Reportaže

Sena i Hasan

| 10:12:2012 | 23:13:12

Ne događa se često u gradu veličine Bara, pa ni u većim, da u dva dana brat i sestra osvoje dvije vrijedne opštinske nagrade. Pogotovo ako se radi o djeci iz seoskih područja, koji do škole u jednom pravcu svakoga dana putuju 4,5 kilometra.
 
Bio je prvi mrak, maglovit i kišovit kada smo došli u Kamenički most, naselje koje je nekada bilo glavna raskrsnica ka Ulcinju, starim putem od Bara. Danas je to samo jedno od mjesta na putu ka albanskoj granici, poznato po najvećem restoranu za organizovanje svadbi u ovom kraju.
 
U Kameničkom mostu žive sestra i brat Sena i Hasan Pelinković, učenici sedmog razreda prigradske škole OŠ “Mrkojevići” u Pečuricama. Sena je neočekivani ovogodišnji laureat međunarodnog Festivala pod Starom maslinom, na kome je pobijedila u okviru literarnog konkursa “Šapat masline”, u konkurenciji 328 radova iz 26 osnovnih škola Crne Gore i regiona. Hasan je njen dva minuta mlađi blizanac, vicešampion prestižnog opštinskog kviza “Koliko poznajem svoj grad?”, na kome je najprije izborio finale među najboljim učenicima opštine, a potom izborio drugo mjesto u ukupnom plasmanu, iako je sa 12 godina bio najmlađi učesnik u istoriji ovog takmičenja u znanju. 
 
U kući nas dočekuju otac Mujo, majka Esma, stara baka i blizanci, započinju priču u toploj sobi u kojoj dominira šporet na drva.

 
“Dobili smo dvoje djece nakon 13 godina braka, u Parizu, nakom vještačke oplodnje. Našoj sreći nije bilo kraja kad su se rodili”, kaže majka Esma i dodaje da su “bili nemogući prvih 20 mjeseci”.
 
“Kao da nisam živjela, nisam mrdnula u kući, ni ja, ni suprug. Htjeli su istovremeno sve, i da se nahrane i da se obuku i da se okupaju, a nikog nije bilo da nam pomogne. Otkad su malo stasali, to su divna djeca. Sve što su bili teški kao bebe, nadoknadili su kasnije svojom dobrotom”, veli Esma, koja radi u sutomorskom hotelu “Korali” i svakoga dana putuje na posao u jednom pravcu gotovo sat vremena. Otac Mujo je poznati konobar iz Gradske kafane u Robnoj kući “Izbor” u Baru osamdesetih. Od raspada firme je na birou, i povremeno nešto privatno radi.

 
 
Hasan je visočiji za glavu od sestre, ali je mlađi dva minuta. Sena je otresitija, staloženija, a on plah i pun interesovanja. Otpočetka, sin je bio tatin ljubimac, a kćerka majkina mezimica.
 
Sena je na Festival pod Starom maslinom poslala prvu pjesmu koju je napisala u životu. I pobijedila.
 
“Počela sam da pišem prije mjesec dana. Znala sam da je bivša učenica moje škole, Dina Abazović, prošle godine osvojila prvo mjesto, pa sam pomislila zašto i ja ne bih počela da pišem i da osvojim nagradu. Pokazala sam pjesmu nastavnici Snežani Polović, ona me je naučila kako neki stihovi treba drugačije da izgledaju, i eto”, objašnjava Sena “jednostavan” postupak dobijanja nagrade.
 
Na naše pitanje kako je moguće da tako mala sa prvom pjesmom dočeka da žiri u obrazloženju napiše kako se “radi o djelu koje odlikuje zrelošću i iskristalisanim poetskim izrazom što daleko nadmašuje godište autora”, odaje recept: “Prvo treba inspiracija da mi dođe, pa uđem sama u sobu, počnem rečenicu po rečenicu i stanem da vidim kako sam uradila, onda opet pišem, pa stanem da vidim što sam uradila, i tako sve dok ne završim pjesmu. Onda pokažem majci”.
 
Pobjedničku premiju, kaže, još nije potrošila. Čuva je za zimu.
 
Senin mlađi brat Hasan je na takmičenju u kvizu “Koliko poznajem svoj grad?” zadivio količinom znanja koje se sipao kao iz rukava, u konkurenciji dvije ili tri godine starijih takmičara. Kao prvoplasirani iz polufinala se kvalifikovao za finale, i tamo, sputan tremom i velikim brojem publike, bio, kako sam objašnjava, “drugi, ali kao da sam prvi, bilo mi je samo bitno da uđem među tri najbolja”.
 
U polufinalu se odgovaralo pismeno, pa je i nelagodu od nastupa bilo lakše savladati, potvrđuje. “U polufinalu sam bio najbolji, ali neću da lažem – na neka pitanja odgovor nisam znao, pa sam slučajno pogađao, jer su bila četiri ponuđena odgovora. Kad mi je profesor Milan Šćekić, koji me pripremao, rekao da ulazim u finale, bio sam presrećan. Ponovili smo pred finale u školi, a pošto sam čuo da sam najmlađi koji je ikad učestvovao, malo sam se i uplašio. Moj prijatelj Meldin mi je rekao da se ne plašim, jer, iako sam najmlađi - mogu da ih pobijedim sve. Nisam pobijedio sve, ali kao da jesam, zadovoljan sam”, priča u dahu Hasan, u čiji se proces spremanja za kviz uključila i sestra, propitujući ga danima pitanja iz skripti. 
 
Profesor ga je, skupa sa prijateljem Meldinom, odabrao jer voli istoriju. “Prvo smo se za takmičenje spremali u februaru, pa je bila ljetnja pauza, onda smo u septembru ponovo počeli. Kviz je bio krajem novembra, pa je bilo vremena da naučim iz knjiga što se moglo naučiti. Svi su mi drugovi u školi čestitali nakon finala, ali i nastavnici. Oni su rekli da je dobro što smo Sena i ja uzeli nagrade, jer smo podigli prosjek najgorem odjeljenju u školi. Znate, imamo u razredu puno jedinica iz matematike”, kaže Hasan, potencirajući kako on nema lošu ocjenu, jer “mnogo voli matematiku, ali i fizičko”.
 
Dvanaestogodišnjaci žive u maltene seoskom području, pa pomažu u kući i oko nje, što je neminovno kad ste van grada. Hasan je glavni ložač šporeta, a Sena pomaže majci da pere suđe, čisti prašinu, sprema sobu. “Bili smo Sena i ja u masline, skupili smo skupa oko 20 kila”, ubacuje se Hasan.
 

 
Hasan slobodno vrijeme provodi čitajući istoriju, gledajući filmove ili igrajući sa društvom, voli “Barcelonu”, naročito Messija, pa se prepire sa ocem koji je navijač “Real Madrida”. Sena obožava da čita dječije knjige, ali je “zaljubljena u slikanje” - satima sjedi za stolom sa četkicom u ruci. Kao potvrdu ovih majkinih rečenica, dječak donosi fasciklu sa papirima iz istorije, a djevojčica dvije omiljene slike. Sa jedne se smiješi neboplava sova. Kaže da će nastaviti da piše poeziju, pa “dokle stigne”.
 
Uče zajedno gradivo iz škole, Sena je bolja iz crtanja i odlično joj idu jezici, a Hasan pomaže sestri oko istorije i matematike. Znaju često i da se prepiru, blizanci su. “Ponekad sam pametnija ja, a ponekad on”, mudruje taktična Sena. “Ma kakvi, Sena je više puta u pravu”, iskren je Hasan.
 
Otišli smo s Kameničkog mosta, kad je već bio dubuko uronjen u mrak. Šum Međurečke rijeke i magla brzo su nas vraćali u realnost uljuljkanu toplinom u kući Pelinkovića. Vraćajući se autom starom magistralom, prošli smo i pored njihove škole, kilometrima udaljene od Kameničkog mosta, razmišljajući kakvim će aršinima biti mjeren šareni svijet naših malih domaćina kada budu primorani da se odrastanjem preorijentišu na grad, daleko od tišine i spokoja u kome sad provode vrijeme.