Dr Milun Lutovac je bio zadužen za književni program „Barskog ljetopisa“.

„Svaki festival je sistem spojenih sudova. Nijedan program ne može da se posmatra nezavisno. Po mom mišljenju, programi koji su bili spona ili razmjena informacija jedni sa drugim bili su baš izdvojeni i od publike posebno prihvaćeni. Smatram da je književni program veoma lijepo komunicirao sa publikom. Selekcija je vodila računa o tome da u njemu budu djela koja su veoma popularna u regiji, tako da su predstavljeni najbolji naslovi savremene književnosti koji se trenutno čitaju, ja volim reći ‘književnost u ruksaku, koja se nosi, koja je prisutna među mladima’. Mislim da je ova književna selekcija veoma lijepo ostvarila svoju misiju jer je bila posjećena, ne zbog toga što se uvažava književna ili pisana riječ, nego zbog toga što je jednostavno bilo pravo zadovoljstvo dočekati te i takve autore koji žive svoje djelo“.

Dr Anastazija Miranović je bila selektorka likovnog programa.

„Likovni segment 35. Barskog ljetopisa obuhvatao je pet diferentnih izložbi. Željeli smo da zadovoljimo vrlo zahtjevnu publiku barskog Festivala. U programu smo imali od klasike moderne crnogorske umjetnosti Mila Milunovića, prave akademske muzejske umjetnosti, Milovana Mikija Radulovića, jednog vrlo prepoznatljivog crnogorskog umjetnika, nakon toga našeg Baranina Miluna Lutovca i izložbu šest mladih crnogorskih umjetnika na temu ‘Priče iz karantina’, vrlo aktuelna tema, svima poznata zbog COVID-a. Krešendo likovnog segmenta je zapravo večerašnji projekat kojim se ujedno i zatvara 35. izdanje festivala, a to su ‘Mediteranske priče’, autorski projekat crnogorske umjetnice Sonje Đuranović i moje malenkosti“.

Milija Šćepanović je bio zadužen za filmski i pozorišni dio Festivala.

„Nakon selektora koji su se dugi niz godina trudili da u naš grad dovedu najpoznatije reditelje i pozorišne stvaraoce, bila je velika odgovornost uređivati pozorišni program. Potrudio sam se da ove godine bude za svakoga po nešto, u selekcii je bilo šest predstava – alternativni, klasični teatar, a Barani su mogli vidjeti neke od najboljih regionalnih predstava tokom prethodnih četrdesetak dana.

Što se tiče filmskog programa, ovu godine smo imali tri premijere. Jedna od njih je premijera u Jugoistočnoj Evropi, film ‘Osam planina’, i dvije crnogorske, među kojima film ‘Sestre’ makedonske rediteljke Dine Dume. Ono što bih takođe posebno želio da istaknem je da smo ove godine u fokusu imali žene rediteljke, filmske autorke i mislim da je to kuriozitet ovogodišnjeg Ljetopisa, što smo dali mogućnost da se i ženski istančani rukopis vidi“.

Selekciju programa bARS – o Baru i barskim autorima potpisuje Željko Milović.

„Ako je suditi po reakcijama građana i posjećenosti, bARS je u potpunosti opravdao očekivanja. Bio je to mali ‘nacionalni park za barsku kulturu’, odnosno festival unutar festivala, dio posvećen Baranima, njihovom stvaralaštvu i stvaralaštvu o Baru. Šest književnih večeri, dvije izložbe, jedan performans i dva koncerta. Naročito mi je drago što smo na scenu Barskog ljetopisa vratili performans nakon toliko godina, a ponosan sam što je bARS ispunio dio svoje misije i ukazao na ljude koji su prije nekoliko decenija gradili kulturu ovoga grada, a koji su nepravedno zaboravljeni“.

The post Selektori Ljetopisa zadovoljni: Svaki festival je sistem spojenih sudova first appeared on BARinfo.

Uklapajući se u ideju vodilju svečanog zatvaranja – “Mediteranske priče“ (izložba slika crnogorske likovne umjetnice Sonje Đuranović, te modna kolekcija istoričarke umjetnosti dr Anastazije Miranović), Andrea je za nastup odabrala uglavnom evergrine zabavne i pop muzike sedamdesetih i osamdesetih godina, uz koje je, kako kaže, provela djetinjstvo.

Izuzetna vokalizacija i sugestivno izvođenje prikazali su Andreu u potpuno drugačijem svijetlu od onoga na koji su slušaoci navikli – daleko od elektronskih matrica ili hard-rock gitara, plela je nostalgičnu atmosferu znalačkim izborom pjesama i povela posjetioce u ono što se danas kolokvijalno zove “bolja prošlost“.

Posebno upečatljive bile su verzije istoimenog klasika grupe “More”, kompozicija Tereze Kesovije “Moja posljednja i prva ljubavi”, zatim “Caruso” iz repertoara Lucia Dalle, a krešendo koncerta bilo je emotivno izvođenje “Nocturna” Olivera Dragojevića, pjesme koje za Andreu ima “posebnu težinu i značenje”, kako je istakla.

Podjednako zaslužni za izuzetan muzički ugođaj na samom kraju Ljetopisa bili su Božidar Gagović, koji se nakon više decenija pojavio na sceni samo sa akustičnom gitarom, prilagođavajući instrumentu aranžman kompozicija, iznova dokazujući svoju poziciju na muzičkom nebu Crne Gore, te Mišo Škuletić čiji su pasaži bili znalački utkani u osnovnu nit kompozicija, bez pretjeranih isticanja ali neodvojivi od cjeline.  

Bio je to prvi Andrein (un)plugged nastup sa ovim repertoarom, a ako je suditi po reakcijama publike, ne i posljednji.

“Sa repertoarom smo se naslonili na temu zatvaranja – Mediteranske priče. Prihvatila sam ideju nastupa sa entuzijazmom zato što privatno volim te pjesme, uz te pjesme sam rasla i asociraju me na djetinjstvo. Mislim da je i publika uživala isto koliko i mi na sceni večeras. Bila mi je čast da, kao neko ko dolazi iz ovog grada, nastupim na zatvaranju velikog festivala kao što je Barski ljetopis”, istakla je Demirović nakon koncerta.  

The post Andrea povela publiku u nostalgičnu prošlost first appeared on BARinfo.

Odigrana je 25. avgusta na sceni amfiteatra u Starom Baru. Ovaj komad, nastao prema istoimenom romanu poznatog mađarskog pisca Sándor Máraia, za pozorišne daske adaptirao je Christopher Hampton.

U koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i teatra “Erato”, predstava govori o cjeloživotnom prijateljstvu, ljubavi i strasti i publiku suočava sa životom, prošlošću i njihovim previranjima o (ne)preboljenim iskustvima.

Dvojica ostarjelih muškaraca evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i, tražeći razrješenje, plešu između osvete i pomirenja ujedno tražeći svrhu svojih života.

Preživjeti ili doživjeti samo je jedno od pitanja koja se ističu i u ovoj teatarskoj verziji Máraievog romana, a kako ističe Siniša Popović, glavni glumac, bilo bi idealno da je i jedno i drugo.

„Nismo se vodili idejom da damo isključive odgovore. Kako kaže i Henrik u komadu, to su teška, svevremenska pitanja. Trudili smo donekle da usmjerimo na odgovore, ali to nije moguće. Važno je postavljati ta pitanja“, kazao je Popović.

Teme moralnosti i cijene istine kao i svega onoga što smo spremni preduzeti za ljubav protežu se kroz ovaj komad koga odlikuje dugi monolozi koje iznosi Popović, malo replika, ponešto dijaloga i mnogo neverbalne komunikacije.

„Nije bilo jednostavno i jako je zahtjevan tekst. I Hampton je nastojao dramatizacijom prevladati tu monološku formu, a mi smo tokom proba od početka tražili prostora gdje možemo Konradu dati više teksta. To smo donekle uspjeli proširiti, ali sve je to napisano i zamišljeno kao jedna Henrikova ispovjest koja raspilće cijelu tu zavrzlamu odnosa, u drugoj polovici je više manje sve na meni“, istakao je Popović.

Ivanda se, u svom rediteljskom rješenju, odrekao pompeznih vizuelnih i scenografskih efekata i odlučio da svoje glumce vodi do dubokih intimnih odnosa.

Sudeći po reakcijama prisutnih, ovdašnja pozorišna publika preferira klasike,  a te su noći višeminutnim aplauzom to i potvrdili, nagradivši maestralnu glumu Popovića, Gorana Grgića i Ive Mihalić.

The post Višeminutni aplauz za izvanrednu predstavu Kad svijeće dogore first appeared on BARinfo.

Multimedijalni art projekat “Mediteranske priče” zatvara manifestaciju, a čine ga izložba slika crnogorske likovne umjetnice Sonje Đuranović, modna kolekcija istoričarke umjetnosti dr Anastazije Miranović, te Andrein koncert sa istim nazivom.

“Velika je čast što pjevam na zatvaranju Festivala, zahvalila bih se svima koji su me angažovali, ali i istakla zadovoljstvo što sam, kao pjevačica iz našeg grada dobila priliku da nastupim na najvažnijoj barskoj kulturnoj manifestaciji, i što na ovaj način zaokružujem i bARS program Ljetopisa. Izuzetno me raduje taj nastup, jer prvi put imam unplugged koncert, što je jedna potpuno drugačija dimenzija izvođenja”, rekla je za Radio Bar i Bar Info Andrea Demirović.

Po njenim riječima, vodila se temom zatvaranja – Mediteranske priče – i izabrala pjesme koje do sada nije imala gdje i kad da pjeva.

“To su pjesme uz koje sam rasla. Kad sam bila mala, igrala sam se, a moja baba ih je slušala na radiju. Od tada ih pamtim”.

Andreu će na unplugged koncertu pratiti dvojica barskih muzičara, članovi “Akademie”: Božidar Božo Gagović – gitara i Mitar Škuletić – klavijature.

“Nemamo često priliku da vidimo Boža sa akustučnom gitarom, pa sam presrećna što je pristao da svira i što se uhvatio baš tog instrumenta. Odradili smo probu, izuzetno sam zadovoljna kako sve to zvuči. Nadam se da ovo neće biti i jedini put da sviramo u ovakvoj, unplugged verziji, i da će se saradnja nas troje na ovaj način nastaviti i ubuduće”, istakla je Andrea Demirović.  

The post Andrea Demirović na zatvaranju Ljetopisa prvi put u unplugged verziji first appeared on BARinfo.

Gost „Promenade četvrtkom“ Radio Bara danas je bio tumač glavne uloge, poznati zagrebački glumac Siniša Popović.

RB/BI: Kakav je utisak na Vas ostavila knjiga Šandora Maraia, po kojoj je napravljena predstava?

Popović: Šandor Marai je moj omiljeni pisac, pogotovo ovaj njegov roman koji sam davno pročitao. Kad me prije godinu i po moja producentkinja Lidija Ivanda pitala, a prije toga me dugo vrbovala, jer sam morao da završim neke projekte, da li želim da igram u ovoj predstavi, odmah sam pristao. Ali nisam poznavao Hemptonovu dramatizaciju tog romana koja je, zaista, izuzetna. Maraiev roman je i opsežan i deskriptivan i teško ga je zamisliti na sceni, u dramskoj obradi, ali Hempton, višestruki oskarovac za dramatizacije romana, napravio je britak, pravi britanski tekst, sa kratkim ali jezgrovitim rečenicama. U ovih tridesetak izvođenja nikad nam nije izostala pažnja publike.

RB/BI: A koliko ste zadovoljni prevodom na hrvatski? I od toga dosta zavisi.

Popović: Naravno da zavisi, zadovoljni smo prevodom Veronike Kordić.

RB/BI: Pretpostavljam da ste uživali i dok ste pripremali predstavu, dok ste uranjali u tekst i ulogu?

Popović: Jesam. Henrika, kojeg tumačim, a on je glavno lice romana, nije jednostavno tumačiti i usvojiti. To je osoba koju proganjaju demoni. Iz rakursa današnje publike on je relikt jednog minulog vremena. Uostalom, on je penzionisani oficir Austrougarske vojske koji je preživio Prvi svjetski rat, koji živi izolovan na svom imanju u šumi i 33 godine opsesivno čeka prijatelja da se vrati s kraja svijeta kako bi s njim raspravio jednu situaciju iz prošlosti. Priča je možda relikt minulog vremena ali tema kojom se bavi Marai je svevremena. A bavi se pitanjem časti, prijateljstva, izdaje… Moralni kodeks je upravo danas, kao nikad, upitan… Osnovna Hemptonova namjera bila je da razbije tu neku monološku formu djela i da ubaci i Konradove replike. Uostalom, da ne otkrivam, vidjećete večeras sve u Starom Baru, u predstavi koja traje sat i 20 minuta.

RB/BI: Iznenadio sam se kad sam vidio da ste igrali u 23 TV serije i 27 filmova. Mislio sam da je najmanje obrnuto?

Popović: I ja se iznenadim ponekad kad to vidim, kad mi treba neki podatak. Uvijek sam sebe smatrao prvenstveno pozorišnim glumcem.

RB/BI: Piše i da ste posuđivali glas u nekim animiranim filmovima. Pravo da vam kažem čim dođem kući, pohvaliću se da sam razgovarao s glumcem koji je bio Skar u „Kralju lavova“…

Popović: Tako je, Skar u „Kralju lavova“ i još u nizu animiranih filmova. Nekad se iznenadim koliko me neki ljudi prepoznaju, ne kao lice, nego kao glas. Imao sam situacije da su me kasno noću, prilikom povratka s nekih gostovanja, u ne baš  sasvim regularnim uslovima, zaustavili policajci, pa kad bi prepoznali moj glas, onda bi mi otpozdravili i pustili bez da previše ispituju.

RB/BI: Gdje se najbolje osjećate dok glumite: na pozornici, pred TV ili filmskom kamerom?

Popović: Osjećam se svuda podjednako dobro ili podjednako loše zavisno od uslova rada i od ekipe sa kojom radim, da li mi paše ili ne. Čovjek nije baš uvijek u prilici da bira, ali kad se dogodi da imate odlične saradnike, sa kojima ste na istoj talasnoj dužini, onda mi je svejedno da li se radi o pozorištu, filmu ili televiziji. U ovim zrelim godinama, poslije dosta nagrada i priznanja, postalo mi je važnije s kim radim i u kakvoj atmosferi, nego šta je produkt tog rada. Naravno, to ne znači da neću dati sve od sebe da budem što bolji.

RB/BI: U moje i vaše vrijeme, bile su tri prestižne akademije glume: u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Sada im se ne zna broj na ovim prostorima. Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Popović: Više nisam siguran da li ih ima pet ili šest. Svake godine se proizvodi višak radne snage koju pozorišta ne mogu primiti u angažman. Prošle godine sve te silne akademije upisale su 54 brucoša glume. A pod znakom pitanja je da li će njih četiri dobiti stalni angažman ili će biti primljeni na dvije godine u svim hrvatskim pozorištima. To je veliki problem.

RB/BI: Vi ste rođeni Splićanin. Dolazite li u rodni grad i da li ste pomišljali da Zagreb promijenite za Split?

Popović: Naravno da sam pomišljao. Što bivam stariji, more me sve više zove, što je i logično, s obzirom da sam prvih 25 godina proveo uz more. Bilo je i ponuda da se vratim. I radio sam u Splitu neke predstave. Iskreno sam mislio da ću posljednje godine pred penziju više provesti u Splitu ali moj rodni grad je postao nepodnošljiv ljeti. Ne razumijem ovu vrsta zabave koja je danas na snazi, to opijanje, od šanka do šanka do zore, tu galamu do pet sati, bez ikakve svijesti da tamo postoji neko lokalno stanovništvo koje ujutro rano mora na posao. U posljednje vrijeme u Split uglavnom dolazim u junu i septembru. 

The post Siniša Popović: Najvažniji su uslovi i ekipa s kojom radim first appeared on BARinfo.

„Anomalija“ najnoviji roman iz Nikolaidisovog pera, objavljen početkom ove godine u izdanju sarajevske kuće „Buybook”, predstavlja svojevrsnu kritiku sveopšte retardacije protiv koje se sad već ostaci savremenog društva bore kao protiv magle, a u kojoj se apokalipsa provlači kao jedino moguće rješenje.

Podijeljen u dva dijela, roman čini Toccata, devet priča o novogodišnjoj noći u kojoj se „prostorvremena sljubljuju i dolazi do neočekivanih raspleta tih priča“ i Fugue, drugi, mirniji, dugim dnevničkim rečenicama ispisan i već po svom naslovu obuhvatniji dio romana. „Anomalija“, kako ističe Nikolaidis, za njega je bio najlakši tekst za napisati, iako nije najlakši za čitati.

„Kad sam napravio konstrukciju, shvatio sam da u prvom dijelu može biti bilo kojih 10 događaja na koje ću se pozvati. Međutim, kada sam odlučio da će narator u tom prvom dijelu biti đavo, postalo je jasno da je manje bitno šta se tu zbiva, a da ono što jeste bitno je sama đavolova interpretacija zbivanja“, istakao je Nikolaidis.

Prema njegovim riječima, iako su same priče beskrupulozne i uznemirujuće, narator predstavlja neku vrstu bulgakovljevskog đavola, duhovitog, šarmantnog, zavodljivog, a pored svega toga i brutalnog.

„U prvom dijelu svjedočimo kako se svijetu događa ono što obično definišemo kao ‘svijet vrlina se raspada’. Mislim da je jasno da sam htio reći da ukoliko želimo pronaći neku vrstu spasa, potrebno je za njim tragati tamo gdje za njim obično ne tragamo. Umjesto dominantnih društvenih vrijednosti, treba se okrenuti onome što je manjinsko i skriveno“, kazao je autor.

Priča romana se potom radikalno mijenja, jer se u drugom dijelu mijenja narator.

„Naratorka se tu bavi evropskom umjetnošću i filozofskim konceptima i traga za navodno izgubljenim notnim zapisom, koji je navodno ostavio čovjek koji se potpisivao kao revolucionar sa Gornje Rajne. Tip pod tim imenom je zaista postojao i nije ostavio nikakav notni zapis, ali je ostavio tekst koji se zove ‘Knjiga od 100 poglavlja’. Ako prvi dio u suštini funkcioniše kao zbirka neorealističkih priča, drugi dio je radikalno drugačiji, svako poglavlje je jedna rečenica“, rekao je Nikolaidis.

Upravo je drugi dio romana, kako kaže sam autor, ideologiziran i oslikava njegovu težnju da stvori nekoga ko nije superheroj koji će se na kraju suprostaviti đavolu, već što ranjivije biće, bez ikakve volje za tim sukobom, koje je primorano na kraju da se suoči.

„Budući da je u rukama đavola koncentrisana iznimna moć, trebala mi je figura koja će biti što je više moguće nemoćna. To je žena koja je primorana sa sobom vući dijete, žena koja je pripadnica manjine, koja živi u Evropi, a muslimanka je, žena ranjiva na mnoge druge načine. Taj sukob između nje i đavola je dramatačniji i sa manjim šansama da ona na kraju pobijedi. To je bila neka ideja“, istakao je Nikolaidis.

Apokaliptične teme, karakteristične za Nikolaidisovo stvaralaštvo, po četvrti put su pronašle mjesto u njegovim romanima iako sam autor smatra da ta činjenica kao ni brojne druge, ne moraju biti unaprijed proračunate odluke o čijim svim aspektima ste svjesni.

„Jedan od razloga zašto pišem je uzaludni pokušaj da neke stvari objasnim sebi. Kad je za vas nešto toliko fascinantno, da se opsesivno kompulsivno vraćate uvijek tome, možete biti sigurni da nećete nikad shvatiti zašto vas nešto u toj mjeri fascinira. Nije potrebno uvijek sve sebi objasniti“, zaključio je on.

Andrej Nikolaidis, rođen u Sarajevu 1974. godine, romanopisac, kritički komentator i novinar, jedan je od najvažnih glasova iz bivše Jugoslavije. Napisao je romane „Mimesis”, „Sin”, „Dolazak”, „Odlaganje”, „Parezija”, „Mađarska rečenica”, ogled „Homo Sucker: Poetika Apokalipse” i dr. Za roman „Sin“ dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2011, a za „Mađarsku rečenicu” 2017. godine Nagradu „Meša Selimović“. Knjige su mu objavljene na četrnaest jezika, između ostalih engleski, njemački, italijanski, mađarski, finski i turski. Nikolaidis je i dobitnik ovogodišnje Trinaestojulske nagrade koja mu je dodijeljena za knjigu “Hronika propasti”.

The post Anomalija Andreja Nikolaidisa zatvorila književni program Ljetopisa first appeared on BARinfo.

Za ovu priliku, Barski ljetopis i bARS se sele iz Dvorca kralja Nikole u kultni barski lokal “Dublin Pub”, gdje će, u srijedu, 24. avgusta, u 21:00, biti organizovano veče “Hram zlatnog lotosa, 40 godina kasnije”. Moderator je selektor bARS-a Željko Milović.

Te će večeri biti predstavljena poetsko-putopisna knjiga “Hram zlatnog lotosa”, objavljena prije tačno 40 godina, avgusta 1982. godine, koja, po mišljenju recenzenata, „apsolutno ništa nije izgubila na svojoj vrijednosti tokom decenija iza nas”.

Vučković je bio jedan od pionira crnogorskog roka – bubnjar titogradskog benda „Stelle” još avgusta 1966. godine, a u drugoj polovini sedamdesetih jedan od dva vokala prve crnogorske super-grupe „Titogradska rock selekcija”, da bi potom prešao u barski hard rock bend „Napokon”.

Bio je jedan od pokretača prvih skupnih rock dešavanja vodećih crnogorskih bendova, po uzoru na one u Evropi, „Pop parada”, u Baru, februara 1977, kada se i nastanio u ovom gradu i zaposlio u Luci Bar.

Jedan je osnivača agilnog Književnog kluba Bar 1977. godine, a među „krivcima” je za pokretanje festivala „Susreti pod Starom maslinom”. U drugoj polovini sedamdesetih i početkom osamdesetih, važio je za jednu od najoriginalnijih umjetničkih ličnosti u Crnoj Gori.

Boravio je 1976. na putovanju po Istoku, od Istanbula do Indije, što ga je inspirisalo za nagrađivanu zbirku psihodelične hermetične poezije „Cvijet na kamenu”, ali i na autobiografsku putopisnu poetsku knjigu „Hram zlatnog lotosa”, i danas u Crnoj Gori neprevaziđenu u domenu post-hippie poetskog izraza.

Vučković se nakon boravka u Indiji u potpunosti okrenuo istočnjačkim filozofijama, i počeo sa prevođenjem i objavljivanjem knjiga i časopisa Bhogwan Shree Rajneesha – Osha, indijskog duhovnog majstora i filozofa. Tokom 1988. je otišao na studijsko putovanje u Indiju gdje je izučavao istočnjačku kulturu na institutu Multiversity u Osho International Foundation.

Od 1987. do 2010. u elektronskom izdanju objavio je knjige poezije: „Antiplanetum” (Protestne i pjesme katarze), 1987, „Jutarnji zazen” (haiku poezija), 1992. i „Horizont smiraja” (objektivna poetika), 2010. Bavi se prevođenjem sa engleskog i italijanskog.

Od 2000. živi i radi u Prčanju, u Boki Kotorskoj.

The post Legendarni Slobodan Vučković zatvara bARS, na sceni u Baru nakon 37 godina first appeared on BARinfo.

Moderatorka ove književne večeri koja počinje u 21h biće Dragana Erjavšek, novinarka.

Prema riječima književne kritike, ovako bizaran, zaigran i duhovit roman kakav je „Anomalija“ Andrej Nikolaidis nije još napisao.

„Novogodišnja je slavna noć u svih devet priča koje čine ‘Toccatu’, prvi dio proze Anomalija Andreja Nikolaidisa. Ali onda, baš te zimske noći, prostorvremena se sljubljuju i dolazi do neočekivanih raspleta tih priča, literarnim postupkom koji smijemo nazvati satanas ex machina, kad se raspliće Priča svih priča, sudbina svijeta. I svi scenariji i životi oko kojih se trudimo su učas maleni i nevažni, kolikogod do maloprije bili potresni ili izazivali čisto gnušanje.

U drugom, dugim dnevničkim rečenicama ispisanom, mirnijem i već po svom naslovu obuhvatnijem dijelu romana, ‘Fugue‘, kontemplirat će početkom nove godine negdje u austrijskim Alpama, u samom oku katastrofe, nekim čudom za sada preživjela, pripovjedačica, sve strepeći za malenu kćer“, zapisao je o romanu Kruno Lokotar.

Andrej Nikolaidis, rođen u Sarajevu 1974. godine, romanopisac, kritički komentator i novinar, jedan je od najvažnih glasova iz bivše Jugoslavije. Napisao je romane “Mimesis”, “Sin”, “Dolazak”, “Odlaganje”, “Parezija”, “Mađarska rečenica”, ogled “Homo Sucker: Poetika Apokalipse” i dr. Za roman Sin dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2011, a za “Mađarsku rečenicu” 2017. godine Nagradu „Meša Selimović“. Knjige su mu objavljene na četrnaest jezika, između ostalih engleski, njemački, italijanski, mađarski, finski i turski. Nikolaidis je i dobitnik ovogodišnje Trinaestojulske nagrade koja mu je dodijeljena za knjigu “Hronika propasti”.

The post Večeras Andrej Nikolaidis kao završnica književnog programa 35. Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.

Najprije će, na platou ispred Dvorca kralja Nikole, od 20:30h, Jovan Jerkov predstaviti svoj performans – instalaciju “Biophotonic”, dok će pola sata kasnije, od 21h, na istom prostoru, književna publika Festivala biti u prilici da isprati promociju zbirke poezije “Sidro noći” Labuda Lončara.

“Biophotonic” Jovana Jerkova obuhvata skup skulptura slobodno postavljenih u prostoru (sa ili bez pijedestala) koji čine instalaciju napravljenu od CD-ova, DVD-eva i njihovih kutija.

„Nijesmo se tokom postojanja naše civilizacije uvijek mogli odlučiti za poredak vrijednosti unutar vremena. Značenje zasnovano na iskustvu uvijek je bio naš nesiguran i krhak korak! U tunelu prošlosti koračali smo ka svjetlosti. Potraga je počinjala mišlju, riječ je davala određenje, razgovarali smo o opažaju i vrijednost je nastajala na iskustvu koje nije svakom bilo jasno ili dato u sličnim okolnostima. Smisao našeg postojanja, to skriveno bogastvo ljudske egzistencije, više je bivalo dvosmisleno i protivrječno.

Samo je svjetlost, kao nešto što dolazi sa visine, kao nadzemaljsko i beskonačno otkrivala čovjeku njegov razum i dušu. Stajala je spram tame i bila vrijednost koja je naizmjenična! Ta svjetlost je bila spoznaja, sloboda, snaga, spremnost i staza. Prava svjetlost mora biti primljena bez posrednika – čisto i čudesno! Vremena nijesu ista, ali je svjetlost naše civilizacije čeka svoj novi izlazak! Prvo je mudrost ustupila mjesto znanju!

Znanje je ustuknulo pred informacijom! Informacija danas postoji bez razuma! Novi čovjek doživljava pomračenje, jer ono što mu je nekada omogućavalo spoznaju sada odlazi u tamu zaborava! Više se ne sjećamo, jer imao snimljeno! Ne liječimo našu dušu, jer vršimo reciklažu! Da li će buduće generacije znati šta je emocija? Razorimo digitalizovane čovječuljke da bi novom čovjeku udahnuli život! Pokažimo svjetlost budućim generacijama!“, zapisao je o „Biophotonicu“ Jovan Jerkov.

Jerkov je rođen 1980. godine u Podgorici. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na odsjeku za grafiku, u klasi prof. mr Mirka Toljića. Posjeduje diplome za predavanje: Likovne Kulture, Zdravih stilova života i Građansko vaspitanje. Dizajnom i marketingom se profesionalno bavi od 2006 god. Radio je kao dizajner, projekt menadžer u više dizajnerskih kuća i štamparija, kao i na poziciji direktora marketinga. Ima i iskustvo u radu sa djecom u školskom obrazovnom sistemu kao i sa djecom posebnih potreba. Kreator je više portala kao i sajtova. Jedan je od osnivača “Smotre kratke video forme” (AVI-fest) koja je imala projekcije kako u Crnoj Gori tako i u inostranstvu. Realizovao je veliki broj samostalnih izložbi  i bio učesnik brojnih domaćih i međunarodnih kolektivnih.

„Sidro noći“ Labuda Lončara jedna je od pet knjiga poezije koje je objavio ovaj poznati pjesnik, prozni pisac i kolumnista. Riječ je o obimnoj bibliografskoj jedinica, od oko 130 strana, u kojoj se isčitava većina novih, do sada neobjavljenih Lončarovih pjesama, ali i nekih već viđenih, od ranije poznatih široj čitalačkoj javnosti koje će autor predstaviti kroz razgovor sa Milanom Vujovićem, novinarom i piscem, glavnim i odgovornim urednikom Radio Bara.

Prema riječima doc dr Rada Vučićevića, „Labudove pesme nemaju zavijenu formu, ne skrivaju tajanstvene poruke, ne predstavljaju ogoljenu formu započetog a ne završenog, one su same po sebi otvorene, pregledne, jasne, čitljive i razumljive, govore o najlepšem ljudskom osećanju, o fizičkoj i čulnoj vezi između muškarca i žene, o njihovom slatkom umoru, koji je rekapitulacija nove draži, za koju je teško naći nove, stajaće reči, sa potpunim značenjem onoga što pesnik želi da kaže“.

Labud Lončar je rođen 1964.god. u Beranama. Član je Udruženja književnika Srbije i Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano” iz Bara, kao i Udruženja književnika putem društvenih mreža. Zastupljen je u tridesetak domaćih i stranih antologija i zbornika. Dobitnik je mnogih međunarodnih i domaćih nagrada i priznanja. Pjesme su mu prevedene na engleski, francuski, njemački, poljski, ruski, rusinski, makedonski i bugarski jezik. Osnivač je i urednik časopisa za kulturu i umjetnost „Nekazano”, te istoimenog časopisa za haiku. Osnivač je Festivala ljubavne poezije „Pjesnik – Svetionik”. Živi i stvara u Baru.

The post Subota na Ljetopisu u znaku dva programa bARSa first appeared on BARinfo.

Tim povodom gošća Radio Bara bila je glumica Beogradskog dramskog pozorišta, Iva Ilinčić, koja tumači glavnu ulogu.

RB/BI: Iva, ti si beogradska glumica, a bogami i ulcinjska i pljevaljska, pa i barska. Kako to?

Ilinčić: Rođena sam u Beogradu, ali su moji korijeni iz Crne Gore. Mama mi je iz Pljevalja, tata iz Ulcinja, a baka i deda su dugo živjeli u Baru.

RB/BI: I da dodam: ovaj voditelj živi u ulici koja se naslanja na ulicu koja vodi do hrama Svetog Jovana Vladimira, a koja je dobila ime po tvom prađedu, ocu tvoje bake Borke, popu Pavlu Radunoviću.

Ilinčić: Znam, i ponosna sam na to.

RB/BI: Mi malo stariji pamtimo jugoslovenski film „U raljama života“, reditelja Rajka Grlića. Šteficu Cvek je igrala debitantkinja na filmu Vitomira Lončar. Ima li tvoja Štefica veze sa njenom?

Ilinčić: Gledala sam taj film kao mala. Imala sam veliku tremu s obzirom da je Vitomira Lončar odigrala Šteficu Cvek za pamćenje. Ono što smo mi uradili nije pretjerano vezano za film. Istina, nama je polazna tačka bio roman Dubravke Ugrešić, međutim, Biljana Srbljanović je uradila dramatizaciju koja smješta Šteficu u savremeno doba. Dotakli smo se raznih tema, od toga šta se danas od jedne mlade djevojke očekuje u društvu, šta joj je nametnuto, šta ona, zapravo, želi, do pitanja njene udaje i pritiska da mora da se uda. U suštini, bavili smo se muško – ženskim odnosima. Nisam željela da Štefica bude ista kao u filmu, htjela sam da napravim svoju Šteficu. I nadam se da sam u tome uspjela. Olakšalo mi je i to što smo se nekoliko puta našli sa Biljanom koja nam je pojasnila šta je, zapravo, htjela da kaže.

RB/BI: Kakva je bila atmosfera na probama?

Ilinčić: Prvi put sam radila sa mladim rediteljem Andrejem Nosovim, već afimisanim u Beogradu i lijepo smo se slagali. Beogradsko dramsko je primilo u svoj ansambl nekoliko mladih ljudi, atmosfera je predivna, stalno se nešto dešava. Recimo, jednog dana probu na Maloj sceni ima jedan reditelj, na Velikoj sceni drugi, gore na spratu u čitaćoj prostoriji treći. I data je prilika nama, mladima da mnogo radimo i na tome smo svi zahvalni. U ovoj predstavi je nas šestoro mladih koji se i privatno družimo, a najmlađa duhom je Vesna Čipčić, koja je uvijek sa nama, pa i dugo u noć, jer, prosto, voli život. Zadovoljstvo mi je da s njima provodim vrijeme.

RB/BI: Moguće da ću sada da zamrznem taj ljupki osmijeh koji ti sve vrijeme titra na usnama, ali moram da te pitam i ovo: Pretpostavljam da si zaboravila epizodu sa Mikom Aleksićem, jer život ide dalje i on je, u suštini, nebitan lik u tvom lijepom i punom energije životu, ali pretpostavljam i da poneki „flešbek“ ponekad protutnji kroz tvoje misli. Kako se nosiš s tim?

Ilinčić: Nosim se dobro, danas. Nije mi bilo lako zbog svega šta se dešavalo. Ni u jednom trenutku nisam željela sažaljenje. Moja porodica i ja nosili smo se s tim kako smo znali, jer bilo je puno pritiska pošto je to u ono vrijeme bila glavna vijest u zemlji. Nisam znala da će to baš tako da ispadne, ali nema veze, drago mi je što smo to uradile, ni u jednom trenutku se nisam pokajala. Čekamo svi da se suđenje nastavi. I dalje stojimo pri onome što smo rekle. Ima nas puno djevojaka. Dale smo vjetar u leđa mnogim djevojkama. Mislim da je to najvažnije šta smo uradile. Imamo veliku odgovornost sa kojom u početku nisam znala da se nosim a sad, čini mi se, da je najvažnije da život ide dalje i da nastavim da se bavim ovim čime se bavim. Drago mi je što smo Milena i ja, u neku ruku, postale simbol slobode i protivljenja nečemu što je normalizovano u našem društvu. Ne bih željela da me ljudi kroz to gledaju i trudim se da tu epizodu ostavim po strani.

RB/BI: Još samo ova rečenica i nećemo više o tome: Tvoj tata, poznati beogradski advokat Srđan Ilinčić, bio je dobar u to vrijeme…

Ilinčić: Tata je bio heroj! Vječno ću mu biti zahvalna za sve što je uradio za sve nas, sve djevojke. Bez njega i njegove podrške ne bismo ništa uspjele. Tata je još jednom dokazao koliko je veliki, ali on mrzi da ga hvalim.

RB/BI: Vraćamo se na ovu mnogo ljepšu priču. Kako je došlo da uopšte upišeš glumu?

Ilinčić: Čitav život sam voljela glumu. Sa pet godina sam se upisala kod Neše Nenadovića. I dalje pamtim tu moju audiciju. Poslije sam bila u studiju kod…  pomenutog. I kako su prolazile godine ta želja nije prolazila, naprotiv, bila je sve veća. Moji roditelji nisu baš bili oduševljeni što imam namjeru da upišem glumu. Sestra mi je otišla na ekonomiju, trebalo je, valjda, ja na pravo. Kad sam ušla u uži izbor na FDU znala sam da ništa drugo u životu neću biti nego glumica. Kada sam javila tati da sam upisala glumu, on je rekao: „Kuku meni, šta ću sad?“ Mislim da je, u međuvremenu, postao ponosan na mene i ovo što radim. I on i mama, posebno kad me gledaju na sceni.

RB/BI: Družiš li se sa „klasićima“?

Ilinčić: Mi smo imali sreću da smo bili u klasi Dragana Petrovića Peleta. On je za nas bio uvijek tu, za mene i privatno u situaciji o kojoj smo govorili. Sa „klasićima“ se družim, doduše, malo više sa muškarcima, kao i za vrijeme studiranja. Nalazimo se svi makar jednom u pola godine, među nama ne postoji zla krv, sa nekima i igram, sa Jovanom Jovanovićem, Amarom Ćorovićem, Nedimom Nezirovićem… Imamo sad u septembru i prvu „klasnu“ svadbu. To će biti prava zabava!

Na fakultetu smo svi bili zaštićeni. Kad smo završili suočili smo se sa takozvanom surovom stvarnošću, tako da su neki snovi, nažalost, porušeni, ali ne prestajem da sanjam. I uvijek pamtim ono što nam je Pele govorio kad se nešto loše desi: „Samo se sjetite onog dana kad ste išli da vidite listu na kojoj je pisalo da ste primljeni na FDU“. I zaista, kad se sjetim te sreće ništa mi nije teško, sa većim optimizmom krenem dalje.

The post Iva Ilinčić: Znala sam da ću biti glumica i ništa drugo first appeared on BARinfo.