Prekomjerno korišćenje mobilnih telefona i društvenih mreža, vršnjačko nasilje, medijska i emocionalna pismenost, energetska efikasnost, zaštita životne sredine i prevencija bolesti zavisnosti teme su koje se obrađuju kroz ove pozorišne predstave koje su dio programa nastalog pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija.

Program počinje u 9 časova predstavom „Niko se naučen nije rodio“, namijenjenom učenicima od prvog do trećeg razreda. Predstava govori o prekomjernom korišćenju telefona i društvenih mreža, uticaju video-igara, potrebi za prihvatanjem u društvu, bontonu, higijeni i odnosu prema životnoj sredini. Djeca će kroz predstavu upoznati i pojam „apciklaže“, odnosno kreativnog ponovnog korišćenja ambalaže. Tekst i režiju potpisuje Žana Gardašević Bulatović, a igraju Matija Memedović i Danica Rajković.

U 10 časova slijedi predstava „Energija i ja“, za učenike četvrtog i petog razreda. Kroz dramsku i zabavnu priču prilagođenu djeci, predstava govori o tome kako svakodnevnim navikama možemo racionalnije koristiti energiju, sačuvati prirodu i smanjiti nepotrebne troškove u domaćinstvu. Tekst i režiju radila je Dušanka Belada, a u predstavi igraju Danica Rajković i Mirjana Spaić.

Učenici od šestog do osmog razreda u 11 časova gledaće predstavu „Pogledaj unutar sebe“, po tekstu i u režiji Žane Gardašević Bulatović. Kroz dokumentarističku dramu razotkrivaju se mehanizmi nasilja kod generacije starijeg osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta, uz fokus na medijsku i emocionalnu pismenosti, kao i na iskustva djece i mladih koji su zbog različitosti posebno izloženi nasilju i nerazumijevanju. U priču su uključeni i video-materijali sa ličnim ispovijestima, a u komadu igraju Jelena Laban, Mirjana Spaić i Matija Memedović.

Program se završava u 12 časova multimedijalnim projektom „Znam. Neću!“, namijenjenim starijim razredima osnovnih škola. Predstava se bavi bolestima zavisnosti, njihovim uzrocima i posljedicama, kao i teškim putem izlaska iz zavisničkog ponašanja. Kroz dramsku igru i stvarne životne priče govori se o izborima koje ljudi prave i posljedicama tih izbora. U predstavi igraju Maša Labudović i Stefan Vuković.

Ulaz na sve predstave je slobodan.

The post Opština Bar: Četiri edukativne predstave za djecu u okviru projekta Kad se lekcija zaigra first appeared on BARinfo.

Kroz priču o princezi Tate, koja koristi invalidska kolica i sanja da upozna svijet, a kroz susrete sa likovima i pripovjedačima iz različitih zemalja – Brazila, Japana, Argentine, Bugarske i Palestine djeca će upoznati priče o hrabrosti, dobroti, prijateljstvu, mašti i različitim načinima na koje možemo „letjeti“ i bez pravih krila. 

Predstava pozorišta iz Sao Paola biće izvedena 4. septembra 2026. godine, u 18 časova, na Ljetnjoj pozornici Doma kulture Bar.

“Našim prvacima želimo srećan početak školovanja, mnogo uspjeha, znanja i novih prijateljstava”, navodi se u saopštenju Opštine Bar.

The post Opština Bar: predstava Letimo bez krila za naše najmlađe školarce first appeared on BARinfo.

Predstava „Koliko do kraja“ vodi publiku na intenzivno emotivno putovanje – od globalnih slika rata i mržnje ka intimnom prostoru porodice, ogoljavajući načine na koje se obrasci nasilja prenose i reprodukuju kroz generacije. Istražujući emocionalno nasljeđe i odrastanje u nestabilnim društvenim uslovima, ovaj projekat otvara univerzalne teme koje duboko nadilaze lokalni kontekst. Kroz hibridnu formu i interdisciplinarni pristup, predstava na jedinstven način spaja scenski pokret i dramski izraz, donoseći snažan, savremen i autentičan umjetnički glas koji pokreće važna društvena pitanja.

Kreativni tim koji stoji iza ove uspješne koreodrame čine autorka Julija Milačić Petrović Njegoš i koautorka Tamara Vujošević Mandić. Izuzetnu zvučnu atmosferu i vizuelni identitet predstave uobličile su kompozitorka Irena Popović Dragović i kostimografkinja Lina Leković, dok dizajn svjetla potpisuje Damjan Pejanović.

Uloge u ovom kolektivnom autorskom procesu povjerene su talentovanoj generaciji mladih profesionalnih glumaca, glumica i balerina, koji svojom ekspresivnošću i energijom donose punu snagu ovog komada. Na sceni u Starom Baru igraju: Anja Misović, Miloš Kašćelan, Nevena Penava, Luka Stanković, Kristina Mrkić i Staša Radenović.

Karte je moguće kupiti na biletarnici Doma kulture „Vladimir Popović Španac“ od 18 do 21 čas.

The post Večeras na Ljetopisu koreodrama Koliko do kraja first appeared on BARinfo.

Brojna publika, mahom djeca u pratnji roditelja, imala je priliku da uživa u savremenom čitanju poznatog Stivensonovog djela, koje im je približilo avanturistički duh priče. Zahvaljujući upečatljivoj glumi, lijepo osmišljenoj scenografiji, živopisnim kostimima i muzici, Ljetnja scena Doma kulture na trenutak je postala mjesto velike pustolovine u kojoj se tragalo za mapom, blagom, ali i za pravim vrijednostima.

Ansambl predstave činili su Olivera Bacić kao Džim Hokins, Marijana Vićentijević Badovinac kao baka Hokins, Nikola Kerkez u ulogama Bila Bonsa i Bena Gana, Miloš Lazarov koji je igrao Crnog psa, Filip Stankovski kao Grej, Aleksandra Anđelković kao doktorka Livzi, Nikola Malbaša kao baron Triloni, Nenad Radović – slijepi Pju, Mihajlo Đorović kao srećni Miki, Mina Nenadović kao ćutljiva Sju, Bogdan Bogdanović kao kapetan Smolet, Strahinja Blažić kao dugački Džon Silver i Mladen Vuković u ulozi Džona Bedžera.

Olivera Bacić, koja tumači Džim Hokins, djevojčicu koja sanja o muzici, repu i TikToku, kaže da kroz avanturu njen lik otkriva da pravo blago nije ono koje se može pronaći na mapi. Upravo ljubav, prijateljstvo, požrtvovanje i odanost, smatra Bacić, vrijednosti su koje bi najmlađa publika trebalo da ponese iz predstave.

„Ono što je najvažnije u životu, što je život, to je stvarno ljubav. Dok sam razgovarala sa djecom i dok smo se grlili nakon predstave, meni je to bilo jedno potpuno novo iskustvo. Ne igram u dječjem pozorištu i nemam često susret sa tom publikom, tako da je meni to pravo bogatstvo. Te reakcije, sve to sam upravo željela da prenesem igrajući ovu priču, da oni shvate šta je važno. Mislim da je to večeras uspjelo. Oni su prema meni bili puni ljubavi, što znači da su i te kako osjetili put ove djevojčice. Iako su interesovanja djece danas mnogo više usmjerena ka virtuelnom svijetu, oni zaista umiju da prepoznaju prave vrijednosti kao što su ljubav, prijateljstvo, požrtvovanje i odanost. To su i poruke cijelog ovog komada“, kazala je Bacić.

Muzika je jedan od pokretača predstave, a Bacić je kroz ulogu dobila priliku da pokaže i novu vokalnu stranu. Nakon nastupa u mjuziklu „Cigani lete u nebo“, kojim je otvoren ovogodišnji „Barski ljetopis“, glumica se ovoga puta okušala i u repu, što joj je, kako kaže, bilo posebno izazovno.

„Kokan Mladenović, Irena Popović, dok je pravila muziku, nekako smo svi bili inspirisani time. Obradovala sam se kada mi je reditelj rekao da će biti dosta songova, jer muzika je zaista pokretač. U ovoj predstavi iskoristili smo sve moje vokalne sposobnosti i to je išlo u skladu sa pričom. Djevojčica u predstavi voli da piše muziku, voli da repuje, ali meni je to bilo drugačije i izazovno, jer do sada nikad nisam repovala. Upoznala sam neki novi žanr. To mi daje novu energiju, možda mijenja i koncentraciju, a djeci možda više drži pažnju, jer predstava dugo traje. Svaki put kada krenem sa nekim songom, koji je takođe važan za poentiranje neke priče ili situacije u komadu, djecu to obraduje i oni učestvuju, interaktivni su“, istakla je Olivera Bacić.

Za mladu glumicu nastup na „Barskom ljetopisu“ ima i posebnu vrijednost. Nakon što je ovog ljeta već nastupila na festivalu u mjuziklu „Cigani lete u nebo“, kaže da su je ambijent i atmosfera Bara odmah osvojili.

„Kad mi kolege pričaju kako su ovdje igrali „Antigonu“ i da ne nabrajam dalje, onda možete da zamislite. Kada sam prvi put došla ovdje, u julu, sa Terazijama i ‘Ciganima’, oduševila sam se ovim prostorom. Tu su bile i moje starije kolege i rekla sam ‘Bože, koliko je romantično, koliko je divno’. Igranja kao ove večeri bila su mi baš posebna. Publika koja dolazi je publika koja stvarno voli, koja se raduje i prihvata ono što joj se daje. Stvarno je magično. Velika mi je čast, voljela bih i nadam se da ću sljedeće godine doći sa nekom drugom predstavom“, poručila je Bacić.

Savremeno čitanje Stivensonovog klasika posebno je došlo do izražaja kroz ritam predstave, muziku i način na koji je priča približena djeci. Nikola Malbaša, koji tumači barona Trilonija, ističe da su dobra ekipa i režijski pristup omogućili da se poznata priča ispriča na način blizak današnjoj publici.

„Bilo je lako jer je ekipa jako dobra, a režija takva da je sve isprepleteno songovima. Mi igramo na način koji je, možda, malo scenski efektniji, ali to radimo upravo da bismo ovu priču pričali publici na njima shvatljiv način, jer je ovo prije svega predstava za djecu. Tako se povezujemo sa njima“, kazao je Malbaša izražavajući zadovoljstvo reakcijom barske publike. Istakao je da je igranje za djecu uvijek posebno iskustvo, naročito kada se predstava izvodi na ljetnjem festivalu i na otvorenoj sceni.

„Ja sam više nego zadovoljan. Uvijek je zadovoljstvo igrati za djecu, posebno u ovakvim okolnostima, na ljetnjem festivalu. Bilo je jako lijepo.“

Otvorena scena donosi i dodatne izazove, posebno kada su u pitanju visoke temperature i slojeviti kostimi, ali glumci su na takve uslove, kaže Malbaša, već navikli.

„Moram da priznam da ovoliko slojeva kostima može malo da doprinese povećanju temperature, ali nekako igramo na to i prosto nas to negdje i podigne. Nije nam prvi put da igramo na otvorenoj sceni, igrali smo i u Budvi, tako da smo navikli“, zaključio je Malbaša.

The post Pustolovina koja se pamti: Ostrvo sa blagom osvojilo publiku na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Glumački ansambl su predvodili Vukašin Jovanović u ulozi Itana, Tamara Šustić kao Vahida, Ivana Nikolić u ulozi Nore, Svetozar Cvetković kao David, Svetlana Bojković kao Lea, Miodrag Krstović kao Etgar, Marija Pikić kao Eden, dok je Vladan Milić tumačio više uloga – Vazana, ljekara i konobara.

Svetozar Cvetković ističe da predstava, iako izvedena u ljetnjem festivalskom terminu, od publike zahtijeva ozbiljan angažman.

„Ovo je tekst koji se dosta igra po svijetu i koji je vrlo umjetnički okrenut nečemu što je gorući problem ne od juče ili prekjuče, nego i od prekjuče i od sjutrašnjice. To je nešto što se tiče ne samo arapskog i jevrejskog naroda, već i naroda koji žive na Balkanu i na drugim mjestima gdje ljudi koji govore slične ili iste jezike ne mogu da se razumiju zato što su različitih vjera i nacija. Samim tim, i ljubav dvoje ljudi koji nemaju svijest o tome da postoji razlika između njihovih nacija koja će ih spriječiti u tome da opstanu i ostanu zajedno bez obzira na veliku ljubav, postaje nemoguća. To je slika napravljena u tekstu divnog pisca Važdija Muavida, koju je Dino Mustafić pokušao da transponuje na nešto što je vezano za nas i da bude prepoznatljivo na ovim podnebljima. Zbog toga mislim da je publika u dobroj mjeri zapanjeno gledala predstavu, s obzirom na to da nije mogla da očekuje da ’Svaka ptica svome jatu’ može da pretpostavi neku lirsku priču ili nešto što bi bila ljetnja tema. Međutim, vjerujem da smo večeras ovu publiku utjerali u ćorsokak nemogućnosti da se pronađe istina, u ćorsokak svih tih naroda koji ne mogu da izađu sami sa sobom na kraj pa onda ugnjetavaju druge narode. Većina publike večeras je otišla odavde sa jednim novim saznanjem o nečemu što je mogla možda da poznaje, ali zapravo nije znala suštinu te istine. Na taj način ova predstava pokušava da svoju misionarsku ulogu odigra i večeras, u jednom otvorenom prostoru“, kazao je proslavljeni glumac dodajući da igranje na otvorenom uvijek donosi poseban izazov.

„Uvijek je izvođenje u ambijentalnoj sredini drugačije. Uvijek je nebo iznad vas nepredvidivo i uvijek vam daje novu mogućnost i novi izazov za to što je nešto što mislite da je vaš glumački izraz, a onda morate da ga saopštite nekome ko sjedi na 50 metara od vas, sa nebom otvorenim iznad sebe i vrućinom i vlagom koja mu remeti mir da prati ono što je na sceni. Ono što je bilo naše osjećanje na sceni jeste predanost ove publike svim glumcima.“

Govoreći o radu sa mlađim kolegama, Cvetković ističe njihovu posvećenost, ali i težinu vremena u kojem pokušavaju da izgrade umjetnički put.

„Mi živimo potpuno različitim svjetovima. Ova generacija sad ima između 20 i 30 godina, a u vrijeme kad sam ja imao te godine, taj svijet, to okruženje i ta zemlja bili su potpuno drugačiji od one u kojoj sada živimo. Svijet nije bio tako nasilan, da ne upotrijebim neku težu riječ. U tome opstati kao neko ko želi da bude umjetnik na sceni, nije nimalo jednostavno. Mislim da su svi ovi ljudi sa kojima smo radili uložili maksimalni trud i imaju jednu veliku predanost tom poslu. Meni imponuje što su imali toliko povjerenja i u reditelja Dina Mustafića, ali i u nas koji smo tu već decenijama i koji smo svoj put od mladosti ka zrelosti i starosti pokušavali da pronađemo upravo na sceni, a ne na drugim mjestima. Za te mlade ljude je važno da istraju, da bez obzira na tu težinu globalne situacije opstanu u svom poslu i da i dalje imaju sluha za one koji mogu da im prenesu nešto i koji mogu da im pomognu u tome da pronađu svoj put”, poručio je Cvetković.

Vukašin Jovanović, koji tumači Itana, nije krio zadovoljstvo igranjem pred publikom koja cijeni pozorište. Njegov lik, mladi genetičar, nije slučajno izabran kao protagonista priče. Upravo kroz njega snažno se prepliću pitanja pripadnosti i slobode izbora. Prema njegovim riječima, upravo je sukob generacija bio jedan od najzanimljivijih i najinspirativnijih elemenata rada na predstavi sa rediteljem Mustafićem i kolegama.

„Ja sam se tu prepoznao jer sam sa svojim roditeljima slične razgovore vodio nekoliko puta i dan-danas imamo te rasprave. Logično je da se ne razumijemo, ali je u redu i prihvatiti to što tebe neko ne razumije. To je kao ’berlinski zid’. Mene nekako to baš dira i intenzivno sam saosjećao sa momkom kojeg igram. Treba imati razumijevanja za sve, mlađi za starije i stariji za mlađe“, poručio je Jovanović dodajući da je rad na predstavi za njega bio važan i na ličnom i na umjetničkom planu.

„Rad na ovoj predstavi sa ovako divnim rediteljem kao što je Dino i sa ovom ekipom, meni je neke stvari u životu otvorio kao glumcu i kao čovjeku. Zahvalan sam im što svaki put kad igram imam priliku da nešto probam, naučim i osjetim nešto što možda do sad nisam.“

Tamari Šustić, koja tumači Vahidu, ovo je bilo prvo igranje na otvorenoj sceni. Neke stvari su, kazala je, prilagodili, neke su se desile prvi put, ali kući odlaze „sa punim srcima“. Govoreći o ulozi Vahide i ljubavnoj priči u čijoj su pozadini pripadnost, tradicija, istorija i podjele, Šustić kaže da je osjećala veliku odgovornost.

„Bio je izazov i velika odgovornost igrati ovu ulogu. Jako mi je važno bilo za vrijeme procesa da ispričamo ovu priču jer je veoma aktuelna, potresna i živimo je dan-danas, nažalost. Ljubav ne može biti pogrešna i ne bi trebalo da postoje podjele“, poručila je mlada glumica dodajući da joj je od posebnog značaja iskustvo rada sa iskusnim kolegama.

„Bilo je čarobno, ohrabrujuće i mnogo smo mi, mladi glumci, porasli u ovom procesu. Bilo je nevjerovatno i iskustvo sa Dinom Mustafićem, velikim rediteljem, čovjekom, ljubiteljem svog posla i glumaca. Proces je zaista bio prelijep i zbog toga je uvijek lijepo igrati ovu predstavu“, istakla je Tamara Šustić.

The post Barski ljetopis: Svaka ptica svome jatu otvorila pitanja pripadnosti, podjela i slobode izbora first appeared on BARinfo.

„Svaka ptica svome jatu“ je drama koja istražuje teme identiteta, pripadnosti i međugeneracijskih sukoba. Radnja prati Itana Cimermana, mladog genetičara jevrejskog porijekla, i Vahidu, Amerikanku palestinskog porijekla, koji započinju vezu u Njujorku. Kroz intimnu priču dvoje mladih ljudi, predstava na dubok i slojevit način otvara pitanja istorijskog nasljeđa, društvenih podjela i granica koje sami sebi namećemo.

Autorski tim čine dramaturg Vedrana Božinović, istorijska saradnica Natali Zemon Dejvis, scenografkinja i ko-dizajnerka svetla Jasmina Holbus, kostimografkinja Marina Medenica i kompozitorka Irena Popović Dragović. Prevod teksta potpisuje Marija Stojanović, dizajn svetla uradio je Nebojša Krog, dok je za scenski govor bila zadužena Dijana Marojević.

Glumački ansambl predvode Vukašin Jovanović u ulozi Eitana, Tamara Šustić kao Vahida, Ivana Nikolić u ulozi Nore, Svetozar Cvetković kao David, Svetlana Bojković kao Lea, Miodrag Krstović kao Etgar, Marija Pikić u ulozi Eden, dok Vladan Milić tumači više uloga, Vazana, lekara i konobara.

Saradnički i tehnički tim čine asistentkinja reditelja i suflerka Tamara Sokolov, asistentkinja kostimografkinje Ivana Mladenović, organizatorka Ivana Jovović, inspicijent Dejan Popović i asistentkinja inspicijenta Jana Zubić.

Karte za predstavu su rasprodate.

The post Predstava Svaka ptica svome jatu večeras na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Sartrova politička drama, napisana 1948. godine, jedno je od najznačajnijih djela egzistencijalističke književnosti. Kroz konflikt ideala i stvarnosti političke borbe, tekst postavlja fundamentalna pitanja o slobodi, odgovornosti i etici, istražujući da li je moguće sačuvati lični moral i ostati „čistih ruku“ u svijetu u kojem vladaju viši politički ciljevi.

Predstava je privukla izuzetnu pažnju publike, koja je bez daha pratila kompleksnu dramu o politici, ideologiji i moralu. Nakon izvođenja, glavni akteri predstave Lazar Đurđević, koji tumači lik Igoa, i Miloš Biković, koji igra Oderera, podijelili su svoje utiske o ovom izuzetno zahtjevnom komadu, glumačkim izazovima, specifičnom rediteljskom konceptu bez scenografije, kao i neobičnim okolnostima na sceni uzrokovanim nestankom struje.

Lazar Đurđević je na samom početku naglasio da im je ovo bilo prvo igranje na otvorenom prostoru i van klasične pozorišne „kutije“ nakon premijere i repriza u Tivtu. Razgovor se ubrzo dotakao i rediteljske odluke Juga Radivojevića da izostavi scenografiju i rekvizite, što je na prvoj čitajućoj probi iznenadilo ekipu, ali se na kraju pokazalo kao pun pogodak jer ih je ta limitiranost natjerala na dublju unutrašnju igru. Osvrćući se na rad sa rediteljem i građenje ovako složenog lika, Đurđević je istakao koliko mu je bilo dragocjeno glumačko iskustvo koje je donio sa usavršavanja u Americi nakon studija, te kako je kroz lik Igoa želio da prikaže tragiku mladih i nesnađenih ljudi koji lakovjerno prihvataju opasne ideje:

„Sartr je fantastičan pisac i stvarno je sreća raditi takvog autora. Pozorišta treba da budu što hrabrija i ne treba da bježimo od velikih pisaca. Ovo je zapravo bio najteži materijal na kojem sam do sada radio, zbog čega sam se prilično stisnuo u samom radu i primjenjivao neke stvari koje sam sam izučavao i učio u Americi nakon studija. Bilo mi je veoma zahvalno na ovom materijalu da se vježbam i drago mi je što ljudi lijepo reaguju. Ova priča je i dan-danas, nažalost, aktuelna i kroz svoj lik sam se trudio da prikažem šta to radi jednoj mladoj osobi i koja je to tragedija. Džesika meni u predstavi kaže: ‘A da si upoznao njih dvoje, njihove ideje bi ti bile tačne’, na šta ja kažem: ‘Ti misliš da idejama možeš tek tako da se zaraziš?’ Nažalost, možeš. Ja sam recimo kao mlađi mislio da će internet da ispravi svijet jer ćemo vrlo lako moći da dođemo do bilo koje informacije, a zapravo je danas još teže. Za bilo koju informaciju danas imate doslovno 15 uglova i više ne znate šta je istina. U tom smislu mi je jako zanimljiva ta tragedija mladih ljudi koji su nesnađeni i nevoljeni.“

Đurđević se sa osmijehom prisjetio i nepredviđenih tehničkih okolnosti tokom predstave. Zbog više uzastopnih nestanaka struje na Letnjoj sceni, atmosfera je neplanirano podsjećala na ratno stanje iz samog teksta, a reakcija gledalaca ostavila je na njega snažan utisak:

„Mi smo toliko vrijedno radili na ovome i svako je izgradio taj unutrašnji svijet da smo na neki način bili polupripremljeni. Kada igrate na otvorenom uvijek je nešto, ili je buka, ili neko prolazi autom, ili je muzika… Ali eto, imali smo te nestanke struje. Srećom bili su kratki, a predstava svakako tretira ratno stanje, tako da je na neki čudan način to i išlo. Nije to mnogo publiku izbacilo iz priče, nego su ljudi odmah sami popalili bliceve na telefonima, što ja nikada u životu nisam doživio na sceni. Što se tiče scenografije i publike koja nas je okruživala sa svih strana, meni se dopada to zajedništvo i ta blizina. Podsjeća me čudno na film i na set, gdje vam je kamera blizu i gdje se deset ljudi nađe zbijeno iza nje. Osjetite tu energiju i komunalnost, i stvari još bolje prorade u vama“, zaključio je Đurđević aludirajući na minimalistički koncept reditelja Jug Radivojević.

S druge strane, Miloš Biković, koji se nedavno i sam našao u barskoj publici gledajući kolegu Marka Janketića, izrazio je veliko poštovanje prema gledaocima u Baru. On je naglasio da se odmah vidi da je riječ o prefinjenoj i obrazovanoj publici koja redovno prati teatar i čita, što za glumca predstavlja i ogromno zadovoljstvo i veliku odgovornost. Komentarišući tehničke izazove predstave i činjenicu da su mikrofoni i ozvučenje otkazivali zbog struje, Biković je objasnio sa kakvim su se sve glumačkim naporima borili na sceni:

„Igrati pred publikom koja je pripremljena je i zadovoljstvo i odgovornost. Večeras smo se baš borili sa prostorom i tehnikom. Teško je kada igrate prvi put na otvorenom jer u isto vrijeme imate publiku koja vam je jako blizu, ali i publiku koja vam je jako daleko u posljednjim redovima. Morate voditi računa da sredstva koja upotrebljavate ne budu pretjerana za prvi red, a da za posljednji budu dovoljna. Otvoren prostor ‘jede’ zvuk, pa morate igrati glasnije, jače i izražajnije, što nam je uzelo dosta energije. Dodatno, zbog nestanka struje nismo znali da li ti mikrofoni uopšte rade, da li te smetnje utiču na zvučnike i da li nas čuju pozadi. Ali, pošto je pozorište živa stvar, glumac mora da se prilagodi i reaguje na sve što se dešava, a da pritom ne naruši samu predstavu.“

Analizirajući političku i filozofsku srž Sartrovog komada, Biković se posebno fokusirao na pitanja morala, etike i prirode vlasti. Odgovarajući na pitanje u kojoj se replici najviše pronalazi, glumac je detaljno raščlanio vječnu dilemu o tome da li je uopšte moguće baviti se politikom i ostati čistih ruku:

„Najviše se pronalazim u toj replici koja se odnosi na same prljave ruke i na prljavu savjest. Da li čovjek koji uđe u vlast, koji se bavi politikom i mora da pravi kompromise, može da ima prljave ruke a čistu savjest? Kako čovjek na vlasti može zapravo da ostane čist, da li je to uopšte moguće i, pošto nije moguće, gdje je granica? Svaki čovjek koji dođe na vlast negdje mora da se bori – ili, što je još tragičnije, da se bavi – i kriminalom i korupcijom. I boriti se sa time i baviti se time zahtijeva prljave ruke, zahtijeva da se ruke urone u ‘prljavštinu i u krv’. Za naše shvatanje života gdje je sve crno-bijelo i gdje postoji jasna moralna granica, ta granica postoji dok god čovjek nije izložen teškim izborima. A kad je izložen teškim izborima, ta granica postaje sve tanja i tanja. Mi nažalost živimo u sistemu u kom čovjek mora da se bori za vlast da bi mogao bilo šta da učini. I u toj borbi za vlast on se promijeni. Kada konačno dođe u poziciju da nešto učini, onda je više pitanje da li on to uopšte želi ili će nastaviti da čini stvari koje će ga održati na vlasti, razmišljajući manje o onim idealima sa kojima je sigurno počeo u mladosti kada je birao svoj poziv.“

Na samom kraju, u osvrtu na razlike između filma, televizije i pozorišta, Biković je zaključio da je magija teatra nezamjenjiva upravo zbog direktne razmjene energije sa gledaocima:

„Živi kontakt sa publikom je nešto što film ne može nikada da da. Ma koliko da je energetski bilo zahtjevno i koliko god da vas iscrpi, živi kontakt sa publikom je ipak nešto najljepše i predstavlja najveću moguću nagradu za glumca.“

Pored Đurđevića i Bikovića, glumački ansambl čine: Lara Dragović, Maša Labudović, Dušan Kovačević, Jelica Vukčević, Igor Damjanović i Pavle Bogojević.

Asistent režije i autor scenskog pokreta je Igor Damjanović dok je za scenski govor bila zadužena Dubravka Drakić.

The post Barski ljetopis: Izvedena predstava Prljave ruke first appeared on BARinfo.

Predstava je rađena po tekstu Žan Pol Sartra, a riječ je o pozorišnom projektu koji, kroz savremeni rediteljski pristup i promišljenu scensku interpretaciju, donosi novo čitanje klasičnog dramskog djela i njegovih slojevitih političkih i egzistencijalnih tema.

„Ova drama psihološkog realizma bavi se sukobom između političke ideologije i lične etike, suprotstavljajući teze između ’čiste’ misli i ’prljave’ akcije. Sartr kroz svoje pripovijedanje ističe egzistencijalistički stav da je čovjek radikalno slobodan ali potpuno odgovoran za svoje odluke, kao i da i ljevica i desnica mogu postati jednako dogmatične. Naša predstava govori upravo o principima djelovanja kako političkog života na širem planu, tako i razbijanju ličnih ideala i zabluda jednog mladog revolucionara u turbulentnom vremenu. Ovo je spoj političke drame, egzistencijalizma, realizma i angažovanog stila, uz pitanje koliko daleko čovjek smije da ide u svojim uvjerenjima, kao i da li je moguće ostati ‘čist’, a ipak mijenjati svijet“, rekao je Jug Radivojević, koji potpisuje režiju, adaptaciju teksta i cjelokupan dizajn predstave.

Autorski tim još čine Igor Damjanović (asistent režije i scenski pokret) i Dubravka Drakić (scenski govor). U predstavi igraju Miloš Biković, Lazar Đurđević, Lara Dragović, Maša Labudović, Dušan Kovačević, Jelica Vukčević, Igor Damjanović i Pavle Bogojević.

The post Večeras na programu Ljetopisa pozorišna predstava Prljave ruke first appeared on BARinfo.

Na sceni, za kafanskim stolom, uz pratnju benda u sastavu Mario Dimitrijević (gitara), Ognjen Marković (bubnjevi), Lav Vozlić (bas gitara), Filip Mirković (klavijature). Janketić govori o odrastanju, glumačkom pozivu, roditeljstvu, životnim dilemama, trenucima koje nije stigao da podijeli sa ocem. Na emotivnu ispovijest nadovezuje se i Markovo izvođenje poznatih narodnih i zabavnih pjesama u novim aranžmanima što je publika ispratila dugotrajnim aplauzom i ovacijama.

Janketić je nakon predstave kazao da Bar uvijek doživljava punog srca, jer ga vežu uspomene iz djetinjstva kada je sa ocem, proslavljenim glumcem, dolazio na „Barski ljetopis“.

„Moj pokojni otac je radio predstave, počevši od ’Hasanaginice’ 1995, pa ’Jakov grli trnje’ i ’Dvije kristalne čaše’. Tu sam imao priliku da rastem uz probe i da gledam proces stvaranja divnih predstava u fantastičnom ambijentu u Baru ali i na tvrđavi, u Starom gradu. Bar doživljavam sa nostalgijom i nekim sentimentom, ali i sa osjećajem odgovornosti jer sa svoje 43 godine, prvi put nastupam u okviru ’Barskog ljetopisa’ pred publikom i posebno mi je drago što je tema priča o mom Miši koji je ovdje dosta radio“, emotivan je Janketić.

Osvrnuvši se na reakciju publike, priznao je da pred svako izvođenje osjeća tremu, ali da je barska publika vrlo brzo uspostavila posebnu vezu sa predstavom.

„Jesam tremaroš, mada ne patološki, ali uvijek imam bojazan hoće li sve biti kako treba. Neki bi rekli da sam odgovoran i meni se to dopada. U početku sam imao utisak kao da se još uvijek upoznajemo, analiziramo, ali onda smo se opustili, ušli u neku komunikaciju, sve je išlo svojim tokom i baš sam zadovoljan, a nadam se da je i publika zadovoljna.“

Predstava je nastala kao pokušaj da se nastavi razgovor koji je prekinut smrću oca, velikog glumca Miše Janketića, a ime Mrki je u naslovu zato što su otac i sin jedan drugog tako zvali.

„Žan Pol Sartr kaže da muškarac postaje muškarac onda kada mu umre otac. To je teza. Mene je teško pogodilo odlazak oca, bio sam veoma vezan za njega i dosta toga jeste ostalo nedorečeno. Na kraju krajeva, u mnogim slučajevima u našim životima ne stignemo da ispričamo i kažemo sve što je potrebno. A onda, tek kada bude kasno, shvatimo da smo propustili neke šanse“, kazao je Janketić dodajući da je pozorište za njega jedan vid terapije.

„Ja bez pozorišta ne mogu. Mogu bez filma, bez televizije, ali bez pozorišta ne. Pozorište nosi jednu vrstu katarze i ilustracije koja se teže postiže na filmu i televiziji. To je preispitivanje i kopanje po sebi. A ovo je posebna terapija jer je u lično ime, jer govorim kao Marko Janketić o svojim problemima, o odnosu sa ocem i, uopšte, o svojoj porodici, tako da je to i neka vrsta ispita za mene. Imao sam želju da probam da to izguram. U početku sam mislio da će biti pretenciozna, ali ispostavilo se da su to univerzalne teme i da svako u njima može da se pronađe. Ja ne pričam o svom ocu kao o glumcu, pričam u njemu kao o svom tati. Čini mi se da publika to prepoznaje.“

Govoreći o formatu predstave koji objedinjuje muziku, pripovijedanje, poeziju i glumu, objasnio je da je takva forma proizašla iz odnosa koji je imao sa ocem.

„Volim da zapjevam, volim i poeziju. Poezija i muzika su najesencijalnije umjetnosti. Ništa tako brzo, intenzivno i jasno ne dopre do čovjeka u emocionalnom kontekstu kao što to uradi muzika, kao što to učini poezija. I Miša je volio dobru poeziju, volio je dobru muziku, voljeli smo da zajedno čitamo poeziju, da analiziramo pozorišne predstave, filmove i da slušamo muziku. Bilo je tu nekih oštrih polemika, nismo se uvijek slagali, ali to je nešto što nas je vezivalo, bile su to naše teme, zato sam ja i smatrao da je logično da to što su bile naše teme postane forma i neka vrsta žanra te naše priče.“

Na pitanje o fizičkoj zahtjevnosti predstave, kroz osmijeh je odgovorio da mu kondicija za sada ne predstavlja problem, iako su prve probe i izvođenja bili veoma iscrpljujući.

„Tokom premjere, prve reprize i prvih par igranja, dok nisam osvojio ovaj teren, nisam baš tako vješto raspoređivao energiju i snagu, a sad polako sve dolazi na svoje“, zaključio je Marko Janketić.

The post Barski ljetopis: Kako je Marko Janketić osvojio barsku publiku first appeared on BARinfo.

„MRKI – nisam ti ispričao“, autorski projekat glumca Marka Janketića, nastao je iz potrebe da se nastavi jedan nedovršeni razgovor.

U središtu ovog intimnog, krajnje ličnog scenskog čina nije lik, već čovjek.

Marko Janketić prvi put pred publikom govori sopstvenim imenom i prezimenom, vraćajući se odnosu sa svojim ocem, legendarnim glumcem Mišom Janketićem. Ne kao omaž i ne kao biografski pregled, već kao lično svjedočenje sina koji pokušava da izgovori ono što nije stigao ili nije umio da kaže na vrijeme.

Ispovijest koja otvara teme odrastanja uz snažan očev autoritet, glumačkog poziva i tereta prezimena, sopstvenog roditeljstva, životnih lomova, poroka, dilema i pokušaja da se stvari promjene na bolje. Priča o neizgovorenim rečenicama i o ljubavi koja je, uprkos svemu, prisutna.

Režiju potpisuje Anđelka Stević Žugić u saradnji sa Nikolom Zavišićem.

„MRKI – nisam ti ispričao“ nije forma koja se posmatra sa distance. To je veče lične priče u kojem se briše granica između scene i života, razgovor koji je zakasnio, ali je konačno izgovoren. Priča u kojoj će mnogi prepoznati dio sopstvenih odnosa, tišina i rečenica koje su ostale u grlu, prećutane.

The post Barski ljetopis: Večeras predstava MRKI – Nisam ti ispričao first appeared on BARinfo.