Riječ je o jednoj od aktivnosti iz Lokalnog akcionog plana na postizanju rodne ravnopravnosti u Opštini Bar 2022-2025, koju sprovode NU Sklonište Lea i Opština Bar.

Moderatorka je bila Emilija Jukić iz NU Lea Bar, koje vodi jedno od dva skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u našem gradu.

„Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja nad ženama i nasilja u porodici predstavlja okvir koji definiše kako različite institucije treba da reaguju u slučajevima nasilja. Ovaj dokument propisuje postupanje svih relevantnih službi, uključujući policiju, Tužilaštvo, socijalni rad, socijalnu zaštitu, zdravstvene ustanove i pravnu pomoć, kako bi se obezbijedila efikasna zaštita i podrška žrtvama. Takođe, on definiše i koordinaciju između institucija kako bi se spriječila ponovna viktimizacija i osigurala kontinuirana pomoć“, kazala je Jukić, dodajući da će panelistkinje iz različitih uglova diskutovati o tome kako institucije primjenjuju protokol u praksi, gdje se javljaju problemi i u čemu postoje praznine.

Biljana Zeković, direktorica SOS Telefon za žene i djece žrtve nasilja Podgorica, kazala je da će se, s obzirom da su prisutne predstavnice pravosuđa, policije i Centra za socijalni rad, fokusirati na ostale institucije. Ona je podsjetila da je protokol o kojem je riječ doživio izmjenu 2019. godine.

„Tom izmjenom obuhvaćene su i druge institucije, na kojima prvobitno nije bio fokus. Osim zdravstvenih službi, vaspitno-obrazovnih institucija, Tužilaštva i institucija čije su predstavnice ovdje, ovim protokolom obuhvaćen je operativni tim koji je prošle godine, sa operativnog djelovanja na nivou Ministarstva unutrašnjih poslova, dobio novu dimenziju i sada je Vladino tijelo. Uključeni su mediji, kancelarija ombudsmana i nevladine organizacije“ objasnila je Zeković.

Ona je istakla da su instrukcije jasne kada se tiče obrazovnih ustanova, ali smatra nije baš najsrećnije rješenje to da su direktori obavezni da prijave policiji sumnju na slučajeve nasilja. „Kad zaposleni prepozna nasilje i obavijesti direktora, desi se da on ne obavijesti policiju, već sam pokuša da riješi problem razgovarajući sa vinovnicima i njihovim porodicama, te je sve svedeno na nivo svijesti rukovodilaca“. A procedura je, ističe ona, jasna – o sumnji na nasilje obavještavaju se Centar za socijalni rad i policija.

Najslabija karika su, smatra ona, zdravstvene ustanove zbog „visokog nivoa nerazumijevanja, nesenzibilnosti, nerazumijevanja i nepoznavanja protokola“. Osim što se sumnja na nasilje ne prijavljuje policiji, ne ispunjava se formular za opis povreda, koji je nekad ključan za sudski postupak.

Kada su mediji u pitanju, smatra ona da su potrebne instrukcije, kako izvještavanje ne bi bilo na štetu žrtava.

Što se tiče NVO sektora, on nudi „specijalizovane usluge, često ozbiljnije nego u samim institucijama“, smatra Zeković.

Dragana Vlahović, policijska inspektorka iz Odjeljenja bezbijednosti Bar objasnila je da “Protokol obuhvata Krivični zakonik Crne Gore, član 220, krivično djelo nasilje u porodici i porodičnoj zajednici, kao i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, odnosno Zakon o prekršajima.“

Navela je i da je izmjenama i dopunama, što se tiče Krivičnog zakonika Crne Gore, u porodicu ubrajaju supružnici, bivši supružnici, emotivni partneri ili bivši emotivni partneri. Vlahović je potom detaljno objasnila sve korake koje policija preduzima kada se prijavi nasilje, ocijenivši izuzetnom saradnju sa centrima za socijalni rad i pravosudnim organima, kao i sa dvije sigurne ženske kuće koje postoje u Baru.

Predstavnica Centra za socijalni rad, Andrijana Raković objasnila je što su obaveze institucije iz koje dolazi.

„Svaki stručni radnik u Centru za socijalni rad je u obavezi da istog momenta obavijesti policiju o svakoj sumnji na nasilje. Bilo kakva informacija, potpuna ili nepotpuna, koja ukazuje da postoji neko nasilje, obavezni smo da obavijestimo policiju, bez obzira da li smo informaciju dobili od žrtve, porodice, ili putem anonimne prijave.“ Ona ističe da se zajedničkom saradnjom dolazi do pružanja adekvatne pomoći i zaštite žrtve nasilja.

„Uloga Centra za socijalni rad je zaista značajna i mi pružamo potpuno koordiniranu zaštitu žrtve nasilja u smislu ne samo pružanja psihološke pomoći i podrške kroz savjetodavne razgovore u Centru ili u porodici, već i koordinaciju sa drugim institucijama: policije, tužilaštva, obrazovnih ili zdravstvenih institucija“ kazala je ona.

Tamara Spasojević, predsjednica Osnovnog suda u Baru smatra da je sudstvo sublimacija svega što se desi, počev od prijave nasilja u porodici, preko uključivanja Centra, sigurnih ženskih kuća. Dodala je da je znatno pooštrena kaznena politika i smatra da je od velikog značaja za žrtve da znaju da imaju kome da se obrate i da računaju na pomoć i na zaštitu.

„Što se tiče suda, mi smo krajnja instanca, na žalost, kada dođe do krivičnog djela, procesuiranja počinioca krivičnog djela, do saslušanja oštećene, bilo da je to žena, dijete, emotivna partnerka…“ Objasnila je da sve institucije koje su uključene primjenjuju protokol, o čemu se u postupku sud upoznaje u spisima. Navela je i primjer svakodnevne saradnje sa institucijama – „Prije neki dan sam sudila predmet u kome je upravo Centar za socijalni rad prijavio nasilje u porodici. Žena sa djetetom svakodnevno preživljava nasilje, što fizičko, što psihičko. To je njena svakodnevica. Ona nije našla za shodno to da prijavi, iako ranije jeste, sudila sam u tom drugom predmetu gdje je ona bila žrtva. Ali to konkretno nasilje nije prijavila. Pošto se Centar bavi njima kao porodicom, kada su dječak i ona ispričali šta su doživjeli u jednom vremenskom periodu, Centar je odmah to prijavio Upravi policije, on je procesuiran i osuđen je na dvije i po godine zatvora.“

Pooštrena kaznena politika ipak nema efekte koje je očekivala, jer se broj slučajeva nasilja ne smanjuje.  

The post Efikasnijom saradnjom do boljih rezultata u borbi protiv nasilja first appeared on BARinfo.

RB/BI: Susret u studiju Radio Bara otvorićemo pitanjem sa kojim problemima se najčešće srijeću roditelji današnjice?

Raković: Kao što je poznato, roditeljistvo predstavlja uvijek veliki izazov, prvenstveno iz razloga što svaki razvojni period u djetinjstvu predstavlja misiju za sebe. Svaki period nosi specifične potrebe i roditelj mora na njih da odgovori. Porodica u kojoj raste predškolsko dijete, ima za to doba uobičajne poteškoće i roditelji su u obavezi da pronađu način kako da se one što bezbolnije premoste. U periodu adolescencije problemi su značajno drugačije prirode, posebno iz razloga što se tada uticaj porodice smanjuje, a do izražaja dolazi uticaj društva, odnosno socijalne sredine.

RB/BI: Koliko i na koji način stručni tim Centra za socijalni rad može da pomogne i roditeljima i djeci?

Raković: Centar za socijalni rad prvenstveno radi savjetodavno, pružamo psihosocijalnu podršku i pomoć – kako djetetu, tako i kompletnoj porodici. Svako dijete je individua za sebe, tako da nemamo određene recepte, niti metode primjenljive za sve, već svako dijete iziskuje poseban rad.

RB/BI: Kada Vam se, Andrijana, roditelji obrate za pomoć, i koja je procedura ugovaranja susreta, kakav je tok samog procesa?

Raković: Svaki roditelj može da se obrati Centru za socijalni rad, bilo zbog neke informacije, ili pružanja konkretne stručne pomoći kada je u pitanju roditeljstvo. Istekla bih saradnju Centra za socijalni rad sa svim ostalim relevantnim institucijama koje, svakako, mogu da pomognu u radu, kako nama, tako i roditeljima – Centar za mentalno zdravlje, Savjetovalište pri Domu zdravlja, škole, kao i Centar za djecu sa posebnim potrebama.

RB/BI: Da li su roditelji iskreni, kakva su vaša iskustva? Jesu li spremni da priznaju greške i propuste?

Raković: Podrazumijeva se da je roditelj koji se obrati Centru za socijalni rad uvidio propuste i greške, odnosno svoju nemoć u  odgajanju djeteta, iz čega i proizilazi spremnost da od nas zatraži pomoć. Naravno, mi nemamo bilo kakvih predrasuda i negativnih mišljenja o roditelju koji se obrati Centru. Uvijek smo otvoreni da pomognemo i razjasnimo dileme i rizike koje nose određeni periodi odrastanja i formiranja zrele ličnosti.

RB/BI: Ipak, stiče se utisak da roditelji sve više počinju da sumnjaju u sebe i ispravnost odluka i poteza koje tokom tog doživotnog „posla“ donose? Obje smo roditelji, pa vjerujem da ćete se složiti kada kažem da pripadamo generaciji koja je posvećenija i informisanija nego one ranije. Međutim, nismo li, ipak, često skloni nekoj pretjeranoj kritici i samokritici?

Raković: Prvenstveno ćemo se složiti da se vrijeme u kom smo mi odrastale, umnogome razlikuje od ovog u kom odrastaju naša djeca. Danas su informacije mnogo dostupnije, i oni sasvim lako mogu doći kako do korisnih, tako i do nepotrebnih, pa i štetnih podataka. Isto važi i za roditelje čija je uloga zaista zahtjevna i veoma odgovorna. Upravo zbog toga roditelj često kritikuje, ne bi li tu odgovornost opravdao i prikazao sebe kao dobrog roditelja. Na drugoj strani, na društvenim mrežama se suočavamo sa brojnim preporukama u vezi sa roditeljstvom i odgojem djece, koje ne moraju uvijek biti relevantne.

RB/BI: Da li su djeca današnjice prezaštićena?

Raković: Ne bih rekla da su prezaštićena, jer je njihovo pravo da žive u srećnom porodičnom i bezbjednom okruženju. Naša obaveza jeste da ih zaštitimo, ali, naravno da ne pretjeramo u tim „odbranama“ kada su one neosnovane i nerealne. Djeca često imaju druga očekivanja od nas.

RB/BI: Ranije su šamar ili kada u prolazu počupate za kosu dijete, bile vaspitne metode koje su se nekako podrazumijevale. Danas se nametanje discipline i granica smatra frustrirajućim. Šta sve spada u zlostavljanje djeteta? Šta možemo da podvedemo pod „zlostavljanje djeteta“?

Raković: Pod zlostavljanjem djeteta podrazumijeva se svaki oblik nasilja, bilo to psihički, fizički ili bilo koji drugi oblik. I šamar, čupanje za kosu je, svakako, fizičko zlostavljanje djeteta. Naravno da nije u interesu djeteta da živi u takvom okruženju. Ali, s druge strane, ono što je manje vidljivo, a što bih akcentovala, jeste psihičko nasilje koje je i te kako prisutno u porodicama i opasno u smislu da ostavlja dugotrajne posljedice na razvoj djeteta. Vrlo je štetno nazivati dijete pogrdnim imenima, upoređivati ga sa nekim drugim ljudima, predmetima ili bićima.

RB/BI: Stiče se utisak da je dijete, a ne porodica, na prvom mjestu? Koliko je to dobro za zajednicu ali i za dijete?

Raković: Porodicu i dijete ne možemo odvojeno posmatrati, jer upravo je dijete dio porodice. Porodica mora biti sigurno i bezbjedno utočište za dijete i sigurna luka, gdje ono uvijek može pričati o bilo kakvom problemu, neprijatnosti, ali i podijeliti radost, uspjeh i sreću. Ako porodica ne može da pruži djetetu zaštitu, sigurnost i bezbjednost, znači da je disfunkcionalna. Možda u tom kontekstu možemo posmatrati da je dijete prioritet u odnosu na porodicu. Ipak, porodica je jedinstvo roditelja i djece.

RB/BI: Šta je najvažnije u izgradnji kvalitetnog, čvrstog, zdravog odnosa izmedju roditelja i djece?

Raković: To su prvenstveno dobri interpersonalni odnosi unutar porodice, utemeljeni na poštovanju, razumijevanju, emocionalnoj toplini, zdravim relacijama koje se grade pohvalama, a ne pretjeranom kritikom. Nije preporučljivo ni previše hvaliti, ali su i česte kritike nešto što izuzetno negativno utiče na rast i razvoj djece.

RB/BI: Jesu li roditelji, kada im ukažete na problem dosljedni u obećanju da će se ubuduće drugacije ponašati prema svojoj djeci? Kakva su vaša iskustva?

Raković: Funkcionalni roditelj se potrudi da sve greške i propuste u vaspitanju pokuša da ispravi. Samim obraćanjem Centru za socijalni rad, mi prepoznamo da je spreman da radi na sebi, jer roditeljstvo je nešto na čemu radimo, nije to vještina sa kojom se rađamo, roditeljstvo je uloga koju kroz život gradimo iskustvom. Sve greške koje tokom roditeljstva ispoljavamo, baziraju se upravo na neadekvatnom vaspitnom stilu koji primjenjujemo. Vaspitni stil koji je karakterisao naše roditelje, danas ne možemo da prihvatimo kao apsolutno ispravan za vaspitanje našeg djeteta.

RB/BI: Da li se djeca žale da roditelji ne ispunjavaju obećanja? Ne mislim, pritom, samo na to da su vama obećali da će usvojiti neke sugestije i preporuke, nego inače – svakodnevna obećanja koja daju svojoj djeci?

Raković: Ono što mi savjetujemo roditeljima jeste da ne obećavaju djeci ono što znaju da ne mogu ispuniti. Neispunjeno obećanje djetetu šalje negativnu poruku da je sasvim u redu nekoga slagati. S druge strane, dijete se osjeća izdano, poniženo, nedovoljno vrijedno. Naravno da su postojale žalbe da roditelji nisu ispunili obećanja, ali svakako da su to stvari koje kroz rad i razgovor mogu da se koriguju i isprave.

RB/BI: Jeste li dolazili u situaciju da shvatate da djeca preuveličavaju, i biću gruba, lažu, kada govore o problemima u porodici?

Raković: Ne možemo poći od pretpostavke da dijete ne govori istinu. Djetetu pristupamo uvijek sa potpunim povjerenjem i pažnjom. Prvenstveno zato što određeno ponašanje roditelja koje dijete problematizuje, kada se spari sa osjećanjem djeteta u tom trenutku, ili njegovim položajem u porodici, može sa strane da nam djeluje da je problem preuveličan, ali, to je lični doživljaj djeteta. Znači, treba trenutno stanje djeteta koje on verbalizuje, sagledati iz dublje perspektive, pa vidjeti zašto je tu situaciju dijete na taj način doživjelo i saopštilo.

RB/BI: Andrijana, zbog čega djeca nemaju samopouzdanja, i kako se ponašaju roditelji čija djeca izrastu u nesigurne ljude?

Raković: Istraživanja su pokazala da upravo pretjerana kritika od strane roditelja dovodi do toga da su djeca manje samopouzdana. Ako je ponašanje djeteta isključivo kritikovano, ako obraćamo pažnju samo na ono loše što uradi, a izostaje pohvala ili nagrada za dobro ponašanje, to je faktor koji bitno utiče da sjutra dijete bude osoba sa manjkom samopouzdanja.

RB/BI: Kako i kada kritikovati dijete? Čini mi se nekako da kontraefekat izaziva i ako roditelji dijete kritikuju u javnosti i pred publikom? To im vjerovatno izgleda kao da su ga na neki način izdali?

Raković: Tačno. Upravo se tako dijete osjeća kada ga pred publikom kritikujemo, pred nekim njima bliskim osobama, društvom, vršnjacima, komšilukom… Kritike treba da budu u zatvorenom prostoru, u porodici, da roditelj sjedne pored djeteta i uputi mu zamjerke na loše ponašanje. Naravno da je jako bitno da se ne kritikuje njegova ličnost, nego ponašanje.

RB/BI: Znači ne „nisi dobar“, nego „ovo ili ono si uradio pogrešno“? A da li u pohvalama treba biti umjeren?

Raković: Pa naravno, nisu ni pohvale uvijek poželjne, ali svakako je bolje i pretjerati u pohvalama, nego pretjerati u kritikama.

RB/BI: Jedna od vjerovatno najbitnijih pitanja na ovu temu je kako graditi povjerenje i bliskost sa djecom? Da li roditelji treba da budu drugovi sa djecom ili ipak treba da se postavi granica da se zna ko je roditelj, a ko dijete?

Raković: Povjerenje i bliskost se grade od ranog djetinjstva, od predškolskog uzrasta, kada porodica ima dominantan uticaj na samo dijete. E, sad, ako izostane bliskost i povjerenje u tom periodu, ne možemo očekivati da se oni pojave u adolescenciji, jer je to, ponovo podvlačim, period kada se smanjuje uticaj porodice, a povećava se uticaj socijalne sredine, odnosno društva. Adolescencija je doba kada mladi nisu još odrasli, ali nisu više ni djeca. Tada sazrijevaju kako socijalno, tako intelektualno, ali i emocionalno. S tim u vezi, ako  bliskost i povjerenje izostanu, ako se nisu izgradili u predškolskom uzrastu, ne možemo ih očekivati ni u periodu adolescencije.

RB/BI: Kako motivisati dijete u smislu izgradnje stabilnog karaktera? To je nešto što će nositi cijelog života.

Raković: Dijete se rađa kao „tabula rasa“, odnosno prazan papir, roditelji su ti koji oblikuju njegovo ponašanje postupcima, odnosom sa djetetom. Onako kako se roditelj ponaša, to postaje model koji će i dijete da usvoji. Ako imamo roditelje koji ne ispunjavaju obećanja, ne govore istinu, možemo da očekujemo da će se tako i dijete ponašati, biće sklono manipulaciji, laganju, koristiće društveno neprihvaljive metode ponašanja.

RB/BI: Da li djeca rade većinu društveno prihvatljivih stvari iz, recimo, straha ili je, ipak, poštovanje i lijepo vaspitanje ono što ih navodi da budu „dobra djeca“?

Raković: Prvenstveno to zavisi od vaspitnog stila roditelja. Postoje četiri vaspitna stila, ali ja ću sada pomenuti samo dva. Autoritativni stil karakteriše strah, odnosno naredba, odnos u kome preovladavaju konstantni zahtjevi i očekivanja upućena djeci. Tada dijete, iz golog straha kako će roditelj da reaguje, ispunjava sve naloge, prihvata nametnute obrasce ponašanja. S druge strane, postoji demokratski vaspitni stil, koji podrazumijeva slobodu djeteta da u odnosu sa roditeljem iskaže svoj stav i zapažanja. To je podržavajući vaspitni stil, i on se smatra čak i najpovoljnijim, jer se svi konflikti i dileme rješavaju kroz razgovor. Koristeći te vaspitne metode, djetetu je dozvoljeno i da pogriješi. A, kad pogriješi, tu ste vi da mu pomognete da grešku ispravi i sugerišete kako da dođe do dobrog rješenja.

RB/BI: Kada Vi, Andrijana, kao psihološkinja za dijete kažete „e, ovo je srećno dijete“?

Raković: Srećno dijete je ono koje raste u sigurnom, bezbjednom porodičnom okruženju. Porodica koja je funkcionalna, u kojoj izostaju svi oni autoritativni stilovi vaspitanja, gdje nema toga, da kažemo, vertikalnog položaja u porodici, gdje su roditelji međusobno ravnopravni, a i djeca sa roditeljima, naravno. Kad kažem ravnopravni, ne mislim na odnos dva druga, već upravo da postoji roditelj/dijete odnos, ali da se on gradi kroz poštovanje, obostrano razumijevanje i obostranu emocionalnu toplinu.

RB/RB: U kojoj mjeri roditelji mogu očekivati podršku od šire porodice, ali i od učitelja i nastavnika kasnije, jer u školi ponekada provode više vremena u kojem je prisutna ta verbalna interakcija, nego kod kuće?

Raković: U periodu odrastanja najviše vremena, poslije onog s porodicom, provode u školi. Ne smije se zanemarivati da je škola ustanova koja, pored obrazovne ima i takođe, vrlo značajnu, vaspitnu ulogu, što svakako predstavlja potporu roditeljima u vaspitanju. Sve propuste, kojih roditelj, možda, u datom trenutku nije svjestan, škola može kroz rad sa djetetom da uoči, da kroz saradnju s roditeljima ukaže na njih. Naravno, tu je i Centar za socijalni rad, imamo dobru saradnju sa obrazovnim ustanovama, pa smo u svakom momentu spremni da „uskočimo“ i pomognemo i porodici i školi.

RB/BI: Kako da roditelji utiču na odabir prijatelja svoje djece i u kojoj mjeri je poželjno kontrolisati njihove telefone, tablete, znati u svakom trenutku gdje se i sa kim nalaze? Posebno kada su u pitanju, opet se vraćam, adolescenti.

Raković: A, ja ću se opet vratiti na period djetinjstva. To je period povjerenja, toplog odnosa koji se gradi upravo tada, a kada te temelje dobro i čvrsto postavite, manje ćete imati problema u adolescenciji. Naravno da su nam svima puna usta o pravima djeteta, koja podrazumijevaju pravo na privatnost, ne smijemo zadirati u lične stvari i odnose, kontrolisati telefon, čitati dnevnik… Naravno, ako imate dobar odnos sa djetetom, nećete imati taj problem. Moguće je da dijete nešto sakrije, ali se sve, uglavnom, brzo otkrije. Roditelj tada treba djetetu da pomogne da uvidi da mu on nije neprijatelj, da ga podrži u kanalisanju ispravnog životnog puta, da odraste u zdravu, srećnu i karakternu osobu.

The post Raković: Za dijete, porodica mora biti bezbjedno utočište i sigurna luka first appeared on BARinfo.

Radionicu je realizovala Opština Bar i Sekretarijat za kulturu sport i mlade u saradnji sa Srednjom ekonomsko-ugostiteljskom školom, Srednjom stručnom školom, Centrom za socijalni rad, Centrom bezbjednosti i nevladinom organizacijom „Bubulj“.

Skup je započet prikazivanjem filma „Preobražaj“ koji se bavi temom vršnjačkog nasilja i autorski je rad „NVO Bubulj“, u saradnji sa Srednjom ekonomsko-ugostiteljskom školom.

Sekretarka Sekretarijata za kulturu, sport i mlade, mr Irina Dabović kazala je da je vršnjačko nasilje prisutno i da su za to odgovorni svi – i roditelji i škola i institucije sistema.

„Samo zajedno, sarađujući i koordinirajući aktivnosti, možemo se suočiti sa ovim problemom. Opština Bar je problem prepoznala i u Lokalnom akcionom planu za mlade, kojim su predviđene edukativne radionice sa mladima i sa roditeljima na temu vršnjačkog i online nasilja. Takođe, želim da podsjetim da je Sekretarijat za kulturu, sport i mlade, sredinom oktobra prošle godine, zajedno sa našim partnerskim organizacijama u realizaciji aktivnosti iz LAP-a za mlade, na gradskom trgu organizovao kampanju ’Stop svim oblicima nasilja’ jer je vršnjačko nasilje, nažalost, samo jedan od oblika, možda među vidljivijima, jer se najčešće odvija pred svjedocima. Nažalost, i djeca i mladi, ali i stare i nemoćne osobe, znatno više su izloženi oblicima porodičnog nasilja koje je prikriveno, a u fokus javnosti dospijeva kada postane tema crnih hronika“, istakla je Dabović.

Policijski inspektor I klase za maloljetničku delinkvenciju i nasilje u porodici u Centru bezbjednosti Bar, Alma Hot naglasila je da su policijski službenici „navikli“ da se sa problematikom vršnjačkog nasilja susreću u kasnijim godinama adolescencije.

„Radili smo sa i djecom od 14 godina, što nas negdje demorališe kao osobe i ljude, ne samo kao službenike. Iako s susrećemo sa raznim problemima, uvijek nam rad sa djecom bude težak. Naiđemo na veliko nerazumijevanje od strane roditelja i škola, ali valjda je postala praksa pojedinaca da prebacuju svoje odgovornosti na institucije. Institucije su tu da bi rješavali probleme, ali ne i da bi prevaspitavaju djecu. Mislim da sam ja i Centar bezbjednosti Bar posljednja stanica gdje treba da dođe dijete od 14 godina, tj. da ne bi trebalo uopšte da dođe“, kazala je Hot.

Direktorica Centra za socijalni rad, Biljana Pajović istakla je da je vršnjačko nasilje u protekle dvije godine u velikom porastu. Osim toga, tu je i nasilje putem interneta, a Pajović smatra da je to problem koji se tek otvara.

„Uloga Centra je vrlo specifična, mi imamo i protektivnu i proaktivnu ulogu. Radimo sa djecom koja su žrtve nasilja, kao i sa počiniocima. To je kontinuirani rad, gdje pružamo podršku žrtvi i radimo sa počiniocem nasilja, a imamo razliku kad dođe do agresivnog ponašanja. To može biti situacino ponašanje, ali kada se neko ponašanje ponavlja mnogo češće, onda zaista prelazi u nasilje i zahtijeva sistemsko rješenje i dugotrajniji rad sa djecom i porodicom. To može biti model iz porodice koji se prenosi, ali nije nužno, prosto može biti i model iz sredine, kao i uticaj nekih kompromitujućih ličnosti koje su uzor djetetu. Zato se u tom adolescentskom periodu treba najviše posvetiti djeci- kako roditelji, tako i mi kao institucija koji smo dužni da se bavimo zaštitom same djece“, objasnila je Pajović.

Socijalni radnik i psiholog, Andrijana Raković navela je da je uloga Centra za socijalni rad dvojaka.

„Kada je u pitanju podrška žrtvi vršnjačkog nasilja, glavna i osnovna uloga jeste pružanje psihosocijalne podrške samoj žrtvi, ali takođe i savjetodavni rad ne samo sa njom, već i sa porodicom. Radnik Centra za socijalni rad je tu da svoj dio vremena posveti žrtvi nasilja i prepozna određene potrebe, ali svakako je porodica ta koja je nama uporište, jer ako vodimo razgovor sa određenim djetetom, a od njegove familije nemamo podršku, dolazimo do problema i naš rad ‘pada u vodu’“, istakla je Raković.

Osim pružanja psihosocijalne pomoći, uloga Centra je i da se poveže sa drugim nadležnim institucijama – Centar bezbjednosti, Centar za mentalno zdravlje, škola…

„Kada je u pitanju rad sa nasilnom djecom, to su djeca koja imaju određene probleme u ponašanju i mi smo tu da im pomognemo koliko je u našoj mogućnosti, da sa školom i porodicom, svi zajedno djelujemo. Osnovni, glavni cilj jeste resocijalizacija, odnosno pomoć i podrška samoj osobi, kako bi svoje društveno nepoželjno ponašanje pretvorilia u društveno poželjno. Nekad je put težak, ali mogu reći da imamo manje povratnika, što je uspjeh cijelog društva, ne samo Centra za socijalni rad“, zaključila je Raković.

Pedagog u Srednjoj stručnoj školi, Milanka Okuka kazala je da je nasilje u školi problem koji je prisutan i u razvijenim obrazovnim sistemima, te da zaokuplja pažnju cjelokupne javnosti i da se jedino prevencijom možemo boriti i spriječiti nasilno ponašanje.

„Ne možemo očekivati od mladih da idu u školu naše mladosti, oni idu u školu današnjice, koja ima brojne prednosti, ali i niz mana. Ta mana, koja je direktno povezana sa ovom temom, jeste da savremena škola u prvi plan stavlja standard obrazovanja, međutim, njena vaspitna funkcija je skroz zanemarena, oslabljena, potisnuta… Škola naše mladosti imala je zaista naglašenu vaspitnu funkciju i nijesmo se suočavali sa ovakvim problemima. Tu je i kriza porodice- nekada je jedno do dvoje djece zahtijevalo posebnu pažnju, jer su bili iz porodice razvedenih roditelja, a danas već imamo po 50% i više djece koja potiču iz razvedenih brakova, pa se sve to odražava na njihovo odrastanje i formiranje ličnosti i vrijednosnog sistema. Tu je takođe značajna uloga medija, kao i vršnjačkih grupa“, objasnila je Okuka.

Ona je podvukla da djeca koja su sklona nasilju imaju, prije svega, pozitivan stav prema nasilju, nemaju grižu savjesti i apsolutno ih ne tangira to što su uradili svom vršnjaku.

„To su djeca koja potiču iz porodica gdje je stil vaspitanja popustiljiv, gdje nema nikakvih granica. To su djeca iz porodica gdje roditelji dovoljno ne nadziru dijete, iz porodica gdje roditelji tolerišu agresivno ponašanje i na neki način, jedino fizički rješavaju probleme i naravno da djeca onda to reflektuju kasnije u svojim međusobnim odnosima sa vršnjacima. Pored porodičnog okruženja koje je veoma važno, ističu se i neke osobine- to su djeca snažnijeg temperamenta, impulsivna, agresivna, koja imaju nizak prag tolerancije… Osobine djeteta zaista su važne i mogu da budu predispozicija za nasilno ponašanje, ali presudnu ulogu ima porodica. Dok god društvo bude tolerantno prema nasilju, dok država ne bude bila strožija u kažnjavanju nasilja na svim nivoima, djeca će dobijati određenu poruku, a to je ne da nasilje nije dozvoljeno već da, ako budeš nasilan, neće ti se desiti ništa loše. Djeca su naša slika- uče od roditelja u kući, nastavnika u školi, novinara na televiziji, od nas kao vozača u saobraćaju… Dakle, jednostavno po tome kako se oni ponašaju možemo da izvedemo zaključak kakvo nam je društvo“, navela je Okuka.

Profesorica u Srednjoj stručnoj školi, Branka Ćalasan istakla je da je jako važno preventivno i pravovremeno reagovati „počev od svih nas u školi do roditelja“.

„Proces odrastanja danas je mnogo složeniji i pod raznim je uticajima, gdje je poremećen sistem vrijednosti. Tu ulogu vaspitanja prvo treba da imaju roditelji, a onda, naravno i mi nastavnici. Sve to utiče na formiranje njihove ličnosti i identiteta. Veoma je bitno povjerenje u porodici između roditelja i djece. Ta kontrola ne smije da bude ni preblaga, ali ni prestroga. Prosto treba balansirati i osjetiti svoje dijete, prepoznati ga u mnogim situacijama, da ono ima tu slobodu da se požali i ocu i majci“, objasnila je.

Ćalasan je istakla da je kod djece problem strah da se povjere, jer vjerovatno smatraju da ih neće razumjeti, prihvatiti i da im neće povjerovati da su možda i oni krivi u svemu tome.

„Moramo se svi zajedno pozabaviti i više kontrolisati svoju djecu zajednički. Porodica zaista treba da bude luka iz koje će djeca koračati sigurnim putem, a mi nastavnici da obavljamo taj plemeniti poziv i da razvijamo kod djece sve te pozitivne osobine kao što su tolerancija, empatija, solidarnost, samopoštovanje“, poručila je Ćalasan.

Profesor Neđeljko Đurović iz Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole podsjetio je da je obrazovni sistem u svim anketama uvijek bio kotiran kao onaj koji uživa najveću podršku.

„Kao profesor u srednjoj školi najviše poteškoća imam sa učenicima prvog razreda, ne mogu vam opisati napor tokom prva tri mjeseca dok mi djecu ‘gurnemo’ u socijalni kolosjek da se prigodno ponašaju. Sa njima imamo veliki problem. Nije ovo neka poruka kolegama iz osnovnih škola, ali hajde da se zajedno uključimo i konstatujemo problem, jer u većini slučajeva naše vaspitno-pedagoške službe nemaju jasnu evidenciju da li neka djeca koja dođu u našu školu, imaju ranije oblike nedozvoljenog ponašanja. Potrebno je da Centar za socijalni rad ima sve podatke o učenicima, pa kad nam dođu prvaci, da mi znamo ‘sa kim imamo posla’. To je veoma operativno, ali nije nemoguće“, predložio je.

Đurović je podsjetio da je u posljednjih godinu i po, slučaj od prije dva dana druga masovna tuča gdje je korišteno hladno oružje.

Iako je porodica stub, Đurović je istakao da djeca u školi, sa nastavnicima, provode više vremena nego sa ukućanima.

„Kad je u pitanju institucionalni pristup, sve počinje od odjeljenskih starješina, donekle i predmetnih nastavnika koji uredno moraju da evidentiraju u odjeljenskim knjigama ponašanje učenika tokom nastave, obave razgovor sa vaspitno-pedagoškim službama, koje moraju da vode evidenciju i da kontaktiraju Centar za socijalni rad. Takođe, moramo da shvatimo da su škole, osobito one koje nemaju ograđeno dvorište, često usputna stanica socijalno opasnih osoba, koje dolaze sa raznim skrivenim motivima“, pojasnio je i dodao da je potrebno da se u škole ponovo vrati policajac.

„Zasigurno mogu reći da vršnjačko nasilje može da se prati, da je to jedan vid socio-patologije koji ima svoje trasiranje i naravno, u većini slučajeva, veoma dobro detektuje sve ostale anomalije u društvu. Uvijek kad imate vršnjačkog nasilnika onda imate i nasilnika u porodici, dio grada u kome se dešavaju učestale kriminalne aktivnosti“, objasnio je.

Đurović je, na kraju, pozdravio inicijativu lokalne samouprave.

„Iako Opština nema zakonsko ovlašćenje, ipak medijacije institucija koje vi napravite mogu da pomognu vaspitno-pedagoškim službama i timovima škola da detektuju i nasilnike i žrtve nasilja i, naravno, svim ostalim službama koje u saradnji sa nama, a i bez nas, i te kako mogu da preveniraju sve ove oblike“, zaključio je Đurović.

Na kraju radionice, učesnici su postavljali pitanja i razmjenjivali iskustva na ovu temu.

The post Opština Bar okupila škole, roditelje i stručnjake u zajedničkoj borbi protiv vršnjačkog nasilja first appeared on BARinfo.