Reportaže

Šargan, naša zmija

by Vernes Zagora | 02:10:2016 | 02:48:03

Naš sugrađanin, biolog Vernes Zagora, na svom blogu www. montenegrinwilderness.wordpress.com objavljuje foto-reportaže sa planinarenja. Na redu je tekst posvećen najmanjoj crnogorskoj zmiji otrovnici, šarganu. 
 
 Uvijek kada počinjem priču o šarganu, najprije kažem “ma ona naša malena”, što šargan zaista i jeste.
 
Najmanja otrovnica u Evropi iz porodice Viperide, zmija koja koja može da dostigne dužinu od svega 50-60cm i to se odnosi na ženke, mužjaci su uglavnom i manji.
 
A zašto naša? Pa, zato što je podvrsta macrops karakteristična samo za Balkan, živi na Dinarskim planinama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji.
 
Jedna je od najstidljivijih zmija i najveći dio godine provodi hibernirajući, negdje u zemlji ili starim korijenima drveća, čak i po 4,5 mjeseci, a najviše voli planine, pa se i može naći samo na visinama od 1100-1800m nadmorske visine.

 

U Crnoj Gori taj “opasan” status otrovnice dijeli sa još svoje dvije srodne vrste, a to su šarka (Vipera Berus) i poskok (Vipera ammodytes).
 

Ova mala otrovnica, poznata po svojim tamnim cik-cak šarama koje se nalaze na leđima i žućkastoj/sivoj osnovnoj boji tijela, što se opasnosti tiče, najsličnija je pčeli. Naravno, ne po veličini tijela, ali svakako po ujedu. Zato, od onih ekologa koji su iskusili ujed šargana čujem da se možda pčela i više trebamo plašiti, jer su brojnije.
 
I upravo u brojnosti i jeste najveći šarganov problem. Naime, njegova brojnost se konstantno smanjuje, visokoplaninskih, travnatih staništa je sve manje i sve su ugroženija, a ljudi koji susreću šargana imaju vrlo malo milosti prema njemu, zbog čega je i postao jedna od najugroženijih vrsta u Evropi. Da je bar tako opasan kao što ljudi misle, pa da se i može odbraniti.
 

Šargan je u suštini jako zanimljiv i poseban jer ženke šargana karakteriše tzv. ovoviviparija, odnosno one na svijet donose žive mlade. Sve ovo da bi ih efikasnije zaštitili, jer na tim planinskim visinama nije lako inkubirati jaja, zbog čega se jaja zadržavaju u organizmu dok god se mladi ne izlegnu.
 
Takođe, šargan preferira biljke kao što su Festuca, Sesleria Juniperus, ali ne zato što je vegetarijanac već su mu te biljke najpogodnije za život, dok se, iako i sam tako mali, najčešće hrani i najmanjim stanovnicima visokoplaninskih livada kao što su skakavci i zrikavci, a rijetko oni baš krupniji mogu pojesti i nekog sitnijeg poljskog ili planinskog miša.
 
Mužjaci i ženke šargana se, kao što je već pomenuto, uočljivo razlikuju, ženke su veće od mužjaka, a i njihova osnovna boja je žućkasta sa kafenkastom cik-cak šarom, dok osnovna boja mužjaka je siva sa jasno izraženom crnom cik-cak šarom.
 
Kada dođe proljeće i snijeg se otopi, najprije se bude mužjaci, koji izlaze na površini, a nešto kasnije im se pridružuju ženke. Tokom aprila i maja traje parenje, a onda krajem avgusta i početkom septembra na svijet dolazi nova generacija šargana.

 

Sa šarganom je uvijek jedna od dvije krajnosti: ili su potpuno mirni – to je jedina otrovnica koju držim u rukama bez rukavica, ili su jako, jako nemirni i nervozni. Mada, uvijek su svjesni svoje veličine i manjka snage. pa i ujedi najčešće budu “suvi” i jednaki ujedu neotrovne zmije koji je poput mačije ogrebotine.

Ono što je za svakog šargana karakteristično je taj njihov ljut i opasan pogled, koji mi je kod njih uvijek bio najatraktivniji, a u narodu je najpoznatija tzv. šarganova osmica, tj. način na koji uvija svoje tijelo kada je napadnut – u obliku osmice.


Šargana je moguće naći isključivo na planinskim predjelima, što je i bio jedan od mojih razloga za njegovo istraživanje. Ne samo da imam priliku da istražujem najmanju otrovnicu Evrope, već imam i priliku da istražujem ljepote Crne Gore i pokušam da te iste ljepote predočim ljudima koji je najčešće, kao što sam i ja nekada, uzimaju zdravo za gotovo.

Spojiti lijepo i korisno je veliki izazov i drago mi je što na ovaj način imam priliku da to uradim.