Reportaže

U Spilji nema čega nema

| 10:01:2013 | 00:55:08

Mnogi su se čudili kada se, nakon 19 godina vođenja ribljeg restorana “Pirat” na sutomorskoj pjeni od mora, poznati barski ugostitelj Ljubo Karanikić odlučio na nešto sasvim drugačije. Otvorio je, na opšte iznenađenje, konobu u starobarskoj čaršiji i dao joj ime “Spilja”.
 
A konoba “Spilja” je sve samo ne obična konoba. I sastajalište, i mini etno muzej, i koncertni podijum za klape, a iznad svega mjesto gdje se može pojesti dobra hrana. Tako je bilo i ovoga puta - uz domaću murvu, pred nama su se, za početak razgovora na stolu našle, kao predstavnik “morskog dijela” Bara, salata od oslića, bakalara i mušula, te kao reprezenti planinskog dijela, japraci i specijalne sarme sa orasima i mesom.
 
“Konobu sam otvorio 2007. godine, nakon što sam otkupio staru pekaru poznatu po ’ljebu i simitima. Prošao sam čaršijom i kupio je na slijepo, nisam gledao površinu objekta, samo spoljni izgled, i riješio da ga sređujem. Želio sam konobu, jer je ovo ipak stari grad Bar, kaldrma, ali u početku nisam imao viziju kako će to da izgleda, sve je došlo samo do sebe”, priča Ljubo, ne bez ponosa pokazujući na impresivni enterijer, sav u kamenu i drvetu. Objašnjava kako je “nekad davno bio građevinski radnik”, pa je znanje i ljubav utkao u “Spilju”.
 
“Sve što vidiš je mojih deset prsta djelo, od maslinovih ulaznih vrata do zidova. Ovđe kad obrađuju masline resto ide u oganj, e, ja nisam dao. Kupovao sam maslinovo drvo, nosio na gater, rezao u štice i skladištio. I pravio sve ovo. A kamen je bio posebna priča. Nosio sam kamen iz Šestana, sa Sutormana, iz Mikulića, sa Volujice, ne kamionima već mojim autom, preko 120 tona kamenja sam š njim prebačio. Ljudi su me znali naći zorom na Volujicu”, veli on u zanosu, i dodaje:  “Vidiš li ove voltove iznad šanka? E, oni su od posebnog kamenja koji se dobija iz gline, mi kažemo gnjile. Kad je napolju, on se raspada, pa mi govoraše jedan stari čoban na Sutorman kad sam ga skupljao: ’Sine moj, što će biti fina ta međa’, mislio da će sve pasati u lagum, da sam džabe radio, a ovaj je kamen, kad je suv, jači no granit”.
 
Karanikić potencira da u “Spilji” svaki kamen ima priču, i da svaki kamen valja poštovati: “Jedan čovjek mi je vazda govorio da kamen ima dušu, bilo mi je to malo čudno, ali sam tek poslije shvatio da je u pravu. Ako ga je priroda hiljadama godinama vajala, gre’ota bi bilo udarati čekić u njega, tako sam ga, onako kako sam ga pronašao, ugrađivao u voltove i u zidove odžaklije. Nisam ni mahovinu micao, evo sad da malo vode bačiš na neke od kamena zazelenjeće. Napravio sam ognjište od kamena da možemo na spicu baciti malo mesa ili kobasice i popiti piće i ogrijati se”.

 
Mobilijar “Spilje” je od drveta, a zanimljivo je da stolice nisu uniformne. Međutim, pažnju svih posjetilaca privlači velika maslina na plafonu.
 
“Obrađivao sam drvo maslinovo i imao otpatke, i sjetio se da napravim nešto. Svi, velim, sade masline u zemlju, a ja ću da je posadim na plafon. Za nekih šest ura, konobar i ja smo napravili ovo, da ga nazovem mozaik. Mislio sam prvo da stavim gore na plafon neke štice ili grede, ali što će mi to, svi imaju. A stolice su takve jer sam od majstora tražio da mi ne pravi jednake stolice, da neću prave linije, sve su drugačije da se poštuje od Boga dato drvo”, za svaki dio konobe ima priču vlasnik.
 
Na zidovima načinjenim od lokalnog kamena gotovo da nema praznog prostora – najrazličitije stare kućne potrepštine, poslijeratni radio aparati, novac iz vremena SFRJ, ruske hladnoratovske kamere i što još sve ne...
 
“Rekoh sebe, ’ajd’ da donesem dio mojih rodnih Šestana, pinjate, stare grede, a ljudi veljahu: ’Fala Bogu da se neko sjetio, uzmi ove stvari’. Prvo sam krenuo od prijatelja Pera Dabovića iz Livara, odveo me kući i vidjeh jednu raspalu bačvu i od te nje napravih zidne lampe. Gledam, viri jedan veliki krš iz zemlje. ’Što je ovo, Pero?’, pitam, a on veli: ’To je moj đed bio klesar kod kralja Nikole, klesao mu stepenice i htio je da je iz jednog komada kamena napravi okvir za bunar. Dok je klesao, pukao mu kamen, a on nije htio da ga sastavlja iz inata, no ga tako pola gotovog bačio’. Ja i to uzeh i ugradio sam ga u ovu panjegu ovđe. Gledao sam stare zapuštene kuće u Karanikiće, sa Pajom Ljuljićem, vidio burela, šestanski opanak sa bajlagom krpljen bačen u drače i došle su mi suze jer sam se sjetio djetinjstva. I to sam uzeo, okačio ga ovđe. Imam macu, malj se danas kaže, koju mi je đed donio iz Istanbula 1908. godine, evo je sva iskucana i slupana. Ljudi su mi donosili, poklanjali, a nešto malo sam i kupovao. Evo sad objekat, da ne kažem da je kao muzej, već podsjeća kako se nekad ovđe živjelo”, Govori Ljubo i vodi nas na sprat, gdje dominiraju čudni eksponati.  
 
“Ovo na plafonu visi kolijevka đe sam rođen, i sad bi mogao spavati u nju, nisam mnogo porastao. Imam vreteno i preslicu kad se moja majka rodila 1932. godine i od brata dobila, imam i dvije sofre đe smo jeli, malu za đecu i pravu gostinsku, a nju na Maslinijadu iznesem napolju i stavljam naša jela šestanska. Imam i pjat jedan iz koga sam ja jeo, pirun i ložicu od aluminijuma koji se nisu mogli slomiti ni pokvariti, služili su svima od koda se rodi do kad umre”, kaže Karanikić.
 
Konobu “Spilja” posjećuju razni gosti, od onih običnih, koji “navrate na malo sira, priganice i rakiju” do predsjednika država, ambasadora, konzula, predstavnika velikih firmi, “a najviše stara društva  kad se dogovore”. Uživaju u ugođaju, ali i u domaćem jelovniku.
 
“Sve što je u jelovnik znam spremit’, ima neka jela i što sam izmislio, ali volim da ponudim ono što su jeli očevi i đedovi: šestansku priganicu, pitu šestanku od luka poroga i morača, japrak sa perima od raštana i od loze, dolmu od patlidžana i pamidore, pa bamije, sira kravljega, kozjega, miješanoga...”, veli Karanikić.
 
I taman kad smo se dohvatili priče o Titovoj bisti i fenjeru kojeg su Englezi darivali Draži Mihailoviću, a koji se igrom slučaja našao kod Ljuba na zidu, došla je porudžbina za organizovani ručak nekog društva iz Kotora. Valjalo je spremiti sve što su tražili, narezati pršute i kastradine, pa se ljubazni domaćin zahvalio i ostavio nas da na miru razgledamo gomilu eksponata okačenih po zidovima.
 
A samo za to nam je trebalo više od pola sata.
 

 
Pričati o konobi “Spilja”, a ne pomenuti istoimenu klapu koja se ovdje okuplja, ne bi imalo smisla. “To su ljudi dobre volje koji vole doći petkom da sjednemo za taulin da se proveselimo, od 10 ura do neđe jedan popodne, ja njima spremim malo meze, malo murovače ili vina se popije. Prvo pjevamo himnu Spilji, pa poslije toga ’Od Vardara pa do Triglava’, turisti znaju da dolaze i gledaju, ne mogu vjerovati da se to dešava. Volio bih da ih pomenem, to nisu gospoda nego drugovi Stanko Ratković, Danilo Mijović, Dragan Unkašević, Nešo Rajičić, pa gospodin Bane Lazanjski iz Vojvodine koji svira harmoniku, a dolaze i drugi ljudi... Svi uživamo u toj pjesmi, nema petka da se preskoči, osim ako se neko ne daj Bože razboli”, objašnjava Karanikić, i dodaje da zapjeva s njima i on, “ali ne suvoga grla”.