Ujutro – nedjelja, 15. april 1979. godine, lijep i sunčan proljećni dan. Žurimo prema željezničkoj stanici, gdje nas je već čekala Tanja Perova. Šinobus iz Titograda krenuo je za Bar tačno u 07:10. U kupeu je bilo veselo, puno putnika, među njima i naš uvaženi kućni prijatelj dr Srđa Hajduković. S njim i njegovom suprugom, Dušicom, često smo se družili i rado srijetali. Uz lijepe priče, brzo stigosmo u Golubovce. Tu se šinobus nešto dugo zadržao, pa Srđa reče: “Idem da vidim što se događa”. I, dok smo mi veselo čavrljali, vrati se Srđa vrlo zabrinutog lica i ozbiljno reče: ”Desio se stravičan zemljotres, Bar je potonuo u more!” Cake i ja zanijemismo, prosto se skamenismo, zamalo što ne zavapismo – što je sa našom djecom? Iskočili smo iz voza, na platou ispred stanice uznemirenost i gužva – pitamo se, što da se radi?

(Znači, mi smo bili u vozu, na relaciji Titograd – Golubovci, kada se dogodio katastrofalni zemljotres – tačno u 7 sati i 19 minuta, tako da ga uopšte nijesmo osjetili).

Ubrzo, iz Titograda, kolima stiže brat Pero, koji je čuo za strašan zemljotres, uzeo Tanju, Caku i mene, sa namjerom da nas povede prema Baru, ukoliko je to moguće. Nažalost, kolima se moglo samo do željezničke stanice Virpazar. Vijadukt prema Sotonićima bio je potpuno srušen i dalje se nije moglo. Pero se sa Tanjom vratio za Titograd, a Cake i ja odlučismo da pješke idemo za Bar. Ni ovdje niko ne zna kakva je situacija, što se dogodilo. Sve veze sa Barom bile su prekinute. Totalna neizvjesnost. Pridružilo nam se još dvoje zabrinutih, za pješačenje do Bara.

Ali, kako? Cake sa službenog puta u štiklama, ja u kožnim cipelama. Međutim, uvijek se nađu dobri ljudi. Branka (sad pokojna), supruga Milutina Mašanovića (devedesetogodišnjaka), koji su živjeli u zgradi željezničke stanice, vidjevši našu uznemirenost i teškoće kako da se domognemo Bara, dadoše Caki platnenu obuću: takozvane zepe, i mi, uz veliku zahvalnost Mašanovićima, krenusmo za Bar. Ja u cipelama.

Već na prvim koracima kroz Crmnicu, vide se stravična razaranja od zemljotresa. Čas po putu, čas po putljagama, bespuću, linijom i glavnim putem kroz pakao, preko Boljevića, Limljana, Pozana… žurimo prema Sutormanu. A, prizori, koje usput gledamo, usporavaju nas. Teško je proći pored poginulih, razrušenih lijepih kamenih crmničkih kuća, gdje prizivaju za pomoć, gdje preživjeli razgrću gomile kamenja razrušenih kuća, voltova, podzida, međa i puteva, a žene oplakuju poginule, položene na zemlju u nekada lijepim dvorištima. U kući Vuksanovića – petoro poginulih. Pored svojih briga, pravim spisak umrlih, koje sam vidio i onih za koje su mi kazali mještani da su poginuli. Dan sunčan, topao, pravi proljećni. Vide se rane na okolnim brdima, rane od odvaljenih gromada stijena, koje su padajući, od podnožja brda, kroz šumarke, preko vinograda i nekad obrađenih njiva, preko starog puta Bar-Virpazar, niz strminu prema kućama Šorovića i Milića, napravile duboke brazde. Bože, na što to liči?

Tišinu remete, ne tako visoko iznad nas, učestali letovi helikoptera, prema Baru i otuda prema Titogradu. To nam još više podiže tenziju i povećava strah šta se desilo sa Barom? Da li su nam djeca živa? Je li Bar zaista potonuo u more?

Idemo dalje i stigosmo do sutormanskog željezničkog tunela. Što sad? Kroz tamni tunel, vlažan i memljiv, bez bilo kakve svjetiljke – čak i bez upaljača, ili putem, preko brda, što je duže nekoliko kilometara? Odlučismo – idemo kroz tunel! Brzo nas obuhvati tama. Prohladno, kapi vode padaju sa kamenih, čađom prekrivenih zidova, a mi, naoružani štapovima, koji nam služe da u tami držimo ostojanje od zidova tunela grabimo naprijed. Učinje nam se dugo, nikad kraja. Ipak, skidosmo teret mraka sa sebe i izađosmo na svjetlost dana, kod naših kuća, kuća Boškovića. Uz mnoga spoticanja, prebrodismo i ovu prepreku. Tu sretosmo nekoliko pješaka, koji žure iz Bara prema Crmnici, da vide kako su prošle njihove porodice. Među njima i Vuksanović, radnik Luke Bar, koji nas obradova i obavijesti  da Bar nije potonuo u more, ali da je mnogo porušenih porodičnih kuća. Hotel “Agava” i opštinski sud su sravnjeni sa zemljom, lučki gatovi potonuli u more … “A, znate li što o mojima? ” –  pita nas Vuksanović. Na to pitanje, svi zanijemismo. Nastade tajac, da bi Cake, u jednom grču i psihološkoj napetosti, ne znajući što je sa sudbinom naše djece, rekla – “Svi su ti poginuli.” Mi se pogledasmo, a on se uhvati za glavu i jecajući potrča da kroz tunel stigne kod svojih. U Limljane smo čuli da je pet članova njegove porodice poginulo.

Mi nastavismo put prema Baru, ne cestom, već prečicom, nekim putljagama, kroz šumu, šikaru, po trasi nekadašnje željezničke pruge, i tako do Bara, pravo kod babine kuće, kuće moje majke Stane, gdje smo se sa radošću sreli i izljubili sa djecom, presrećni što smo ih zatekli žive i zdrave. Kakvo divno olakšanje! Savo kaže da je vidio kako se “Agava” ruši. Sva djeca puna utisaka. To je bilo oko 15 časova. Tu smo se kratko zadržali.

Pored pješačenja po bespuću više od 7 sati i neizvjesnosti koja nas je pratila, nijesmo osjećali neki umor i odmah smo se dali na tekuće obaveze. Cake je otišla u svoju firmu Zavod za izgradnju Bara, a ja ispred Crvene banke, gdje su već bili razapeti šatori i gdje su se odvijale sve važne aktivnosti, vezane za sanaciju zemljotresnih posljedica. Tu zatekosmo predsjednika Opštine Blaža Orlandića, predsjednika Izvršnog odbora Stevana Bata Popovića, i druge članove Izvršnog odbora (Jusufa Kalamperovića, Milivoja Barjamovića, Miloša Šuštera, Milenka Sjekloću, Gana Šlakovića, Jakova Lukšića, Emina Brkanovića). Blažo me sa iznenađenjem primjeti i reče – “Đe si ti, bogamu, do sada?!” Bio je uzrujan i zabrinut. Opterećen hiljadama zemljotresom nametnutih obaveza, nije ni čudo što je zaboravio da me je on poslao na službeni put. Kao načelnik Odjeljenja za urbanizam i imovinske-pravne poslove, sigurno da sam bio prijeko potreban. Odmah smo se razumjeli! Kao jedan od prvih svjedoka zemljotresnih razaranja kroz Crmnicu, rukovodstvu sam prenio svoje utiske i predao spisak, koji sam u hodu, kroz crmnička sela pravio o nastradalima. Njih 14 poginulih, koje sam lično vidio ili mi je rečeno da su poginuli, bili su na spisku. Računao sam da je to vrlo važna informacija u tom trenutku. Spisak je predat Milanu Peroviću.

Te noći nije se spavalo. Dogovarali smo se o daljim aktivnostima. Počela je da pristiže pomoć, prvo iz rezervi: ćebad, čizme, šatori….

Ujutro, osjećajući neki bol u nogama, prvi put sazujem cipele, kojima sam pješačio od Vira do Bara i vidim, da svih deset nokata, na nogama, bukvalno plivaju u krvi. Njih šest je kasnije otpalo. Uz sanitetsku pomoć, blindirao sam stopala, našao prikladniju obuću i nastavio tekuće aktivnosti.

Život, u porodičnim kućama i stanovima, kao i aktivnosti u poslovnom zgradama, školama, bolnici, zamijenjen je životom u šatorima.

Intenzivno se razmišljalo, šta da se radi? Blažov prijedlog, da se za pomoć obratimo Republici Makedoniji, koja, poslije zemljotresa u Skoplju 1963. godine, ima najviše iskustva u sanaciji posljedica od razornih zemljotresa – prihvaćen je.

Formirana je delegacija, koju je predvodio predsjednik Opštine Blažo Orlandić. Članovi su bili: Bato Popović – predsjednik Izvršnog odbora, Čedo Čejović (nekada skopski student, čije su kolege tada obavljale visoke državne funkcije), Miloš Šušter, ja, možda još neko. Primljeni smo sa razumijevanjem i uvažavanjem, na najvišem nivou, od strane rukovodstva Republike Makedonije, i napravili dragocjen dogovor:

Da se angažuje cjelokupna građevinska operativa Makedonije za izgradnju novih stambenih objekata u cilju smještaja zemljotresom nastradalog stanovništva Bara.

Da Institut za zemljotresno inženjerstvo i inženjersku seizmologiju Univerziteta “Kiril i Metodij” u Skoplju pruži stručnu pomoć u izradi: Metodologije za klasifikaciju oštećenja objekata, i Normativa za gradnju građevinskih objekata u trusnim područjima.

Vezano za gradnju stambenog naselja, treba napomenuti da je Bar tada imao Genaralni urbanistički plan grada, urađen pri Projektu Južni Jadran, sa tačno definisanim lokalitetima namijenjenim za gradnju stambenih naselja.

Već u junu 1979. godine sekretar SIZ za stambeno-komunalne poslove opštine Bar, dipl. ecc. Danilo Mijović, potpisuje ugovor sa makedonskom operativom za sanaciju oštećenih objekata i izgradnju novog stambenog naselja (kasnije nazvanog – Makedonsko naselje).

Ekipa stručnjaka iz Zavoda za urbanizam i komunalnu tehniku iz Makedonije predvođena arh. Krstom Todorovskim, uradila je Detaljni urbanistički plan naselja, sa gabaritima objekata, za koje su već imali izvođačke građevinske projekte, svih zgrada unutar naselja. To je znatno ubrzalo postupak za gradnju naselja.

Za nevjerovatnih šest mjeseci, građevinska preduzeća iz Makedonije: “Beton”, “Pelagonija”, “Mavrovo”, “Ilinden”, “Tehnika” i “Kozjak”, izgradili su 442 stana u novim objektima, koji su odmah useljeni i sanirali 778 oštećena stana. Paralelno sa tom gradnjom, “Šipad” iz Sarajeva gradi 400 montažnih stanova.

Institut za zemljotresno istraživanje iz Skoplja (direktor – Jakim Petrovski, inženjeri: Velkov, Noevski, Simeonov, Božinovski i drugi), uz saradnju sa stručnjacima iz Crne Gore (Radivoje Šćekić, Božidar Pavićević, Vladimir Stanković, Veljko Belada i drugi) uradili su Metodologiju za klasifikaciju oštećenja objekata i Normative za gradnju objekata u zemljotresnim područjima.

Formirane su komisije za utvrđivanje stepena oštećenja i upotrebljivosti građevinskih objekata. Na republičkom nivou, za objekte društvene gradnje, i na nivou, opština, za individualne građevinske objekte. Republičku komisiju činili su: Radivoje Šćekić, Božidar Pavićević, Vladimir Stanković i Veljko Belada. Opštinsku komisiju Bara, čiji sam bio predsjednik, činilo je osam podkomisija, sastavljenih od lokalnih građevinskih stručnjaka i stručnjaka iz svih republika. Obje komisije imale su tijesnu saradnju sa stručnjacima iz Makedonije.

Komisije su, po usvojenoj metodologiju, utvrđivale oštećenja objekata:

upotrebljivi objekti, bez konstrutivnih oštećenja i sa lakim oštećenjima konstrukcije (zeleno označeni),

objekti sa malim konstruktivnim oštećenjima, predviđeni za sanaciju, privrameno neupotrebljivi (žuto označeni) i

objekti sa težim konstruktivnim oštećenjima, neupotrebljivi objekti, predviđeni za rušenje (crveno označeni).

Naveo bih nekoliko postojećih institucija i pojedinaca, kao i novoformiranih organizacija, koje su, uz izvanrednu i stručnu koordinaciju predsjednika Opštine Blaža Orlandića, a svaka u domenu svojih poslovanja, dali veliki doprinos sanaciji i obnovi našeg Bara. Nemoguće je, a i bilo bi pogrešno, bilo koga, kao pojedinca, izdvojiti da je on izgradio ili obnovio Bar. Bar i druge zemljotresom ugrožene opštine, obnovljene su ogromnom materijalnom pomoću svih republika tadašnje Jugoslavije, zavidnom stručnošću i nesebičnim zalaganjem domaćih i stručnjaka iz svih republika. Naravno, može se ponoviti, ono što je ozvaničeno i konstatovano na nivou Republike Crne Gore, da je Bar, u odnosu na druge ugrožene opštine, uz izvanrednu koordinaciju institucija, znanjem i sposobnošću njenih stručnjaka, brže i kvalitetnije od svih, sanirao posljedice katastrofalnog zemljotresa.

Odmah poslije zemljotresa, Adolf Ciborovski, ekspert Ujedinjenih Nacija i glavni arhitekta Projekta Južni Jadran, u holu Osnovne škole “Blažo Jokov Orlandić”, nosiocima aktivnosti za sanaciju posljedica zemljotresa, održao je predavanje i dao sugestije o uslovima urbanizacije i gradnje objekata u trusnim područjima;

Republički zavod za urbanizam i projektovanje Titograd (arh. Đoko Minjević, arh. Novak Jovović, ing. Božo Pavićević, arh. Vasilije Knežević, arh. Mišo Vukotić, arh. Tupa Vukotić, ing. Jovan Lazarević, ing. Ljubica Lazarević…) pružio je dragocjenu pomoć čitavom ugroženom području;

Zavod za izgradnju Bara. OOUR urbanizam i projektovanje, formiran jula 1981. godine, direktor dipl. ecc. Miloš Šušter, sa ekipom stručnjaka (Batrić Mijović, Danilo i Raca Milošević, Nikola Drakić, Miki Raičević, Saša Brajović, Biserka – Cake Bošković, Vojo Rajković i drugi) uradili su više Detaljnih urbanističkih planova u Baru, projektovali mnoge značajne i arhitektonski atraktivne objekte barske opštine;

SIZ za stambeno – komunalne poslove opštine Bar, sekretar, dipl. ecc. Danilo Mijović sa saradnicima, među kojima je bio i Božo Ulićević, obavili su mnoge poslove za regulaciju Rene, rijeke Željeznice, kanalizaciju, ekspoprijaciju i drugo;

Direkcija za obnovu i izgradnju Bara, direktor i koordinator svih poslova sa makedonskom operativom, ing. Čedo Čejović, Rajko Nikezić zadužen za pravne poslove, Milovan Dabanović zadužen za finansijsko poslovanje, a ing. Ljubo Plamenac i Duško Dragović, takođe su pružili dragocjenu pomoć izgradnji naše opštine.

Zavod za sprovođenje revizije generalnih urbanističkih planova Bara i Ulcinja. Direktor Zavoda bio sam ja, a moj zamjenik, pravnik Ljatif Gorana iz Ulcinja. Zavod je formiran 1980. godine Dogovorom Skupštine opštine Bar koju je zastupao predsjednik Blažo Orlandić i Skupštine opštine Ulcinj koju je zastupao predsjednik Marko Kaluđerović.

The post Arh. Cvetko Bošković: Četrdeset četiri godine otkako je Bar potonuo u more first appeared on BARinfo.