Reportaže

Cica Pavlović: Pamtim Kubu i priče Kastrovog tjelohranitelja

by Nedeljka Pavlović | 28:11:2016 | 12:49:32

Mada sam ovu, egzotičnu ponosnu zemlju, posjetila još u avgustu, valjda nekako sudbinski dijelim je sa vama danas, kada Kubanci listaju jednu od stranica njihove burne istorije.
 
Odaju počast rodonačelniku revolucije i svekoliko, u borbi osvojene, ljudske pravde. Opraštaju se od svog komandanta Fidela Kastra. Nema sumnje, u vrhu njihovih emocija danas će pisati “Hasta La Victoria Siempre” (Do pobjede uvijek) - dobro upamćena krilatica legendarnog Če Gevare, saborca i prijatelja njihovog dugogodišnjeg predsjednika Fidela Kastra.
 
Ekskluzivnost je, bez sumnje, ali i prilika i čast, naš razgovor sa prijateljem i saborcem i članom Fidelovog obezbjeđenja, Altanom Suarezom.
 
Priča o Kubi, zemlji čežnjivih pogleda je i priča barskih pomoraca, i nade da će je ponovo vidjeti. Ali i  pogleda velikih svjetskih sila kojima je odlučnost Kubanaca da istraju u svojoj tradiciji, uz nevjericu budila i ljubomoru na uspravni životni stav ovog naroda, vrijedan divljenja.
 
I stvarno, radost i osmijeh na licima ljudi koje susrećete, parkovi i šarenilo bujne vegetacije dovoljni su da sanjate ponovni susret s tim ambijentom. Kada još spoznate i da su se tom snu radovali i ljudi iz Crne Gore, onda san ima pravo i na javu.
 
Impresivna je jednostavnost Kubanaca u komunikaciji sa strancima, šetnja znamenitom Havanom koju je UNESCO stavio pod svoju zaštitu, a oni je ljubomorno s ljubavlju čuvaju. Jednom od najslavnijih pisaca svijeta, dobitniku Nobelove i Pulicerove nagrade, Amerikancu Ernestu Hemingveju, Kuba je dugo bila druga domovina, i nepresušna inspiracija njegovih djela. Nemoguće je zamisliti, pomenuti, a kamoli i ispričati svu ljepotu ove zemlje.
 
Šetnja Havanom, glavnim gradom Kube, je i istorijska priča. Neuhvatljiva, jer je sve u pokretu. I priroda i ljudi i namjera da joj svaki korak bude važan.
 
Na ulicama oldtajmeri,  automobili koji se danas kao raritet i antikviet pokazuju u pričama tipa “nekada i sada”. Ali, ovdje bez vremenske distance. Bez kompleksa taksisti će vas voziti na sva mjesta koja poželite. Nije im važno što će se u gepeku naći kanta s gorivom ili auto stati negdje na polovini puta. Neće ni vama, jer pogled na djecu zaobljenih obraščića koja na ulici pjevaju i igraju bejzbol, uz osmijeh upućen prolaznicima, skinuće svaki osjećaj ljutnje zbog čekanja da auto bude popravljen.
 
Turisti će naravno pohrliti do znamenitih mjesta. Jedno od njih je uz prelijepe hotele “Nacional de Kuba”, “Habana libre” i druge, svakako dva omiljena lokala džet seta i holivudskih zvijezda “Bodegita del medio” i “Floridita”…  Ovdje je nobelovac Ernest Hemingvej svraćao na omiljene koktele Daikiri i Mohito.
 
Ambijent  impresivan, od stolice na kojoj je sjedio pa do mašine na kojoj je pisao svoja poznata djela, i zapisanih osjećanja posjetilaca, uvijek je prepuno turista, ali i Kubanaca. Priča se o ljepotama, ambijentu punom emocija, o ljubavi slavnog pisca koja je presudila da on, rođeni Amerikanac, baš ovdje provede veći dio svog života i napiše najbolja djela. Da mu Kuba bude druga domovina. Njegova kuća La Finka danas je muzej na koji su Kubanci posebno ponosni.
 
Posjetioci u ovom gradu u pravom svjetlu ističu Hemingvejeve riječi da je Havana najljepši grad na svijetu gledan s mora.
 
I ja nijesam mogla da odolim, pa sam probala Daikiri i Mohito. Odlični su.
 
“Tropikana” i njegov program slove kao jedan od najljepših noćnih klubova u svijetu. Ako nekoga to “noćni” asocira na obavezne striptiz i porno tačke, grdno će pogriješiti, jer je ovdje program visoko umjetničkog nivoa. Stići do Avenije Kinte, koja treba da nosi Fidelovo ime, slika je koja se pamti. To je Avenija ambasada, u produžetku stare Havane, šetališta “Malekan” koje ih povezuje. Ne manje i pogled na Trg revolucije ispod kojeg je spomenik Hoze Martiju, s tribinom s koje se milionskom auditorijumu obraćao Fidel Kastro, povodom 26. jula, dana koji se računa početkom Kubanske revolucije.
 
***

 
Poznanstvo i razgovor sa Altanom Suarezom, saborcem i članom Fidelovog obezbjeđenja, lijepog stasa i odlučne misli, je impresija koja se ne zaboravlja. Razgovarali smo na aerodromu u Havani.
 
Pričao mi je o prijateljstvu sa Fidelom Kastrom i Če Gevarom.
 
“Ja sam učesnik pokreta ‘26. jul’ iz kojeg je krenula gerila. Bio sam borac u komandi Drugog fronta kojim je komandovao Fidelov brat Raul. Če Gevaru sam upoznao kao učesnik karavana slobode na putu iz Sijera Maestre za Havanu. Tada sam već bio u Fidelovom obezbjeđenju. Prvi put Čea sam vidio u Raulovoj kući. Bio je to skroman čovjek. U Havanu je došao pješke. Zaustavili smo ga, ali kada smo vidjeli srdačan Fidelov doček, ustuknuli smo. On nam je rekao da kubanska omladina treba da se ugleda na Čea, na njegovu borbenost i skromnost. Bio je ljekar, kasnije i ministar. Slijedeći svoje snove i sudbinu otišao je da se bori u Afriku, a zatim i Boliviju. Protiv manje grupe njegove gerile pokrenuto je čak 1.000 vojnika iz Bolivije i Amerike. Prilikom prelaska jedne rijeke ubili su većinu njegovih saboraca, a njega zarobili. Po nalogu iz Amerike su ga ubili, strijeljali. Bilo je to u oktobru 1967. godine. Sve je zapisano u knjizi dvojice Amerikanaca ‘Ko je ubio Čea’. A ubili su ga jer su ga se bojali živog, željeli su njegovu smrt. Če Gevara je vječni heroj naše zemlje i našeg naroda” – rekao mi je Altana Suarez, uz podatak da puno zna o Jugoslaviji i Titu, mada nikada nije bio u prilici da razgovaraju.
 
Kubanska revolucija je počela 26. jula 1952. godine. Važan moment je Kastrov susret sa Če Gevarom, jednim od najpoznatijih revolucionara svijeta. Sreli su se u Meksiku gdje im se Če pridružio. Vratili su se 26. novembra 1956. i jahtom “Gramna”, više  nalik malom brodiću, iskrcali na Kubu. Kopija “Gramne”  danas je u dvorištu Muzeja revolucije u Havani, podsjeća na taj slavni dio njihove istorije.
 
Fidel Kastro je bio doktor prava, a Če Gevara ljekar.
 
Na Kubi gotovo sve ima izuzetnu važnost. I Fidelove ideje. Počev od kulture i prosvjete u koje je nakon revolucije kubanska vlada uložila značajan napor. Započet je nacionalni program opismenjavanja, omogućeno je besplatno obrazovanje. Pažnja je posvećena razvoju medicine, nauke, kulture i sporta.
 
Univerzitet u Havani je među najprestižnijim na svijetu.
 
Kuba je, više od 20 godina, osvjedočena destinacija za razvoj zdravstvenog turizma. Samo u 2005.  godini ovdje je boravilo 19.000 inostranih pacijenata. Među njima i venecuelanski predsjednik  Hugo Čavez. Imaju sjajne rezultate u liječenju vitiliga, gotovo neizlječivih bolesti oka, parkinsove bolesti i kancera. Floridski “Miami Herald” je 2007. godine objavio članak o uspješnoj njezi i kvalitetnom liječenju pacijenata iz Amerike.
 
***
 
A priča o Kubi je i naša crnogorska i jugoslovenska.
 
U vrijeme blokade Kube, direktor barske “Prekookeanske plovidbe” Andrija Dabanović je naše brodove usmjerio ka Kubi. Barsku, neveliku flotu dočekalo je oduševljenje kojim ih je ovaj veseli narod dočekao. I nije tajna - san svih naših pomoraca je bio vidjeti ponovo Kubu. S čežnjom su se sjećali vremena provedenog u njenim lukama. Nekoliko lijepih Kubanki svoj život su vezale za naše prostore, postale su i jugoslovenske snahe. U Baru, Kotoru, Ulcinju, Hrvatskoj…
 
“Na Kubi smo bili dobrodošli. Dijelili su sa nama svoje veliko ‘malo’. U tom embargo mi smo se pokazali kao prijatelji. To ovaj narod pamti” – ispričao mi je kapetan “Prekookeanske plovidbe” Danilo Popivoda.
 
Brojne fotografije sa Kubancima svjedoče o tome. Sjeća se prijateljstava koja i danas traju. Posebno je ono u maloj luci Izabela de Sangva, sa šefom te luke. Upoznao ga je sa porodicom, koja je bila dio kubanske revolucije. Tu je naučio da govori španski. Lovili su ribu i nalazili ogromne školjke, dvije i danas čuva. Naši pomorci, kaže on, često su im pomagali. Na poljima trske brali su ovo kubansko blago. Dječak  kojeg je tu sreo mu je poklonio mačetu s posvetom.
 
Pričati o Kubi, a ne pomenuti karnevale je prosto nemoguće, jer Kuba je zemlja radosnih, veselih ljudi.  Njihov karneval je drugi ili treći na svijetu uz onaj u Riju i Viaređu. Čitave ulice plešu, svi “žive” karneval, a on njihovim veselim licima dodaje još osmijeha. Plešu balerine i baletani, glume glumci, i svi Kubanci. Karnevalska povorka se kreće šetalištem.
 
Boravak na Kubi, koliko god to izgledalo iracionalno, uvjerava da je baš ovakva razigranost i ljepota prirode u bojama sreće i izgradila ovu zemlju. Pa je ova veselost i hrabrost i život po mjeri čovjeka, a ne bogatstava koja se gomilaju, sasvim prirodna. I zdrava.
 
Na Kubi, koliko god to izgledalo nemoguće, nema ničeg otrovnog i nezdravog za čovjeka, ni u biljkama, ni u životinjama. Ovdje ni zmije nemaju mjesta. Poput veselih Kubanaca sve je impresivno, očaravajuće .
 
Valjda zbog toga i kubansko “Hasta Siempre Comandante” i danas ima poseban značaj.