Intervju

Karolina Ilić se sprema za pohod na Himalaje

by Vjera Knežević Vučićević | 29:01:2019 | 15:51:36

Planinarka Karolina Ilić, u javnosti poznata i kao Ultima Montenegrina, vrijedno se priprema za najveći izazov u dosadašnjem pohodu na najviše vrhove- osvajanje Himalaja.
 
Zahvaljujući velikom entuzijazmu, avanturističkom duhu i, možda na prvom mjestu- ljubavi prema planinama, ova mlada Baranka je zaslužna što se crnogorska zastava za nepunih godinu zavijorila na najvišim planinskim vrhovima tri kontinenta. Prvo je osvojila najviši vrh Evrope Elbrus (5.642 metra), onda je u februaru prošle godine uspješno savladala i uspon na najviši vrh Južne Amerike, Akonkagvu (6.962 metara), a potom i najviši vrh afričkog kontinenta- fascinantni Kilimandžaro (5.895 metara). Tako je Karolina postala prva žena u istoriji Crne Gore koja je za manje od mjesec osvojila najviše vrhove dva kontinenta.
 
Iako joj vremenske prilike ne idu u prilog, sada se predano priprema za pohod na Himalaje.
 
“Za Himalaje se čovjek priprema cijelog života. Nastojim da svaki slobodan moment iskoristim za odlazak u duge šetnje (do 20 kilometara). U planu mi je da ih vremenom produžim i na 30 km. Naravno, neophodno je i trčanje, vježbanje i korigovanje ishrane, kako bi se tijelo vratilo u vrhunsku kondiciju i postalo maksimalno izdržljivo”, navodi planinarka.

 
Karolina kaže da je Crna Gora izvanredan “poligon” za izuzetno naporan proces priprema.
 
“Većina mojih prijatelja planinara su tokom priprema išli po sniježnim Prokletijama, Durmitoru, a neki od njih su se, uz to, penjali stepeništima podgoričkih solitera sa rancima koje bi napunili i sa po 30 litara vode…. Što veći napor, to je djelotvornije… Na drugoj strani ja, kada sam se spremala za Akonkagvu, nijesam tako radila pripreme, jer nijesam imala ni sredstava ni vremena. Jedino što sam radila je penjanje na Rumiju i njenih 1.595 metara. Većinom su ljudi bili skeptični- nijesu vjerovali da sa te visine mogu “preći” na 6.962 metra. Dokazala sam da sa ja bila u pravu, jer potrebno je samo raditi u kontinuitetu. U prilog mojoj tvrdnji svjedoči i što su Nikšićani koji su osvojili Mont Everest, trenirali isključivo po Crnoj Gori”, objašnjava Karolina.
 
Na pitanje koliko je vremena potrebno da može sebi kazati “spremna sam” planinarka kaže da “tek kada čovjek dođe tamo, otkrije da li je spreman”.
 
Termin odlaska u Aziju i pohod na Himalaje zavisi od toga kada će uspjeti da sakupi dovoljno sredstava. Za sada ne želi da otkriva o kojem planinskom vrhu sanja, a nada se da će biti viši od 8.000 metara.
 
“Postoji mnogo ljudi koji me vole i podržavaju, njih moji uspjesi motivišu da se i sami ostvare, često i na drugim poljima. U razgovoru mi povjeravaju da sam im ja dala snagu i volju, jer je moj slučaj potvrda da se u životu, ako nešto dovoljno želite i radite na tome, gotovo sve može ostvariti… Nažalost, ima i ljubomornih i zavidnih, pa ne želim da otkrivanjem imena vrha kojeg želim da osvojim, ‘prizovem’ lošu energiju koju takvi ljudi isijavaju. Iako vrh koji želim da osjetim pod nogama ima preko 8.000 metara, nije mnogo ‘težak’, ali zahtijeva ogroman novac… Ako u tome ne uspijem, otiću ću na neki niži, ali svakako na Himalajima. I time bih ostvarila svoj san i vidjela ‘kraljicu’ svih planina”, kazala je ona.
 
Ultima Montenegrina obožava putovanja, pa je tako posljednjih godina, osim surovih planinskih vrhova, posjetila i nekoliko egzotičnih destinacija.
 
“Iako su moja putovanja tokom proteklih nekoliko godina uglavnom pohodi na planine, očarana sam prostranstvom Argentine, ali mi je, ipak najviše emocija izmamila Afrika, prvenstveno zbog ondašnjih ljudi. Očarala me je njihova neposrednost, toplina, iskreni osmjesi. To su ljudi koji možda nemaju ni da jedu, nemaju ni cipele, ne znaju kako će preživjeti, ali ono što svi imaju je srdačan, topao osmijeh, isijavaju pozitivne vibracije- zaljubila sam se u njih… Nevezano za planinarenje, poželjela sam da otputujem u Aziju. Štedjela sam novac i na tom kontinentu sam provela mjesec. Sama sam isplanirala putovanje i obilazak Vijetnama, Tajvana i Japana. I u Vijetnamu su ljudi siromašni, a turizam im je na nivou kakav je kod nas bio prije 20 godina. Iako kao turista i od njih dobijete dobijete osmjeh, on se ne može uporediti sa onim koji vam daruju Afrikanci… Pejzaži su predivni, ugođaj je jednistven, ali doživljaj nije bio isti. Japan treba da posjeti svaki Crnogorac, da vidi šta je disciplina, organizacija, red. I ja sam bila veoma začuđena”, kroz smijeh se prisjeća Karolina.

 
Veliku podršku ima u porodici i prijateljima. Putovanja najvećim dijelom sama finansira, jer kako kaže “ima fin posao” (radi kao turistički vodič), ali ne izostaje ni podrška roditelja. Za pohod na Akonkagvu i Elbrus pomoglo joj je nekoliko preduzetnika, a najveću pomoć dobila je od Radomira Novakovića Cakana, uz čiju podršku je za svega 40 dana uspjela da se organizuje i otputuje u osvajanje Kilimandžara.
 
“Znači i moralna podrška, prvenstveno od najbližih. Iako duboko u sebi možda i ne žele da odem, jer se brinu, kada ih zamolim za ‘pozitivnu energiju’ uvijek je i dobijem. Iako su mnogi prijatelji kada sam počela da nižem uspjehe, volšebno nestali, ostalo mi je nekoliko najvrijednijih i najdražih”, ističe Karolina. Iako je, kako kaže, sugrađani nijesu poznavali prije nego što je počela da se pojavljuje u medijima, sada je prepoznaju na ulici, a i vrlo je popularna na društvenim mrežama. Onima koji se čude tolikom količinom ljubavi prema planinama, na pitanje “šta će ti to pentranje?”, Karolina odgovara sa “što će vama svakodnevni izlasci u iste kafiće?”.
 
Govoreći o strahu, koji je svakao prisutan, ova harizmatična, neposredna i pozitivna djevojka savjetuje da ga u svim životnim situacijama treba upotrijebiti kao pokretačku snagu, “motor”, podstrek- treba ga prevazići i uzdići se iznad. Iako ostavlja utisak neustrašive djevojke, spremne na izazove koji je mogu stajati i života i Karolina ima svoj “lični” strah.
 
“Neuspjeh. U svemu u životu uvijek se bojim da ne padnem- bilo da je u pitanju studiranje, privatni život… Uvijek postoji taj mali strah da nešto neću uraditi kako treba. Možda je uzrok tome i okruženje u kojem sam odrastala, kultura i način života koji svako od nas nosi iz kuće. A moja porodica teži dobroj organizaciji, povezanosti, skladu”, iskrena je ona.
 
Mladim djevojkama koje žele da se oprobaju u planinarenju savjetuje da idu sa planinarima koji imaju iskustvo, sa edukovanim, pouzdanim vodičima. Na početku, kaže, ne treba kupovati mnogo opreme, jer ne možete odmah biti sigurni da vaša želja za osvajanjem planina nije samo prolazni hir.

 
“Ne treba da ih demorališe ako na početku nijesu u zavidnoj kondiciji, jer svaka planinarska grupa kretanje određuje prema sporijem članu. Priroda u nama budi neki insinkt, jer čovjek je biće koje živi sa prirodom, pa i obična šetnja smiruje i čini da se ljepše osjećamo, a kamoli boravak na planini. Nije uzalud rečeno da se sa vrha sve bolje vidi. A ja tvrdim- i bolje se razmišlja o svemu”, kaže Karolina.
 
Ova rođena Parižanka, djevojka koja je do 20- te godine živjela u Gradu svjetlosti, ističe da joj ništa od života kakvog je imala u jednom od najljepših svjetskih metropola, ne nedostaje.
 
“Mnogo sam srećna što smo se vratili. Moja majka je Crnogorka, a otac je Srbin. Ovdje imam sve što mi treba. Možda me ljubav odvede u neku drugu zemlju, ali, za sada, ja bih ostala u Crnoj Gori zauvijek. Vjerovatno još uvijek nije baš sve kako treba, potrebno je vremena da se izborimo sa balastom prošlosti, ali, isto tako nužno je i izaći iz Crne Gore, proputovati i steći malo objektivniju sliku o stanju u drugim zemljama. Ne možemo imati jasnu viziju o svijetu ako ne osjetimo kako je živjeti u nekoj drugoj državi… Ja sam pozitivna, sigurna sam da će sve biti sjajno i ulažem puno povjerenje u Crnu Goru”, zaključuje naša sagovornica.