Intervju

Dr Sanja Vlahović: Uvijek sam bila svojeglava

| 06:05:2012 | 23:36:19


Ministarka nauke u Vladi Crne Gore prof. dr SANJA VLAHOVIĆ rođena je u Baru. Osnovnu i srednju školu pohađala je u rodnom gradu i u Londonu. Studije je započela na Fakultetu za menadžment u Beogradu, a kao stipendista školovanje je nastavila na ekonomskim fakultetima u Dablinu (Irska) i Torontu (Kanada). Diplomirala je 1996. godine, a 1998. godine magistrirala u oblasti liderstva. Doktorirala je 2006. godine na temi “Liderstvo kao determinanta uspješnosti savremenih organizacija”. Završila je Međunarodnu diplomatsku akademiju, kao i diplomatsku akademiju “Gavro Vuković” u Podgorici.
 
Predaje na Fakultetu za turizam u Baru Univerziteta "Mediteran", na kojem je bila i dekan od 2009. godine do imenovanja na funkciju ministra, a angažovana je i na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore i Univerzitetu Singidunum u Beogradu. Držala je predavanja na univerzitetima u Holandiji, Mađarskoj, Poljskoj, Italiji i SAD. Objavila je knjigu "Liderstvo u savremenim organizacijama". Tečno govori engleski i italijanski, služi se francuskim jezikom.
 
Sjećam se da je svojevremeno u "bARSu" izašla slika male Sanje kako u sali na nekom takmičenju svira za klavirom.
- To su bili dani prve generacije Muzičke škole u Baru, divne uspomene na prekrasno vrijeme kada smo dosta proputovali i dosta nagrada osvojili. Sjećam se našeg hora koji je ovjenčan Zlatnom lirom, i još uvijek kući čuvam programe, po kojima sada znatiželjno čeprka moja kćerka. Na toj slici sam svirala ili "Fur Elise" ili jednu Mendelsonovu kompoziciju koje mi je davala prof Dolores Engelhart Husić, jer sam ih sa posebnom emocijom svirala.
 
Vi ste negdje "zemljotresna" generacija prvaka?
- Jesam, prva dva razreda sam učila u specifičnim uslovima u OŠ "Kekec“. Školu smo počeli u jednom od sutomorskih odmarališta, i čini mi se da je ta improvizovana učionica bila najljepša na svijetu. Taj osjećaj zajedništva i ljubavi ne može da se ponovi. Kasnije smo se preselili u novu zgradu škole.
 
A srednja škola? Da uporedimo današnje i tadašnju?
- Tada su profesori bili toliko uvažavani da smo se mi sklanjali sa hodnika. Kad krene razredni profesor Momo Vuković, trebalo je čitav krug da prođe, a svi smo "hvatali ćošak" dok ne uđe u učionicu. Bilo je u to vrijeme vrlo neprijatno kad vas profesori sretnu na ulici u nekim "kasnim“ satima - "kasnim" to znači negdje oko 9 uveče... Danas je postalo sve fleksibilnije i jednostavnije, i zbog načina komunikacije učenici su relaksiraniji u odnosu sa profesorima nego mi. Čini mi se da nas vjekovi dijele od današnje djece. U srednjoj školi sam bila i na koledžu u Engleskoj, pa sam mogla da uporedim prilike, te tako vidjela koliko smo mi potkovani znanjem i bila ponosna na naše obrazovanje.
 
Na red dolazi priča o fakultetima po raznim državama...
- Bila sam u Londonu devedesetih i planirala da tamo studiram menadžment, čak sam završila na Kembridžu jedan segment. Međutim, gledajući scene i plačući uz televiziju, odlučim da se vratim i tako uhvatim zadnji avion sa Hitroua ka našim prostorima. Trebalo je da sletim u Zagreb, ali nije mogao, pa sam srećom sletjela u Beograd i vratila se. Za moje roditelje to je bilo strašno, i sad da ih pitate - nikad mi to neće oprostiti. Spojila sam se u Beogradu sa profesorima koji su sa državnog univerziteta prešli na tek osnovani privatni Braće Karić. U toku studija bila sam triput na razmjeni. Na drugoj godini sam odradila čitav jedan segment u Nikoziji, na Kipru, pa sam otišla na Ekonomski fakultet u Torontu, i na kraju studija, na osnovu biznis plana koji sam uradila, dobijem mjesto u čuvenom Triniti koledžu u Dablinu. U Dablinu sam odradila i diplomski na temu upravljanja ljudskim resusima, ali kasnije, kad sam htjela da to verifikujem u Beogradu na matičnom fakultetu, predloženo mi je da još jednom uradim diplomski. Tako sam ja, sticajem okolnosti, dvaput diplomirala.
 
Nista valjda očekivali da će roditelji dobro primiti odluku da iz sigurnosti u koju su Vas poslali samoinicijativno dođete ponovo na Balkan?
- Uvijek sam bila svojeglava, nije to jedina stvar koju mi neće oprostiti. Primjera radi, dok sam bila na Kipru, u Izraelu je nastradala grupa putnika iz Njemačke, a ja sam baš tada odlučila da sa prijateljima posjetim Izrael, i, naravno, to nisam rekla roditeljima. Nakon dobro organizovanog vikenda, vraćamo se mi brodom, a jedan od tamnoputih mornara mi prilazi i pita na engleskom odakle sam, ja odgovorim – iz Crne Gore, on pita - odakle tačno, ja odgovorim, a on se oduševljenjem na čistom našem jeziku vikne: "Ja sam srećan. Bio sam godinu dana u razmjeni na stanici Bar Radio i zavoljeo jednu Baranku“, i pita me hoću li da se javim kući preko brodske radio stanice. Tako je u jedan po ponoći zazvonio telefon u našoj kući, jer se roditeljima kćerka javljala sa broda ispred kriznog Izraela, i to preko Bar Radija. Imalo ih je, što veli naš narod, "srce očistiti“.
 
Iako sa "visokom“ diplomom, dugo ste radili u turističkoj agenciji
- Počela sam da radim u maminoj agenciji još sa 17 godina, jer me naučila da sve para što dobijem - moram da zaradim. Bila sam vodič, nosila kofere turistima u Sutomoru, goste smještala po kućama, završila kurseve za izdavanje avio karata... Ja sam skoro čitavo vrijeme studija radila. Na Kipru u "Bank of Cyprus“, u Kanadi – u hotelu na Nijagarinim vodopadima, a u Dablinu u konsalting kući "Dun & Bradstreet“. Kad mi kolege u Vladi vide koliko imam staža, pitaju me koliko ja uopšte imam godina.
 
Kako je izgledalo raditi na Nijagarim vodopadima?
- Bila sam student 4. godine Ekonomskog fakulteta u Torontu, puna sebe i entuzijastički mislila da će me čim dođem zaposliti barem kao asistenta menadžera, pa sam prvi dan na posao došla sređena u sakou i pantalonama. Dočekala me menadžerka i rekla da nemam potrebe da se tako oblačim, jer idem sa sobaricama da radim. Tako sam ja počela kao sobarica, sasvim sigurno najgora u Kanadi i šire. Jednom, ispoljavajući tugu što nisam raspoređena tamo gdje sam mislila da treba da budem, sjela sam za klavir u holu hotela, pogledavši prvo da li koga ima, jer je to bilo zabranjeno osoblju. Dok sam tako sebi svirala, priđe jedna simpatična žena u godinama, i pita jesam li ja djevojčica koja joj je spremila sobu. Zamolila me da odsviram jednu Šopenovu kompoziciju, što sam i uradila, malo smo popričali, a ja se onda vratila da čistim. Sjutradan me zvala menadžerka hotela, rekla da me njemačka grofica hvalila kako sviram, pa je odlučila da me preseli na recepciju. Na kraju sam ipak došla do toga da radim kao asistent menadžera u hotelu.
 
Studenti znaju da Vi volite da predajete.
- Obožavam da predajem, nikad mi pričanje nije bio problem, to svi znaju (smijeh)... Mnogo sam srećna što sam u poslu koji je praktično kao moj hobi, oni uče od mene, a i ja isto toliko od njih. Odmah im na početku kažem da ih ništa novo ne mogu naučiti jer sve znaju, ali da ću se truditi da ih motivišem i otvorim nove vidike. Tu je na djelu efekat ogledala: koliko daš, toliko i dobiješ. Nikad nisam umorna nakon predavanja, naprotiv, puna sam pozitivne energije.
 
Možete li da otkrijete, nama "smrtnicima“ - kako izgleda zatvorena sjednica Vlade?
- U sali je jajasti impozantni sto, sa puno ekrana sa unutrašnje strane. Članovi sjede sa lap topovima ispred sebe, pravi XXI vijek. Premijer otvara sjednicu, a mi "šetamo“ kroz kompletni materijal u elektronskoj verziji. Sjednica zaista odiše uzvišenošću i uliva osjećaj ponosa što donosite odluke za svoju državu.
 
Ima li suprotnih mišljenja, ili su svi "za"?
- Ma kakvi svi "za“! Svako iznosi svoje mišljenje, a većina preovlada. Da se razumijemo, grupno mišljenje je velika zabluda i zamka, i kad preovlada ono "mi mislimo tako“, to znači da ne sagledavamo okruženje. Nije tu stalno ozbiljna atmosfera, znamo često i da se smijemo, i to onako žestoko, čak nam je jedan od inostranaca rekao da ne zna koliko će ova Vlada trajati, ali da još nije vidio Vladu koja se toliko šali. Naravno, kad situacija to dozvoljava.
 
Iskreno, koliko puta dnevno pomislite: što mi je ovo trebalo?
Bilo je mnogo dana kad sam po nekoliko puta dnevno to sebi govorila, dešava mi se i sad, ali sam brzo davala sebi odgovor, koji sam dala još onda kad sam se vratila iz Londona: to što znam i mogu daću svojoj državi, možda nije mnogo, ali toliko koliko mogu. Ne zbog mene nego zbog naše djece i djece koja dolaze. 
 
Šta ćete kad Vlada padne?
Nastaviću da se bavim svojim poslom na fakultetu, nisam ja profesionalni političar. Ja i sada predajem, samo sam zbog posla ministra morala da drastično smanjim broj predavanja. Za ministarski posao svi znamo da traje određeni vremenski period, koliko imaš podršku. Prirodan proces je da odeš kad dođe kraj. Nešto najnormalnije.