Reportaže

Vernes Zagora: Od empatije do pirane u Skadarskom jezeru

by Vernes Zagora | 15:01:2017 | 14:38:09

Naš sugrađanin, dipl. biolog Vernes Zagora, objavljuje foto-reportaže i tekstove posvećen zaštiti prirode u Crnoj Gori. Ovoga puta, riječ je o tome kako našim činjenjem direktno utičemo na promjenu ekosistema.
 
Najčešće kada krene priča o invazivnim vrstama, ostanu zainteresovani kolege biolozi, a svi ostali se isključe. Zato ću ovog puta pisati o istinskim i iskrenim ljubiteljima prirode, ljubiteljima biljaka i životinja koji potpuno nesvjesno izazovu prirodnu katastrofu, pa od iskrene namjere nastane ozbiljan problem na nivou čitave države.
 
Kako biste reagovali da ste jedan od vodećih stručnjaka za ihtiofaunu (ribe) u Crnoj Gori i da vam jednog jutra zazvoni telefon, a glas sa druge strane kaže: “Profesore, morate doći na Skadarsko jezero, u mrežu smo uhvatili piranu!!!”. Vjerovatno potpuno isto kao moj profesor sa fakulteta koji nam je ovo ispričao. U potpunoj nevjerici je otišao do Skadarskog jezera misleći da će naići prije na nekog mutiranog grgeča ili bilo što slično, kad tamo, u mreži, ni manje ni više nego prava pirana.
 
Prije svega, pirane su ribe koje zahtijevaju mnogo toplije vode nego što je naše Skadarsko jezero i vjerovatno da je zato i ova tako brzo uginula, jer je već bila mrtva kada je uhvaćena. Pitanje je, međutim, kako je uopšte dospijela tu?
 
Najvjerovatnija je teorija da je bila žrtva nečije želje da je ima u akvarijumu. da, vlasništvo nad jednom od tih opasnih i ozloglašenih pirana koje smo sa užasom gledali u nekim stranim filmovima zbilja zvuči mnogo zanimljivije od akvarijuma sa zlatnim ribicama.
 
Međutim, onda je (vjerovatno) došlo vrijeme kada je postalo dosadno držati piranu, previše obaveza oko iste, manjak vremena ili bilo što slično, i jedini logičan idući korak je bilo bacanje u Skadarsko jezero, naravno - jer šta li može zaboga jedna pirana manje ili više u Crnoj Gori?
 
Vjerovatno sada većina ljudi i ne shvata koliko su katastrofalni ovakvi postupci, ali znate li šta je gore od pirane u našem ekosistemu i šta ga još više devastira?
 
Gore je kada kao ljubimca držite onu preslatku crvenouhu ili žutouhu kornjaču, koje kada porastu do 40-45cm prestanu da budu tako slatke i počnu da budu ogromne glomazne kornjače koje su samo opterećenje. Te kornjače žive i do 30 godina, a male su i slatke samo tokom prve dvije godine, pa ponovo iz ljudske empatije i želje da ne ubiju jednu takvu kornjaču, one sljedećih 28 godina svog života provedu u nekom slatkovodnom ekosistemu, gdje u potpunosti potisnu domaće, autohtone vrste koje gotovo da su na rubu istrijebljenja.


Ta empatija dovela je do toga da je invazivna crvenouha kornjača problem na regionalnom nivou. Pa, umjesto toga što smo tako sažaljive prirode da nam je lakše da se otarasimo umjesto da ubijemo, hajde da se vratimo na sami početak i da uopšte ne budemo u prilici za takvim postupkom.
 
Slične probleme imamo i sa nekada aktuelnom, tzv. “biološkom” borbom protiv štetočina koja nikada nije upalila. Pa smo tako doveli mungose iz Afrike i Južne Azije, jer su nam zmije smetale, a oni se njima hrane. Ali, njima su kokoške i patke bile bolji obrok od zmija (ne čudim im se), pa su mnogi predjeli širom primorja dugo vremena bila u problemima.

 

Zanimljivo, i mnogi ne znaju, ali domaća buba-mara je samo ona crvena buba-mara. Zašto onda možemo češće vidjeti buba-mare žute i zelene boje? Pa i one su tako donesene ne bi li se borile protiv biljnih parazita (jer to u Južnoj Americi prirodno rade), u drugačijoj sredini, ovde u Crnoj Gori, one su počele da se prenamnožavaju i da postaju problem.
 

Opet, ima i onih “slučajnih” odomaćenih gostiju. Tako je stigao onaj svima poznati tigrasti komarac, često sam bio u prilici da čujem starije kako govore: “uh kako ovaj ubode, ovoga ranije nije bilo” i potpuno su u pravu. Njegove larve, stigle su sa automobilskim/kamionskim gumama iz afričkih predjela, tj u vodi koja bi se zadržala u tim gumama. Sa njima stigle su i nove bolesti, od kojih su neke i jako opasne.

 

Takođe, onima koji se bave ribolovom, odavno je poznat problem sa američkim plavim rakom koji se izuzetno agresivno širi po čitavom Jadranu. Tu je dospio preko balastnih voda, pronašao pogodno mjesto za razvijanje i sada je čest prizor u ribarskim mrežama. Tako ni ovaj crnogorski dio nije pošteđen, a disbalans u morskom ekosistemu može postati normalna pojava.
 

Primjera je jako mnogo, ali suština je gotovo ista. Zbog želje jedne osobe da ima određenu egzotičnu, stranu vrstu u svom domaćinstvu ili zbog pokušaja da se na isti način preko tih stranih vrsta riješi neki “domaći“ problem, nakon par godina nastaje katastrofa koju je gotovo nemoguće ispraviti, a ispaštaju svi ljudi i apsolutno čitav ekosistem.
 
To je zato što priroda nije prava linija, priroda je krug, i nestankom istog u obliku u kojem sada postoji, nestajemo i mi. Zato svi pozivi na očuvanje prirode nisu tek tako.
 
Ja znam da svugdje postoje i da će postojati problemi veći od “tamo nekih životinja“ i “tamo neke prirode”. Znam da su ljudi zabrinuti malim (ili nikakvim) primanjima i trenutnim poskupljenjem goriva i smanjenjem naknada i mogućim porastom cijena… I znam da možda ovo nije pravi trenutak za (još jedan) tekst o očuvanju prirode, ali vremenom sam naučio da se ti “pravi trenuci“ ne čekaju.
 
Hajde da ne dozvolimo da MI našim djelovanjem uništimo od prirode ono što nam je preostalo.