Ekranizovana je druga od dvije pjesme “KU music teama”, zvukom na tragu prefinjenih radova zagrebačke mainstream škole osamdesetih, a učešće u njenom nastanku uzeli su Slobodan Boban Mijović – muzika, tekst, vokal, solo gitara, Amir Arabelović – prateci vokal, glumac u spotu i Božidar Božo Gagović – gitare, bas, klavijature, aranžman, produkcija, mastering. Prepoznatljivo lice ljepotice iz barskih spotova je nekadašnja miss Crne Gore Ana Pejović. Pjesma je snimana u studiju “Gain” u Baru.

Dejan Senić, odnosno njegova “Sen production” stoji iza režije spota, snimanja atraktivnih kadrova Bara noću kamerom i dronom, i montaže. Projekat su podržali Opstina Bar, Turistička ogranizacija Bar i Sportsko-rekreativni centar Bar.

Gostujući ranije u programu Radio Bara, Mijović je rekao da je “Ku zamišljen kao muzički tim, a ne klasičan bend. U njegovom stvaranju učestvovali su moji dugogodišnji saradnici Božidar Gagović i Amir Arabelović. Gagović je imao ključnu ulogu u realizaciji projekta, dok je Arabelović novo ime koje je dalo vokalni doprinos pjesmi ‘Jesen’ i prateće vokale u pjesmi ‘Ljubav i bol'”.

On je istakao da je u jednom trenutku imao niz autorskih pjesama koje nisu bile snimljene, što ga je podstaklo da se ponovo aktivira i krene u realizaciju. Odluka je bila, navodi, da se ide u alternativnijem pravcu i da se stvara muzika bez kompromisa.

Govoreći o neobičnom imenu grupe, Mijović je kazao da je „kum“ – mačak njegove prijateljice iz Japana.

„On se zove Ku i, uz njenu dozvolu, odlučio sam da upravo to ime dam svom projektu. Iako neobično i pomalo zbunjujuće za publiku, ime je prihvaćeno sa simpatijama. Vizuelni identitet benda dodatno prati ovu ideju, logo predstavlja oči mačke i slova ‘KU’, a dizajn je radio Branimir Brano Milić. Time je stvoren prepoznatljiv i simboličan vizuelni pečat projekta“.

The post Drugi spot KU Music Teama iz Bara – Ljubav i bol first appeared on BARinfo.

O knjizi su govorili pisac Savo Markoč, književnik i muzičar Mitar Škuletić i autor, dok je moderator večeri bio Amir Arabelović.

Arabelović je istakao da Karađuzovićevo pisanje nosi snažan pečat autentičnosti.

„Neko sam ko mnogo čita i voli da pročita nešto autentično, nešto što pokazuje život i sve oko nas, a Senad to stvarno umije da napiše na svoj poseban i direktan način“, kazao je Arabelović, dodajući da je autorov stil prožet šalom, starobarskom, barskom i crnogorskom: „Ako ste do sada čitali bilo šta njegovo, primijetićete taj specifičan šmek. Meni se lično sviđa, a nadam se da će se i vama svidjeti ono što ćemo vam večeras predstaviti“.

Govoreći o naslovu knjige, naglasio je da će oni koji su poznavali Denisa razumjeti zašto se knjiga tako zove.

Savo Markoč je istakao da se autor i njegovo djelo ne mogu sagledati jednostavno.

„Knjigu sam pročitao tri puta, a sa autorom sam se upoznavao sedam puta. Da nas neko pita kada smo se stvarno upoznali, sumnjam da bi dobio odgovore koji bi se podudarali“, rekao je Markoč.

Naglasio je značaj upornosti i dosljednosti autora.

„Uvijek me je podsjećao na Koju iz ‘Discipline kičme’, njegov rad možete voljeti ili ne, ali morate ga poštovati. Isto je i sa Senadom“, istakao je.

Markoč je okupljenima pročitao pjesmu s početka knjige, posvećenu Denisu, govoreći i o ličnim susretima s poznatim “Deni bojem”.

„Ova knjiga se ne može prepričati. Ona se prvo mora pročitati, a onda, može i sa samim sobom, ali najbolje s nekim drugim o njoj razgovarati“, zaključio je.

Književnik i muzičar Mitar Škuletić akcentovao je da je riječ o „jednoj od najbarskijih knjiga ikada napisanih“.

„Red je da o njoj pričaju Barani“, kazao je Škuletić, dodajući da su možda postojali i pozvaniji sagovornici, ali da su „Senadovi izbori često suviše lični“.

Govoreći o knjizi, istakao je da je u vremenu u kom se u svim umjetnostima dešavaju devijacije ka modernoj tehnologiji, vještačkoj inteligenciji, nano tehnologijama, odluka da se napiše knjiga obojana pastelnim bojama, jedan čin hrabrosti i inata, smatrajući da je autor to učinio na način koji mu i priliči.

„Kapiram da Senad ima misiju, ne znam tačno koja je, ali znam da je dobra“, rekao je Škuletić, ističući i osjećaj odgovornosti kada mu je autor poslao rukopis.

„Osjećao sam se kao osnovac kome nastavnik da dnevnik da odnese u zbornicu, i čast i odgovornost u isto vrijeme“, slikovito je objasnio.

Izlaganje je završio riječima da je „ova promocija zapravo Denijev šou, svi mi smo njegova publika, a Senad je samo dežurni na biletarnici koji je podijelio karte“.

U završnici večeri, i sam autor, Senad M. Karađuzović, obratio se publici, kazavši da je prvobitno želio da piše o epilepsiji kao bolesti i fenomenu, ali je od toga odustao, kao i od klasičnih zahvalnica.

„Na kraju sam došao na ideju da promociju završimo muzikom“, rekao je autor, nakon čega je puštena pjesma „24.000 baci“ Adriana Celentana iz 1961. godine, omiljena numera “Deni boja”, koja je snažno evocirala uspomene kod prisutnih.

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, Senad M. Karađuzović je podsjetio da su prve priče o Denisu nastale još početkom 2000. godine, dok je njegov brat bio živ. Dodaje da su mu tada često sugerisali da počne da piše o Denisu, ali da je on odgovarao: „On piše samog sebe.“

Govoreći o svom bratu, Karađuzović je naglasio razliku između Denisa kakvog je grad poznavao i onog kakav je bio u porodičnom domu.

„Ljudi sada vide njegov portret, a ja sam ga kod kuće gledao u drugačijem izdanju, u bijelim mutandama, dugim čarapama, trik majici, kako igra dječije igrice, imao je neki svoj svijet“, sa sjetom se prisjetio.

Istakao je da je upravo on najduže bio uz Denisa, podsjetivši na obećanje koje je dao ocu još 1997. godine: „Svi mogu da rade šta hoće, ja ću uvijek biti s njim.“

Autor je naglasio da ga je Denisova smrt suočila sa spoznajom koliko je uzroka i prauzroka utkano u jedan život, ali i koliko su svi oko njega bili „istrenirani“ da mu budu oslonac.

„Mi smo svi morali da se prilagodimo njegovom režimu. U gradu je on imao jedno lice, a kod kuće potpuno drugo. Ipak, Denis je u javnosti uvijek bio ono što jeste – ljubazan, bezobrazan ili fin, zavisi kako ga je ko doživio“, podcrtao je.

Karađuzović je iznio i ličnu teoriju o dobroti i prolaznosti: „Ako mu je neko u toku dana rekao ‘dobar dan’, ‘zdravo’ ili mu se samo ljubazno osmijehnuo, to mu je za jednu vremensku jedinicu produžilo život“.

Posebno ga je, kako je rekao, dirnulo to što je na promociji vidio lica ljudi koji su Denisa voljeli.

„Srećan sam što sam živio u porodici koja je tom čovjeku dala krila i rekla: ‘Šibaj, idi, padni, slomi se, pukni, mi ćemo te paziti poslije toga i opet pustiti da letiš’. E, to je poenta ove priče“, zaključio je Senad M. Karađuzović.

The post Promovisana knjiga Senada Karađuzovića o bratu Denisu first appeared on BARinfo.

Program je započeo izvođenjem pjesme “Crvena zora”, ovog puta u izvedbi talentovene sopranistkinje Beate Švabauer. Pjesnik Rajko Joličić kazivao je svoje stihove posvećene “Orfejima belvederskim”, a bend “Akademia” je tokom večeri izveo neke od najpopularnijih partizansko-revolucionarnih kompozicija u pop- rock aranžmanima.

U ime organizatora obratio se potpredsjednik UBNOR-a, general JNA u penziji Špiro Niković, koji je najprije podsjetio da je proteklo 77 godina od stradanja desetoro mladih Barana i Baranki, i to u trenutku kada se u Drugom svjetskom ratu nazirala sloboda.

“Nekoliko dana ranije jedan domaći špijun, saradnik njemačkog okupatora prokazao je grupu djevojaka i mladića, koja se okupljala u kružoku, raspravljajući o dolazećim vremenima i slobodi koja se već nazirala. U toj grupi bili su brat i sestra Zorka i Đorđije Đurović, Milenko Kirović, brat i sestra Ljubica i Stojan Kovačević, Rizo Isaković, Andrija Martinović, Veliša Pavićević, Vojislav Ratković i Matija Zanković”, podsjetio je general Niković.

Oni su uhapšeni i bačeni u tamnicu, koja se nalazila u Tatarovici u starobarskoj tvrđavi. Odlukom njemačkog komandanta, potpukovnika Hartmana, ovi mladi ljudi su izvedeni na strelište u maslinjaku na Belvederu, a naredbu su izvršili saradnici okupatora.

“Krv ovih mladih ljudi, naših kćeri i sinova, naših sestara i braće, naših drugarica i drugova i prijatelja oblila je njihove grudi. Rođene su Crvene košulje, najsvjetlija zvijezda epopeje slavne antifašističke borbe crnogorskog naroda”, istakao je Niković.

Nevine žrtve Zorke, Đorđija, Milenka, Ljubice, Stojana, Riza, Andrije, Veliše, Vojislava i Matije, emotivno je kazivao Niković, “duboko su se zarile u ranjenu dušu našega naroda i istoga trena postale slavni, sastavni dio sjajnoga đerdana trinaestojulskih vatri – vječni simbol borbe za slobodu, borbu protiv fašizma i nacizma, najvećih zala civilizacije”. On je naglasio da je moderna, napredna i demokratska Crna Gora ugradila i ugrađuje Crvene košulje u antifašističke temelje svoje kuće.

“Dugo još poslije rata mislilo se da su nacizam i fašizam pobijeđeni i mrtvi. No to nije tako. Svijet je ponovo suočen sa ovom opakom prijetnjom čovjekovoj elementarnoj slobodi. Ove dvije pošasti širom svijeta ponovo suludo kidišu na čovjekovu slobodu i pravo na častan život. Danas vidimo da od nacizma i fašizma ima goreg stanja i shvatanja. To je klero- fašizam, koji svoje ideale nastranosti crpi iz mraka inkvizicije i ranije, odnosno XII vijeka. Zato su Crvene košulje u srcima naših ljudi i naše mladosti, garant naše vječnosti. Neka je vječna Crna Gora”, rekao je Niković.

Jubilarnoj manifestaciji „U ime Crvene košulje“ prisustvovao je i predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević.

„Zaista su emocije sjajne i snažne. Drago mi je da smo bili u prilici da ispratimo kulturni program u kojem su dominantno učestvovali naši sugrađani. Dijelim utiske prisutnih koji osjećaju pripadnost onome čemu smo večeras prisustvovali i svjedočili“, kazao je Raičević za Radio Bar i Bar info.

Manifestaciji je prisustvovao i gradonačelnik grada pobratima Resena u Makedoniji Živko Gošarevski, inače unuk prvoborca, pa je program kod njega probudio posebne emocije i sjećanja.

„Mnogo sam zadovoljan što sam u Baru nakon korona krize i što sam kod mojih prijatelja. Ja se osjećam ovdje kao domaći. Ova manifestacija mi je vratila sjećanja. To je nešto što treba da se njeguje i čemu treba učiti nove generacije. Nažalost, nijesam upoznao mog djeda, ali majka mi je pričala kako se ta generacija vaspitavala i to su prenosili na svoju djecu i unuke. Zahvaljujem predsjedniku Raičeviću na gostoprimstvu i na ovom divnom koncertu kao početku kulturne ljetnje sezone u Baru“, kazao je Gošarevski.

Sjajne utiske nakon programa imala je i Branka Nikezić, kćerka narodnog heroja Petra Vojvodića.

„Moji utisci su sjajni kao i svaki put kad ovim povodom dođem na scenu u Starom gradu. ‘Crvene košulje’ su nešto što svakome podigne adrenalin. I, zaista, iz sveg srca, svaki put odgledamo program. Mislim da je, posebno u ovom društvenom trenutku, bilo zaista važno i potrebno čuti sve ono što smo večeras čuli… i partizanske pjesme i govor u ime UBNOR-a“, kazala je Nikezić.

Poseban utisak na potpredsjednicu opštine Tanju Spičanović ostavio je govor generala Špira Nikovića.

„Moram priznati da u ovom vremenu, kada ponovo svjedočimo nekim ‘povampirenim duhovima prošlosti’ (za koje smo zaista mislili da su daleko iza nas- da je civilizacija uradila svoje i da smo usvojili neke savremene vrijednosti pa, prije svega, cijenimo i slobodu i ljudska prava, te ljudski život iznad svega) ovo budi snažne emocije i otpor. Tužna sam kad gledam starije generacije i čujem govor generala Špira Nikovića koji je reprezent starije generacije koja je veoma blisko osjetila i narodno- oslobodilačku borbu i sve njene tekovine. Nekako osjećam kao da smo živi svjedoci jednog vremena koje nam pred očima nepovratno nestaje. Ne znam da li mlade generacije imaju tu snagu i svijest o tome šta zapravo imamo i šta znači sloboda, i u kakvom društvu smo živjeli i treba da nastavimo da živimo“, kazala je Spičanović.

Publika na sceni u Starom gradu je gromkim aplauzima ispratila „Akademijino“ izvođenje kompozicija „Računajte na nas“, „Po šumama i gorama“, „Bella ciao“…

„To su kompozicije koje su inače dio našeg repertoara. Uvijek nam je zadovoljstvo da nastupamo na manifestacijama u našem gradu. Poznato je da što god treba, bilo koje vrste za grad Bar, mi smo tu. Ovo je večeras antifašistička priča, a napomenuću da je dobar dio nas iz takvih familija, pa je samim tim i nama veliko zadovoljstvo što smo nastupili“, kazao Božo Gagović frontmen benda „Akademia“.

Kuriozitet večeri bio je glumačko- voditeljski segment, koji je na specifičan način dao pečat ovogodišnjoj manifestaciji. Taj dio programa je povjeren Amiru Arabeloviću.

„Iznenađenje je bilo za neke, a za neke nije, to što sam se pojavio kao glumac večeras. Jer, inače sam u svojoj karijeri radio i te poslove. To je jedna od mojih prvih ljubavi. Glumio sam u nekim spotovima, serijama… Kad god imam priliku, kad me se prijatelji koji znaju za tu moju ljubav prema glumi, sjete i pozovu, znaju da ću dati makar sve od sebe, a kako će to izgledati na sceni, reći će gledaoci. Ja se nadam da sam uspio da prenesem atmosferu i emociju iz tih riječi koje su duboko vezane za narodno- oslobodilačku borbu i Crvene košulje- tragično stradanje deset mladića i djevojaka iz Bara. Moj zadatak je bio da ponovo probudim tu emociju. Moram priznati da mi je zadatak bio i relativno lak, jer ovdje u publici su mahom bili ljudi koji su upoznati sa pričom i za koje sam bio siguran da će emotivno reagovati. Ispostavilo se na kraju da su svi bili emotivno egzaltirani. Bilo im je drago što smo scenario ovogodišnje manifestacije osmislili na način da se ja kao voditelj pojavim u nekoj maloj glumačkoj roli, da budem nalik Fidelu Kastru. Nadam se da sam to iznio na pravi način“, kazao je Arabelović za Radio Bar i Bar info.

The post Ovacije publike na 40. jubilarnoj manifestaciji U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.