Reportaže

Dragana na Himalajima

by Željko Milović | 21:05:2014 | 10:32:30

Baranka koja već gotovo dvije decenije živi u Grčkoj, mada mislima nikada nije otišla iz rodnog grada i zemlje, Dragana Čejović, osvojila je, iako se amaterski bavi planinarenjem, vrh na Himalajima Island Peak (Imja Tse na nepalskom jeziku), visok 6189 metara.
 
Planinarenjem se, kaže, bavila i u mlađim danima, a prije 4-5 godina toj strasti dodala je i onu za fotografijom. U početku je sa suprugom osvajala niže planine po Grčkoj, da bi nakon petonedjeljnog kursa Zimske škole uslijedilo zimsko penjanje na Olympos (Olimp), najvisočiju planinu Grčke (2912.), marta prošle godine.
 
Naredni Draganin izazov bio je najviši vrh Evrope - Mont Blanc (Mont Blan), jula 2013.
 
"Čovjek koji je organizovao Zimsku školu i Školu penjanja bio je na Mont Everestu, 2004, sa prvim grčkim timom koji se popeo na najviši vrh svijeta. Organizovao je razne ekspedicije, pa sam ja, uz podršku mog muža Koste i bodrenje familije, odlučila da pokušam da se popnem na Krov Evrope. Bila sam u dobroj fizickoj formi. San o odlasku u Francusku ostvario se na moj rođendan, 15. jula, a već tri dana kasnije, u ranim jutarnjim satima, bila sam na vrhu Alpa, Mont Blanu. Nevjerovatno, ali istinito!”, kaže Čejović.


Odluka da ode sa mužem na Himalaje došla je nakon povratka kući, u Atinu. Gledali su fotografije na facebooku, i za oči im je zapao Island Peak, u Nepalu, 6189. metara.
 
“Nije izgledalo toliko tehnički teško, ali je problem bio u velikoj nadmorskoj visini. Trebalo se organizovati, i sa vremenom, i sa novcem. Pored pješačenja, počeli smo da idemo u teretanu da nam ojačaju noge. Trekking je bio dosta težak, trajao je 25 dana, zbog očekivanih 11 dana na nadmorskoj visini većoj od 4000m. Posle traženja više od dva mjeseca, beskonačnih mailova i dopisivanja sa različitim turističkim biroima u Nepalu, odlučili smo se za jedan iz Katmandua. Pridružile su nam se još četiri osobe iz Atine i tri iz inostranstva, ukupno nas devet je 11. aprila bilo u avionu za Nepal”, objašnjava Čejović.
 

“Prvi dodir sa Nepalom doživljavaš na aerodromu u glavnom gradu Katmanduu. Haos. Pješaci, kola, taksi, krave, bicikla, motori, ne postoje semafori, niti znaci, ali sve radi odlično. Neki prolaznici stavljaju marame na usta i nos, da se zaštite od prašine i smoga. Na svakom ćošku neko nešto prodaje, opijaš se od mirisa i šarenila, a svi te pozdravljaju sa ‘Namaste’ (Dobro došli) i širokim osmijehom. Imali smo sreću da potrefimo i Novu Godinu u Nepalu, 14. april 2071.”, kaže Čejović.


Trekking ekspedicije je počeo sa 2860m, iz mjesta Lukla, koje ima najopasniji aerodrom na svijetu, sa pistom od 460m, iza koje je ambis.

“Iz Lukle smo počeli postepeno da se penjemo. Imali smo mali ruksag u kojem smo imali najosnovnije stvari, a ostatk su nosili porters (nosači). Ne postoje putevi, niti ijedan drugi način da se prenose hrana ili bilo što drugo do sela i lodgeva na nadmorskoj visini do 5000m. Sve prenose nosači. Sami lodgevi su organizovani fenomenalno, dobra je hrana, vodu je bila kuvana, a imali smo mogućnost za Wi-Fi, što je nevjerovatno na takvoj nadmorskoj visini”, sjeća se Čejović.  


U toku trekkinga ekspedicija je četiri puta prešla visinu od 5000m i 11 dana bila na nadmorskoj visini iznad 4000m. Pješačili su šest sati dnevno. A onda su počeli problemi koji se javljaju na velikim visinama.

“Moj muž je počeo da ima probleme sa disanjem, a i mi smo otežano disali, zbog smanjenog kiseonika, otprilike 50% manje od nivoa mora. I pored toga, uspio je da se popne dva puta na visinu od 5500m, ali se vratio u selo Dingboche, 1100 metara niže, gdje je odlučio da nas čeka. Razmišljala sam da se ne penjem na vrh Island Peaka i da budem sa njim, ali me bukvalno natjerao da idem, jer bi bilo žalosno da odustanem zbog njega pred samim ciljem. Još jedan iz grupe je ubrzo odustao zbog prehlade, a ostatak se popeo u Base Camp, na 4900m”, priča Čejovićeva.


Završni dio ekpedicije je uslijedio po mraku, jedan sat nakon ponoći.

“U jedan sat poslije pola noći, 30. aprila, doručkovali smo na brzinu. Vrijeme je bilo na našoj strani, nije bilo toliko hladno. Što smo se više penjali, sve je bilo teže disati, ali sve je prošlo kada je svanulo, pa nam je zastao dah od ljepote. Oko osam sati izjutra bili smo ispred ‘ledenog zida’, visine otprilike 300m, uz 80 stepeni nagiba...Teška prepreka, snaga je počela da nas izdaje, i ne znam gdje sam našla energiju da se popnem, takav umor nisam nikad prije osjetila... Kad sam stigla na vrh ‘ledenog zida’, ostalo mi je samo desetak koraka do vrha, ali mi se činilo kao vječnost, taj umor ne može da se opiše. U 11 sati sam bila na vrhu Island Peaka, a suze su same počele da teku, od umora, od radosti, od prizora koji sam gledala, od tuge što moj muž nije pored mene”, zaključuje Čejović.

A na pitanje koje se najčešće planinarima postavlja: Isplati li se i zašto toliki napor i umor, odgovara poznatom izrekom: “Penješ se na planine, ne da te vidi svijet, već da ti vidiš cijeli svijet!”.