Intervju

Mladen Šekularac: Zašto nisam postao novi Dražen

by BLIC | 23:10:2016 | 20:32:09

Prognozirali su mu karijeru pokojnog Dražena Petrovića, najboljeg bijelog igrača svih vremena, osvajao je medalje sa mlađim selekcijama, ali je stao na pola puta. Danas je ambiciozni trener drugoligaša “Slobode” iz Užica.

Košarkaški zanesenjaci se pitaju gdje je Mladen Šekularac? Tu je, u Srbiji, spreman da trenerski uzleti i napravi veliku karijeru. Onakvu kakva mu je predviđena kao igraču. Bio je, danas 35-ogodišnji Baranin ogroman talenat, očekivalo se da će da dostigne slavu legendarnog Dražena Petrovića, ali negde je zapelo. Gdje, pitamo ga?

“Tačno je, bio sam veliki talenat, međutim, nisam ostvario ni 30% od onog što sam mogao. Zašto? Zato što sam bio okružen ljudima koji nisu iz zdrave sportske priče, već iz negativne, gledali su me kao laku zaradu. A igrači nisu roba, već ljudi od krvi i mesa, za šta moraju da budu nagrađeni. Uvek sam imao stav, svoje ja i to me je koštalo. Mogu, ipak, da se pogledam u ogledalo, čistog obraza, iako postoji žal što nisam uspio” - kaže Šekularac u ispovjesti za “Blic”.


Dražen Petrović je tako ostao bez nasljednika.

“Imponovala su mi i značila poređenja sa takvim velikanom. Imao sam sve kvalitete da budem bolji igrač nego što sam bio, rješavao sam utakmice, bio ispred generacije, sa 15 godina počeo u seniorskoj konkurenciji, bio dominantan do 22. Sa kadetima sam bio šampion Evrope 1997, godinu kasnije bronzani na Olimpijskim igrama mladih u Moskvi, pa srebrni 1999. na Univerzijadi, kada sam Amerikancima u finalu ubacio 31 poen. Već kao mlad stekao sam dosta iskustva, nisam imao na kraju ni sreće...”.


“Primorka”, “FMP”, slavni “Virtus”, Budućnost, Grčka, Belgija, Aleksandrovac...

“Odlazeći iz ‘FMP-a’ u Italiju nisam se pitao, ‘FMP’ je tražio veliko obeštećenje, sve se završilo negativno po mene, a klub iz Bolonje se ubrzo raspao. U ‘Budućnosti’ sam imao mnogo povreda i problema, u ‘Apolonu’ me zadesila teška povreda. Brat Dražen mi je spasio karijeru, trenirali smo zajedno, spremao me, imao sam ponuda, nisam otišao u bolji klub, ali sam jako dobro prošao u Belgiji, ‘Antverpenu’ i ‘Šarlroa’, da sam znao otišao bih ranije i ne bih se vraćao. Završio sam u ‘Igokei’ 2010.

Poslije Beograda i razvoda od supruge nastavio je na Zlatiboru.

“Reaktivirao sam se u ‘Zlatiboru’ iz Čajetine 2014. iz čiste ljubavi prema košarci, iako već dosta potrošen. Upoznao sam košarkaškog trenera Vladana Kaloperovića, prijatelja za cio život. Završio sam fakultet Visoke sportske i zdravstvene škole sa FIBA licencom, postao trener sa ocjenom 9,28 i sjeo na klupu. Jednom sportista - uvijek sportista”.

Danas jede težak trenerski hleb.
 
“Počeo sam u Čajetini, ali sam brzo otišao jer sam htio sam da donosim odluke, nisam dozvoljavao da mi se miješaju u posao. Radio sam sa ‘astronautima’, koji su me tjerali da treniram i po četiri puta dnevno! Ja neću da budem takav, želim djeci da ulijem nadu u košarku, da vole to što rade”.

Kao njegovi nasljednici u “Slobodi” iz Užica.

“Prošle sezone smo sačuvali opstanak, imali mali fond igrača, velikih novčanih problema, ali smo našli model da kroz reprogram vratimo dugove. Najvažnije je da je klub sačuvan i da sada uz skroman budžet možemo da funkcionišemo finansirajući se od grada. Direktor Slavenko Marić i ja pravimo zdravu košarkašku priču što jeste cilj, pored opstanka, a onda vremenom da uđemo u KLS, pa ABA ligu... Drago mi je što se publika vratila na naše utakmice, znači nam njihova podrška”.

A trenerske ambicije su velike.

“Da jednog dana vodim veliki klub uz tada već stečeno iskustvo, mada se u trenerskom poslu to nikad ne zna. Zacrtao sam cilj, ideju, da momci koje vodim uživaju”.


"Zvezda", "Partizan"...

“Oni su odavno tipovani, zna se ko koga plaća i ko će u budućnosti biti trener ta dva kluba. Ja sam, ipak, iz sportske i zdrave priče”.

ABA liga posrće.

“Ta liga iz godine u godinu doživljava fijasko, negativna je za našu košarku. Ne smemo da dozvolimo da se marginalizuju Užice, Leskovac, Čačak, Niš, Kraljevo, a da se sve svede na Beograd. Uglavnom su svi bivši asovi, osim Đorđevića i Slavnića, rođeni van glavnog grada”.

Mladen ne brine za nasljednika na terenu.

“Žao mi je što me sin Đorđe nije gledao na terenu. On je 2007. godište, levoruk je, trenira u ‘Ceraku’, neka samo nastavi da radi”.


Šekularcu je teško pao raspad Srbije i Crne Gore.

“Iako sam iz Bara, navijam za Srbiju, isti smo narod. Drago mi je što smo nastavili sa uspjesima, osvajanjem medalja, potrebno je samo da više ulažemo u košarku”.