Reportaže

Đokići se vratili selu i ne kaju se

by DNEVNE NOVINE, Alma Ljuca | 14:12:2016 | 12:26:01

Rijetko se ko danas odlučuje da napusti grad i vrati na selo kako bi se bavio poljoprivredom ili stočarstvom. Porodica Đokić iz Bara je to uradila prije pet godina i ne kaje se. Sada, za njihov sir od kozjeg mlijeka se barski ugostitelji jagme.
 
Bračni par iz Bara, Safet i Vjolca Đokić, trenutno ima farmu od 100 koza i već ovih dana planiraju da uvećaju taj broj za još pedesetak, jer kako kažu, uslove za to imaju, a i potražnja za njihovim sirom je sve veća.
 
“U Baru nas četvoro bavi se kozarstvom, međutim to nije dovoljno da pokrijemo ni barsko tržište kozijim mesom, mlijekom i sirom a kamoli tržište ostalih crnogorskih gradova, iz kojih vlada veliko interesovanje, posebno od ugostitelja”, ističe naš sagovornik kojeg smo zatekli na farmi koju je smjestio podno Rumije u Mikulićima.

 
Uslovi koje ovaj kraj posjeduje je idealan za uzgoj koza. Pored nadmorske visine, šumovit je i bogat raznovrsnim biljkama tako da koze mogu da se hrane bez ikakvog drugog dohranjivanja, tvrdi ovaj mladi stočar koji je ovim poslom počeo da se bavi prije pet godina.
 
“Kako nijesmo mogli da se zaposlimo, ni ja ni supruga, a već izrodili troje djece, sjeli smo i razmislili kuda dalje i kako, a posla se nijesmo bojali jer smo navikli da radimo s obzirom na to da oboje potičemo iz seljačkih porodica. I tako smo odlučili da se odreknemo gradskog života i počnemo nešto u čemu nećemo imati konkurenciju. Odluka je bila se odmetnemo u prirodu i u njoj tražimo spas. I našli smo ga. Sada lijepo živimo. Ja sam zadužen za plasman naših proizvoda, a supruga Vjolca za proizvodnju.
 
On kaže da su se uložena sredstva isplatila već prve godine.
 
“Za izgradnju objekta i za sedamdesetak grla koza uložili smo negdje oko 40.000 eura, ali mogu reći, da smo uložena sredstva brzo vratili i sada radimo na proširenju farme. Trenutno imamo 100 koza, a naš plan je da ih udvostručimo kako bi mogli da podmirimo potrebe naših klijenata. Međutim, jedini problem sa kojim se susrijećemo je radna snaga do koje je teško doći. Niko neće da radi ovaj posao ni za pristojnu platu koju teško može dobiti u gradu za posao konobara ili trgovca”, objašnjava Đokić i maše glavom u nevjerici.
 
Đokići uzgajaju domaće koze, koje su najotpornije i čiji su proizvodi i meso najkvalitetniji.
 
“U mom stadu su sve balkanske koze, jer su one najbolje za ovo podneblje. Najotpornije su i njeno meso i proizvodi su najkvalitetniji, posebno ako se odgajaju samo na ispaši. Na taj način one se hrane pasući i brsteći jedino zdravu hranu koja utiče na zdravlje njenog organizma i proizvoda, a s obzirom na to da u ovom kraju ima na stotine raznovrsnih biljaka, možemo slobodno reći da se hrane čajevima. Zato svakom ko od nas kupi meso ili sir možemo da garantujemo da je zapravo kupio zdravlje. Mlijeko nam posebno traže za djecu koja pate od bronhitisa i pokazalo se da dosta pomaže u liječenju”, ističe ovaj vrijedni Baranin i dodaje da su u bivšem socijalističkom režimu koze proskribovane i uništavane kao veliki neprijatelji šuma. Međutim, Đokić tvrdi da niko nije htio da kaže kako su nakon toga kompletna područja zarasla u šipražje i trnje, jer više nije bilo koza da raščišćava teren.
 
“Čitao sam puno o uzgoju koza. Neki autori kažu da bi se kroz šume moglo lako ići pješice, kad bi tu bile koze. One neće uništavati koru mladog drveta, ukoliko mogu brstiti list. A ovaj kraj podno Rumije je bogat šumom i ima i lista i trave koliko hoće. Jedino ih prihranjujem u vrijeme jarenja kada im dajem kukuruz”, ističe barski kozar.
 
Iako se često bira mužjak za predvodnika stada, u ovom slučaju napravljen je presedan, pa je ta titula pripala “Željani” jer je, kako nam objašnjava Đokić, hijerarhija izražena i među kozama.
 
“Ona je najstarija i tako je postala glavna. Zato je dobila na vratu zvono umjesto ordena” kaže u šali Đokić objašnjavajući nam da su koze dobroćudne, pametne i vrlo zanimljive životinje ali i da su velike čistunice.

 
“One neće piti vodu u kojoj si slučajno zamočio ruku i znaju šta pasu i nepogrešivo biraju hranu. Poslastica im je da brste jer je i najčistiji list umiven rosom. Kad naume da dohvate neki list, popnu se na dvije noge kao balerine”, sa ljubavlju, uz dozu hvalisanja o svojim mezimicama priča Đokić.
 
Dnevno pomuzemo blizu 100 litara, ali od toga dobijemo oko desetak kilograma sira, jer je mlijeko ređe i ne sadrži onoliko masnoće kao ovčije ili kravlje. U suštini, pripremamo klasičan sir i sir u maslinovom ulju sa začinima za kojim je protražnja i to od barskih ugostitelja najveća. Mlijeka veoma malo prodajemo, jer nema ko da ga raznosi iako se mnogo traži”, objašnjava Đokić.