Reportaže

Vernes Zagora: Alpinizam na barskom kršu

by Vernes Zagora | 18:12:2016 | 16:36:38

Još od davne premijere filma “Nemoguća misija 2” i Tom Kruza koji onako hrabro skače sa stijene na stijenu, probudila se u meni neka želja da alpinizam učinim mogućom misijom. Već je prošlo dosta vremena od završetka kursa, prvih vezanih čvorova i pravljenja osiguranja, a sve holivudske iluzije razbila mi je jedna Bojanova rečenica, kada nam je rekao: “Najbolji penjač je živ penjač”.
 

Sjećajući se svega toga, hodam prema selu Menke, iznad Starog Bara. Kao i uvijek krenuli smo jako rano, za kvalitetan rad neophodan je svaki zrak Sunca, a u zimskim danima ih nema mnogo. Rijetko koja vijest me mogla obradovati kao ova o pravljenju penjališta u Baru. Penjalište na samom pragu kuće?! Šta može bolje od toga da bude?
 
Prolazim uskim starobarskim ulicama i počinje polako da se čuje rijeka koja teče ka Starom Baru. Još nekoliko koraka pored starih kaptaža iz turskog doba i rika ove vode postaje gotovo jedino što čujete. Nisam još nikoga sreo da je ovuda prošao, a da se nije osvrnuo za jedinstvenim akvaduktom koji je nekada napajao grad, kao i ostatkom vodovodnog sistema, sad već gotovo uništenog, jer nije uspio da odoli ni napadu vremena, a ni brojnim kućama koje za njega nisu marile.
 

Zadihan, sa punim rancem na leđima i fotoaparatom, stižem do imanja Metovića koje nakon mnogo truda izgleda tako idilično. Nastavljam dalje ka stijeni čiji je početak sada samo desetak metara daleko, a onda se otvara predivan pogled na visoku gotovu horizontalnu stijenu koja je sigurno budućnost alpinizma u ovom gradu. Najveći dio života stijene su za mene bile nešto pored čega se samo prođe, sada su nešto čemu se divim, a ova je zaista vrijedna divljenja.
 
Svi su već stigli, ja sam posljednji. Moco i Dijana, Miloš i Vlado koji su došli iz Podgorice i radovi su polako počeli.
 
Krenulo je razmatranje, izabrati mjesto gdje ne prolazi voda, stijene su krečnjačke, a voda ih čini slabijim, izbjeći rastinje, naći dovoljno visok smjer, a opet ne previše težak, valjaće za kurs i početnike, ali ni previše lak jer mora biti zanimljiv. Oslušnuti zvuk svakog dijela stijene kako bi se izbjegle šupljine. Čitava jedna nauka o kojoj se može mnogo pisati, a koja može stati u samo jedan pogled iskusnog alpiniste.
 

Prvi smjer je pronađen, zatim i drugi. Miloš je namjestio uže i postavlja sidrište (krajnja tačka smjera koji se penje), kreće sa obilježavanjem mjesta gdje bi trebalo postaviti osiguranja, mali iksevi na stijeni označeni magnezijumskom kredom. Svaki mora biti dobro izmjeren, dobro postavljen, na pravom mjestu, svaki će sjutra doprinijeti nečijoj sigurnosti, ili pak nečijoj povrijedi ako se uradi loše.
 
Označeni je prvi smjer i Moco počinje da penje, korak za korakom savladava sve što stijena stavlja pred njim. Provjerava svaki X na stijeni, je li dovoljno blizu, dovoljno daleko, dovoljno na svom mjestu.
 
Često čujem priče o toj “komfort zoni” i pitam se jesu li čudni ljudi koji tako lako zakorače van nje? Uživajući u visini, a svi znamo da je to jedan od najčešćih strahova i najvećih fobija.  
 
Teško mi je bilo u početku, radim protiv sopstvene podsvijesti, načina funkcionisanja. Navikao sam na stabilno tlo pod nogama, ne da na vrhovima prstiju stojim na ivici stijene. U sitnom udubljenju ili izbočini koju pronađem nogom, držeći se rukama i kao šahista planirajući sljedeći pokret. Prednost šahiste je što u jednom potezu igra sa jednom figurom, zamislite da mora da igra sa četiri različite? Eto, tako u penjanju morate da planirate, noga, ruka, balansirati izmedju potrošnje energije, stabilnosti i sigurnog zahvata koji u trenutku može da postane loš položaj.
 

Previše stvari za razmišljanje, zar ne? U tome je i fora. Toliko ste fokusirani na vaše pokrete i planiranje idućih da sve ostale misli iz vaše glave nekako nestanu. Što se svaki čovjek trudi da postigne nekad kada je previše opterećen, ali ne ide to tako lako. Da biste rasteretili mozak od problema i svakodnevnice, morate ga prvo opteretiti nečim. A što je bolje od aktivnosti koja od vas zahtjeva svu mentalnu snagu?  Kada bih taj osjećaj, kad krene prvi korak na stijeni i prvi hvat, mogao da stavim pod objektiv aparata, vjerovatno bi sve ostalo sem njega bilo onako mutno i nejasno, a on bi bio u fokusu, oštar i sa jasnim konturama. Ta oštrina vam je u životu ponekad potrebna.
 

I tako kreće savladavanje stijene, blagi bol u prstima gotovo da je konstantan, ali adrenalin i žurba su ovde neprijatelji. Ako odlučimo da požurimo i jednostavno završimo sa tim, vrlo brzo će nas vratiti, ne samo gdje smo bili, nego još iza toga, a pad i zatezanje užeta koje vas drži samo unose demotivaciju.
 
Zato, strpljivo i polako idem prema gore, svakom problemu ponudim rješenje, svako rješenje otvori novi problem, i tako do kraja smjera, a kada dođem do kraja onda slijedi onaj olakšavajući izdah, osmjeh, uživanje i osvrt oko sebe.
 
Vlado je ispod mene, osigurava me držeći uže i pratio je svaki moj korak. Prosto zanimljivo koliko nečije jednostavne riječi tipa “dobro je to” ili “’ajde, ‘ajde, možeš ti to”  mogu da pomognu, motivišu i olakšaju. Nakon popetog smjera, spušta me nazad na zemlju, čestita.
 

Ovaj smjer je sada i zvanično spreman za bušenje i postavljanje sada već dobro provjerenih mjesta za osiguranja. I ponovo Miloš stupa na scenu. Jedan za drugim, danas, dok ovo pišem u Menkama postoje četiri sjajna smjera za penjanje, a na mail grupi već uveliko traje dogovaranje za novu posjetu Menkama i pravljenje novih smjerova.
 
Trenutno znam za više smjerova za penjanje u Baru, nego ljudi koji ih penju, ali nadam se da će uskoro i ova disciplina kod nas zaživjeti. Ovaj blog-post je samo dio onog iskustva koje mi je penjanje donijelo, ali zato i osjećam potrebu da se zahvalim onima koji su mi prenijeli svoje znanje. Najprije Benju, koji mi je još prije dvije godine na Orjenskom masivu prepričavao alpinističke avanture, a zatim i čitavoj ekipi iz MAK-a (Mali alpinistički klub).
 

Ako tražite aktivnost za koju vam je potrebna i psihička i fizička snaga i izdržljivost, nešto drugačije od ovih svakodnevnih aktivnosti, nešto da razbijete barijere, ako biste, eto, samo da probate, onda dajte šansu, ne samo penjanju, već svemu za šta smatrate da bi vam prijalo, jer vjerujte mi, nikada ne znate u kom momentu ćete pomisliti “zašto nisam mnogo prije počeo/la sa ovim?!“.