RB/BI: Poštovani slušaoci emisije Bar pravo na riječ, moj današnji sagovornik je dr Marko Stojiljkov, specijalista otorinolaringologije u Opštoj bolnici Bar.  Gospodine Stojiljkov, dobro došli u program Radio Bara i u emisiju o osobama s invaliditetom.

Stojiljkov: Dobar dan, drago mi je što mogu biti gost u vašoj emisiji. Specijalista sam otorinolaringologije i već pet godina radim u barskoj bolnici, gdje se bavim problematikom uha, grla i nosa.  

RB/BI: Da predstavimo službu u kojoj radite. Koje su to usluge na koje mogu da računaju pacijenti koji posjete Opštu bolnicu bar? 

Stojiljkov: Ono što zaista svaki pacijent od nas može očekivati jeste kompletan pregled uha, grla i nosa i glasnih žica, što ne zapostavljamo, naročito kada su u pitanju pušači. Nakon osnovnog pregleda tu su i dopunjske dijagnostičke metode koje obavljamo, prije svega mislim na snimanje sluha, odnosno timpanometriju i audiometriju u gluvoj sobi. Pored ovih dijagnostičkih metoda radimo i operacije nosa, nosnjih pregrada, polipa, devijacija, operacije krajnika i pojedinih  tumora na licu, odnosno na vratu. 

RB/BI: Kako služba funkcioniše, ima li dovoljno kadra i opreme za dijagnostiku i operativne procedure? 

Stojiljkov: Što se tiče kadra znate i sami da postoji nedostatak, ne samo u našoj, nego i mnogim drugim službama.  U službi trenutno ordiniraju dva ljekara, dr Vera Lutovac i ja.  Kada je riječ o opremi, u odnosu na period kada sam započeo službu u barskoj Bolnici, napredak je zaista evidentan. Zahvaljujući donacijama i sluhu menadžmenta , uspjeli smo da pribavimo opremu prije svega za dijagnostiku oštećenja sluha, a onda i za operativne zahvate. 

RB/BI: Pošto je ovo emisija o osobama s invaliditetom, predlažem da stavimo fokus na uzroke oštećenja sluha i govora. Koji su najčešći uzroci? 

Stojiljkov: Da bi se pravilno razvio govor, sluh je neophodan. Uzroci oštećenja sluha mogu biti benigni, kao što je nakupljanje ušne masti u spojašnjim slušnom hodniku, zatim upale tog spojašnjeg slušnog kanala, upale srednjeg uha, pa i neke bolesti iz regije nosa, odnosno sinusa, kao što su polipi ili devijacije, koji znaju da uzrokuju nagluvost kod odrastih osoba ali i kod mlađih. Što se tiče tih težih oblika gluvoće, tu su urođene nagluvosti koje se mogu na samom rođenju otkriti.  Kada to kažem, zaboravio sam da pomenem da obavljamo screening sluha novorođenčadi, tako zvane otoakustičke emisije koje nam omogućavaju da se orijentišemo da li neko dijete ima poremeće sluha na rođenju ili nema, i zahtijeva li dijagnostiku ili liječenje, od čega zapravo i zavisi njegov razvoj govora. Ukoliko na vrijeme prepoznamo nagluvost kod djece, možemo omogućiti da nauče i da pričaju i da pjevaju, da vode normalan život. Što se tiče starih osoba glavni uzrok nagluvosti jeste ta tako zvana staračka nagluvost koja se javlja zbog slabljenja slušnog živca, te pacijente najčešće imamo. Nakon dijagnostike sluha određujemo da li je pacijent do te mjere ugrožen da mu treba amplifikacija odnosno slušno pomagalo. 

RB/BI: Kazali ste da obavljate streaming sluha, odnosno imate uređaj za otkrivanje ranog oštećenja sluha. Valjalo bi nešto reći o tome, jer je ova novina od izuzetnog značaja za sve roditelje.

Stojiljkov: Pošto sam i sam roditelj, vrlo sam svjestan koliko je ta metoda značajna. Barska bolnica je taj aparat dobila u sklopu programa koji su dobile i ostale opšte bolnice, kao ona u Bijelom Polju. Bolnica na Cetinju je taj aparat imala I nešto ranije. Svakom novorođenčetu se na početku njegovog života mjeri sluh. Taj aparat funkcioniše vrlo jednostavno, tako je dovoljno da se sam uređaj aplikuje na spoljašnji slušni hodnik i aparat kaže da li je zvuk prošao do slušnog živca, odnosno da li postoji povratna reakcija. Ukoliko ta povratna reakcija postoji, što je najčešće i slučaj, onda možemo govoriti o tome da to djete čuje dobro i da je sposobno da dalje razvija svoj govor. To je jedna vrlo sofisticirana metoda i veoma smo zadovoljni da tu aparaturu imamo, ona se koristi u porodilištu barske bolnice. 

RB/BI: Koristi se, kazali ste, u porodilištu. Kako mogu ostali naši mali pacijenti ga koristiti?

Stojiljkov: Ovo je rezervisano za novorođenčad, dok za nešto kasniji uzrast, kada roditelji imaju utisak da djeca slabije čuju, prelazimo na snimanje sluha koje se vrši pomoću timpanometra. Taj pregled može da otkloni sumnju da li postoji nagluvost kod djece, s obzirom da je najčešći uzrok nagluvosti te, da tako kažemo, kod malo odraslije djece nakupljanje sekreta u srednjem uhu, tako zvana sekretorna medija, koja je uzrokovana trećim krajnikom.  Tada se sekret nakupio u srednjem uhu, izbog toga djece imaju utisak kao da slabije čuju, traže da se ton na televizoru pojačava.  A takođe za djecu koja su malo starija, tu je i  audiometrija, za djecu koja mogu da sarađuju, da kažu kada čuju, kada ne čuju.  Postoji aparat kojim mjerimo sluh i kod odraslih osoba. Imamo  za svaki uzrast odgovarajuću metodu kojom to mjerimo.  Postoji jedna još sofisticiranija metoda koja se radi u bolnici na Cetinju, zove se BERA i mjeri evocirane potencijale mozga. To je rezervisano za onu djecu kod koje sumnjamo da je oštećenje sluha teže i da će možda trebati neka rješenja kao što su kohlearni implant. Riječ je o uređaju koji se ugrađuje u jednoj od najkompleksnijih operacija otorinolaringologije, ali koji omogućava djeci koja nisu čula da čuju, čime im se omogućuje već na startu da pravilno razvijaju sluh, a time i govor. 

RB/BI: Kažite nam da li često roditelji imaju dileme kada im dijete ne čuje.  To često bude i neki drugi uzrok i neka druga dijagnoza, poput autizma, na primjer. 

Stojiljkov: Surova je realnost da se mi danas susrećemo sa velikim brojem djece koja imaju, poremećaje pažnje, da ih na taj način šire obuhvatim, ne znamo još uvijek tačno šta je uzrok. Neki stručnjaci kažu da su uzrok vakcinacije, drugi da korišćenje mobilnih uređaja izaziva poremećaje pažnje. Svakako, nedovoljno pažnje od strane roditelja, boravak pred ekranima dovodi do poremećaja pažnje. Mi kao ljekari treba da ustanovimo da li je  dijete ugroženo zbog toga što mu je slab sluh, ili su u pitanju autizam, disleksija ili drugi oblici poremećaja pažnje. Priličan je broj djece koja se javljaju našoj ambulanti upravo sa tim tegobama i mi, pored psihologa, logopeda, dječijih neurologa, uključujemo se u priču i dajemo procjenu da li dijete čuje ili ne. 

RB/BI: Na šta roditelji treba da stave akcenat i da se usredsrede kako bi provjerili da li njihovo dijete ima problema sa čulom sluha?

Stojiljkov: U toj najranijoj fazi, nakon rođenja, mi radimo otoakustičku emisiju i na osnovu nje pravimo grubu procjenu da li dijete čuje ili ne, a kasnije, kroz rad sa djetetom, gleda se da li se ono osvrće, reaguje na glasove, zvuk, okreće glavu lijevo ili desno – to su neki osnovni refleksi na početku života djeteta, koji nam mogu reći kakav je sluh djeteta, da li je očuvan ili ne.  Vrlo je bitno da roditelji na vrijeme krenu svoji djeci da čitaju. To je vrlo važno i za pažnju djeteta, ali i za razvoj njegovog sluha, a kasnije i govora. Mislim da, kao što ste me pitali, roditelji trebaju da stave fokus na čitanje a kasnije, ukoliko primjete da dijete od tri godine ne reaguje ili pojačava televizor previše, mogu već da se jave, ova neka stečena oštećenja sluha zbog nakupljanja sekreta u srednjem uhu, onda treba da potraže i pomoć otorinolaringologa, gdje se mi uključujemo da razriješimo dilemu da li to djete čuje ili ne. Ali , prije svega, fokus na čitanje i što manje elektronskih uređaja koji rasipaju pažnju djeteta, prejake boje, prejaki zvukovi, previše intenzivni nadražaj znaju da djetetu rasiju pažnju, da izgubi fokus, pa onda dolazimo u problem sa ovim poremećajima pažnje o kojima smo govorili. 

RB/BI:  Korišćenje štapića za uši, koliko je to štetno? 

Stojiljkov:  Imali smo slučaje gdje su ljudi uspjeli sebi štapićem da nanesu ozbivne povrede. Na sreću, to nije naročito često ali dolazilo je i do oštećenja bubne opne, kada jedini lijek zna da bude operativno liječenje. Kada govorimo o samom čišćenju uha, uho ima mehanizam samoprečišćavanja. Postoje te centripetalne sile kojima sama slušna mast napušta ušni kanal, ukoliko ljudi koriste štapiće i remete taj proces, ušna mast zna da zaostane, da se napravi veliki čep, i onda je neophodno ispiranje, koji isto zna da bude otežano upravo zbog toga što se ta ušna mast dugo taložila. Samim štapićem se može očistiti neka periferna prljavština, ali onaj glavni čep se samo gura po dubini, tako da štapiće smatramo štetnim. Međutim, ljudi imaju naviku da ih često koriste, mi se trudimo maksimalno da ih odviknemo, dajemo im savjete da recimo, pošto smo mi regija sa dosta maslina, samo maslinovo ulje na sobnoj temperaturi, ne grijano, ne toplo, ne ni hladno, zna da olakša eliminaciju tog cerumena.  Ukoliko neko osjeti da mu je uho zapušeno, ne treba da pokušava ništa sam, ili kod drugih nekih ljudi koji nisu iz domena medicine, već treba da potraži pomoć otorinolaringologa. 

RB/BI: Koliko ronjenje može doprinjeti problemima sluha, pošto smo već, da kažem, na moru? 

Stojiljkov: Ronjenje i plivanje znaju nekada i da budu od pomoći kada su u pitanju bolesti uha, grla i nosa, pogotovo recimo kod ove djece koji imaju nakupljanje tog sekreta uhu zbog Eustahijeve trube, cijevi koja vezuje nos i uho. Kod djece je ona dosta kratka, široka i horizontalno postavljena pa neke bolesti iz nosa lako dopru do uha. 

Međutim, kod određenog broja djece, ta cijev se ne otvara baš tako lako i njima onda savjetujemo da rone, duvaju balone, da plivaju kako bi tu cijev na neki način učinili funkcionalnom. Sa druge strane, ljudi koji imaju oboljenja kao što su devijacije ili ponovljene upale uha ronjenje na velikim dubinama, zna da bude veoma štetno jer naš sistem za uho – grlo – nos, tu konkretno mislim na nos i Eustahijevu tubu, nije pravljen baš za velike ni nagle promjene pritiska,  pa ni let avionom, koji je takođe nagla promjena pritiska, a ni ronjenje na velikim dubinama bez, neke adekvatnije pripreme. 

Često imamo pacijente koji su zbog strasti prema podvodnom ribolovu i ronjenju napravili sebi nekada, nažalost i nepopravljivu štetu jer sve ono što se, da kažem, godinama radi izazove neka trajna oštećenja koja kasnije terapija ne može da riješi ni za nedjelju ni za mjesec. 

RB/BI: Slušanje glasne muzike takođe je veliki uzročnik oštećenja sluha. 

Stojiljkov: Upravo kao što smo rekli o sistemu izjednačavanje pritiska, nijedno ljudsko uho nije pravljeno da prima prejake tonove, naročito ne sa velike blizine. Tu su u prvom redu, da kažem, slušalice sa preglasnom muzikom.  Vidim da sve veći broj uređaja ima funkciju da opomene slušaoca kada sluša preglasnom muziku i da ga na neki način limitira, upozorava ga da svako dalje pojačavanje muzike može biti štetno za njegov sluh. Mi imamo jedan savršen sistem, tu je bubna opna, tu su tri najmanje koščice u ljudskom tijelu, čekić, nakovanj i uzengija, tu je ovaj pomenuti puž, odnosno kohlea, koji su zaista u jednom savršenom skladu. Ali, ukoliko dobijaju zvuk sa prevelike blizine, taj sistem ne stigne da se na vrijeme adaptira na tako prejake tonove i oni oštećuju slušni živac, najčešće i, reverzibilno, odnosno povratno, samo ukoliko se ta muzika sluša kratko i dozvoli se dovoljno vremena slušnom živcu da se na pravi način oporavi. Ukoliko se u dužem vremenskom razdoblju sluša glasna muzika, sa slušalica, oštećenja postaju ireversibilna i jedini način da se da kažem pomogne kasnije bude slušni aparat.  

RB/BI: Oštećenje sluha i govora zna da bude i nasljedno. Recite nam nešto više i o tome. 

Stojiljkov: Svjedoci smo, odnosno naučno je dokazano da je mnogo bolesti, pa i nagluvost i poremećaj govora znaju da se javljaju generacijski odnosno da se nasleđuju od oca ili od majke. Nažalost tu ne postoji mehanizam prevencije, jer smo često svjedoci da se i takvi ljudi međjusobno i povezuju, udružuju i da imaju djecu.  Ali kao što sam rekao, imao sam kroz praksu djecu koja su vrlo lijepo ovladala govorom, iako su imali urođenu nagluvosti, ukoliko na vrijeme počnu sa rehabilitacijom govora odnosno slušnim aparatima ili sa kohlanom implantacijom, možda postoje lijeki za njih. 

RB/BI: Spomenuli ste slušne aparate, da kažemo nešto i o njima. Kod kojih stanja ih preporučujete? 

Stojiljkov: Mi ih često upoređujemo sa automobilima, kao što ima raznih automobila, ima i različitih slušnih aparata.  Najčešće slušne aparate preporučujemo ljudima koji imaju oštećen sluh zbog godina. Najčešći su pacijenti koji zbog starosti imaju oslabljen slušni živac, te im je jedini lijek upravo slušni aparat.  Ono što je dobro je da naš Fond za zdravstvo pokriva neke osnovne aparate, tako da ljudi mogu ostvariti svoje pravo na slušni aparat preko Fonda, odlazeći na konzilijume za slušne aparate kojih ima u Podgorici i na Cetinju. Imaju opciju da kupe aparat, odnosno doplate razliku od onog što im država daje za aparat i kupe, da kažem uslovno, bolji aparat, ukoliko recimo neko ima željuju da se aparat ne vidi iz polja, kod određenih vidova oštećenja može da se uzme ta bubica.  Naša država ne pokriva takve skrivene aparate, već malo veće, mada to ne znači da su kvalitetniji. Opet, da  kažem za malo skuplje aparate treba izvršiti neku doplatu odnosno na ono što daje Fond. 

RB/BI:  Koji je najčešći uzrok nagluvosti kod djece i kako se on rešava? 

Stojiljkov: Djeca su najčešće pogođena upravo zbog Eustahijeve trube, odnosno cijevi koja vezuje nos i uho, a u toj regiji koji njih se nalazi taj čuvjeni treći krajnik, odnosno adenoid, koji zna da upravo tu vezu između spoljaše sredine, odnosno nosa i vazduha, sa srednjim uhom, koje je inače ispuljeno vazduhom, opstruira na taj način pravi problem. Kod djece kod koje ne uspijemo da medikamentoznom terapijom, odnosno sprejevima, riješimo problem i izventiliramo uho na na prirodan način, tu je artificialni način, odnosno implantacija aeracijnih cijevčica. One imaju ulogu da ventiliraju uho kroz spoljašnju sredinu, tako što se plasiraju na bubnu opnu.  Na taj način mi dobijemo na vremenu dok djeca izrastu, odnosno dok ta im Eustahijeva tuba ne zauzme drugačiji položaj u odnosu na dječiji uzrast. Zapravo nakon same implantacije cijevčice momentalno dobijaju vazduh u srednjem uhu, na taj način ta djeca automatski i pročuju. 

RB/BI: Danas djeca imaju dosta problema i sa krajnicima. Koliko oni mogu doprinijeti većim problemima i kako ih vi ovdje rešavate, a znamo da često radite i te intervencije? 

Stojiljkov: Dječiji uzrast je upravo zbog toga specifičan, jer su djeca, da tako kažem, često bolesna – boravak u vrtićima, u kolektivima, izaziva ponavljane infekcije u regiji krajnika.  Tu prije svega mislim na uvećane krajnike, na taj treći krajnik koji nakon tih infekcija znaju da ostanu i trajno uvećani, i na taj način prave obstrukcije u disanju, pa često roditelji dolaze sa tegobama kod djece koja hrču, koja prekidaju disanje u snu, čak par sekundi prestanu da dišu, to se naziva apnejom. U toj regiji krajnici izazivaju opstrukcije u disajnim putevima, u ventilaciji srednjeg uha, taj treći krajnik je najčešći uzrok upravo ovakvih tegoba, tako da operacijom nekada samo treći krajnik, nekada sva tri krajnika, možemo da riješimo i ovaj problem. 

RB/BI: Pomenuli ste hrkanje. 

Stojiljkov:  Često ljudi hrču, a i ne obraćaju pažnju na taj problem. Ja volim da kažem da je jedino ispravno disanje na nos. Disanje na usta je neispravno, jer samo opterećuje pluća, jer samo nis filtrira spoljašnji vazduh i priprema ga za pluća. Ukoliko nemamo funkciju disanja nosa, bilo da je to zbog devijacije polipa u nosu ili trećeg krajnika, takav nepripremljen vazduh ide na pluća i izaziva opstrukcija, a kada su pluća opterećena, trpi i srce.  Nerijetko imamo paciente koji zbog hrkanja razvijaju aritmije pa tek onda kada se dugo liječe kod kardiologa ili pulmologa zbog plućnih bolesti ili srčanih tegoba dođu kod nas na pregled, onda vidimo da su uzrok devijacija ili krajnici. Poenta u medicini je uvijek rješavati uzrok, tako da bih apelovo na naše sugrađane i ljude koji imaju smetnje sa hrkanjem da to ne uzimaju zdravo za gotovo, jer spavanje sa hrkanjem nije zdravo, ne odmara organizam, opterećuje organe koje sam pomenuo. 

RB/BI: Ko češće oboljeva, žene ili muškarci?

Stojiljkov: Žene su generalno zbog hormona koji imaju zaštitu od srčanih i moždanih udara i atreroskleroza, do ulaska u menopauzu. Tu su svakako muškarci ranivija grupa, ali postoji jedno oboljenje koje se naziva otoskleroza, a to je, da kažemo, oboljenje koščice koje se nalazi u srednjem uhu, a naziva se stapes. Tu su češće pogođene žene, jedna od teorija je da se javlja upravo zbog hormona, česti i nakon trudnoće, tako da su žene kada je u pitanju otoskleroza ugroženije od muškaraca. 

RB/BI: Koja je vaša preporuka našim slušaocima i onima koji imaju problema sa sluhom i govorom?

Stojiljkov: Ambulanta u Starom Baru otvorena je svakog dana, od ponedjeljka do petka za naše sugrađane koji imaju tegobe. Nemamo liste čekanja, pregledi se zakazuju relativno brzo, u okviru par nedelja.  Od momenta kada pacijent ima tegobe može da dođe na pregled, naravno radimo i ordiniramo i za hitne slučajeve. Petkom su operacije iz oblasti otorinolaringologije i tu lista čekanja nije prevelika, pacijenti kojima je neophodno raditi operativni zahvat za nedjelju-dvije mogu doći na red. 

RB/BI: Hvala vam što ste govorili za program Radio Bara i emisiju Bar, pravo na riječ. Nadam se da će vaši savjeti koristiti svim našim slušaocima. 

Stojiljkov:  Hvala vama, uvijek ću se rado odazvati pozivu. 

The post Dr Marko Stoiljkov: Prevencija i liječenje poremećaja sluha i govora first appeared on BARinfo.

RB/BI: Vesko, od 31. oktobra 2004. godine, Radio Bar jednom sedmično realizuje emisiju „Bar, pravo na riječ“ koja je pokrenuta na inicijativu Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj. Kako je započela ova lijepa priča?

Joketić: Organizacija slijepih za Bar i Ulcinj je inicirala uvođenje emisije o osobama sa invaliditetom, jer u oktobru 2004. godine Radio Bar je iz stare „Agave“ prešao da radi u sadašnjim prostorijama. Stvorile su se tako tehničke mogućnosti da Radio Bar unaprijedi svoj program. To je učinjeno na inicijatiju predsjednika Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj, sada pokojnog Miodraga Plamenca, mene, tadašnjeg direktora Radio Bara, pokojnog Budimira Jovetića, i tadašnjeg urednika Radija, Sulja Mustafića. Prva emisija „Bar, pravo na riječ“ o osobama sa invaliditetom emitovana je, sjećam se, 31. oktobra u 11 sati.

RB/BI: Zbog čega je osobama sa invaliditetom od značaja emisija „Bar, pravo na riječ“?

Joketić: Zato što u ovoj emisiji mogu dobiti sve potrebne informacije, jer se mi, kako informisanjem, bavimo i edukacijom naših slušalaca. Pratimo rad organizacija osoba s invaliditetom, rad ustanova za OSI kao i sve oblasti i sfere našeg društva, jer OSI su njegovi ravnopravni članovi, kao i građani bez invaliditeta. Uvijek smo se trudili da, osim ciljne grupe, posredstvom emisije i ostalim slušaocima približimo problematiku sa kojom se OSI susreću, edukujemo ih i pojasnimo šta nas tišti i sa kojim se nedoumicama susrećemo na dnevnom nivou… Moram pomenuti da su ovu emisiju uređivali i radili moja malenkost, prvih osam godina, potom novinarke Radio Bara, Nedeljka Cica Pavlović, Ivanka Leković, Silvija Vukelić i Darija Jelić. Poslednjih nekoliko godina ponovo sam ja njen urednik. Trudili smo se da zaokupimo pažnju slušalaca, ne isključivo temama, nego i pažljivo odabranom, kvalitetnom muzikom. Željeli smo da slušalac bude uz nas svih 60 minuta i ukoliko mu, možda, neka tema nije odgovarala ili bila interesantna, dobrom muzikom bi uspjeli da ga privolimo da ne mijenja stanicu.

RB/BI: Ko je osim Radio Bara pomagao u realizaciji emisije?

Joketić: Vesna će to bolje znati. Opština Bar sigurno, ali pomagale su sve NVO koje su osnovane sa ciljem podrške OSI – Udruženje paraplegičara Bara, Društvo roditelja djece sa posebnim potrebama Bara, Civilni invalidi rata za Bar i Ulcinj, Organizacija slijepih za Bar i Ulcinj, NVO Adria kao i Uduženje gluvih Bara.

RB/BI: Kako birate teme i kakve su povratne informacije slušalaca?

Joketić: Prvenstveno pratimo događaje koji su se zbili u sedmici za nama. Naravno, pratimo i šta je aktuelno, a ukoliko u toj sedmici nije bilo posebno interesantnih dešavanja, pronalazimo teme koje su od izuzetnog značaja za OSI, ali i za sve slušaoce Radio Bar. Razgovaramo na različite teme koje obrađujemo iz više uglova i sa sagovornicima iz brojnih oblasti, s posebnim osvrtom na zdravstvo. Pratimo i pravnu regulativu za OSI, govorimo i o pristupačnosti za OSI, uz to pratimo životni put i rad OSI, kao i njihove sportske i rekreativne aktivnosti.

RB/BI: Imate dvodecenijsko iskustvo u radu na ovoj emisiji. Lijepo je što se trudite da je osvježite nekim novim temama i uspješno bježite od stereotipa, tako da ste uspjeli da ne skliznete u dosadu, iako emisija dugo traje. Koliko je to naporno, s obzirom da ste angažovani na više polja?

Joketić: Ako nešto volite da radite, onda ništa nije teško. Nije teško, zato što ovu emisiju ne radim samo ja, tu su i novinari Radio Bara, spikeri, ali i tonsko-tehnički realizatori Adi Karađuzović, Vladimir Orlandić, Vasko Vukotić i Zoran Milošev. Ranije su bili Nebojša Perović, Senad Sukalić i mnogi drugi… Mislim da su i oni dali svoj pečat, jer pojedinac ne može sam. Ipak, želim da istaknem da smo ovu emisiju svi timski radili, a ja sam bio glavni kreator.

RB/BI: Vesna, tokom trajanja tvojih mandata na funkciji urednice, a potom direktorice Radio Bara, nekako mi se čini da je emisija „Bar, pravo na riječ“ još više dobila na značaju, prateći tokove modernih radio emisija. Čuli smo koliko je bitna za OSI, a zamoliću te da približiš našim slušaocima zbog čega je ona važna i za našu medijsku kuću?

Šoškić: Na početku želim da čestitam ovaj značajan jubilej, prije svega inicijatoru Organizacije slijepih, zatim i našoj medijskoj kući, jer ovo zaista jeste bitna emisija. Nazvala bih je, možda, i važnim poduhvatom, ali i svojevrsnom misijom, jer mi smo prvi Lokalni javni emiter u Crnoj Gori koji je u svoj program uveo emisiju posvećenu OSI, što je veoma značajna činjenica sa više aspekata. Podsjetiću da smo prvi, a mislim i jedini lokalni javni emiter u kojem se snima časopis za slijepe. Dakle, izuzetno smo posvećeni ovoj kategoriji stanovništva. Zbog čega? Prije svega, navešću da je to humana i plemenita misija, jer treba se sa posebnim senzibilitetom odnositi prema osobama sa invaliditetom. Zatim, ova emisija ima i edukativnu ulogu, jer znamo da medij oblikuje javno mnjenje, oblikuje i ponašanje drugih ljudi prema OSI, pa mi tu moramo da budemo primjer i da ukažemo kako se odnositi prema OSI, jer one zaslužuju punu pažnju. Mi smo, radeći ovu emisiju, shvatili koliko su to divne osobe, sa kakvim kreativnim potencijalom i idejama raspolažu, koliko imaju mogućnosti da rade, stvaraju i pruže ovom društvu – gotovo ravnopravno sa svim ostalim kategorijama stanovništva. To moramo plasirati građanima, moramo ukazati na problematiku sa kojim se OSI suočavaju, a institucijama, ukoliko u nekom domenu zakaže dobra volja, predočiti kako treba da tretiraju OSI. Međutim, Vesko je rekao, Opština Bar je prepoznala značaj emisije i ona se bezmalo dvadeset godina finansira iz lokalnog budžeta, što je značajno olakšanje. Ipak, sva ostala problematika koja prati osobe s invaliditetom, mora da dođe do izražaja u emisijama Lokalnog javnog emitera, koji je tu da ukaže i ispravi sve ono što ne funkcioniše i što nije dobro. Smatram da postoje mnogi aspekti i brojni značajni benefiti za OSI, ali i za našu medijsku kuću koja mora da pokaže, a ima i zakonsku obavezu, da bude jednako posvećena svim kategorijama stanovništva.

RB/BI: Kako ti, kao prekaljeni novinar, vidiš nastavak ove saradnje i šta bi Vesku kao uredniku savjetovala?

Šoškić: Moram da kažem da smo mi izuzetno zadovoljni sa Veskom. Da li je razlog što je Vesko duboko involviran u problematiku OSI? Mislim da nije samo to. Često smo komentarisale (ti, Vjera snimaš njihov zvučni časopisa, pratimo događaje) i zaključile smo da Vesko emisiju radi kao da je školovani novinar i novinar sa iskustvom. Osim tog senzibiliteta i, prirodom stvari, poznavanja problematike, jer je na čelu Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj, ima zaista razvijen novinarski nerv i zna kako da napravi dobru emisiju, koga da pozove, kako da obradi prilog, tako da ja u tom smislu ne bih imala nikakvu sugestiju, nego samo da nastavi tako. Jedino što bi, možda, mi kao medijska kuća, trebalo da mu pružimo veću podršku u tom smislu i to na način da neki mladi ljudi budu uključeni u kreaciju i rad na emisiji i da mu u tom smislu pomognu. S druge strane, Radio Bar kuburi sa obnavljanjem kadra zbog nedostatka finansijskih sredstava, ali mislim da se to ne odražava na emisiju i na njen kvalitet. Da bi jedna emisija bila uspješna, potreban je timski radi i sinergetski efekat, koji postoji. Činjenica je da nije dovoljno da samo sa jedne strane bude dobra volja i intencija da se nešto dobro uradi i da se postignu dobri rezultati, već je bitno da zajedno imamo taj cilj. Mislim da bez tog zajedničkog rada, dobrog, timskog, kvalitetnog, i te saradnje, mi ne bismo opstali u kontinuitetu dvadeset godina. Moramo reći da je to respektabilan jubilej i da nije lako, naročito u okolnostima kada nedostaje kadar, kada su plate niske, održati jednu tako važnu emisiju toliko dugo.

RB/BI: Vesko, kakvi su planovi za naredni period Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj u vezi sa emisijom „Bar pravo na riječ“?

Joketić: Prije nego što odgovorim na to pitanje, želim da istaknem (što je i Vesna rekla) da se ova emisija radi timski i ona je tu dvije decenije bez prekida. Bilo je teških momenata u finansiranju Radio Bara – sjećam se perioda kada su plate zaposlenima kasnile čak šest, sedam ili osam mjeseci, imali smo i Corona krizu… Emisija „Bar, pravo na riječ“ je u svim teškim momentima opstala, emitovala se, bila je konstantna, a izazovna vremena nisu uticala da prestane s radom, ili da ima pauza u emitovanju. Mislim da je to važno istaći, jer znači da su svi u ovoj medijskoj kući dali veliku podršku i ja sam na tome zahvalan. Ova emisija ima budućnost i vjerujem da će u narednom periodu biti još uspješnija i kvalitetnija, uprkos novim trendovima. Smatram da nije izgubila na kvalitetu, a potrudićemo se da bude još sadržajnija, inovativnija, edukativnija i da ima sve više slušalaca koji jedva čekaju nedjelju u 13 sati ili da je, ako propuste, poslušaju u repriznom terminu, srijedom od 20 sati. Organizacija slijepih za Bar i Ulcinj će i ubuduće dati podršku emisiji i Radio Baru, jer na to ima obavezu, posebno ako imamo u vidu da je Radio Bar uvijek pozitivno odgovarao na sve inicijative pokrenute od strane Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj. Vesna je kazala da se u Radio Baru snima časopis „Pravo na riječ“, kojeg upravo ti, Vjera, čitaš poslednjih nekoliko godina. Ovo je jedina radio stanica, ne u Crnoj Gori, nego na prostorima bivše Jugoslavije u kojoj se snima jedno glasilo za slijepe. U ovoj informativnoj kući punih deset godina snimale su se knjige za potrebe slijepih, ovdje se i sada snimaju određeni informativni materijali, brošure, ali i knjige za potrebe onih koji ne vide. Radio Bar, Organizacija slijepih i emisija „Bar, pravo na riječ“ imaju tijesnu i uspješnu saradnju, rezultati ne mogu izostati.

RB/BI: Vjerujem da će tako biti i ubuduće. Hvala vam oboma na gostovanju. Vjerujem, naravno, i ja da će „Bar, pravo na riječ“ naći put do još većeg broja slušalaca i da će zajedno sa Radio Barom rasti i postajati još bolja i zanimljivija. Sada predlažem da čujemo riječ direktora Radio Bara, Ivana Jovovića, koji je govorio o značaju emisije „Bar pravo na riječ“ za Barane, ali i za Radio Bar kao medijsku kuću.

Jovović: Prije svega, kao direktor Radio Bara, želim da čestitam, mogu reći, zajednički jubilej Radio Baru kao i Organizaciji slijepih, s obzirom da se radi o respektabilnom jubileju, dvadeset godina emisije „Bar, pravo na riječ“. Mnogi od novinara Radio Bara dali su autorski pečat ovoj emisiji i drago mi je da će ona imati svoj konitunuitet u budućem periodu. Ova emisija pokazuje da Radio Bar kao Lokalni javni emiter garantuje jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je učešće lica sa invaliditetom u svakodnevnim životnim aktivnostima. Smatram da je emitovanje emisije „Bar, pravo na riječ“ omogućilo širokom spektru lica sa posebnim potrebama da istinito, potpuno i blagovremeno budu informisani o svim bitnim temama za ovu kategoriju naših građana. Očekujem da ćemo u narednom periodu unaprijediti, već više nego dobru saradnju s gospodinom Joketićem, prije svega na polju inoviranja programskih sadržaja.

The post Bar, pravo na riječ – već 20 godina važan i objektivan glas OSI na Radio Baru first appeared on BARinfo.