Reportaže

V.Zagora: Ramonda – svjedok nastanka Bara

| 28:03:2017 | 11:14:36

Često sam slušao priče starijih Barana koji su svjedočili raznim, vrlo bitnim događajima našeg grada, onim što knjige istorije posvete mnogo više od jednog pasusa ili stranice. Uživao sam u tim pričama, ma koliko čitanje bilo lijepo, dobra priča je uvijek nešto posebno. Izgubljen među svom tom istorijom, nekada postavim sebi pitanje: “A ko je to svjedočio nastanku samog Bara? Ko su ljudi koji su prvi temelj postavili ovde?”.
 
Njihova imena i taj trenutak su sigurno zaboravljeni još prije više hiljada godina i ostala su samo nagađanja... Dugo vremena sam, moram reci, zavaravao sebe ovom mišlju.

 
Da bih objasnio ovu posljednju rečenicu, moram se vratiti na jedan vreo junski dan 2014. godine kada sam otišao na Lisinj, istražujući. Došli smo do Gornjih Poda, stranom Lisinja prema Baru skoro do Lunja, pa nazad drugom stranom prema Rumiji ka Podima. Prilično umorni, bez vode, na vrelom danu, posmatrajući sve što se oko nas kreće, uspjeli smo da izgubimo put i (srećom) na kratko zalutamo.
 
Ali, ta sreća je čudna stvar, pa se ova posljednja misao kod mene brzo promijenila u “sreća da jesmo zalutali”. Onako iznemogao, kada sam shvatio da moramo ipak nazad jer naprijed puta nema, odlučih da je vrijeme za pauzu. Tako sjedeći u tišini i posmatrajući kanjon Vruće rijeke, Vuk samo viknu: “Eee, vidiš taj cvijet iza tebe?! To ti je Ramonda!”.

 
Čuveni Josif Pančić prvi je pronašao i opisao ovaj ljubičasti cvijet kao novu vrstu i od tada nosi naziv “srpska ramondija” iliti “Ramonda serbica”. Jedna je od najzanimljivijih balkanskih endema, a Rumija i Lisinj su krajnja granica njenog rasprostranjenja. Ako je potražite kroz literaturu, otkrićete da je dio drevne mediteranske flore i potiče iz doba nazvanog tercijer, davno prije posljednjeg ledenog doba, kada ovaj region možda ni geološki nije bio u potpunosti formiran onako kako danas izgleda.
 
Ako u Crnoj Gori tražite dinosaurusa među cvijećem, to je ona. Za nju, taj, meni, davni nastanak Bara, tek se nedavno desio.
 
Nisam Bog zna kakav vjernik, ali i kao biolog mogu da kažem sa sigurnošću da je za ovaj naizgled nježni cvijet, a u suštini jedan od najžilavijih – vaskrsenje, spas. Naime, ramonda pripada grupi poikilohidričnih biljaka ili biljaka koje vaskrsavaju.

 
Tako im ni najveće vrućine i suše ne mogu ništa, u periodima bez vode ona osuši, ali ne ugine, već se prilagođava i svodi sve svoje aktivnosti na održivi minimum. Taman koliko da preživi. Onda, kada dođu kišni dani, sa dovoljno vlažnosti, ta suva biljka raširi žute listove, kojima se polako vrati ljubičasta boja i nastavlja svoj život.
 
I tako, iz godine u godinu, raste i posmatra. Od prvih generacija koje su njeno mjesto nazvale Bar, njenu planinu Rumija,  do ovih današnjih koji je jedva i primijete. Gotovo sam siguran da će nas isto tako posmatrati kada budemo i odlazili, prolazeći tiho kroz svako sušno ljeto i radujući svakoj kiši svojim ljubičastim laticama.