Reportaže

Vernes Zagora: Endemi. Naši endemi.

| 12:03:2017 | 17:28:07

Naš sugrađanin, dipl. biolog Vernes Zagora, objavljuje foto-reportaže i tekstove posvećen zaštiti prirode u Crnoj Gori. Ovoga puta, riječ je o tome kako našim činjenjem direktno utičemo na promjenu ekosistema.
 

Narod smo koji je sklon manipulacijama, pa ponekad i jezikom vješto manipulišemo. Vrlo često u medijima imamo priliku da čujemo da je “tamo nešto” bitno i lijepo, a uz sve to ima i “endemičnih vrsta”. Tako se ta jedna najobičnija imenica pretvorila u izlizani atribut čije značenje samo pojedini mogu da naslute, a rijetki precizno znaju.
 
Zato, ovaj tekst posvećujem nacionalnom blagu Crne Gore koje, na žalost, oni koji dobiju svojih pet minuta (ili koji minut više) tretiraju kao završni argument svog izlaganja, onda kada je to od koristi. Čak i tada me podsjete na nekog P.R.-a elitnog hotela koji nabraja sve kvalitete svog objekta, pa na kraju doda “a imamo i spa”. Nego da se vratimo temi…
 
Endemizam (grčki endemos – lokalni) je pojava kada se određena vrsta nalazi samo na određenoj (relativno) maloj teritoriji. Dva su razloga tog fenomena: ili se radi o skoro oformljenoj vrsti koja još nije stigla da se raširi na veće površine i savlada svoju konkurenciju, ili se pak radi o tzv. reliktnim endemima – vrstama koje su nekada bile široko rasprostranjene, ali usljed raznih promjena sada su se zadržale na samo uskoj teritoriji.

Tako imamo endeme od onih balkanskih, kao što je balkanski ris (Lynx lynx balcanicus) koji je endemičan na nivou poluostrva i naseljava više različitih država, do onih lokalnih endema kao što je Lovćenski zvončić, vrsta zvončića koja je od svog svijeta odlučila da raste samo na Lovćenu ili biljke Gymnospermium scipetarum koja živi samo na planini Vrsuta i na još jednom lokalitetu u Albaniji. Uporedo sa tim biljkama trenutno rastu generacije koje o njima mnogo i ne brinu. Ovaj svijet nudi previše drugih “čuda”.
 

Znam, znam… Kao i uvijek baš u ovom momentu, našao bi se neko da pomisli (a ponekad i kaže): “Hajde, jedan cvijet manje ili više, zasadićemo novi!”. Ali, ako mogu da pridobijem vašu pažnju na samo par minuta, hajde da to pogledamo iz jedne drugačije perspektive. Zamislite da je vaš čukunđed kupio nekada na pijaci jedan sat, pa ga dao svom sinu, on svom sinu i tako je taj sat stigao i do vas, sat star stotinjak godina, generacijama u vašoj porodici. Tržišna cijena tog sata je dvadeset, možda trideset ili pedeset eura, nije ni važno, bitno je - koliko on vama vrijedi? Da li biste ga prodali za tih dvadeset eura? Trideset? Pedeset? Dajte da napravimo licitaciju i uvjeren sam da se među vama neće naći ni troje onih koji bi pristali na bilo koju cifru.
 
To je nasljeđe, tradicija, to je ono što mi jesmo, ili makar djelić toga. Sada, kad je većina mogla da se poistovjeti sa ovim poređenjem, moram da kažem da je to isti slučaj i sa ovim endemičnim vrstama, ne onim endemičnim vrstama koje su samo još jedna strana riječ u govorima namijenjenim da izazovu pažnju, nego onim stvarnim, postojećim endemičnim vrstama koje su simbol onoga što mi jesmo, što imamo i što na žalost gubimo. Ah, taj “wild beauty”, samo da se ne svede na par borova i ponekog vrapca.
 
I, tako, od onih koji brinu, do onih koji ne brinu, svi zajedno čekamo neko rješenje da nas iznenadi i obraduje poput ispunjenog obećanja, drugim riječima, čekamo da nam drugi riješe problem. Evropska unija, evropski fondovi, svjetska organizacija, sada će, samo što nisu, tako varamo sebe.
 

A i da li je to uopšte njihova obaveza?
 
Živim u malom naselju i prilično smo složno renovirali zajednički put, sredili zajedničku među, ali se ne sjećam da je iko učestvovao u kupovini novog televizora naših komšija?
 
Granica koja se pravi između toga, jasna je. Dajte da nam drugi sve to drugi srede, a da ostane naše – bilo bi sjajno da to tako funkcioniše, ali opet bi bilo sjajno letjeti na leđima zmajeva. Priče za malu djecu uporno “piju vodu” najviše u ovim krugovima, uglavnom zato što ljudi nisu dovoljno zainteresovani, nisu upućeni i to nije “dovoljno zanimljivo”. Hljeba i igara, kao po običaju. 
 
 “Na kraju, čovječanstvo neće definisati ono što smo stvorili, nego ono što smo odlučili da ne uništimo”.