“Problem je u tome što trenutno nemamo prostor. Nadamo se da će se to uskoro riješiti, pa ćemo, uz ova dva značajna datuma, na lijep način proslaviti i Novu godinu. Naime, zbog povećanja kapaciteta, vrtić u sklopu kojeg su bile prostorije našeg dnevnog boravka, imao je potrebu za većim prostorom u kome smo do tada mi funkcionisali. Za svega dva dana pokupili smo sve stvari i ustupili im prostoriju. U međuvremenu, već mjesec čekamo da se završi renoviranje manjeg prostora na spratu objekta, u kome će ubuduće biti naš boravak”, kaže Anđelić.

“Adria” je u okvirima širim od lokalnog nivoa, prepoznata kao udruženje koje vrijedno radi sa ciljem da ovoj ranjivoj kategoriji olakša i uljepša život. Zamoljena da napravi jedno kratko “putovanje” kroz vrijeme i prisjeti se kakav je bio status osoba sa intelektualnim smetanjama u razvoju u vremenu kada je sa puno entuzijazma osnovala NVO, Marta Anđelić konstatuje da se tokom dvije decenije desilo mnoštvo lijepih stvari i aktivnosti, ali predstoji još mnogo toga.

“Urađeno je puno. Pomogli su novi zakoni, propisi, pa su te osobe postale vidljive, dobijaju mogućnost da rade… U Baru je i prije 20 godina u osnovnoj školi postojalo odjeljenje za djecu sa smetnjama u razvoju. Međutim, i oni koji su poslije osnovne pohađali srednju školu u Podgoricu, time su završavali svoj put napretka. Ostajali su kod kuće. S obzirom da je moj sin Vlada (osoba sa smetnjama u razvoju) u to doba već imao 16 godina, osnovala sam udruženje sa ciljem da pomognemo osobama koje sjede kući i apsolutno ništa ne rade, nemaju gdje da odu, nemaju s kim da se druže i, sem s ukućanima, rodbinom i komšijama, nemaju nikakve socijalne kontakte. Tada sam napisala prvi dopis Opštini Bar u kome sam izrazila potrebu za multifunkcionalnim Dnevnim centrom, gdje bi mogla da borave i djeca koja imaju potrebu za takvim vidom pomoći. Centri tog tipa imaju dva modela- medicinski i socijalni. Mi smo se opredijelili za socijalni model, gdje bi radili na povećanju njihove kreativnosti, uključivanju u zajednicu… I dan danas čuvam taj dopis otkucan na pisaćoj mašini”, prisjeća se Marta.

Sa tugom, ali ne i obeshrabrena, ukazuje da centar tog tipa u Baru još uvijek ne postoji. Ona podsjeća da je već godinama u planu otvaranje Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju, ali, kada napokon bude sagrađen, ni on neće obuhvatiti populaciju starije dobi.

“Ne znam više šta da kažem. Svjedoci ste da sam od samog početka bila aktivni učesnik, prošla sam nebrojene seminare i edukacije, osposobljena sam za trenera za osobe sa invaliditetom, učestovala sam u izradi tri lokalna plana akcije za djecu Bara u trajanju od po pet godina… Pomagala sam i oko Nacrta kada se odlučivalo kakav bi Dnevni boravak trebao da bude. Uvijek su nas bodrili da će sve biti riješeno… Želimo da od djetinjstva do starosti, osobe koje imaju te probleme, budu adekvatno tretirane. Nejasno mi je da apsolutno niko ne vodi računa o toj populaciji od trenutka kada postanu punoljetni”, kaže predsjednica NVO “Adria”.

Prisjećajući se početaka, sa zahvalnošću ističe pruženu ruku podrške od Opštinske organizacije Crvenog krsta, koja im je na godinu ustupila prostor za rad. Lijepu saradnju i partnerstvo nastavili su sve do danas. “Adria” je prvo udruženje koje je još 2016. godine započelo sa zapošljavanjem osoba sa invaliditetom. Tada su na period od nekoliko mjeseci zaposlili 15 članova, koji su pod okriljem projekta “Sunčane radionice” izrađivali čestitke za Novu godinu u prostorijama Karitasa Barske nadbiskupije. To je funkcionisalo po principu četvoročasovnog Dnevnog boravka. Potom su se dogovorili da im prostorije ustupi MZ Bar 2- Polje, čiji članovi su upravo bili riješili veliki problem- renovirali su neuslovni objekat u kome su do tada funkcionisali. Jedini su u to vrijeme, sa velikom zahvalnošću priča Marta, prepoznali da i osobe sa smetnjama u razvoju moraju imati zajedničke susrete, druženja, raditi, socijalizovati se… Međutim, i pored sporadičnih najava i podgrijavanja nade, poslije toliko godina još uvijek su u problemu, godinama ih nema nigdje- ni u jednom planu i programu. Podršku dobijaju jedino od Karitasa i Opštine Bar koja ih je prepoznala kao Udruženje od posebnog značaja i dodijelila im oko 2.700 eura na godišnjem nivou.  

Na pitanje šta se dešava sa odraslim osobama sa intelektualnim smetnjama onog dana kada ostanu bez roditelja (iako već godinama tu nedoumicu izdvajaju kao najveći problem) Marta Anđelić, kao ni drugi roditelji, odgovora nema.

“Problem nastaje već onda kada ostanu samo sa jednim roditeljem. Osim mene, od ove godine ima još jedan slučaj gdje o osobi sa smetnjama u razvoju brine samo jedan roditelj. Braća i sestre ih, ako ih imaju, vole. Moj sin ih nema. Ta braća i sestre, kada formiraju svoje porodice, ne mogu da nastave da se staraju o njima, jer suprug ili supruga uglavnom ne žele da prihvate tu obavezu i odgovornost. Roditelji su uplašeni, nervozni, u konstantnom su stanju beznađa, jer ne znaju šta će i kako će…”, sa zebnjom objašnjava Anđelić.

Ona se već godinama zalaže za rješenje za koje tvrdi da nije niti neizvodljivo, niti skupo- stanovanje uz podršku. Taj projekat podrazumijeva da nekoliko osoba sa smetnjama u razvoju, uz angažovanje njegovateljica, stanuje u kući sa dvorištem, gdje bi mogli da organizuju i radne aktivnosti.

“Izazov je na pravi način objasniti zbog čega je potrebno podržano stanovanje, koje je, prema mojoj procjeni, jedino valjano rješenje. Bar je velik, vjerovatno ima praznih kuća, a uz podršku Opštine, Centra za socijalni rad, Doma zdravlja, ‘Adria’ bi mogla  koordinirati da zajedničkim snagama realizujemo taj projekat”, procjenjuje Anđelić.

Nada se, kaže, da će uspjeti da makar sveobuhvatnom prezentacijom 20-ogodišnjeg rada NVO “Adria” obilježi značajan jubilej. Hrabri je što i u najtežim vremenima i okolnostima nijesu sami. U radu im pomažu građani- dobri ljudi koji imaju empatiju i saosjećanje. Izražava zahvalnost Radio Baru i Bar Infu na višegodišnjem izvještavanju i podršci. Za sebe kaže da je uvijek optimista, pa se tako nada da ćemo druženje nastaviti skorim intervjuom u novom prostoru.

“Nama ne treba sažaljenje, treba nam razumijevanje i pomoć. Niko sa sigurnošću ne može znati kako će proći u životu. To su zaista teške stvari. Ko nije hodao u našim cipelama, ne zna šta to znači. Pokušavam da objasnim, pa mi u konačnici, ponavljam, nije jasno zašto i mi u tom Dnevnom centru koji je u planu, nijesmo obuhvaćeni kao jedna grupa koja bi tu imala svoj prostor. Drugo rješenje je da se osmisli novi Centar podrške- podržano stanovanje. Time bi se riješilo mnogo problema. Bio bi to sistem otvorenog rada, a ne institucija. Korisnik bi mogao da prima posjete, ode svojoj kući… To je prava vrsta inkluzije i socijalne uključenosti”, navodi predsjednica “Adrie”.

Veliki problem u vrijeme pandemije za udruženje predstavlja i nemogućnost kretanja i organizovanja aktivnosti na koje su članovi navikli, pa se rad uglavnom zasniva na onima koje je moguće organizovati indivudualno, po kućama.

Iako imaju mogućnost da apliciraju za sredstva kod Ministarstva rada i socijalnog staranja, koja se dodjeljuju putem konkursa na državnom nivou, to je gotovo neizvodljivo, jer su uglavnom neophodne licence. A za licenciranje projekata “Adria” para nema.

“Ukoliko želimo da dođemo do licence, moramo pratiti određene procedure, preduslov je da imamo svog psihologa, socijalnog radnika… To je razlog zbog čega se odlučujemo za organizovanje radionica, klasičnih radnih terapija, pa se naši članovi druže u sklopu raznih aktivnosti koje smišljamo. Pokušavamo da kompenzujemo to što ne možemo da im pružimo kvalitet rada i podršku kakve zaslužuju”, ističe Anđelić.

Prisjeća se da je, i kada su imali prostorije na raspolaganju, problem bio prevoz. Neki roditelji su u poznim godinama, neki nemaju automobil…

“Jedino rješenje je angažovanje taksiste koji bi za nadoknadu po nekoliko članova dovozio iz grada, a poslije ih vraćao kućama. Kada je moj pokojni suprug bio živ, on ih je razvozio i brinuo se o mnogim stvarima koje prate rad udruženja ovog tipa. Bio je šofer, majstor…”, sa tugom se prisjeća Marta.

 “Korona godine” stopirale su brojne projekte i aktivnosti. Do tada članovi “Adrie” su se uključivali u razne ekološke akcije, izrađivali novogodišnje čestitke i ukrase, posjećivali kafiće, a često su se tokom ljetnjih mjeseci mogli sresti na Šetalištu kralja Nikole, kako se u predvečerje sa svojom Martom vraćaju sa plaže. Širokog osmjeha.    

The post Anđelić: NVO Adria istrajaće u namjeri da osobama sa smetnjama u razvoju olakša i uljepša život first appeared on BARinfo.