države, ali u tom planu je Beograd imao odlučujuću ulogu. Mjesec dana uoči Podgoričke skupštine, kralj Nikola se u proklamaciji južnoslovenskim narodima, zalaže za ujedinjenje, ali na konfederativnom nivou. Za isto se zalaže i Zagreb, ali se Aleksandar Karađorđević sa svojom vojskom ponašao kao Cezar. Njega nije zanimala volja naroda, već da se što prije završi formiranje nove države u kojoj će Srbija imati što veći značaj”, ističe Đurović.

 
“U poltici i životu dešavaju se nemoguće stvari i paradoksi.Kralj Nikola je izjavljivao da je za ujedinjenje, takav stav su imali i tzv. ‘zelenaši’, ali da li ujedinjenje u kojem ćemo izgubiti i dinastiju, kralja i državu, jer u Jugoslaviji, koju često pominje kralj Nikola, nema mjesta za dvije dinastije. On je toga svjestan, ali i opšteg raspoloženja i uticaja velikih sila. On se upravlja prema njihovim interesima i izvlači ono što može u tom trenutku. Zato nije samo Srbija doprinijela tome i bilo bi nekorektno, naučno netačno, a istorijski neutemeljeno tvrditi tako nešto, jer u crtanju političke karte Evrope odlučujuću ulogu imaju velike sile”, kaže profesor Šćekić, koji objašnjava i kave su posljedice ujedinjenja: “Na sjednici je donijeta odluka da se kralju Nikoli konfiskuje sva imovina i da se dinastiji, koja je preko dvjesta godina bila na čelu države, najstarije na Balkanu, zabrani dolazak u Crnu Goru. Naša država je izgubila pravni i državni subjektivitet koji je dobila na Berlinskom kongresu 1878. godine”.
 
Istoričar Đurović podsjeća da je Crna Gora 1918. godine izgubila i crkvu, nacionalno ime i prepoznatljivost.
 
“Oponenti navode da je Crna Gora ostvarila teritorijalno proširenje na koje je kralj Nikola pretendirao prije početka rata. Možda i jeste, ali ona se u novouspostavljenoj državi nije ništa pitala, čak nijesmo imali ni svog ministra. Kada je jednom prilikom kralj Aleksandar posjetio Cetinje i kada su ga pitali zašto u njegovoj Vladi nema nijednog Crnogorca, on je odgovorio: ‘Što će im kada imaju kralja’. Nestajanju Crne Gore poslije I svjetskog rata najviše je kumovala Rusija, a poslije Oktobarske revolucije, njenu ulogu preuzima Francuska. Velike sile željele su na Balkanskom poluostrvu slovensku državu, jer su htjele da spriječe ponovno ujedinjenje Austrije i Mađarske. Podgorička skupština je nelegalna i nelegitimna i nije je priznala nijedna Vlada, ali je nijesu ni osporile”, kazao je Đurović, a gubljenje državnog identiteta i svih obilježja,slažu se i Đurović i profesor Šćekić, moralo je usloviti oružani ustanak.
 
“Već prije 7. januara moglo se naslutiti da će u Crnoj Gori doći do građanskog rata, jer već postoje dvije, jasno izdiferencirane političke struje - jedna koja je bila za bezuslovno ujedinjenje i koja je svoje plakate štampala na bijelom papiru, te dobila naziv ‘bjelaši’ i druga sa zelenim plakatama, koji su se zalagali za konfederaciju. Cilj Božićnog ustanka je bio da se internacionalizuje crnogorsko pitanje pred Mirovnu   konferenciju u Versjau, baš kao što je cilj ujedinitelja bio da se anektiranje završi što prije, za samo desetak dana i da Crne Gore nema na toj konferenciji. Do tada nikada nijesmo u Crnoj Gori imali slučaj građanskog rata. Zato ističem da je 1918. godina izvorište svih naših političkih problema, koji će nas moriti do 2006. i koji nas more i danas, s tim da smo 2006. makar riješili državno pitanje”, navodi Šćekić.
 
Istoričar Radomir Đurović naglašava da je narod prvobitno želio ujedinjenje, ali ne bez alternative i na neravnopravnim osnovama.
 
“Narod je želio da Crna Gora uđe u novu državu kao punopravan član, kao što je to bilo i 29. novembra na zasijedanju AVNOJ-a. Poslije povlačenja austro-ugarskih snaga sa teritorije Crne Gore, odlukom velikih sila našu zemlju su okupirale francuske, britanske, američke i italijanske snage, koje su uvjeravale kralja Nikolu da će očuvati suverenitet i integritet Crne Gore. Te savezničke snage su trebale da spriječe građanski rat, a one su ga pospješile. Uoči početka oružanog sukoba između samih Crnogoraca, kralj Nikola šalje pismo Crnogorcima da pođu svojim kućama i prekinu bratoubilački rat, jer je dobio uvjeravanja Francuske i ostalih saveznika da će se mirno riješiti pitanje Crne Gore. To se nije dogodilo, ali jeste tzv. ‘bijeli teror’ okupacionih vlasti i strahoviti zločin”, podsjeća Đurović.
 
“Velike sile nijesu spriječile rat, njih to nije interesovalo kada su već stvorili novu državu. Žrtve tog terora su čak bili i ujedinitelji, komite, koji su bili razočarani odnosom srpskih vlasti prema njima. To je stvorilo   zlu krv u Crnoj Gori i izmijenilo je, to je naša tragika i danas. Kada se ispolitizuju istorijski događaji, onda imamo ovo što danas vidimo na našoj političkoj sceni. Jedni slave Podgoričku skupštinu, drugi je doživljavaju kao sraman čin i ponižavajući. U suštini malo se zna o tome, naša znanja o Prvom svjetskom ratu su veoma oskudna, nemamo stručnjake za tu oblast i zato nam se sve ovo dešava. Kada određene političke, ali i obavještajne  strukture iz regiona i inostranstva upletu prste u naše unutrašnje stvari,   onda je jasno da cilj destabilizacija Crne Gore kao najmlađe članice NATO-a i zemlje koja će prva u narednom periodu ući u EU. Opet nam se dešava miješanje stranih sila, koji mnogo novca troše, kako bi postigli svoje nakane , izazvali haos i ugrozili nezavisnost Crne Gore”, ističe profesor Šćekić, koji smatra da državne institucije  "spavaju" i ne čine mnogo da preduprijede takve ciljeve.
 
Na pitanje što misli o slavlju Podgoričke skupštine u Crnoj Gori, zabrani ulaska u zemlju pojedinim srpskim intelektualcima, izjavi srpskog patrijarha Irineja, koji je Crnu Goru uporedio sa NDH, profesor Šćekić je kazao: “Naše institucije su zatečene na spavanju. One svo vrijeme pokazuju indolentan odnos prema jubileju 1914-1918. i to nije prošlo neopaženo onima koji to skeniraju i koji su to dobro iskoristili i iskorištavaju. Srpski patrijarh je tom svojom izjavom, u kojoj je uporedio Crnu Goru sa NDH, relativizovao fašizam i zločine u Hrvatskoj i stavio Crnu Goru u isti koš, što je skandalozno, a pritom, patrijarhu nije zabranjen ulazak u našu državu, a zabranjen je pojedinim istoričarima, akademicima, profesorima   Univerziteta. To jasno govori da država nema adekvatan odgovor na sve ove izazove koji se nalaze pred njom. S druge strane postavlja se pitanje ko su ljudi kojima je zabranjen ulazak. I kolega Đurović i ja smo polemisali mnogo prije ovoga sa Čedomirom Antićem i  Aleksandrom Rakovićem. On je radnik Istorijskog instituta, odnosno naučni savjetnik za savremenu istoriju u Istorijskom institutu u Beogradu. I mi imamo Istorijski institut, zašto mu nije odgovorio na njegove tvrdnje i stavove, Matija Bećković je akademik, zašto niko iz naše Akademije nije reagovao. Slučaj Mirovića me je najviše začudio, a pratio sam pomno njegove izjave. Od njega nisam čuo ništa skandalozno, ali ako je i rekao nešto neprimjereno i netačno, on radi na Pravnom fakultetu i njemu je onda trebalo biti odgovoreno sa ove institucije. Čedomir Antić je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i njemu je Filozofski fakultet iz Nikšića nebrojeno puta odgovarao, kao jedini ko je bio istrajan i koji je reagovao u ovakvim slučajevima. Ostali su spavali”, ponavlja profesor Šćekić, koji i dodaje da je protiv takvih vrsta zabrana, kao što je posljednja, aktuelna kojom se zabranjuje ulazak u Crnu Goru pojedinim srpskim intelektualcima.
 
“Ja ne podržavam te zabrane, kao ni eventualne zabrane određenih proslava. Pitanje je koliko mi možemo danas u globalnoj eri, zabraniti nekome da nešto kaže ili se obrati javnosti, kada imamo internet, društvene mreže, portale. Oni su se, vidjeli smo, obratili putem video linka. Da li to znači da mi sada trebamo da zabranimo i njihove knjige i kolumne. Antić redovno piše za dnevni list ‘Dan’, a da ne govorim o portalima?”, zapitao se profesor Šćekić, koji smatra da nijesmo krenuli dobrim putem.
 
“Morali smo bolje da se pripremimo i reagovali smo tipično represivno. Identitet jedne države ne štite policajac ili vojnik, štite ga institucije, naučne, kulturne, prosvjetne... Mi smo tu zakazali na svim nivoima. Mi smo i obilježavanje jubileja - 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata dočekali potpuno nespremno. Što smo objavili o tome?? Naša najstarija studija o tom istorijskom događaju, ujedno i najreprezentativnija, stara je više od pedeset godina, dok su u Srbiji o tome napisali na stotine novih knjiga. I Hrvatska je napisala više od nas, iako je bila austro-ugarska pokrajina. Da smo o ovim stvarima pričali 2000. ili 2004. možda bi situacija danas bila drugačija. Ali, mi svo vrijeme ćutimo  i onda nam se desi 2018. kada tipično žandarmerijski zabranjujemo ljudima ulazak i pravimo od njih žrtve, što oni nijesu. Kada se pravila analiza njihovih izjava, niko nije primjetio da Aleksandar Raković poziva na rat u Crnoj Gori, a mediji su se poslije utrkivali ko će o njima što više da sazna i piše. Pitam se kome trebaju  krv i rat", ističe profesor Šćekić.

 
“Crnogorski narod , izgleda, ima običaj da se u važnim, krucijalnim trenucima za svoju budućnost dijeli”, kaže istoričar Radomir Đurović.
 
“Mi smo se podijelili 1918, 1941, 1948, 1988, 1989, 2006. i sada ponovo 2018. godine. Što se tiče proslava, Crna Gora je slobodna zemlja, prvi naredni kandidat za ulazak u EU i svako bi trebalo slobodno da izražava svoje mišljenje, ali mora to činiti na osnovu argumenata i istorijskih izvora. Postoje arhivi, biblioteke i tamo bi trebalo da se nađemo i razgovaramo, a ne da politiku uključujemo u istorijske procese. Što se tiče izjava patrijarha srpskog i mitropolita Amfilohija, upoređivati danas antifašističku Crnu Goru sa Pavelićevom ustaškom tvorevinom, je nezamislivo i skandalozno. one su potpuno netačne i skandalozne. Treba li podsjetiti da su tokom II svjetskog rata crnogorske proleterske brigade štitile i oslobađale pravoslavno stanovništvo u BiH i Hrvatskoj i tamo smo proslavljani kao oslobodioci? Mitropolit Amfilohije navodi da je kralj Nikola izdao Crnu Goru 1916. što je netačno, jer su njega izdali saveznici. Mogao je da odluči da sa vojskom pođe u zarobljeništvo i to mu možda možemo zamjeriti,   ali isto je uradio kralj Petar. Početkom 1914. godine Crna Gora je predlagala da se zajedničkom vojnom akcijom, sa francuskom mornaricom, napadne austro-ugarska baza u Kotoru, ali se zvanična Srbija usprotivila tom planu i predložila da dvije trećine crnogorske vojske bude angažovano za zaštitu sjevernih granica, kako bi se što bolje sadejstvovalo sa srbijanskim vojnicima”, ističe Đurović, koji takođe, ima stav da nije trebalo zabraniti ulazak srpskim intelektualcima u Crnu Goru, uprkos tome što je, kako je kazao, fascinantno da u potpunosti negiraju crnogorsku naciju i ime.
 
Na pitanje da li se može istorija ponoviti i da li kako Crna Gora može zaštititi svoj državni identitet, istoričari naglašavaju da je to moguće samo u okviru institucija.
 
“Ukoliko se stvari budu odvijale kao do sada, mi možemo očekivati njihovu reprizu. Ta 1918. godina je osjetljiva tema, ali zašto bi bila osjetljiva nakon stotinu godina i kada možemo očekivati da prestane da bude delikatna i osjetljiva. To govori da nemamo kulturu sjećanja na mnoge važne događaje. Imamo samo hrabre pojedince, a institucije su zatajile, iako uživaju sve privilegije ove države”, zaključuje profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, doktorand Milan Šćekić.
 
Da Crna Gora može zaštititi svoj identitet samo ukoliko institucije rade svoj posao, misli i mladi istoričar Radomir Đurović.
 
“Da smo 1918. godine, kada smo izgubili državu, imali institucije koje imamo danas, stvari bi se drugačije dešavale i danas bi drugačije razgovarali o događajima prije stotinu godina”, smatra Đurović.