Ta verzija će ostati jedan duži fajl u mom kompjuteru s neizvjesnom daljom sudbinom, pa za ovu priliku objavljujem fragmente iz dužeg teksta. Sve kao prilog barskoj hronici, pretežno u periodu rasta barskog dječaka jedne generacije. Poželjno bez viška lirskog tona. Ako to bude moguće.

Između Točila i Duvara  

Neću početi baš ab ovo, ali prije pisanih redova o ličnom i generacijskom amarkordu sve u lavirintima sjećanja, dakle, prije zapisa o barskim mjestima, ljudima i događajima jednog vremena, sam Bar zaslužuje pisane redove, makar i najkraće, o svom trajanju. Jer naše pojedninačne barske živote i sjećanja je teško do kraja objasniti bez slike o Baru čiji smo dio, a koji je uslovljavao naše navike, karakterne osobine, vrline i mane, način razmišljanja, humor, način govora…

Drugim riječima, i simbolička priča o barskoj tajni vjekovnog trajanja u različitim vektorima vremena (i nevremena) jeste neophodna za razumijevanje lokalnog mentaliteta koji se postepeno gradio stvarajući jednu specifičnu, barsku tradiciju. Što je ostalo od nje, danas je jedno drugo i važno pitanje.                                          

Bilo je mnogo događaja i pojmova iz daleke istorije i šarolike geografije Bara koji bi životno karakterisali grad, njegove lokalitete, dešavanja i ljude.

Stari Bar, Novi Bar (Pristan), Spič, Crmnica, Mrkojevići, Ostros… da, stižem i do Topolice, dakle, sve te istorijske, kulturne, običajne, vizuelne, arhitektonske, folklorne specifičnosti su na svoj način bogate opet posebnim pričama, dijalektima, životnim filozofijama, ličnostima odakle nije lako izvući dominantan životni simbol kao trajniju poruku Bara.

Opredjeljujem se u tom mnoštvu određenja i asocijacija za riječ – plovidba. Kao inkarnaciju otvorenosti i progresa. I putovanja. Uz dragocjeno prisustvo Svetionika, onog stvarnog i simboličkog putokaza koji ispraća barskog putnika, ujedno ga podsjećajući i na obavezu povratka. Makar u mislima. Govorilo se ranije da je tradicionani Baranin kupovao kartu na šalteru putničke stanice tako što bi prvo saopštio da hoće “jednu povratnu” da bi poslije kraće pauze rekao i mjesto gdje je krenuo.

Konačno putovanje, preciznije plovidba, jesu simboli Mediterana. Naš jadranski dio jeste ulazak u veliko mediteransko more, koje je, kako nas istorija uči, izvor progresa na širem prostoru. Ne slučajno se kaže da je civilizacijski razvoj išao ovako – najprije se Evropa mediteranizovala, a zatim svijet evropeizovao. 

Naša mala jadransko-mediteranska tačka vjerovatno nije bila u ovim velikim ciklusima kretanja šire primjetna. Moglo bi se pretpostaviti, zapravo sam siguran u to, da je ta životna tačka, odnosno da su njeni žitelji, bili prije svega oprezni, moguće i preoprezni, ali otvorenih očiju, osluškujući iskustva drugih, čekajući svoj momenat.

Navedenu putanju progresa na našem prostoru, spajajući prošlost i budućnost, lijepo je opisao, zatim aktivno podsticao, prosvijećeni crnogorski kralj Nikola Petrović.

Vladar – pjesnik u “Barskom kolu” to saopštava već prvim riječima:

“Davno Bar se naslonio pod Točila od Rumije

kakve priče iz starina kazivati on umije…”

Očigledno veliki poštovalac drevne istorije Bara, crnogorski suveren nas podsjeća i da je po stijenama, dragocjenim travama i izvorima starobarskih voda, negdje pod Rumijom sve počelo u našoj priči. Tamo je i mudrost, tamo je krenuo i pluralitet vjera, tamo je, po svemu sudeći, tajna ne samo početka, već i barskog trajanja.

Isti kralj prilikom svečanosti polaganja temelja Pristanu ili Novom Baru, 1908, usmjeravao je drevni grad ka budućnosti i progresu ovim riječima: “Pogledajte onaj duvar što se dužinom od dvjesta metara već pruža od sredine Volujice ka sjeveru. Ovaj će duvar zaustaviti bjesnilo Adrije… Iza tog duvara ulivaće ovamo brodovi od svih barjaka da unose u nas industriju i prosvjetu svjetsku.”

Kralj Nikola je dalji pravac razvoja Bara očigledno vidio prema moru i otvorenosti Mediteranu.

Prošle su mnoge generacije u tom ambijentu susreta svjetova u Baru. S ispričanim i neispričanim pričama. Sa sjećanjima. Vjerujem pouzdanim. Mudri Andrić je pisao da su sjećanja nekada istinitija od istine. 

I priča potpisnika ovih redova je jedna od mnogih iz generacija koje su rasle u navedenim geografsko – istorijsko – kulturnim determinantama. Između Točila i Duvara.

Da bi vremenom zajedno, skoro svi, stigli do Topolice, nekada prostora livada koje, iako prostrane, nismo kao djeca pretjerano primjećivali, još manje dešifrovali urbanu budućnost Bara koja se, izgleda neminovno, selila baš tamo.

Putovanja između Pristana i Starog Bara

Pripadam prvim poslijeratnim barskim generacijama.

Rođen sam na Pristanu, u zgradi elegantnih linija na Volujici, bivšem hotelu “Marina” u kojem je nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, uz adaptacije, bilo smješteno barsko porodilište. Lijepo zdanje je nosilo ime Marina, po ćerki Đuzepea Volpija, koji je bio spiritus movens “Barskog društva” (ili izvorno “Compania di Antivari”), sa sjedištem u Veneciji. Volpi će kasnije postati značajan protagonista italijanske istorije, ličnost koju sam u Italijii proučavao i o njoj pisao u svom radu “Volpi, poslednji venecijanski dužd”.

Životne okolnosti, sada ću reći vrlo srećne, omogućile su mi da jedan dio djetinjstva provedem na Pristanu, a drugi u Starom Baru. Tamo smo se preselili u jednu, za tadašnje starobarske prilike, prostranu kuću, odmah ispod Gimnazije u kojoj je radio moj otac Nikola.

Kasnije, a poslije nezaboravnih starobarskih godina, ponovo ćemo se seliti u Novi Bar, u lijepo naselje pored gradske ambulante. Imali smo i lijepu kuću i uređenu baštu, slično i drugima u tom prijatnom, solidarnom i prijateljskom komšiluku.

Vožnja između Starog i Novog Bara, na nekih pet kilometara je bila posebna priča. Putovanja najčešće gradskim autobusom u kojem su Aljo (Beharović) i Sait (Asović) bili i ostali legendarni tandem vozača i konduktera. Te vožnje u oba pravca sam doživljavao kao veliki događaj u mom životu. Ozbiljno sam tada mislio da ako, vozeći se tom linijom, i trajno ostanem na relaciji Stari Bar – Pristan moj život će biti dinamičan, uzbudljiv i uspješan.

Životna biografija me je odvela, ipak, nešto dalje od planiranih pet kilometara.

Iako mnoga iskustva iz perioda mog djetinjstva dodiruju i druge krajeve barske opštine, a moje porodične linije stižu i do Crmnice i Dobre Vode, opredjeljujem se u ovim redovima pretežno za sjećanja na Pristan i Stari Bar, za Duvar i Točila, za taj skladno prožimajući barski, uslovno rečeno, Zapad i Istok.

Stari grad

Stari grad zaslužuje posebno mjesto u svim razgovorima o Baru. Ne samo zbog poštovanja prema najstarijem članu barske porodice, već zato što je tamo, izgleda, skrivena misterija barskog trajanja. Grad, između ostalog, pun tajni.

Od one zašto se Bar (Antibarum, Antivari…), jedini među starim gradovima na Jadranu, odmakao pet kilometara od mora – sve do pitanja: otkuda još snaga, i to ne samo duhovna, napuštenom gradu?

Ako bih se poslužio slavnom rečenicom Fernanda Brodela koji je napisao da nakon osvajanja i surovog razaranja sjajne vizantijske prijestonice Konstantinopolja 1453. godine ,,u tom već dugo mrtvom gradu nekim čudom njegovo srce je ostalo živo” – onda bi se nešto slično moglo reći za Stari Bar. Jer, odavno je skelet od grada u kojem tajanstveno lebdi njegov duh. I traju njegove priče i poruke.

Dvije životne faze me posebno vezuju za Stari Bar.

Prvo, dječaka. Svakog dana iz kuće me je pogled nizbježno vodio ka Starom gradu. Napušteni grad sa svojim istorijskim kulisama bio je idealno mjesto za razne dječačke igre. Nije slučajno da je poznata priča književnika Milenka Ratkovića smještena u Stari grad i to pod naslovom ,,Grad dječaka”. Razne priče su povećavale ne samo tajanstvenost već i draž igrama u Starom gradu. Pričalo se da tamo ima i duhova, da se krije blago, da ga je neko već pronašao ili da zamalo nije pronađeno, da vrijedi pokušati ponovo…  Ali, govorilo se i da je neko pronašao “đavolji dukat” što mu je opredijelilo, možemo da slutimo kakvu, životnu sudbinu. Bilo je, dakle, mnogo priča, očigledno i onih fantastičnih. Ambijent napuštenog grada je pogodovao tome.

U svakom slučaju, trudili smo se da dječačke igre završimo prije mraka, ne želeći, pa i zbog straha, da provjeravamo, i to još u mraku, priče o duhovima. 

Druga faza mog “druženja” sa Starim gradom dolazi kasnije, početkom ‘80-ih godina, kada smo iz Kulturnog centra, gdje sam radio, vodili veliki poduhvat obnove i revitalizacije tog davno napuštenog grada. Ona je podrazumijevala i obnovu dijela objekata, posebno onih spomeničkih vrijednosti, ali primarno stručnu konzervaciju zidina, fortifikacija i arheoloških cjelina.

Moje dvije životne faze, dječačka i odrasle osobe, druženja sa Starim gradom su ostale i moje trajno životno bogatstvo. Već se radujem i onoj trećoj, po malo započetoj fazi mog odnosa sa Starom gradom. Smirenim šetnjama tamo u mjestu daleke istorije. Pa i moje skromne životne trilogije vezane za ovaj čudesan grad u kojem – da opet preuzmem metaforu – srce, negdje skriveno, još kuca.

Pristan    

Ako Stari grad, uprkos vidljivim tragovima i ožiljcima istorije, prkosi vremenu i stameno stoji ispod Rumije, Pristan istorijski mnogo mlađi, nažalost, više ne postoji. Surovo je otišao u vazduh. U ime širenja luke. Neobična sudbina grada koji je nastao uz luku i bio zapravo njeno čedo. One luke građene u prvoj deceniji 20. vijeka. Grada koji je, kažu, morao kasnije da nestane, upravo u ime daljeg širenja moderne luke.

Sve je počelo veličanstveno. Kralj Nikola je svečano inaugurisao Pristan održavši veliki, vizionarski govor. U italijanskim izvorima o tom vremenu se može naći i komentar da se radi o budućem porto franco i “Monte Karlu na Jadranu”.

Ulice i trgovi su projektom bili lijepo povučeni, zatim brižljivo sagrađeni. Urbani dio grada se prostirao u podnožje Volujice, s jednim brojem kuća, vjerovatno najljepšim, upravo na tom brdu odakle se pružao divan pogled na barski zaliv, od Pristana do negdje Ratca. Ulice i dva veća trga su se slivali prema restoranu “Obala” i autobuskoj stanici, odakle je započinjao put prema Velikom Portu, ispod drugog dijela Volujice koja je, prema riječima crnogorskog kralja, “zaustavljala bjesnilo Adrije”. Posebnu draž slici Pristana davao je voz koji bi svakog dana u 7 sati kretao sa lijepe stanice u samom centru grada, nakon rituala i zvižduka njenog šefa, Luke Ivanovića.

Pristan. Život u njemu je imao posebnu atmosferu, prilično mediteransku, podsjećajući u nekim elementima života na gradiće italijanskog juga. Život u materijalnom smislu je bio skroman, atmosfera familijarna i solidarna, ličila je na neki oblik besklasnog društva. 

Sve je nekako vodilo moru koje je bilo sastavni dio života i svijesti stanovnika Pristana. Ribarska zadruga se nalazila tik uz more. Igrala bi se odbojka pored zadruge, na morskoj travi koju su Pristanjani zvali morava.

Mnogi Pristanjani su lijepo plivali.

Postojao je i vaterpolo klub. Ipak, bez većih šansi u odmjeravanju sa gigantima u tom sportu iz Boke.

Bio je uočljiv veliki kontrast između pristanskih plivačkih stilova i plivanja kupača iz unutrašnjosti Bara. Poneko od ovih drugih bi dolazio na kupanje i uz pomoć rekvizita u obliku tzv. tikvica ili šlaufa… Ovaj raskorak između elegantne pristanske škole plivanja i drugih koji su način plivanja podredili primarnom cilju da se sigurno vrate poslije kupanja svojim kućama – bio je i predmet šala, svakako dobronamjernih. Naravno, bilo je šala i u suprotnom smjeru. Kupači s rekvizitima su bili bolji lovci, voćari, majstori zanata od elegantnih plivača s Pristana. 

Bioskop, biblioteka, igralište

Na Pristanu je postojao bioskop ili kino kako se još nazivalo. Kino, italijanska riječ, u barskoj upotrebi označavalo je i neki životni zaplet s elementima komičnog, pa bi opisna rečenica nekog događaja najčešće išla: “Što da ti pričam, to je bilo kino.”

Bioskop je za moju generaciju bio od ogromnog značaja. Sada pouzdano mogu reći – kulturnog i emancipatorskog značaja. Gledali smo sve filmove koji su prikazivani. Mogli smo preskočiti lekcije iz škole, trening na igralištu, ali film nikako. Znalo se u gradu već prije podne da li je tog jutra autobusom iz Beograda “stigao novi film”.

Uz filmove gledali smo zapravo život, dosta različit od našeg, koji se odvijao drugdje, pa i daleko od naše jadranske tačke.

Tako je i veliki filmski Holivud stizao u mali primorski grad gdje se nije mnogo toga uzbudljivog dešavalo, pa smo, valjda i zato, još više upijali filmske zaplete i glumce, zatim ih komentarisali, nešto vjerovatno i imitirali.

Ako smo se visoko držali u filmskom repertoaru, način prikazivanja je bio specifičan, srazmjeran vremenu u još uvijek skromnom razvoju Bara.

Bioskopsku salu smo smatrali lijepom i velikom iako ona to objektivno nije bila. Grijanja zimi, naravno, nije bilo. Filmovi bi imali tri čina, a poslije prvog i drugog bi išla pauza. Pušači, i ne samo oni, u pauzama bi izlazili napolje.

Dešavalo bi se ponekad da kinooperater tokom prikazivanja filma nekako zamijeni činove, pa bi treći čin išao prije drugog. Gledaoci bi najprije bili zbunjeni, zatim u jednom trenutku shvatili o čemu je riječ, nakon čega bi počinjalo glasno dovikivanje kinooperateru Branku Plamencu da je neka greška. Onda bi se sve zaustavilo, traka premotavala, opet bi krećala i pauza. Zatim svi opet u salu, uz pokušaj da se sjetimo gdje smo ono stali.

Pamtim i da nije bilo nervoze u sličnim i drugim nevoljama. Bioskop je ostajao naše magično, kultno mjesto, svi srećni da postoji. 

U stvari, sada mi se to čini, cijeli Pristan je ličio na kino, na filmsku kombinaciju felinijevskih i neorealističkih scena života u njemu.

Na Pristanu pored velikog restorana “Obala” na čijoj terasi bi ljeti svirala muzika, odigrao i poneki ples, nalazila se biblioteka i čitaonica. Izgled gradske biblioteke je bio nekako svečan, s crvenim tepihom već od ulaza, sa dvije ugledne barske gospođe, tada ipak drugarice, bibliotekarke – Branke Berginc i Zore Brajović.

Pristan je, rekoh već, imao izrazito mediteransku atmosferu, što se odražavalo na način komunikacije, s dosta šala. 

Tokom Drugog svjetskog rata, uprkos okupaciji, na Pristanu, objektivno, nije bilo rata. Nedaleko ga je bilo. Ostalo je u priči da se tokom italijanske okupacije jedan Pristanjanin pribiližio morskoj zoni koja je bila zabranjena za prilaz. Na pitanje italijanskog stražara: “Dove?” (Gdje?), Pristanjanin je odgovorio istog momenta – “Tu, do bove”. Ovim odgovorom, čak i u rimi, sve je prošlo vrlo pacifistički.

Pamtim vrlo dobro da sam još kao dječak na Pristanu čuo italijanske kancone, one koje se kao vječite i danas čuju u Italiji, i ne samo tamo. Jedan od Pristanjana u najljepšem smislu riječi, Vasko Prelević, pjevušio bi napolitansku “Marucelu”, neko drugi “Parla mi d’amore Mariju”…

U društvu kojem sam pripadao je postojao kult muzičkog festivala Sanremo. Pratili bismo ga, na početku, putem radija.

Igralište i sport su bili velika škola, posebno atmosfera oko “Mornara”. Igrali smo obično dvije sportske discipline (u mom slučaju fudbal i stoni tenis) dok su se neki Barani sa zapaženim uspjehom takmičili čak i u više sportova. Moj brat Bato je bio jedne godine prvak Crne Gore u stonom tenisu i crnogorski omladinski reprezentativac u rukometu.

 Ukratko, sport je bila značajna determinatna našeg razvoja, od poimanja igre kao apsolutne slobode, do građenja drugarstva u njemu, uz mnogo takvih primjera i nezaboravnih sjećanja.  

Kao djeca smo igrali fudbal na Trgu Peka Dapčevića, između dva reda kuća, a pored kafane Zefe Prelevića.      

Vuk Mandušić u Zefinoj kafani

Imao sam deset godina kada je barsko kulturno-umjetničko društvo “Jedinstvo” pripremalo pozorišnu predstavu “Gorski vijenac”. Na probe me je vodio otac koji je bio režiser predstave, a igrao je i lik vladike Danila. Volio sam da idem na probe, bilo mi je zanimljivo i dobro sam zapamtio glumce predstave, u kojoj je većina bila iz profesorskog kolektva barske gimnazije. Profesor Pavle Vujović je igrao kneza Rogana, prof. Kosta Popović vojvodu Draška, učitelj Marko Kaluđerović igumana Stefana. Mustaf Kadiju je igrao poznati Pristanjanin Andrija Perović, Vuka Mandušića markantni Ivo Pejović. Svojim izgledom, s brkovima, Ivo, inače otac Nataše sa kojom sam u školi učio i sjedio u istoj klupi, ličio je na Vuka Mandušića i bez ove predstave.

Ženski lik u “Gorskom vijencu” je igrala učenica Biserka Cake Vukotić – Bošković, kćerka uglednog profesora istorije Steva Vukotića (po kojoj je moja sestra Radmila Lekić – Mirović njihovu zajedničku generaciju u “Hodnicima sjećanja” već u naslovu nazvala “Biserna generacija”).

U barskoj predstavi “Gorskog vijenca” igrali su ugledni Barani, da pomenem učitelje Rada Ivanovića i Blagoja Markovića.  

Evo i jedne zanimljivosti koja se dogodila na dan premijernog izvođenja “Gorskog vijenca”: Početak predstave je bio predviđen u 19 časova, što nije bila smetnja Ivu Pejoviću, koji je u predstavi igrao Vuka Mandušića, da se negdje od 10 ujutro u crnogorskoj robi predviđenoj za predstavu pojavi i prošeta gradom. Vuk Mandušić šeta Pristanom!

Svi su s pristanskih trgova i kuća s osmjehom gledali Vuka iz “Gorskog vijenca”. Sada mi se čini da je to bila fantastična predstava, prije glavne predstave. Vuk u crnogorskoj robi je svratio i u Zefinu kafanu, omiljeno mjesto barskih žitelja i boema. Vidio sam tu scenu s obližnjeg trga gdje smo igrali fudbal, i danas mi je živa – dakle, Ivov (Mandušićev) ulazak u kafanu. Ne znam pouzdano kako je bilo unutra. Vjerujem zabavno.

Ali dosta pouzdano možemo znati da je Njegoš teško mogao predvidjeti ovakvu epizodu svog istorijskog i literarnog junaka.   

Nakon rušenja Pristana nisam nikada otišao na prostor ispod Volujice. Niti ću to ikada učiniti. Taj primorski gradić, njegove ulice, kuće, atmosfera koja je tamo vladala ostali su trajno u našima sjećanjima. Za mene je Pristan i dalje tamo gdje bio, pored samog mora, u podnožju Volujice. Neponovljiv.          

Stari Bar – poslije ,,ke nova” čujem ,,merhaba”

Ako sam na Pristanu mogao čuti pozdravljana mještana s onim italijanskim  “Ke nova” (“Što je novo?”), dakle, italijanskim riječima koje su usvojene na primorju s naše strane Jadrana, negdje od Istre, preko Dalmacije i Boke, sve do Pristana – u Starom Baru sam na ulici čuo jednu drugu riječ, za mene novu: “Merhaba”.

Brzo sam shvatio, a i roditelji su mi objasnili, da se tom riječju pozdravljaju starobarski muslimani. Tako je počelo i moje širenje jezičkih izraza, usvajajući vrlo brzo lokalne, starobarske riječi u kojim je bilo i raznih marifetluka, sve to sa specifičnim akcentom koji bi mi se kasnije sve do današnjeg dana, pojavljivao, ponekad neočekivano, ostajući, u svakom slučaju, trajno u meni.

Ako na Pristanu nije bilo vidljivih sakralnih objekata, u Starom Baru ih je bilo i te kako. Sve tri konfesije. Nekoliko džamija, pravoslavne i katoličke crkve. U određenom vremenskom terminu čitav Stari Bar bi čuo mujezina koji bi s minareta džamije u Podgradu pozivao na ritual molitve. U Starom Baru mjestu multietničkog, andrićevskog dekora – katolički ambijent je bio uglavnom koncentrisan u Gretvi, pravoslavni, zajedno sa muslimanskim, negdje ravnomjerno u Brbotu i Podgradu. Kao i u Zaljevu, sve prema Dobroj Vodi.

Ambijent Starog Bara, svojom istorijom i dekorom je bio idealan centar i primijer multietničkog suživota.    

Uprkos tom skladu, sintagma – multietnički život – nije bila u upotrebi. Još manje nas je edukovala sa strane. Jednostavno, multietički život se živio i bio prirodno stanje. 

Navodim ova zapažanja s određene vremenske distance, duboko uvjeren da je u realnom životu Starog Bara postojao taj dragocjen pojam kao apsolutna realizacija načela ravnoteže različitosti. Jedinstva u razlikama. Ili još, različitosti u jedinstvu. Svjestan sam da sada pišući ove redove forsiram ovaj pojam, ali duboko uvjeren da taj jedinstven primjer sklada nekadašnjeg Starog Bara to zaslužuje. I opominje.

Jer, izgubi li se eventualno takva ravnoteža, pojavi li se pretenzija neke primarne i “važnije” boje u tom koloritu, neće biti Starog Bara. Makar ne u onom tradicionalnom i istorijskom smislu.     

Starobarska pijaca, posebno petkom, odnosno pazarnim danom bila je spektakl boja, bogatih ponuda iz svih krajeva barske opštine, pa i u lijepom mozaiku različitih narodnih nošnji.

Glavna ulica, nalik kasabi, dominantno je bila ispunjena trgovačkim i zanatskim radnjama. I kafanama. Pamtim trajno, jer sam tim pravcem dnevno prolazio, da su preko puta spomenika barskim oslobodiocima postojale dvije šnajderske radnje, jedna pored druge, Emina Đurovića i Mustafe Šlakovića. Između ostalog, šili su odijela, do kojih su Barani držali, uprkos materijalnim uslovima života.

Bilo je tu mnogo starobarskih likova, s različitim životnim pričama. Uglavnom skromni, to znači kulturni, pomireni sa svojim sudbinama. Neki su životne probleme nosili u diskretnoj, ipak vidljivoj, u svakom slučaju, dostojanstvenoj borbi, ponekad i u tuzi, dok bi neko, iako u sličnim životnim uslovima, bio stalno veseo, “kao da mu je svaki dan Bajram” – kako bi to rekao Andrićev lik iz jednog drugog, sličnog multietničkog ambijenta.

U Starom Baru bi se znalo i lijepo zapjevati. Ako se na Pristanu pjevalo “Volare” i druge kancone, u Starom Baru bi se čule najviše pjesme sevdaha. Jednom je u Starom Baru gostovao i poznati pjevač iz Bosne Zaim Imamović, u sali pored autobuske stanice (Kasnije je srušena, kao i ona iznad, velika zgrada Gimnazije.)

Nezaboravno je bilo i snimanje u Starom Baru jugoslovenskog filma “Četiri kilometra na sat”, reditelja Velja Stojanovića. Pored renomiranih jugoslovenskih glumaca igrali su, u sporednijim ulogama, i nekoliko Barana, Mamo Karađuzović najpoznatiji među njima. Muho Zaganjor i njegov automobil su bili dio fimskog zapleta.

I Gimnazija je snagom učeničke mladosti i profesorskim kadrom davala ton Starom Baru u njegovim ukupnim različitostima. Iako je bio vidljiv spoljni kontrast između profesora obučenih u odijela i s kravatama, s jedne strane, i dominantno opuštenog starobarskog stila, s druge strane, sve zajedno je stvaralo sliku neobične harmonije.       

Iz školskog života nezaboravno se pamti prvi razred osnovne škole. Škola u Starom Baru je bila na lijepom mjestu, iz kuće sam se spuštao ka njoj pored bolnice. Učiteljica mi je bila mlada i lijepa Dušanka Ivanović, čija se pojava i veselost na prijatan način nekako selila na nas, bez kaznenih mjera kojima nisu baš svi učitelji tada odolijevali.

Prisustvo i rad katoličkih Časnih sestara u Starom Baru koje su izuzetno humano radile u starobarskoj bolnici bilo je impresivno. Tradicija dolazaka i rada časnih sestara u Baru pretežno datira od 1947. godine. I njihova odjeća iz daleke katoličke tradicije se na poseban način uklapala u inače bogat i raznolik starobarski kolorit. Pamtim časne sestre i u našoj kući. One su pravile i lijepe kolače kao njihov prilog i doprinos kolektivnim akcijama grada, najčešće u organizaciji Crvenog krsta, u kojem je tada radila moja majka Milka, učiteljica u barskom vrtiću.

Poseban život ljeti, i više u avanturama mladih, odvijao se oko starobarske rječice Virosovica i njenog mosta. I tamo je autoritet fizičke snage bio kršni Mitar Dabanović, koji će tu reputaciju prenijeti kao pomorac na mnogo širi prostor. Bio je – kako je pisano i u novinama – “prva ruka Atlantika”, zarađena na takmičenju u čuvenoj Kazablanci. Ne znamo kako se Mitar poslije tog trijumfa oprostio od Kazablanke, da li u stilu Hemfri Bogarta iz kultnog filma.

Skokovima sa mosta kod Virosovice izdvajao se Nija Karađuzović, inače posebno muzički obdaren. Nija je bio iz poznate porodice Murteze Karađuzovića, muftije i poslanika Skupštine kraljevine Crne Gore. Poslanik kraljevine na Cetinju iz barskog kraja bio je i Nikola Vučinić, učitelj i plemenski kapetan Mrkojevića (moj prađed po majčinoj liniji).                        

Voda iz Kajnaka

 Starobarani su smatrali, neko u šaljivom tonu, neko vrlo ozbiljno, da se u tom ambijentu, na specifičnim lokalitetima kriju stare vrijednosti, posebne životne škole, od šireg značenja.

Pamtim jednu epizodu te vrste. Naime, Dile Pavlović, čovjek prepoznatljivog starobarskog stila koji je u nekom periodu radio u Školskim centru, po svemu sudeći, bio je zadovoljan mojom diskusijom na sastanku kolektiva škole, kada je glasno prokomentarisao: “Ovaj je pio vode iz Kajnaka” (jedan od starobarskih izvora iza Starog grada).

Radilo se o visokom priznanju, uzgred i objašnjenju prisutnima o postojanju tajnih starobarskih univerziteta koji se, po svemu sudeći, uspješno diplomiraju ispijanjem vode na određenom mjestu i u određenom životnom dobu. 

Primio sam ovaj kompliment, s više funkcija u ambijentu u kojem je izrečen, ipak kao šaljiv, mada nisam siguran da Dilova ocjena nije bila i vrlo ozbiljno saopštena, gotovo s pretenzijom naučne istine.

***

Ovi skromni i usputni fragmenti o Starom Baru, kao i o Pristanu, dio su duge priče koju treba upoznati iz drugih sjećanja i izvora.

Svjestan da se radi o malim lokalitetima, životu u njima, specifičnom duhu vremena, o ličnim impresijama u svemu tome, i to iz najranije životne faze. Kasnije mi se činilo da sam nakon stečenih slika i iskustva u djetinjstvu na Pristanu i Starom Baru bio spreman za život recimo u Veneciji i Istanbulu, u ta dva velika i vjekovna rivala na Jadranu, pa i u našem Baru. Drugim riječima, bio sam spreman za izazov života jednako negdje na Zapadu ili Istoku.       

Plovidba kroz vrijeme 

Ciklusi generacije kojoj pripadam i onih blizu moje, koje su rasle pretežno u krugu između škole, igrališta, bioskopa, maslina, mora, ličnih i kolektivnih snova… bili su samo mali djelovi onog većeg, istorijskog kretanja i trajanja Bara – kako sam i započeo ove skromne redove.

Grada koji se selio i mijenjao. Ostajući svoj.

 Na kraju ovih spontanih rečenica bi trebalo iz škrinje prošlosti izvući jednu svevremensku vodilju ili trajnu stranu Bara.

To je plovidba. Bar je brod.

Brod koji plovi kroz vrijeme.

Uz malu plovidbu i naše imaginacije između jave i sna – otkrivamo da se radi o posebnom brodu sa snagom uvijek mlade posade na njemu, koji u vremenu i nevremenu, izgleda, usmjerava stari, tajanstveni kormilar, negdje ispod Rumije.

Što onda preostaje reći nego: Srećnu dalju plovidbu grade želi ti neko iz jedne od mnogih barskih generacija, koji je rođenjem ugledao tvoju svjetlost koja ga, bilo gdje se nalazio, uvijek prati.  

***

(Ovim tekstom završavamo serijal “Bar u hodnicima sjećanja”)

The post Miodrag Lekić: Plovidba first appeared on BARinfo.

Pa se pitam, da li su ta poslednja decenija dvadesetog i prva decenija dvadeset prvog vijeka u jednom malom gradu na obali Jadranskog mora bile neko meteorološko čudo, ili je ipak veća mogućnost da me sjećanje vara i da nije baš svaki dan bio sunčan i topao?

Moja najranija sjećanja vode u jednu kuću u barskom naselju Popovići, koje odavno više nema, a u kojoj su živjeli baba i djed po ocu, Vjera i Pavle Vujović. Da li je ta bašta zaista bila veličine Amazonske prašume ili ipak nije, ostaviću čitaocima da prosude. Za mene, moje sestre i našu braću od strica, to je bilo magično prostranstvo isprepletanih palmi, šimšira i stabala mandarina koje su, baš kao i svoju unučad, baba i djed brižno njegovali. Iz babine kuhinje pamtim prženu ukljevu iz Skadarskog jezera koju smo mi djeca obožavali, kao i priganice za Badnji dan, a iz “kuhinje” djeda, komuniste i borca NOB-a – rime kojima me je učio kao petogodišnjakinju, svoju miljenicu i izabranu ideološku nasljednicu, dok sam ga pratila prilikom obavljanja raznih poslova u bašti: “Oj Staljine, gujo ljuta, boljševiče po sto puta!” Kao i: “Amerika i Engleska biće zemlja proleterska.” Istorija o Staljinu ima drugačije mišljenje, a odgovorno mogu da potvrdim da Engleska (još) nije postala zemlja proleterska, ali ove djedove rime pjevušim i poslije više od dvadeset pet godina…

Baba i djed po majci, Vera i Novak Vučinić, i danas žive na drugom kraju grada, u Šušanju i jutarnja kafa kod njih, uz babine vanilice, neizostavni je dio svakog mog dolaska u rodni grad. U njihovoj bašti rasli su limun, maslina i “engleska trava” po kojoj smo, sa braćom i sestrom od ujaka koji su tamo živjeli, kao i sa daljim rođacima koji bi ljeti dolazili, igrali fudbal dok bi djed zadovoljno pekao roštilj za okupljenu rodbinu. “Čoporativno” smo odlazili na šušanjsku plažu pod budnim okom ujne Mirjane Vučinić, koju mnogi Barani znaju kao nastavnicu biologije u Osnovnoj školi “Jugoslavija”. Igrali bismo odbojke “u boriće”, a “možeš li do dna?” bio je glavni izazov. Sa jedne od tih ekspedicija “do dna” — tih čitavih dvadeset hiljada milja koje bih danas vjerovatno mogla da dotaknem nožnim prstima — neko iz ekipe donio je vijest da je vidio pare! Uzbuđeno smo iz više tura zaranjali i rukama pipali po pješčanom dnu. Na obali smo prebrojali učinak. Od kovanica koje mora da su nekom plivaču bile ispale iz džepa, bilo je dovoljno za sladoled za sve.

Početkom novog milenijuma preselili smo se u petospratnu zgradu u Ulici Mila Boškovića. To je zgrada sa manje od dvadeset stanova i u njoj su se sve porodice poznavale. Većina njih i danas tamo živi, u međuvremenu su se neke proširile, a kod nekih su članovi odrasli i napustili porodično gnijezdo. Naše prve komšije sa sprata, Simonoviće i Sokoviće, uvijek volim da sretnem.

Ulica Mila Boškovića — pitam se koliko njenih mlađih, današnjih stanovnika to zna — nosi ime po čovjeku rodom iz Bara, predratnom ljekaru školovanom na Univerzitetu u Bolonji, antifašisti i narodnom heroju ubijenom u koncentracionom logoru Jasenovac. Ta lijepa, dugačka ulica koja se proteže od Ulice popa Pavla Radunovića (koja nosi ime mog pradjeda) sa sjeverne i Ulice Vladimira Rolovića sa južne strane, i u kojoj se, jedna do druge, nalaze osnovna škola i Gimnazija, postala je geografska odrednica mog odrastanja.

Sa djecom iz naše i iz okolnih zgrada, Solidarnosti i Pivnice, moje sestre i ja igrale smo se u dvorištu Osnovne škole “Blažo Jokov Orlandić”, koje je tada izgledalo malo drugačije nego danas. Na mjestu današnjeg parkinga nalazio se veliki poligon za igru i koš, a umjesto stambenih zgrada sa sjeverne strane bio je maslinjak. Igrali smo se školice, lastike (do koljena sam i mogla, dok je “podguz” za mene ostala neosvojena visina) i kockica, igre na koju nisam pomišljala poslednjih dvadesetak godina, do pisanja ovog teksta. Igrala se na poljima pravougaonog oblika (dvorište škole “Blažo Jokov” bilo je savršen teren), otuda i naziv igre, nešto poput tenisa bez mreže, običnom plastičnom loptom koja se umjesto reketom udarala šakom. Čini mi se da odavno nisam vidjela da iko igra kockica. Možda je ta igra izašla iz mode, a možda samo, kao i pripadnici svake generacije otkako je svijeta i vijeka, mislim da je svijet počeo i završio se nama, dok je istina da niti smo mi kockice izmislili, niti su one našim odrastanjem nestale iz naše ulice.

Godine u Osnovnoj školi “Blažo Jokov Orlandić” pamtim kao godine bezbrižne kreativnosti: prvi crteži kod učiteljice Svetlane Milić; škole u prirodi u Kolašinu i na Žabljaku; Klub čitalaca koji je vodila bibliotekarka Nataša Borović i u kojem smo organizovali kvizove, radionice i slično; priredbe za Dan škole, uzbuđeno prelistavanje novog broja školskog lista “Val”, pravo iz štamparije; pripreme za opštinsko takmičenje recitatora koje je vodila nastavnica Vesna Pavićević, kao i školska radio emisija koju su pravili učiteljica Snežana Turković i Adi Karađuzović iz Radio Bara. Period uoči i poslije referenduma o nezavisnosti Crne Gore obilježila je ogromna podijeljenost u društvu. To uviđam tek sada, a tada mi je bilo normalno da jedni druge u svlačionici za fizičko ispitujemo: “Jesi li za DA ili za NE?”

Prva dva razreda Gimnazije završila sam u Baru. Taj period pamtim po – zvonu za kraj šestog časa. I osjećaju da su pred nama beskrajni popodnevni sati, dugi kao barsko šetalište, čisto i mirisno u rano proljeće. I uvijek ista ruta, uvijek sa Sašom i sa Larom (a u proširenom sastavu bi nam se pridruživale Tamara, Dina i Gaga), iz Gimnazije pa lijevo, na prvu stanicu, na “krugove”. Čuveni krugovi obojili su gimnazijske dane brojnim generacijama Barana i bili su, kao prstenovi za Saturn, za Gimnaziju vezani snažnim gravitacionim silama drugarstva i rane mladosti. Krugovi su bili prvi odgovor na sve dileme – tamo se išlo kad se porani ili zakasni na čas, kad se razdvojiš od “svojih” pa ih tražiš (sigurno su “na krugove”) ili kad je, jednostavno, bilo previše rano da bi se išlo kući – i polazna tačka sa koje se smišljalo šta dalje.

Tu bismo se “javile” ovima i onima iz drugih razreda i odjeljenja, pa nastavile pored Doma zdravlja i kroz park kod Doma kulture, uvijek malo vlažan i mračan, izmiješanih mirisa lokvi, satrulog lišća i nekih slatkastih plodova, i izbile pravo – na more. Tih dana ispijale smo prve kafe u “Pepeu” (danas je tamo kafić “Riva”). Smatrale smo se darovitim proročicama, a naš medij bio je toz od kafe. Takozvano gatanje pratio je zarazni smijeh, onaj od kojeg poslije bole stomak i grlo. Pa dok jedna drugu ispratimo kući, uz obavezno zadržavanje na “našoj” klupi, dođe i vrijeme porodičnog ručka, školske obaveze, eventualno još jedna šetnja ili izlazak, pa sjutra sve ispočetka.

Tih godina roditelji su moju stariju sestru i mene pustili da dočekujemo Nove godine napolju, sa braćom od strica Vladimirom i Milošem, najčešće uz zvuke barskog benda “AkademiA” u nekom od kafića u ulici Obala Trinaestog jula, koju, čini mi se, niko nikad nije tako nazvao, već je to uvijek bio “početak od korza”, ili u Ulici maršala Tita, odnosno njenom dijelu u kojem se nalaze brojne banke i koji, takođe, još niko nije nazvao njegovim “krštenim imenom”.

***

Osim, naravno, onog nepojmljivog eko-urbicida nad čempresima i krugovima u dvorištu Gimnazije od prije nekoliko godina, kad danas prođem ulicom svog djetinjstva, sve je isto. Promijenili smo se samo — mi. I ponekad ipak pada kiša.

The post Dr Maša Vujović: Kraj šestog časa first appeared on BARinfo.

U takvoj percepciji grada, kome transgeneracijski pripadam (familija Jovović u pisanim izvorima se spominje 1722. godine), vjerovatno bi, arhetipski, progovorili i moji preci i ovaj članak bi, sigurno, odisao većom dozom subjektivnosti. Uostalom, smatram da je poželjno da čovjek zna mjeru kada svoju ličnost predstavlja javnosti. Na poziv Milana Vujovića ponuđeno mi je prije više od dvije godine da napišem tekst za ovaj serijal, ali usljed obaveza nijesam stigao da budem dio „prvog“ serijala, koji je zahvaljujući publikovanju postao vrijedna bibliografska referenca Bara.

Razmišljao sam što napisati o sebi, porodici, drugovima i prijateljima, uopšte o odrastanju u gradu u kome sam rođen i živim, izuzimajući duže boravke u Podgorici i Splitu, a pri tome da se ovaj tekst ne pretvori u neke stereotipne patetične reminiscencije, koje, inače, ne preferiram u javnom diskursu.

Kako sam već zašao u neke sredovječne godine, polako osjećam izvjesnu nostalgiju za minulim vremenom, naročito djetinstvom, kada se u Baru bezbrižno odrastalo, uz neizostavnu ljubav i pažnju roditelja, đeda i babe, rodbine, komšija, prijatelja, zbog čega sam često imao utisak da su sva ta spomenuta lica funkcionisala poput jedne skladne zajednice.

Međutim, tog Bara, odnosno države odavno nema. Ipak, mene, kao i najveći dio, pretpostavljam, moje generacije odredila su ratna i poratna dešavanja, ali i tranzicija, koja, nažalost, još traje. Stvorene su nove relacije među ljudima i izmijenjeni društveni odnosi, pa te pojave nijesu zaobišle i Bar. Mnoge od tih protivrječnosti tako izražene u drugim sredinama, nijesu ovdje dobile oštre forme konfliktnosti, uprkos svim izazovima, što možemo zahvaliti postojanju kolektivnog mentaliteta Barana, koji teži koheziji lokalne zajednice. Ipak, dinamične promjene, naročito demografske strukture, kao i urbaniteta našeg grada, uz prateći nus-produkt u obliku divlje gradnje, promijenile su vizuru osobenog primorskog grada, koji je dugi niz decenija bio na razdjelnici modernog i provincijalnog.

Da se ovaj lični pogled ne bi pretvorio u „Lament nad Barom“ smatrao sam da prostor koji mi je ustupljen za ličnu opservaciju Bara iskoristim u edukativne svrhe, tj. predstavim ljude koje sam upoznao preko istorijskih izvora i literature, s obzirom da zbog godina života, odnosno generacijske razlike, lično, ne bih mogao biti sudionik ili svjedok događaja o kojima će biti ovdje riječ.

U vremenima sveprisutnog klero-nacionalizma i vulgarne religioznosti u javnom prostoru Crne Gore, ali i širom bivše Jugoslavije, neophodno se takvim negativnim tendencijama suprotstaviti saopštavanjem pozitivnih primjera iz života vjerskih zajednica, a podneblje Bara „u olovnim godinama“ prve polovine XX vijeka, zahvaljujući, između ostalih, autoritetu i djelatnosti tadašnjih vjerskih službenika i poglavara usvojilo je vrijednosti kulture zajedničkog života, ili kako je taj barski fenomen u dubljem istorijskom kontekstu determinisao akademik Pavle Mijović, nazivom narodni ekumenizam.

Svakako ne treba mistifikovati odnose u lokalnoj zajednici, bez obzira što neka narodna kazivanja ili anegdote, koliko god da imaju humanu dimenziju, ipak ne odgovaraju istorijskim faktima. Tipičan primjer takvog pristupa je navodno zajedničko ispijanje kafe u Starom Baru za vrijeme Drugog svjetskog rata nadbiskupa barskog dr Nikole Dobrečića, muftije Murteze Karađuzovića i paroha Pavla Radunovića. Da su se ovi ljudi teško mogli redovno sretati tokom rata proizilazi iz činjenice što je muftija Karađuzović preminuo 8. oktobra 1941. godine, dok nadbiskup Dobrečić je imao odlike tipičnog elitiste da bi svakog petka vrijeme provodio u starobarskoj „pjaci“. Možda su se takav susret ili više njih  zaista i dogodili u ratnom periodu sa drugim akterima za kafanskim stolom, za kojim su se mogli naći župnik Aleksandar Tokić, paroh Pavle Radunović i imam Hasan Šlaković, u čijoj kući je, inače, 1941. godine formiran Narodnooslobodilački odbor za Stari Bar. Zato treba biti oprezan u pozivanju na tzv. narodna kazivanja iz bliže ili dalje prošlosti, s obzirom da ih vjerodostojnim mogu učiniti samo istorijski izvori, referentna literatura ili makar svjedočenja savremenika.

Kako je serijal „Bar u hodnicima sjećanja“ dominantno posvećen ljudima i događajima koji su u većem ili manjem obimu bili i ostali identitetski markeri Bara, prije svega, druge polovine XX stoljeća, smatram da bi društveni mozaik ovog grada bio zaista nepotpun bez zapisa o ličnostima kao što su protojerej – stavrofor Pavle Radunović (Lješanska nahija, Progonovići, 1902 – Bar, 1985) i župnik, don Pavle Marvulić – Đokvučić (Bar, 1898 – 1997). Njihove riječi, pretočene u djela oplemenila su ovaj prostor, postavljajući pred sadašnjim i budućim generacijama visoke moralne svjetonazore, čime su legitimno zavrijedili, u simboličnom smislu, status duhovne aristokratije. Oba duhovnika su trajno zadužila sredine u kojima su službovali tokom Drugog svjetskog rata, o čemu postoji referentna literatura, a možda još po koji svjedok, koji može potvrditi kako se LJUDI trebaju ponašati u vremenu zla.

Poseban utisak na mene je ostavio govor protojereja Pavla Radunovića koji je održao na ceremoniji sprovoda povodom smrti nadbiskupa Nikole Dobrečića, a koji po svojim karakteristika zaslužuje mjesto u Antologiji savremenog crnogorskog govorništva. Takođe, treba imati u vidu istorijski kontekst samog događaja, s obzirom da je spomenuta besjeda, kao integralni dio komemoracije u Baru bila ispred svog vremena. Tek deceniju kasnije, odnosno 1965. godine, tadašnji rimski papa i carigradski patrijarh ukinuli su Veliki raskol među hrišćanskim crkvama, tj. međusobne anateme iz 1054. godine. Uostalom, da je protojerej Pavle Radunović bio na tragu takvih relacija među hrišćanskim crkvama potvrdio je još jednim ličnim, odnosno porodičnim primjerom, jer je jedna od njegovih kćerki Vojka bila udata u katoličkoj familiji, tj. za uglednog profesora Mila Karanikića.

Podvig don Pavla Marvulića u Drugom svjetskom ratu nekako je bio pao u zaborav, iako je ličnim autoritetom spasio živote 600 žitelja Zete pravoslavne vjere od sigurne smrti, zbog čega je nagrađen od strane Predsjedništva SFRJ Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. Iako mi se čini da prilično znam istoriju Bara, ovaj fragment mi je bio nepoznat, i slučajno sam saznao za ovaj događaj, kada sam radio na monografiji „Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti“. Tokom istraživanja 2019. godine naišao sam na članak u reviji „Susreti“, koji je izdavala Matica iseljenika Crne Gore. Članak povodom dodjele odlikovanja don Pavlu Marvuliću objavio je u navedenoj reviji 1986. godine nekadašnji direktor Radio Bara Momčilo Popović, a ja sam ga proslijedio Željku Miloviću da ga priredi za Bar Info. Predmetni članak sa Bar Infa preuzeli su drugi crnogorski portali i neki štampani mediji. Izazvao je toliku pažnju čitalaca da je, na primjer, samo na portalu CDM-u imao 1,4K (1400) šerovanja.

Nedugo nakon pojavljavanja na portalima doznao sam da je prvi novinski članak o djelovanju don Pavla Marvulića napisao Zuvdija Hodžić, koji sadrži nešto više detalja o predmetnom događaju, uključujući neke antifašističke životne epizode ovog katoličkog sveštenika. Ipak, spomenuta medijska „memorijska reanimacija“ lika i djela don Pavla Marvulića nije uticala da dobije ulicu, u gradu u kome je rođen i u kome je okončao svoj časni život, uprkos upućenoj inicijativi. Ova kritika bi se podjednako odnosila i na novoformirane opštine Tuzi i Zeta, gdje je sigurno zaslužio i spomen-obilježje.

U cilju njegovanja i afirmacije kulture sjećanja lokalna zajednica bi trebalo, upravo zbog univerzalnih poruka ovih ličnosti, naći modalitete da oni budu dio kolektivne memorije savremenih generacija Barana, kao i onim ljudima sa strane koji žele da, osim sintagmi o „čarobnim obalama“ ili „širokim bulevarima“, upoznaju neke od bitnih repera savremene istorije Bara. U tom kontekstu sam priredio (ne)davno objavljene novinske članke o gospodi don Pavlu Marvuliću i protu Pavlu Radunoviću, koji su barske hodnike sjećanja učinili vanvremenskim koridorima.

                                                Kultura zajedništva

Postoje određeni ljudi koji su svojim sveukupnim djelom zaslužili da zadugo poslije smrti budu dio kolektivne memorije neke sredine, odnosno predmet interesovanja stručne javnosti. U konkretnom slučaju, govorimo o barskom nadbiskupu dr Nikoli Dobrečiću (1912-1955), koga su savremenici, a potom i istoriografija, okarakterisali u dvije riječi: dobrotvor i patriota.

Nedavno pišući o liku i djelu nadbiskupa Dobrečića, došao mi je pod ruku članak objavljen u beogradskoj „Borbi”, koji je povodom smrti nadbiskupa Dobrečića napisao njegov nasljednik na nadbiskupskoj katedri, Aleksandar Tokić. U „Izjavi zahvalnosti“, kako glasi naslov spomenutog teksta, nadbiskup Tokić izražava zahvalnost visokim vjerskim i političkim predstavnicima na prisustvu sahrani nadbiskupa Dobrečića. Na kraju članka, među brojnim pojedincima i udruženjima, nadbiskup Tokić koristi priliku da se posebno zahvali „Pravoslavnoj vjerskoj opštini barskoj, na vijencu, masovnom učešću vjernika i oba sveštenika, sahrani, kao i na misaonom govoru njenog prote O. Pavla Radunovića“.

Tragom ove novinske informacije obratio sam se potomcima protojereja Pavla Radunovića, pretpostavljajući da je nekrolog sačuvan u pisanoj formi. Nedugo zatim, sin protojereja Radunovića, Borislav, dostavio mi je posmrtno slovo koje je njegov otac održao prije gotovo šest decenija, te se ovom prilikom porodici posebno zahvaljujem. Uz dostavljeni nekrolog Dobrečiću, sin protojereja Radunovića napominje da se događaj zbio „na sredokraći puta Stari Bar – Nadbiskupija, ispred pravoslavnog groblja i grobljanske crkve posvećene Sv. Arhangelu Mihailu, čime je i posljednji put pokazao svoja osjećanja prema iskreno dokazanom prijatelju i uvaženom i umnom prvosvešteniku druge hrišćanske crkve, što je ostavilo dubok trag u vaspitanju njegovog potomstva“.

Sadržina nekrologa, kao i riječi gospodina Borislava Radunovića, bili su povod da ovaj članak podijelim sa širom crnogorskom javnošću, iako dosad neobjavljeno posmrtno slovo protojereja Radunovića predstavlja prvorazredni istorijski izvor, koji treba da bude predmet ozbiljnih istraživanja međucrkvenih odnosa na ovom prostoru. Ujedno ono objašnjava prisustvo kulture zajedničkog života, po kojem je, inače, bila prepoznata barska sredina. Ličnosti poput nadbiskupa Dobrečića i protojereja Radunovića, odnosno njihova zaostavština nadilazi lokalne okvire, i svakako su putokaz sadašnjim i budućim generacijama kako se gradi humano društvo.

„Braćo i sestre,

Zastanimo jedan momenat sa posmrtnim ostacima ovog velikog putnika koji hita svom poslednjem vječnom odmaralištu.

Rijedak je ovo putnik, sa kakvim se možemo sresti u životu. Pred nama leži, bez glasa i daha, veliki sin starodrevnog grada Bara, Arcibiskup barski i Primas srpski Dr Nikola Dobrečić, uzorni prvosveštenik jugoslovenske katoličke crkve i besprekorni rodoljub.

Braćo i sestre, jedna stara poslovica, na latinskom jeziku kaže: ‘De mortuis nihil nihi bene’, što znači: ‘O mrtvima samo dobro’.

Uvjeravam vas, da se u ovoj mojoj skromnoj riječi, kada mi je pala udio žalosna uloga, da se za vječna vremena, oprostim, sa ovim uzornim pokojnikom kojeg lično i odlično poznajem više od četvrt stoljeća, neću držati gornjeg načela, već ću samo, po svom dubokom ubjeđenju, reći nepristrasnu istinu.

Sveto pismo kaže: ‘Niktože bez grijeha tokmo jedin Bog’, a tu svetu istinu naš narod dopunjuje i kaže: ‘Ni drveta bez grane, ni čovjeka bez mane’. Iz tog sleduje da i ovaj elitni pokojnik nije bez grijeha. Ali njegovi grijehovi vuku svoj korijen iz sveopšte čovječanske grehovnosti, i potpuno su neznatni i blijedi pred sjajnim vrlinama koje su krasile ovog uzornog pastira slovesnog stada Hristova.

Davno je to bilo kada je ovaj stari gorostas dobio najveći stepen nauke i pred svojim imenom napisao doktorsku titulu. Zaista takav sretno završeni ispit i ta titula, mnogim smrtnicima ovog svijeta, laska. Oni misle da je to poslednji ispit njihovih studija. Međutim, ja se sa tim načelno ne bih složio, već na protiv tvrdim da je svakom smrtniku završni ispit pred otvorenom rakom.

Sledstveno tom zaključku, danas, braćo i sestre, ovaj uvaženi prvosveštenik Hristove Crkve u istini je, pred licem svoga naroda, položio u punom smislu riječi, svoj životni doktorat.

Sve do momenta kada su njegova zlatousta usta zamrznuta za vječna vremena rezultat njegovog završnog ispita bio je pod znakom pitanja. Naime, još uvijek je bilo vremena da se pred njegovim svijetlim imenom mjesto ‘dr’ stavi druga etiketa koja ga bi ilustrovala posve obratnim dostojanstvom. Njegovom srećom i zaslugom njegove plemenite i uzvišene duše, nije se to dogodilo. Danas ovaj vrli pokojnik ima čudnu komisiju pred kojom polaže poslednji ispit ovozemnog života.

Ko je ta komisija pred kojom danas polaže doktorski ispit Arcibiskup barski i Primas srpski dr Nikola Dobrečić?

Olovku za ocjenu ovog velikog učenika drži u ruci čoban iz planine i siromah iz kolibe, i kažu: ocjenjujemo te sa ocjenom odličan, jer si nas ozeble, u granicama svojih mogućnosti, odjenuo a i često puta, duhovno i tjelesno nahranio, ne pitajući nikada koje smo vjere, staleža i položaja.

Ocjenom odličan ocjenjuju ga sužnji u tamnici i bolesni u bolnici jer ih je pohađao, u najtežim časovima njihovog života, dajući im, svojim savjetima, snage da mogu nositi svoje teško životno breme. On se nije ustručavao da ih posjeća pa makar se lično zarazio najtežom tjelesnom ili političkom boliješću.

Ocjenom odličan ocjenjuje ga običan građanin, opet bez razlike vjere i staleža, jer mu je govorio: ‘Ljubi Boga i bližnjega svoga jer su svi ljudi međusobna braća’.

Istom ocjenom ocjenjuju ga sudije ovozemnih sudova jer ih je upozoravao na jevanđelske riječi: ‘Ne učinite drugima ono što nijeste radi da vam drugi učine’.

Takođe, istom ocjenom ocjenjuju ga visoki političari i odgovorni državnici jer im je često napominjao da strogo paze krov naše državne kuće, da ne prokapa, neka se u suhoti, mirno i spokojno, podjednako griju sva naša čeljad oko toplog našeg državnog ognjišta u najvećoj bratskoj slozi i ljubavi.

Prethodnom ocjenom ocjenjuju ga njegovi duhovni saradnici u vinogradu gospodnjem, bez razlike vjere, jer im je često ponavljao riječi Svetoga Pisma: ‘Ogledalo budite vjernima, naukom, ljubavlji i čistotom’, u čemu je on uvijek prednjačio.

Braćo i sestre, po mome skromnom mišljenju, ko se udostoji takve sveopšte narodne ocjene, tvrdo sam ubijeđen, da će mu takvu ocjenu dati i neumitni sudija Gospod Bog jer je Njegova milost prevelika.

Preuzvišeni gospodine, opraštajući se danas s tobom u ime svoje lično, kao i u ime Srpsko-pravoslavne crkve, nek ti ovaj par riječi, uz najtopliju molitvu svemogućem Tvorcu, za pokoj tvoje viteške duše, bude upaljena voštanica, na tvom nezaboravnom grobu, koja će, poput horivske kupine, vječno goreti a nikada sagoreti.

Slava ti i vječan pokoj – amin.”

Bar, 20. XI 1955. god.                                      

Proto Pavle Radunović, Arh. Namjesnik barski, Bar

(Ivan Jovović, „Vijesti“, 23. mart 2014.) 

Časni život velečasnog

U Tuzima je nizom prigodnih manifestacija, otvaranjem društvenih objekata, otkrivanjem spomen ploče kao i svečanom sjednicom Akcione konferencije SK obilježena 40. godišnjica formiranja prve ćelije KPJ na ovom području. Svečanoj sjednici prisustvovali su brojni ugledni gosti i, kako je red u takvim izuzetnim prilikama, održan je prigodan govor o razvoju revolucionarnog pokreta na ovom području. Ništa neobično. Za većinu prisutnih nije bilo „ništa neobično“ ni to što je govornik istakao ulogu i zasluge Don Pavla, tadašnjeg starješine katoličke crkve u Tuzima. Ništa neobično, kažemo, jer o Don Pavlu, o njegovoj ličnosti i ulozi u ovom prigraničnom kraju, a i šire, pričalo se u raznim prilikama i povodima, ali uvijek s poštovanjem.

„U ljeto 1941. godine – podsjetio je, između ostalog, govornik – okupatorske vlasti uz pomoć kvislinga uspjele su da organizuju izvjestan broj ljudi sa obje strane dotadašnje granice i izvrše napad na susjedno goloruko stanovništvo Zete. Mnoga domaćinstva su opljačkana, a oko 600 Zećana nasilno je dovedeno u Tuzi, s ciljem da budu likvidirani. Taj gnusni akt ogorčio je stanovništvo Tuzi i poštene ljude Malesije. Većina stanovništva i omladine Tuzi angažovala se pružajući pomoć u hrani i piću, a i neke ljude su uspjeli da izvuku i sklone kod svojih kuća. Veliku zaslugu u tome imao je Don Pavle…“

Petog maja ove godine, u Starom Baru, u naselju Tomba, u prijatnom domu Đokvučića i još prijatnijem razgovoru, podsjećamo Don Pavla na taj događaj.

„Tog dana dođe kod mene moj prijatelj Cufo Lekić i kaza mi šta se radi. Krasan je to bio čovjek. Žao mu ljude, ne može da zadrži suze, briše ih rukavom. ‘Kako će se ovo svršiti Don Pavle? Šta da učinimo? Sve će ih pobiti! I žalost i bruka!’ Pokušavam da ga smirim a vidim – ni sam ne mogu da zadržim suze. Nada u Boga, Cufo, kažem, ali niti možemo – niti smijemo ovako. Ljudi smo, moramo da se borimo. Dogovorismo se šta da činimo. Hoću da se poslužim lukavstvom. Znam šta nesrećnike očekuje. Odlazim hitno i obavještavam ‘barjaktare’ da je italijanska komanda naredila da se uhapšeni odmah puste. Mnogi poštuju moj crkveni položaj, vjeruj mi, hoće da me poslušaju, iako znaju da sam grubo odbio ponudu Marka Traboinija da mu se pridružim ili pak da se ne miješam i ne protivim. Njegovo pismo sam na naočigled mnogih iscijepao i drsko bacio. A to kako i koliko je stanovništvo u Tuzima i Malesiji, bez obzira na nacionalnost i vjeru, bilo spremno da se žrtvuje i pomogne svojim susjedima, zaista je dirljivo, uzbuđujuće i dalo mi je novu snagu i vjeru.

Vidim Seljman-Juka kako nesebično pomaže, vidim Ljilju Berišića. Vidim Lačeviće, Lekiće, Hajdar-Beća, Čirgiće, omladinu, ljude, vidim narod. Poslije me zove komandant mjesta. Bijesan je, prijeti, viče: ‘To se tebe ne tiče. Gledaj svoja posla’. ‘Ja to i činim’, kažem glasno. ‘Ja sam bio čvrsto uvjeren da bi ti kao komandant naredio da se ti ljudi puste. Ti predstavljaš vlast, državu, ti moraš preuzeti odgovornost za 600 nedužnih. Ako im se nešto desi – Rim će biti obaviješten.’ Srećom, pokolebao sam ga, naveo ga da od zla ne učini gore. Bilo je Italijana koji su zbog mog svešteničkog poziva i odličnog znanja talijanskog jezika, a mnogi i iz skrivenih političkih uvjerenja, bili spremni da učine uslugu. To sam, razumije se, koristio.

Mnogi su mi se kao svješteniku i povjeravali. A da bih pomogao ljudima, snalazio sam se na različite načine. Sjećam se kako sam ‘zainteresovanima’ izdavao propusnice da mogu nesmetano preko granice. Otkucam njihovo ime i prezime, a ispod udarim crkveni pečat. Za stražare, obično nepismene ljude, to je bilo dovoljno da ih propuste. Ili, kad sam iskoristio smjenu komande u Tuzima da kod novog zapovjednika protestujem zbog štete koju je vojska napravila stanovništvu. On prihvata da se ona nadoknadi čim je prijave. Izdavaće oštećenima čekove koji mogu da unovče ili zamijene za hranu i robu u Skadru. Iskoristim to dobro, nagovorim da se prijave i oni koji nikakve štete nijesu imali a zbog zamjene čekova dobiju priliku da u Skadar pođu i pojedini ilegalci, kuriri i slično.

Bio sam često tumač, a vlasti i vojska su tražili i druge usluge. Jednom mi pokažu spisak sa imenima 30 mještana i brđana. Pitaju me o svakom posebno. ‘Jel taj i taj opasan?’ ‘O, Bože, kako opasan! To je dobar i pošten čovjek’, kažem. ‘Znači, svi su sveci’, dobacuju ironično. ‘Ne, nijesu sveci, ali su to pošteni ljudi’. Naravno, ubrzo nađem načina da sumnjive o tome obavijestim. Kao tumač, prilikom saslušanja rodoljuba, komunista ili običnih ljudi, prevodio sam njihove odgovore i tako sam im pomagao da se izvuku. A bilo je bogme, dosta teških i opasnih situacija. U crkvi sam jednom skrio i dva njemačka oficira. Jedan od njih je govorio francuski, bio je doktor, upoznao sam ga ranije. Došao je noću. Streknuo sam kad sam čuo kucanje i otvorio vrata. Sa njim je bio još jedan, vidio sam po činovima da je viši oficir. Uplašio sam se da nije provala. ‘Hajl Hitler“ – promucao sam. ‘Švajn Hitler’ (Hitler svinja), odgovorio je. Savladao sam strah i nepovjerenje, omogućio sam im da ‘uhvate vezu’ i prebjegnu u Albaniju. Mora da su bili neki važni tipovi, jer čuo sam kasnije da je za njih u Albaniju došao specijalni francuski avion.

Iako je komanda bila gotovo uz samu crkvu, mnoge bjegunce sam uspješno krio. Ni sada mi nije jasno kako sam ostao neotkriven. Jednom me Njemci iznenade noću. Njihov oficir traži ključ od crkve. Grubo mi stavio pištolj na grudi. Izvršiše pretres, ali, srećom, ne zatekoše nikoga“.

„Eto, ja odužio“, kaže Don Pavle i smije se. „Vidi se da sam ostario. Više ne radim ni u bašti, samo čitam, gledam televiziju i odmaram. Posjećaju me prijatelji, mnogi me zovu u goste, ali ne idem nigdje, nijesu putovanja za starca. Ipak, čovjeku je drago kada ga ljudi ne zaboravljaju“. „E bogme, Vas, Don Pavle, ne mogu zaboraviti, kažem spontano. Jer, ni vi nikada nijeste zaboravili njih“

O Don Pavlu

Rođen 1898. godine u siromašnoj porodici Đura Markova Đokvučića, u Tombi. Godine 1905. zemljotres je srušio njihovu kuću, a sestra je uspjela da ga zgrabi i iznese trenutak prije nego što je na njegovu postelju pao „kamen od kintalja“. Bistrog i skromnog dječaka, odličnog učenika kojeg su voljeli i hvalili, godine 1913, milošću i pomoću ljudi, šalju u Rim, na dalje školovanje.

Deset godina kasnije, Don Pavle (u Italiji zbog lakšeg izgovora prozvan Marvulić) vraća se u rodni kraj. Život u nacionalnoj i vjerskoj izmiješanoj sredini, u kojoj su sloga, ljubav i bratstvo imali vjekovne korijene, zatim porodično vaspitanje, široko obrazovanje i plemenitost, uticali su na njegov odnos prema ljudima i djelovanje. To mu je pribavilo veliki ugled svuda gdje je radio: u Baru, Vladimiru, Tuzima, Ulcinju. Kad je 1962. godine regulisao penziju, nadležni i odgovorni ponudili su da mu riješe boračku.
„Zadužio si pokret, zaslužio si“, rekli su mu.
„Ja sam samo postupao u skladu sa svojom ljudskom dužnošću“, odgovorio im je.

Sad živi u Starom Baru, poštovan od svih koji ga znaju i vjeruju u Boga ili ljude.
                                                                                          

(Zuvdija Hodžić, „Titogradska tribina“, 9. maj 1984.)

The post Mr Ivan Jovović: Don Pavle i proto Pavle first appeared on BARinfo.

Bio sam toliko naivan misleći, na primjer, da ako me učitelj u osnovnoj školi „Meksiko“, dobričina Sveto Jokanović, povede u drugi razred da pokaže starijim đacima kako se čita, treba da učinim ono što se od mene i traži, a što sam naučio još u rodnom Vrbasu: da što tečnije čitam iz bukvara. Poslije sam morao da se zapanjujem kad su me neki od mojih slušalaca-drugaka „ćebovali“. Moje zapanjivanje je s godinama dobijalo novije razloge: to što neko ko je fizički jači od drugog, ili tako misli, osjeća neodoljivu potrebu da to i dokaže na djelu, bez dubljeg povoda ili povodom toga što se drugi lakše kreće u ženskom društvu; i slična ispoljavanja, izazvana položajem pa smrću oca i profesijom majke (o ideološkom opredeljenju da i ne govorim). Pamtim kako mi je jedan dobronamjerni sjevernjak s jeseni 1982. godine savjetovao da se prebacim u Poljoprivrednu školu jer je u gimnaziji „Niko Rolović“ predavala moja majka Anđelija. Međutim, time ne bih izbjegao optužbe za protekciju i poneki verbalni rafal, na ivici fizičkog napada: u Poljoprivrednoj je predavala moja pokojna tetka Milosava Eraković, inače prva osoba koja me je podržala u pisanju.

Sa geometrijski pravilnim širenjem agresivnosti koje sam opažao, Bar je širio i svoje pozitivne strane. Uz pomoć praktično cijele Jugoslavije, izborio se sa većinom posledica zemljotresa, glavnina lokalpatriotski opredijeljenih gradonačelnika vodila je računa da novim građevinama bude uvažena postojeća arhitektonska okolina, grad je bio sve veći a njegov antički dio kasnije, zahvaljujući prije svega Omeru Peročeviću, nije više bio samo najlogičnije lociran s obzirom na potrebe odbrane od zavojevača, nego je i postao, po jednom skromnom mišljenju, najljepši stari grad u Crnoj Gori. Ali i to je logično: i Bar se, po istom mišljenju, pretvorio u arhitektonski najdopadljiviji grad u istoj državi. Kada sam slutio dalje narastanje lokalne ljepote, mislio sam da bi bolje bilo da se opredijelim za društvo kao naklonjenu osnovu za lično dopunsko ukrašavanje pozitivnih strana grada poput sestara Kosać i Kosović, Saše Jovanovića, Sava Markovića, Vanje Marvučića ili mog imenjaka Miloševića. Ili u biranju takvog osnovnog društva ne bih morao da odem dalje od rodbine – dobre sestre Vere i vrlo korektnog brata Vlada i pokojnog strica Koste – pa ni od samog susjedstva, zvanog Zgrada lordova, u kojoj su živjeli vrlo dragi ljudi: pokojni gradonačelnici Ilija Vučković i Blažo Orlandić, direktor bolnice i šahovski prijatelj mog počivšeg oca Ljubo Živković i sin mu Nebojša, poč. kapetan duge plovidbe Batko Đakonović i njegova divna supruga, teta Jarmila…

Birajući između dviju krajnosti, pomalo kriminogenog i sasvim bezazlenog društva, odabrao sam sredinu, sasvim dovoljnu da znam da ako ništa drugo, Baru dugujem to što sam u njemu, kao vrijedno umijeće za kasniji život, naučio da se branim. Kao rečenu sredinu pak spominjem svog pokojnog pobratima Željka Đukića, dovoljno uviđavnog i kreativnog i, u isti mah, muževnog da mi pomogne u snalaženju u teškim egzistencijalnim nevoljama, od kakvih je stradala moja sestra Ivana. I tek kad se sjetim toga, znam da nije moglo drugačije.

The post Igor Marojević: Nije moglo drugačije first appeared on BARinfo.

Mislim da nema priče o Baru bez spomena njegovog jezgra – Starog Bara. I upravo tu, u maslinjaku ispred kuće, nadomak zidina starog grada, ja počinjem svoju priču. I dok gledam svoje malene, Petru, Nadeždu i Vasilija, vraćam se u svoje djetinjstvo, u neku davnu 1961. godinu, kada sam kao trogodišnja djevojčica sa ocem, majkom i mlađom sestrom došla u Bar. Znam iz očeve priče da je Đoko Lekić, ugledni Baranin i tada direktor Luke Bar, pružio ruku mom ocu Momčilu Boškoviću i doveo ga iz Bjelopavlića u ovu mirnu luku.

Moja prva sjećanja, prilično nejasna i razbacana, vezana su za Pristan. Sjećam se malih kuća s murvama u dvorištu. Sve kuće ličile su jedna na drugu, a ljudi su sjedjeli na pragovima. Bila je tu negdje i Muzička škola u koju sam išla, a u povratku kući svratila bih do majke u laboratoriju u Staroj ambulanti.

Radovali smo se odlasku u bioskop, a filmove sam uglavnom zaboravila. Sjećam se samo nekih vestern filmova, kada smo vođeni vještom rukom reditelja navijali za kauboje a ne za Indijance. Sada ne mislim da smo bili u pravu. Sjećam se i zrelih, mirisnih narandži koje nam je jednom donio moj stric. Svaka je bila umotana u posebnu mekanu hartiju. Tako su se narandže nekad prodavale.

Poslije nekoliko godina preselili smo se na Topolicu. A Topolica – to je bila Žuta zgrada, Željezničke i nekoliko zgrada pored mora. U jednoj od njih je stanovala moja porodica. Imam utisak da baš u toj zgradi, koju smo zvali “Trojka”, počinje moj život, onaj svjesni, koji pamtim. Sjećanje na njega me uvijek pritisne teškim, ali ipak dragim lancima nostalgije.

I prva asocijacija na te dane iz mojih sjećanja je more. I danas, kao onda, osjećam istu ljubav prema toj nepreglednoj plavoj pučini. Ljeti bismo cijele dane provodili na plaži i plivali do lukobrana. Danas više niko ne pliva do lukobrana, tog dalekog cilja iz naše mladosti. Možda je onda bio bliže obali, mada znam da je i tada bio daleko, ali mi smo imali snove koji su bili daleki i trebalo ih je dohvatiti. Moja djeca ne dijele sa mnom tu skoro opsesivnu ljubav prema moru.

Šestog septembra počinjala je škola. Osnovna škola “Meksiko” bila je na Staroj raskrsnici. Putem do nje, s proljeća, brali smo prašnjave kupine u žbunovima pored puta. Mirisali su žuti cvjetovi žuke. Zimi smo se klizali do škole po zaleđenoj močvari, a gdje je tačno bila ta močvara, više se ne sjećam. Tu su sada  Pristanske zgrade, Kongrapove, bulevar i ko zna šta još.

Iz sjećanja oživljava jedna slika iz dvorišta škole: bila je priredba, čula se muzika, voz Beograd – Bar počeo je svoja putovanja.

Jedna mala pijaca bila je na mjestu današnjeg „Turista”. Tu sam jednom, kad mi je bilo desetak godina, kupila truli paradajz jer mi je bilo žao žene koja ga je prodavala. Učinilo mi se da je stara i tužna. Takva su djeca. Blago onome ko umije da sačuva tu dječju dušu u sebi, uprkos vjetrovima koji je lome. Moram priznati da više nisam tako sažaljiva, nažalost. Pored pijace je bila i čuvena poslastičarnica sa najljepšim sladoledom, gdje sam često vodila brata. Centar našeg svijeta bio je tada Dvorac kralja Nikole gdje je svoje zadnje penzionerske dane provodio stari voz Ćiro. Igrali smo žmurke u parku, a u vagonima voza smo se krili i narušavali mu zasluženi mir.

Prvi razred Gimnazije završila sam u staroj zgradi prekoputa Prvoborca, a kasnije smo prešli u ovu sadašnju, na Topolici. I naravno, najljepše uspomene vezuju me za te dane i moje drugarice Spomenku, Tanju, Vesnu…

Razredni starješina bio nam je profesor istorije Pavle Vujović. Za peticu nije bilo dovoljno znanje iz udžbenika, već smo morali znati sve one detalje koji su dočaravali istorijske događaje, a koje je profesor na času dijelio sa nama. Govorio je da potičem iz serdarske i vojvodske kuće Boškovića. I danas se rado sjetim tih riječi. Profesorica biologije, Mira Gojnić, učila nas je da ne donosimo ishitrene odluke. Tada nisam shvatala, a sada znam da život čine upravo odluke i suočavanje sa posledicama tih odluka. Harizmatična profesorica srpskog jezika Anđa Marojević na neponovljiv način uvodila nas je u svijet književnosti i umjetnosti. Tihi profesor matematike Slobodan Topalović i tada mladi profesor engleskog jezika Žarko Kenjić i mnogi drugi profesori ostavili su pečat na naše gimnazijske dane.

Zimi smo šetali korzom pored Vračara, a ljeti pored nekadašnjeg parapeta. Prva diskoteka u koju smo išli bila je u jednom bunkeru na mjestu gdje je danas poslastičarnica „Martina”.

Onda su došle devedesete godine. Srušio se jedan sistem, a počeo drugi. Za mnoge, to je bilo vrijeme traženja smisla. Bogotraženje. Tada su počeli i moji prvi duhovni koraci u crkvi Svetog Nikole u Starom Baru, prvo uz oca Bogoljuba Femića, a potom uz oca Radomana Mijajlovića. I naravno, nisu jedini koji su nam otkrivali i koji nam i dalje otkrivaju ljepotu i bogatstvo liturgijskog života.

Proticalo je vrijeme, Bar je rastao, i nekad mali grad sa puno sunca danas krase široke ulice i brojne nove zgrade. A najljepša i najraskošnija među njima je hram Svetog Jovana Vladimira. I sjećam se, moj otac je govorio da je uvijek imao osjećaj da se nalazi pred vratima raja, kada bi ga na ulasku u Bar dočekao hram.

Svaka priča o Baru i svako sjećanje jeste i priča o mom životu. I vjerujem da nisam jedina koja ovako osjeća i razmišlja. Možda sam zbog toga upala u zamku svojih vlastitih emocija i sjećanja i utiske obojila ličnim bojama. Ako jesam, nadam se da mi nećete zamjeriti. Sjećanja uvijek donose i emocije.

Svoju priču završavam u porti hrama dok se misli i dalje neumorno nižu, a duša pokušava da nasluti neke tajanstvene i davno nam obećane horizonte.

The post Dr Biljana Martinović: Bar na vratima raja first appeared on BARinfo.

Djelovi današnjeg Crnogorskog primorja od Bara do Ulcinja bili su, sa prekidima oko vijek i po, od sredine XV vijeka do 1571. godine, pod Mletačkom republikom. Tada je grad proširen i utvrđen sistemom bedema, bastiona i kula, a u Baru se razvijaju zanati potrebni vojsci (kovači, mačari, štitari), zatim klesari, zidari i drugi. Posebno su bili brojni i cijenjeni barski obrađivači kamena, koji su imali dosta posla u Baru (gradeći bedeme, kule, palate, sakralne objekte, mostove i drugo), ali su odlazili i u druge krajeve da podižu mnogobrojne građevine. Akademik Pavle Mijović sa dosta sigurnosti konstatuje da je Bar tada bio centar velike neimarske škole na Crnogorskom primorju.

Od 1571. do 1878. Bar je pod Osmanskom vlašću, administrativno potčinjen Skadarskom sandžakatu. U tom periodu najrazvijeniji je bio kožarski zanat (papučije, opančari, kundurdžije, ćurčije). Bilo je i kafedžija, mehandžija, mlinara, pekara, berbera, kasapa, puškara, kovača, limara. Turci su iz tog sandžakata i drugih krajeva doveli grupu u Bar da im rade razne poslove, posebno kovačke, po kojima je njihovo naselje uz južne zidine Staroga grada nazvano Mahala. Bili su to vrijedni, pošteni i veseli ljudi. Stariji mještani se sjećaju da su pjesme pratili harmonikaš Suljčo (po profesiji limar) i žena Zade sa dajrom. Cano Beharović, kovač po zanimanju, svirao je violinu i bio posebno tražen na seoskim svadbama. Šezdesetih godina prošlog vijeka u Mahali je bilo šest kovačnica, na kraju Pjace sa lijeve strane prema bolnici jedan potkivač, a u istoj ulici pet limara (Krsto Radulović, Suljčo Čobić, Salko Asović, Hasan Perazić i Dušan Mijović). Pored pomenutih kovača, tim poslom su se bavili i Redžep Mamov Begzić, čiji unuk Omer i danas radi u istom objektu, Bećo Usov Begzić, čiji je sin Uso 1961. kovački posao nastavio u ATP „Rumijatrans“. Aljo Smailov Begzić nastavio je zanat svoga oca.

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, tačnije 1963. godine, u Starom Baru, u Donjoj i Gornjoj ulici (zvanoj Pjaca, u tursko doba Čaršija, između dva rata Varoš, a poslije rata Ulica 8. januara) bile su 63 privatne radnje. Najbrojnije su bile obućarsko-opančarske (10 radnji), kafanske (6), kovačke (6),  limarske (5), stolarske (5), činile su 50 odsto svih vrsta zanatskih radnji. Te godine su taksisti bili Mu(h)o Zaganjor, Omer Đurović i Omer Palangić, pa su došli Savo Mitrović, Smail Beharović, Mahmut Delalić, Rusto Bjramović, Musto Peroč, Pupo Zulfo Bajramović. Privatnih trgovina nije bilo, bile su dvije piljare u kioscima na dvije strane proširenja sa česmom koje su držali Halil Karađuzović i Sadik Arap. Ostalo je upamćeno da su do Halilovog kioska, u ljetnjem poslijepodnevu, ovdašnji stočari, Drekovići, Vrakići, Backovići, iznosili na prodaju poznato starobarsko kisjelo mlijeko u ćupovima. 

Vremenom se u Starom Baru smanjuje broj državnih i privatnih radnji, dok se na Pristanu (od 1908. Novi Bar), koji postaje centar svih važnijih institucija i zbivanja, taj broj povećava. Rušenjem Pristana za potrebe gradnje moderne luke, središte grada se sredinom sedamdesetih seli na Topolicu blizu mora, đe su prapočeci Bara.

Kad se od autobuske stanice pođe ka starobarskoj Pjaci, sa lijeve strane počinje niz građevina sa prizemljušom čistačice Milice. Slijedi zatim zgrada Pošte, uz koju je kuća i prenočište Petra Martinovića, kojega su Starobarani, zbog  neobično brzog govora, zvali Petar Mitraljez. Oba objekta su na sprat. U zgradi Pošte je 1881. godine osnovana Biblioteka, čiji su utemeljivači bili i starobarski trgovci i zanatlije.

Slijede potom dvije šnajderske radnje za izradu muških i ženskih odijela Andrije Iličkovića (prije njega Emina Đurovića) i Mustafe Šlakovića, pa na dnu 7-8 kamenih stepenica mala šušterska radnja Ilije Đurišića, u kojoj je prije njega Tomo Demirović držao mehaničarsku radnju i popravljao bicikla.

Uz nju je mala prodavnica novina (prodavači su bili Miljat Kertbijev, oficir carske garde Rusije, odavno nastanjen u Podgradu i, poslije njega, Sulejman Krčiković koji je, pored prodaje novina, pakovao pakete i stavljao svoj pečat sa slovima „S“ i „K“, što je Pošta prihvatala). Poslije dva-tri široka stepenika silazi se sa autobuske stanice u Donju ulicu, a lijevo ide uz kaldrmisani put za Gretvu. Uz taj put radili su stolari: Ramo Metović Livar, Ibrahim Marović iz Zaljeva i Ćazo Bubić iz Podgrada, koji je zanat naučio u radionici Milutina Praščevića.

Tih godina su berberske radnje u Starom Baru držali Akuš Abazović, Junuz Karađuzović sa sinovima i Meto Šabić dok nije prešao u Tivat. Akija-Akuš  je držao berbersku radnju preko puta Mustafe. Omaleni Mustafa i korpulentni Akija bili su nalik na filmske komičare, Stanlia i Olia. Bili su često zajedno, kao komšije i na čašici večernje rakije nakon posla. Znali su da uživaju, ne samo u piću. Uz bedem pored ulaza u Stari grad bilo je nekoliko ploča da se sjedi.Tu bi često ova dvojica starijih majstora, kad bi išli kući u Brbot, sjeli i odmorili, prije nego bi produžili kući.

Kao i mnogi berberi u starija vremena, i Akija se bavio sunećenjem predškolske đece, vađenjem zuba, stavljanjem pijavica na tijelo pacijenta. Ponekad se u Akušovoj radnji znala odigrati po neka šahovska partija.

Poslije prvih godina nakon rata, kada je prioritet bila obnova u ratu porušenih objekata, došao je period industrijalizacije. U tom periodu državne radnje u Baru su pune artikala fabričke izrade, ali zanatlije se nijesu predavale, imale su svoju logiku i reklamu: „Konfekcija je masa, ručni rad je klasa“. Standard građana raste, ljudi nose moderna odijela, koja šiju ovdašnji krojači. Tada su mnogi prvi put zamijenili sukneno odijelo, izrađeno kod abadžija, klasičnim, ili opanke cipelama, neki su počeli da nose šimi cipele. U modi su bile i tzv. „gumiđonke“, sa petama i tabanima u boji, napravljene od guma bicikala u boji, koje je vješto pravio Ismet Iso Šabić. Nova moda „a la frango“ zamjenjuje staru „a la turko“.

Kad je 1965. počeo da radi feribot na liniji za Bari, tamo su nabavljane farmerke i druga roba popularna kod madih. Starobarski krojači nijesu šili farmerke, ali su pratili interesovanje mladih i šili popularne crne „trapez“ pantalone sa ravnim džepovima opšivenim bijelom plastičnom trakom.

Tih godina je, po sredini Donje ulice sa lijeve strane, Fadil Zaganjor držao opančarsku radnju, u kojoj su radili i Šemsija Zaganjor, Sait Metović i Rifat Bubić koji je poslije Fadila u tom objektu otvorio sopstvenu obućarsku radnju. Po sopstvenoj priči, Rifat je pravio lijepe šimi i polušimi cipele, po cijeni od 5.500 dinara. U ovom dijelu ulice, poslije rada u Zadruzi, obućarsku radnju je otvorio Ramadan Dano Bećović koji je krajem šezdesetih prešao u trgovce („Centrojadran“).

Nastavljajući ulicom dalje, dolazi se do velike radnje na sprat Omera Mustafića, poznatog trgovca iz Zaljeva. Jednoga dana dok je Omer radio u radnji, ušla je žena i zatražila određeno platno. Omer je iznio na banak traženu robu i kazao cijenu. Ženi se dopala roba, ali ne i cijena, pa je upitala:

„Omere, može li što cenlje?“

„Ne, bogami, mene više stoji.“

Nezadovoljna mušterija je pošla, pa se glasnuo Omerov prijatelj koji je dangubio u radnji pitanjem:

„Moj, Omere, jesi li siguran da ti je kletva prava?“

„Jesam, bogami“, odgovori Omer, uze onaj top platna i odloži na stalažu više sebe.

U nastavku Ulice 8. januara bila je prodavnica duvana u kojoj je radila Dragica Pejović, a do nje su bile obućarske radnje Tefika Kalamperovića (u njoj su radili Alija Vuković, Nikola Masoničić, Ivo Iličkovća, Sabrija Kalamperović), Jakoba Pavlovića, Hamdije Jahovića sa ženom Ćamilom, Joza Tokića, vodoinstalatera Dauta Feke, opančara Mana Drekovića. Preko puta je bila prodavnica „Borovo“, a do nje gledano od autobuske stanice, krojačka radnja Muja Sinanovića, poslastičarnica Redžepa Karađuzovića…

Na pročelju ovog dijela ulice, prije nego ulica savije desno do manjeg proširenja sa česmom, bila je pekara u kojoj su radili braća Vojo i Risto Grupković. Poslije njih, kratko vrijeme radio je i pekar Naif Čalaku. Kažu da je pekar Mino Kacić, nakon što je iz ove pekare pošao u penziju poručio: „Zbogom naćve i tepsije, Mino pekar više nije!“            

Podne je svakodnevno jakom sirenom označavala „Primorka“ (ranije „Uljara braće Marić“) koja je imala prodavnicu sa desne strane po sredini Donje ulice, posmatrano od autobuske stanice. U toj prodavnici, seljani koji su došli na pazar, kupovali su parče marmelade i uz vrući bijeli hljeb iz pekare pravili sebi ukusan podnevni obrok. U njoj su se mogli kupiti: ulje, marmelada, razni džemovi, sirupi, ajvar, sapun… Prodavačica je bila vrijedna i ljubazna Vasvija. Sjećam se da je „Primorka“, najveća industrija u Baru, pomagala gimnazijske maturske ekskurzije, dakle i našu (generacija 1961/62) sa kašeticama marmelade od po 10 kilograma.  

Kad smo kod „Primorke“ i Vasvije, prisjetimo se lijepog uspjeha igračkog para iz starobarske folklorne grupe Meta Đulamerovića, supruga gore pomenute Vasvije, komercijaliste u „Primorci“ i Zagorke Knežević iz Podgrada. „Na festivalima folklora, održanim na Cetinju i Opatiji 1961. godine, kao predstavnici Bara bili su Zagorka Knežević i Meto Đulamerović. Izvodili su igru – ‘Džemile, Džemile’. Igrali su fantastično. Svuda su ispraćeni ovacijama. Nagrade su izostale, jer je u to vrijeme, akcenat stavljen i na brojnost folklornih društava, što barsko nije imalo. Istina, dobijali su specijalna priznanja“, piše Vlado Lukšić u „Prosvjetnoj i kulturnoj misli u Spiču“, 2005. godine.

Vratimo se zanatlijama. Do gore pomenute pekare radio je opančar i harmonikaš Saljo Zaganjor. Kod oca je Bedrija učio zanat opančara i harmonikaša na kojem instrumentu je bio poznatiji ne samo od oca. Odlično je svirao harmoniku i dobio je nadimak Šerbo po imenu poznatog bosansko-hercegovačkog harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerba. Svirao je na raznim gradskim, školskim, manifestacijama, svadbama, a rado se odazivao i manjem društvu.   

Slijedi potom Džepova kafana, „Kafana bez ključa“, u kojoj su se najčešće okupljali ljubitelji dobre kapljice, Rade, Savo, Vlado, Đoka, Niko, Novica, Đoko, sa kojima je često akšamlučio i vlasnik, što nije bilo po volji njegovoj ženi, zbog čega su imali povremene prepirke.

Jedno veče Džepo je došao kasno kući, pokušao je da bude što tiši, ali nije uspio. Žena ga je dočekala „puna kao puška“, spremna  da ga dobro iskritikuje, ali nije uspjela jer je on preduhitrio, stavljajući kažiprst preko usana izgovorio: „Pssst, Udba “ i pošao da legne. Jadna žena, preostali dio noći nije oka sklopila, presabirala se da nije đe što rekao ili uradio protiv vlasti, a čula je da sa Udbom nema šale. Kad je ujutru Džepo ustao, jedva je dočekala da ga pita zašto je sinoć pominjao Udbu, a on je zaboravivši što je sinoć rekao, odgovorio: „Koja Udba, more, auuu, ne ćeraj mi mamurluk“ i izašao. Rafalna paljba pitanja ovoga puta je izostala. 

Na kraju ravnog dijela Donje ulice, na pomenutom proširenju je česma sa lijepim kamenim koritom kojih je u Starom Baru bilo nekoliko. To su tzv. mahalske česme (točkovi), ostatak iz osmanskog perioda, a na početku Gornje ulice, sa lijeve strane, jeste spomenik kovača u prirodnoj veličini, koji je, mnogo kasnije (2022), napravio barski privrednik, vlasnik „Aragane“ Hamza Đenčić. Njegova firma bavila se izradom ukrasne i druge bravarije. Iznad česme bila je, a i danas je velika kuća na sprat. Tu je nekad bio veliki han, pa poznata kafana Mare Crne, a danas kuća i kafić Karađuzovića. U  nastavku ulice bila je mala sajdžinica u kojoj su radili Božo Antunićević i njegova sestra Julija, jedna od rijetkih žena u tom poslu u Jugoslaviji. Preko puta sajdžinice, sa lijeve strane, bila je stolarska radionica Milutina Praščevića.

Od proširenja počinje, zbog strmog terena, kaskadno kaldrmisana Gornja ulica koja postaje sve strmija kako se dalje penje. Nekad se zvala Gornja varoš koja se pored bedema, pokrivene tržnice, Veljih vrata, proteže  do malog proširenja, Bravljeg pazara. Pazarnim danom čitava Gornja ulica, zajedno sa tezgom, pretvarala se u pazarište. Kaldrmisani put dalje vijuga kroz Brbot i nastavlja sve do podrumijskih sela, odakle su dolazili seljaci na pazar. Oni  iz dijela Crmnice, Šestana i Krajine na tom putu provedu po dva-tri, a iz nekih krajeva i do četiri sata hoda u jednom pravcu, da bi na magarcima, konjima, a žene  sa kotarima ribe na leđima, donijeli svoje poljoprivredne i druge proizvode na prodaju. Kad se ovima pridruže prodavačice iz mrkojevićkih, spičanskih i bližih barskih sela sa raskošnim nošnjama i proizvodima, pored bogate ponude proizvoda, dobije se i bogati kolorit narodnih nošnji.

Pri početku Gornje ulice, sa desne strane, stari majstor Esad pravio je razne predmete od drveta, među kojima su se svojim jarkim, šarenim bojama isticale male za suvenir i velike dječje kolijevke, i djevojačke skrinje, koje nijesu bile rezbarene. Pravio je i šarene glave šećera, poklon za ženidbe i sunetluke.

Sa gore pomenutog proširenja sa česmom, desno se ide u Kovačku mahalu i dalje u Podgrad, a lijevo, betonskim mostićem preko Bokli potoka (tur. Prljavi potok), u drugi dio Mahale, gdje su na betonskom proširenju bile jedna uz drugu dvije-tri radnjice gdje se prodavalo meso. Ranije su čejreke mesa u bijelim čaršafima, od uljare Lazovića u Podgradu, gdje je neko vrijeme bila klanica, do prodavnice, na leđima nosili pomoćnici mesara. Nešto niže od kasapnice, radio je kovač Rizo Ibrahimović. Mnogo kasnije, njegov sin Nuho, šofer u Komunalnom, vozio je pokojnike. 

Mesar u mesari preko pomenutog potoka početkom šezdesetih bio je Šaćo Backović iz Podgorice. Kod njega jednog dana dođe ugostitelj Smajo da pazari meso. Šaćo odreza traženo meso, stavi na vagu i dodade malo otpadaka, džonti, na što Smajo reagova:

„Što mi daješ ove otpatke, Šaćo?“

„A, moram malo!“

Smajo uze meso i ode. Negdje oko podneva, Šaćo dođe da se malo osvježi i u kafani kod Smaja naruči hladno pivo. Ovaj to jedva dočeka, iz aparata za točenje piva natoči nepunu čašu, a iz tacne ispod krigle malo doli, na što Šaćo reagova:

„Što je ovo, Smajo?“

„Moram malo, za one tvoje džonte“. 

Pazarnim danima Stari Bar je posebno živahan, jer su iz bliže i dalje okoline dolazili prodavci poljoprivrednih i drugih proizvoda, sitne i krupne stoke, a varoški trgovci i zanatlije spremno ih dočekivali očekujući bolju zaradu. Tih godina su strani gosti još bili rijetki. Kafane su pune, posebno pred podne kada su mnogi prodavci prodali svoju robu ili ostavili kod nekog mještanina do naredog pazarnog dana, pa svratili da se odmore uz kafu ili rakiju, možda se sretnu i popričaju s prijateljem, čuju neku novost o čemu bi u selu, na śedniku, pričali. A u kafanama se dogovaralo i razgovaralo o poslovima, dogovarale se ženidbe, pričale se šale, a bilo je i onih koji su sjedjeli i uz piće samo sejrili ulično šarenilo prolaznika i nošnji. Nerijetko se mogla čuti i lijepa pjesma, rijetko kakva galama, dovikivanja, zadirkivanja, ali bez svađe i teških riječi, što su iskusni ugostitelji rješavali na prikladan način. Moderne kafedžije prihvataju ocjenu jednog iskusnog predratnog kolege koji je govorio: „Svaka kafana u Pjaci ima svoju dušu i sve joj možeš uzeti, ali tu dušu ne.“

Iako je svaka kafana nosila svoje ime, bile su poznatije po vlasniku, pa se govorilo: da se nađemo kod Đura (Perišića), Sadika (Karađuzovića), Džepa (Ibrišimovića), Oma (Krčikovića). 

Po sredini Donje ulice bila je druga Omova kafana, ranije se tu nalazila prodavnica „Borovo“. Dosta prostrana, sa šankom i kuhinjom, odisala je čistoćom i urednošću. Čuvena po usluzi, dobrom piću i domaćim specijalitetima uvijek je imala goste, a oni su se osjećali „kod Oma kao doma“. Omo je bio dobroćudan čovjek, elegantan konobar, odličan ugostitelj. Zbog svojih poslovnih osobina zavrijedio je prestižnu nagrade „Ugostitelj godine“, iz privatnog sektora Crne Gore za 1978. godinu, zajedno sa jednim ugostiteljem iz Bijelog Polja.

Vremenom, Stari Bar posjećuju brojni turisti, postaje interesantna turistička destinacija, otvaraju se objekti prilagođeni potrebama turista: rizort „Stara čaršija“, apartmani za izdavanje, moderni restorani, kafići, suvenirnice. Stari zanati više nijesu rentabilni, ali su važni za istoriju ovog mjesta.

Kulturni centar Bar je svojevremeno započeo realizaciju ozbiljnog koncepta revitalizacije Starog grada sa ciljem „da Stari grad Bar postane laboratorija stvaralaštva. Restaurirane crkve, palate, kuće i pjace treba da ponovo ožive čarolijom muzike, slikarstva, pozorišta, umjetničkih zanata… I da budu ispunjene mirisima kuhinja naših krajeva, građanima Bara i gostima“, stoji u Programu.

The post Sead Gano Šlaković: Konfekcija je masa, ručni rad je klasa first appeared on BARinfo.

Vješta u prezentovanju nacrta i proračuna, nisam mogla ni zamisliti koju vrstu emocija i odgovornosti će izazvati ovo oživljavanje uspomena dugo skoro šest decenija. No, uz malo napora i odugovlačenja, sa pisanjem na površinu su isplivala samo lijepa sjećanja na moj grad i vrijeme u kojem smo zajedno rasli i izrasli u ovo što smo danas.

Bar mog djetinjstva je bio grad u kojem smo se svi znali i u kojem sam naučila da poštujem tuđe vrline i uspjehe bez zavisti i da budem sretna kao da su moji. Odrasla sam u Bjelišima, barskom predgrađu kojeg su u mojem najranijem djetinjstvu činile nepregledne livade, maslinjaci i stotinjak porodičnih stambenih kuća, izgrađenih po istom modelu šezdesetih godina prošlog vijeka… Upravo te livade i maslinjaci su bili poligoni dječijih igara, na kojima je započela najranija socijalizacija moje braće i mene. Naše dječije igre nisu zahtijevale animatore, skupe igračke… već su bile koncipirane na jednoj lopti, klikerima ili pak bazirane na mašti. Kada nismo imali ništa od igračaka, igrali smo se žmurke, asocijacija, pantomime (današnju djecu ne mogu ni zamisliti da igraju žmurke, preskakanje lastiša, između dvije vatre…). 

Ljeta sam provodila na plaži koja se prostirala na lokaciji današnje Marine, a od korza je dijelio parapet. Ne malo puta sam kao tinejdžerka sa društvom preplivala do glavnog lukobrana luke, predahnuvši na pristaništu kod svjetionika i nazad. Lukobran je za mene tada bio “samonikli” dio luke i linija cilja do kojeg moram stići, kako bih pokazala plivačku vještinu i ništa više od toga.

Generacija kojoj pripadam radovala se početku školske godine jer škola nije bila samo obaveza već zadovoljstvo zbog druženja sa vršnjacima. Moja osnovna škola „Meksiko“ je bila specifična, i po nazivu i po tipu građevine u kojoj je bila locirana, i po tome što je bila škola poklon daleke zemlje po kojoj je nosila ime. Iz tih prvih školskih dana rodila su se drugarstva koja traju i do danas. Tada djevojčice, a danas zrele žene u ozbiljnim godina (Julija B, Vera M, Vanja V, Vesna Ž, Biljana D. i moja malenkost) isplele su mrežu ljubavi, pripadnosti i lojalnosti koja do danas nije popustila ni na jednom čvoru.

Posebno mjesto u mom sjećanju iz tog vremena ima nastavnica matemtike Vera Stanišić, moja razredna, tada na početku karijere, vedra mlada žena koja je kod par nas prepoznala zanimanje (ili se to zove talenat) za matematiku i nesebično radila na toma da taj talenat razvijamo. Kasnije, kroz srednju školu, taj matematički nerv su razvijali profesor Slobo Topalović, tihi čovjek nespornog autoriteta, ogromnog znanja i iskustva, Rajo Ćalasan i Miki Novaković, profesori mlađe generacije kojima duhovitosti nije manjkalo, te su se informatika tada nova nauka i logika sa lakoćom savlađivali.

U srednjoškolskim danima bilo je nezamislivo da se poslije škole ne „uhvati“ krug uz more i ne odsjedi na parapetu uz korzo sa kojeg su se kibicovale simpatije, prepričavale dogodovštine, a sve bi bilo propraćeno sa puno smijeha i buke svojstvene mladosti. Parapet je bio kultno mjesto toga doba.

Prvi put sam se na duže vrijeme odvojila od porodice, prijatelja, Bara, kada sam sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka krenula da učim školu za inženjera. Nošena ljubavlju prema matematici, logičan slijed je bio studiranje tehničkih nauka. Odabir fakulteta je za mene bio pravi problem. Elektrotehnika je u to doba bila nauka budućnost i odlučila sam se da polažem prijemni na Elektrotehničkom fakultetu što sam uspješno savladala, ali između mene i te nauke nije kliknulo to nešto što treba, da bi sa zadovoljstvom izučavala materiju, a kasnije i bavila se tom profesijom. Poslije par godina neuspješnog studiranja prepisala sam se na Građevinski fakultet koji tada nije bio „moderan“, ali smo se statika, dinamika, mehanika, seizmika i ja zavoljeli na prvi pogled.

Prvim povratkom sa fakulteta u svoj grad shvatila sam da parapeta moje mladosti više nema, da je porušen i da iz mora ispred gradske plaže vire neke cijevi pravilno raspoređene. Kazali su mi da se gradi gradska marina. Dio obale se modifikovao i realno prerastao u ljepši i uređeniji prostor, ali za mene je rušenje parapeta bila čista devastacija jednog vremena kojem sam pripadala.

Po završetku fakulteta koji sam započela u SFRJ u Titogradu, a završila u Podgorici u nekoj suženoj Jugoslaviji, vraćam se u svoj grad. Nezamislivo mi je bilo da se ne vratim među svoje, iako je Podgorica nudila više mogućnosti za dalji život i posao. U to doba, u zemlji pod sankcijama sa puno socijalnih problema u kojoj je bio uspjeh preživjeti od prvog do prvog, nije bilo investicija i intenzivne izgradnje, te ni previše posla za građevinske inženjere. Kada sam dobila poziv za zaposlenje, iz tada JP „Luka Bar“, znala sam da ga moram prihvatiti jer već dugo čekam posao, ali sam sebi postavljala pitanje: „Šta ću da radim u luci koja pretovara brodove, u kojoj su objekti izgrađeni… školovala sam se da projektujem mostove, silose, stadione, sportske dvorane, proizvodne hale…“ Bile su to nedoumice nadobudne inženjerke.

Tog 1. aprila u Sektor razvoja Luke Bar zaposlili smo se Srđan Vukčević, elektroinženjer, Miodrag Vreteničić i ja, građevinski inženjeri. Prvi razgovor smo obavili sa direktorom Sektora razvoja Zoranom Tajićem, takođe inženjerom ali saobraćaja. I tako je počela priča nas mlađih inženjera u Luci Bar, koja je pored profesionalne saradnje bila isprepletana iskrenim prijateljstvom, dobrim namjerama i željom da nas prihvate starije iskusne kolege. Danas kad se sjetim tog vremena, često kažem da je tadašnji Sektor razvoja bila akademija po znanju, ponašanju, profesionalnosti i kolegijalnosti. Sektor razvoja je izrastao iz izgradnje i obnove luke nakon zemljotresa i zapošljavao je petnaestak iskusnih inženjera raznih struka (Ilija Senić, Zorica Popović, Vesna Leković, Bato Prconjić, Čedo Pantović, Momo Jočić, Vesko Pantović, Goran Stanović…), od kojih sam rado učila i koji su me usmjeravali. Dobra vila naše radne zajednice bila je preljubazna Ljilja Jeftović, sekretarica, koja nas je nepogrešivo podsjećala na sve obaveze koje smo imali tokom dana i prema nama mlađima se majčinski odnosila. U tadašnjem Sektoru razvoja postojao je samo jedan kompjuter na kojem su se pisali dopisi i kojim je neprikosnoveno vladao dragi kolega Ramo Popović, operater, koji je sve naše rukom napisane tekstove prekucavao. Od Zorana Tajića, tadašnjeg direktora, učila sam se disciplini, procedurama i timskom radu. Tih godina nije korišćen izraz „team building“ u kompanijama, ali sam pod vođstvom kolege Tajića i ostalih starijih kolega načila da se tim gradi, pored predanog rada, i kroz druženja petkom u zadnjem satu radnog vremena, izletima po brdima oko Bara, obilježavanjem svih sretnih događaja bilo koga od nas i, u konačnici, kroz dostojanstven ispraćaj kolega u penziju.

Krajem devedesetih godina AD „Luka Bar“ je pokrenula niz investicija na sanaciji građevinskih objekata (sanacije silosa za žitarice, skladišta, asfaltnih površina, uređenje Upravne zgrade), koje su se planski realizovale. U to doba timu inženjera Sektora razvoja pridružuje se mr Nada Dragović, dipl. ecc, koja svojom pojavom (uvijek dotjerana kao da je sišla sa naslovnih strana modnih žurnala), druželjubivošću i otvorenim odnosom donosi nekonvencionalni pristup poslu, ujedno sa vrlo visokim standardima profesionalnosti i ogromnom količinom smijeha na našem trećem spratu „bijele“ Upravne zgrade.

U poslednjoj godini prošlog milenijuma viša sila je pokazala svoju moć, a teški politički i ekonomski uslovi u zemlji svoj epilog. Naime, te 1999. godine u februaru mjesecu opštinu Bar zahvata olujno nevrijeme, a pod uticajem jakog zapadnog vjetra formiraju se talasi visine do šest metara, pod čijom snagom udara dolazi do oštećenja i rušenja nadmorskog zida glavnog lukobrana barske luke; potom krajem marta otpočinje NATO bombardovanje tadašnje Jugoslavije; i kao finale u decembru iste godine još jedan talas olujnog nevremena dovodi do potpunog oštećenja i kolapsa dijela glavnog lukobrana. Novi milenijum u Luci Bar dočekujemo uz bojazan da zima koja je pred nama može donijeti potpuno urušavanje te zadnje linije odbrane lučkih gatova i dovesti u pitanje dalje poslovanje luke.

Zatečen posljedecama februarskog nevremena generalni direktor tada već AD „Luke Bar“ Petrašin Kasalica, oštrouman čovjek i iskusan privrednik, formira tim stručnih lica koji će vodite aktivnosti na revitalizaciji  najznačajnijeg infrastrukturnog objekta luke. Bilo je to vrijeme kada se struka poštovala i pitala, te je mene zapala dužnost obavljanja posla koordinatora projekta i rukovodioca nadzorne službe. U najkraćem mogućem roku angažovano je preduzeće „Ivan Milutinović“ iz Beograda i iskusni projektant Ljubo Vujošević je sa svojim timom u rekordnom roku izradio projekat rekonstrukcije glavnog lukobrana, na osnovu kojeg je u tenderskom postupku između jedanast prijavljenih ponuđača izabrana splitska firma „Pomgrad“, kao najpovoljniji ponuđač za izvođenje radova.

I evo slučajnosti. Saniraće lukobran firma koja ga je izgradila početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. U decembru 1999. godine se potpisuje ugovor o izvođenju radova, a samo par dana pred novu godinu 2000. nevrijeme i jaki talasi dodatno devastiraju ono što je prethodno razrušeno.

Sa kolegom Vujoševićem provela sam sledeće tri godine i on je svojim stavom, karakterom, iskustvom, znanjem koje je nesebično prenosio, ostavio neizbrisiv trag u mom životu i učinio da postanem bolji inženjer. Naučio me je „da veliki projekti rađaju velike inženjere“, „da je savjesnost u poslu vrijednija od desetki na fakultetu“ i najvažnije: „da se treba izdići i uspjehe i neuspjehe sagledati sa visine i odvojitii bitno od nebitnog“. Pored nas dvoje u nadzornoj službi su radili prije svega kvalitetni ljudi, a potom i veliki profesionalci: Luka Markoč, Slobo Dobrković, Aleksa Leko Junković i Fahro Mehadžić. Vrhunski i iskusni ronioci Dobrković i Junković su Ljubu i meni bili oči pod morem, a Luka i Fahro su uredno pratili i notirali sve aktivnosti tokom izvođenja radova. Nešto kasnije nam se pridružio Baranin sa stalnom adresom u Zagrebu profesor dr Miško Plamenac, diplomirani inženjer rudarstva, kako bi svojim znanjem i iskustvom pomogao da se kameni blokovi iz brda Volujice dobiju u što većem procentu. Bili smo pravi tim.

Firma „Pomgrad“ je mobilisala opremu i ljudstvo početkom aprila 2000. godine brodom koji je pristao uz Gat 3. Pedesetak Dalmatinaca je stiglo tim brodom. Bio je to početak saradnje ljudi koji su rođeni u istoj zemlji, a koji su bili deceniju razdvojeni zbog svega što ih je razvdajalo ne njihovom voljom. Kasnije su mi pričali da su te večeri dok su uplovljavali u Luku Bar „umirali od straha“ kako će biti prihvaćeni, da li će u Crnoj Gori imati problema zato što su Hrvati… Kazali su mi da je te večeri neko kojim slučajem bacio petardu na gat – ne bi se iskrcali. Kasnije smo zbijali šale na račun dalmatinske hrabrosti.

Dalmatinci su bili sjajni ljudi, druželjubivi, duhoviti, zanimljivog govora na njihovoj ikavici i, nadasve, vrhunski znalci pomorske gradnje. Inženjeri Ljilja Patarčić, File Prasović, Slobo Koprčina, Ante Bilić i Mile Tomić pod vođstvom Zdenka Dvornika, bez problema su se uklopili u naš grad i radnu atmosferu luke, kao i svi ostali zaposleni „Pomgrada“. Barani su ih prihvatili kao dobrodošle stare prijatelje. Tokom tri godine boravka i rada u Baru nisu doživjeli niti jednu neprijatnost i ponijeli su samo najljepše uspomene iz našeg grada.

Radovi su se izvodili po planiranoj dinamici. Sama realizacija na lukobranu  zavisila je od ćudi mora ali profesonalci kakvi su bili radnici „Pomgrada“ sve probleme su uspješno rješavali.

Plovni objekat „Duba“ (ponton sa dizalicama) imao je stalno ukrcanu posadu koja je tu živjela. Pored zahtjevnog izvođenja radova na „Dubi“ su se, za nas koji smo provodila po deset i više sati na gradilištu, organizovala divna druženja poslije radnog vremena uz „buzaru od prstaca“ (glavni lukobran bio pravi rezervat prstaca) i po koju popriganu ribu tek izvađenu iz mora. Projekat rekonstrukcije glavnog lukobrana bio je pod budnim okom političkih struktura i medijski veoma propraćen. Nerijetko su na „Dubi“ bili dočekani ministri, ugledni privrednici, predstavnici sedme sile, a Splićani su bili pravi domaćini koji su diskretno uzvraćali gostoprimstvo koje su im Bar i njegovi mještani pružili. Plovni objekat „Duba“ je bio skučen prostor, ne baš ni previše prikladan za organizatore ručkova i druženja, ali energija ljudi koji su radili na njoj, ispunjavala nas je zadovoljstvom i uživanjem kao da smo boravili na najelitnijem kruzeru.

Realizacija ovog grandioznog projekta oslonjenog na tri tačke: projektant „PIM Beograd“, izvođač „Pomgrad“ Split i investitor Luka Bar, egzistirala je kao stabilna figura, bez većih poteškoća. Mi, direktni akteri, vjerovali smo da će se započeto realizovati kvalitetno i u roku i da će nas lukobran nadživjeti (nažalost, danas dok se prisjećam tih dana mnoge pomenute kolege više nisu među nama). Kako je vrijeme odmicalo pojavljivao se problem u vidu obezbjeđenja sredstava za redovno finansiranje radova. Tada stupaju na scenu ekonomisti i finansijski znalci Petrašin Kasalica, Krsto Šljivančanin i Nada Dragović, uz potporu tehničkig kadra, i 2000. godine uspješno kandiduju projekat glavnog lukobrana, kao projekat Brzog starta Pakta stabilnosti u domenu infrastrukture, za 50 odsto vrijednosti investicije besprovratne pomoći od Evropske investicione banke. Nakon detaljne provjere dostavljene dokumentacije i provjere o već utrošenim finansijskim sredstvima, kroz posjetu samom gradilištu eksperata Evropske investicione banke, projekat rekonstrukcije glavnog lukobrana biva odabran za dodjelu bespovratne pomoći i ocijenjen kao projekat koji je u skladu sa pravilima finansiranja od strane EU. Bio je to prvi projekat u Crnoj Gori za čiju realizaciju su odobrena finansijska sredstva EU.

Relaksirani finansijskih poteškoća, direktori Petrašin Kasalica i Zoran Tajić postavljaju pred nas, inženjere, nove zadatke u domenu revitalizacije maritimne infrastrukture Luke Bar, kako bi se iskoristilo prisustvo specijalizovane firme za izvođenje pomorskih radova. Paralelno sa projektom rekonstrukcije glavnog lukobrana izrađena je projektna dokumentacija i realizovana izgradnja veza 32 i četiri dolfina (obala uz Gat 3 koju sada koristi Vojska CG), saniran fundament Gata 5 i nakon havarije usljed udara tankera obnovljen jedan naslon Petrolejskog veza.

Kao dan završetka radova na glavnom lukobranu u građevinskom dnevniku upisan je datum 1. decembar 2002. godine. Proslava stavljanja u upotrebu glavnog lukobrana organizovana je 6. decembra, uz prisustvo rukovodstva AD Luka Bar, velikog broja opštinskih i republičkih političkih funkcionera i, naravno, medija. Proslava je organizovana na glavi lukobrana uz novi svjetionik, djelo lučkog arhitekte Dragana Šćekića, a potom na feribotu koji je za tu priliku pristao uz spojnu obalu Gat 3 – Gat 5. Danas, poslije više od dvije decenije od te proslave, kristalno jasno se sjećam, kao da je juče bilo, izdvajanja iz mase nas koji smo bili direktni učesnici na projektu i penjanje na novi svjetionik na kojem smo horski otpjevali himnu projekta, pjesmu „Marijana“, inače omiljenu pjesmu našeg Ljuba Vujoševića (nikad nam nije htio otkriti da li mu je srce ostalo kod neke Marijane). Osjećaj ponosa, radosti, olakšanja … sve je bilo satkano u tih desetak minuta na svjetioniku. Osjećala sam da čvrsto stojim na onom „samoniklom“ dijelu luke do kojeg sam kao djevojčica plivala i da sam uspjela i kopnom stići do linije cilja ka kojoj sam mladalački, naivno, hrlila. Posebno sam osjećala ponos što sam uspjela ubijediti projektanta Vujoševića da na glavi lukobrana obnovimo mali pristan, mjesto mog predaha, koji sada na rekonstruisanom lukobranu nije imao funkciju ali je podsjećao na prošlost.

Dugo nakon završetka rekonstrukcije glavnog lukobrana, koji je finalno obložen betonskim elementima „accropode“ (ispod čijeg sloja se kriju tone ugrađenih kamenih blokova i tone zarobljenih prstaca), kako bi se umirila energija podivljalog mora, moji sugrađani koji su isplovljavali na pecanje iza lukobrana, dobronamjerno su me obavještavali da se „ježevi“ (accropod = jež) nisu pomjerili, da je sve na svom mjestu i da nema mjesta brizi. Uz osmijeh sam im odgovarala da sam tek sad odahnula jer sam uspješno prošla tehnički prijem kod svojih.

Naspram glavnog lukobrana, obučenog u novo ruho, stajao je ruiniran sekundarni lukobran, rasut još od zemljotresa 1979. godine, sa nevidljivim blokom koji nosi svjetionik u vrijeme visokog nivoa mora. Rukovodstvo Luke odlučuje da se rekonstruiše i ovaj lukobran i iskoristi prisustvo firme „Pomgrad“ prije potpune demobilizacije opreme i ljudstva, s tim da glavni projekat uradimo kolega Vujošević i ja, uslovljeni da nađemo najoptimalnije rješenje u smislu finansijske konstrukcije. Izradivši proračune i nacrte, a imajući iskustvo sa škrtošću brda Volujica u pogledu davanju kamenih blokova preko pet tona, nalazimo rješenje da se kruna sekundarnog lukobrana izradi kao armirano-betonska ploča, a pritom zadovolji uslov da ne dođe do prelivanja mora u lučki akvatorij. Ovaj projekat je bio jako bitan za mene jer ga potpisujem, a pritom sa njim i polažem stručni ispit.

Projektujući rekonstrukciju sekundarnog lukobrana, a potom i prateći izvođenje radova, 2003. godine, nisam ni jednog trenutka pomislila da će armirano-betonska ploča, koja mijenja kamenu krunu sekundarnog lukobrana, postati promenada na moru današnjih generacija, na kojoj će provoditi vrijeme, družiti se, ljubaviti, ostavljati poruke u vidu grafita, slikati se na maturi i vjenčanju, pecati, da će se snimati spotovi… Danas kada prošetam ovom šetnicom na moru, prati me osjećaj beskrajnog zadovoljstva što je ovaj realizovani projekat, za moje sugrađane, dobio jednu ljepšu dimenziju, pored odbrane luke od talasa.

U ovoj plovidbi morem mojih uspomenama nisam željela podsjećati na tehničke podatke realizacije ovog složenog inženjerskog objekta jer su oni pohranjeni i dostupni u arhivama AD Luka Bar. Željela sam istaći nešto što se ne izražava jedinicama mjere ili brojevima i podsjetiti na jedno vrijeme koje se očitovalo kroz bezuslovnu saradnju, poštovanje, iskrenost i prijateljstvo, humor, entuzijazam, povjerenje i ljubav prema profesiji.

Željela sam vratiti sjećanja na moj Bar, koji je sa makadamskim ulicama, maslinicima i prostranstvima u mom srci i duši ostao najljepše mjesto na svijetu.

The post Olga Luković: Lukobran s ježevima i promenada na moru first appeared on BARinfo.

Nažalost, istu strofu morala je da preživi i moja porodica, iako do poslednjeg dana nismo vjerovali da će i nas zadesiti takva sudbina.

Porodice Vujović, sa očeve, odnosno, Marjanović sa majčine strane, doselile su se na prostor Kosova i Metohije iz Hercegovine tj. iz Crne Gore (Andrijevica). Marjanovići su došli početkom 20. vijeka, dok je moj djed Stevan (otac mog oca Mileta) u Hercegovini slušao o Kosovom polju, junaštvu, te mu je želja bila da živi baš u ovim krajevima. Uglavnom, nikakvih dodirnih tačaka sa Barom nismo imali.

Ja sam treća-četvrta generacija koja je rođena i koja je odrastala u Peći do famozne 1999. godine kada sam, neplanirano, postao i ostao Baranin. Skoro sigurno ne bih postao Baranin da nije bilo „Milosrdnog anđela“ i blokade granice prema Srbiji.

Par dana na moru pretvorilo se u četvrt vijeka.

Ovoga juna navršilo se tačno 25 godina od kako smo prvi put skupa došli u Bar. Plan je bio da napustimo Peć na mjesec dana dok se situacija ne stabilizuje i dok nam KFOR ne omogući sigurni boravak. Mile nas je doveo kod svog vjenčanog kuma Sloba Mirkovića čiji je najstariji sin, Vlado Mirković, tada bio fudbaler Crvene zvezde, a mlađi, Branislav, kasnije će biti igrač Mornara.

Brzo smo iznajmili i stan u „trudničkoj“, žutoj, zgradi preko puta Opštine, a Mile se vratio za Peć kako bi radio u bolnici, jer je jedva od vojske dobio dozvolu da napusti grad i to samo da bi ženu i dijete odveo na more.

Tih mjesec dana ljetovanja pretvorilo se u dva, sa sve manje novca, bez ideje kuda ići dalje, a čak su nam i jedinu vrijednu (materijalnu) stvar ukrali – zastavu 101, koja je bila parkirana na parkingu iza trafike, naspram kafića „Atina“.

Za ta dva mjeseca neizbrisiv trag su mi ostavile košarkaške partije na betoniranom kvadratu ispred zgrade (tu je bila livada, a danas su dvije ogromne zgrade). Koš je bio najatraktivniji u kraju jer je mrežica bila od lanca. Tu sam upoznao i znatno starijeg momka, Dražena Matkovića, tada izuzetnog košarkaša, reprezentativca, kome sam zapao za oko jer sam non stop blebetao (naslućivala mi se profesija) o NBA ligi. Godinama kasnije Dražen i ja ćemo se stalno susretati, družiti, baš preko košarke jer je dugi niz godina bio u KK Mornar, a potom je postao i jedan od izuzetno cijenjenih FIBA delegata (organizovao Evropska prvenstva za mlađe kategorije u Podgorici, Igre malih zemalja, itd).

Pored košarke taj nikada duži ljetnji raspust (u Srbiji smo se svi raspustili još početkom aprila mjeseca) provodio sam i na čudu tehnike – soni plejstejšnu. Čini mi se da je vlasnik igraonice bio Vesko Truš, a igrice kao što su Crash rasing, Twisted metal, Tekken, NBA live i ostale, i dalje su najveća zaraza sa kojom sam se susretao u životu.

Zanimljivo je da su tog ljeta postavljeni temelji i za izgradnju zgrada od „Kaće“ pa nadalje do „Napoleona“, a da je izuzetno simpatičan market „Kaća“ bio na mjestu gdje su sada Žene Bara.

Kraj raspusta, početak izbjeglištva

Novca za kiriju više nismo imali, kao ni mogućnost povratka u naše stanove koji su u prvim danima jula opljačkani i zauzeti. Mile je tada tražio posao u barskoj bolnici, ali su mu rekli da „oni neuropsihijatara imaju za izvoz“ i da im nije potreban. Doduše, postojala je i direktiva iz Beograda da se izbjeglice ne zapošljavaju kako bi smo se vratili u Peć (!). Nakon mnogo vijećanja, jedini izbor bio je kolektivni/izbjeglički centar, dok je Mile našao posao čak u Trebinju, a babu i djeda (majčine roditelje) preko oglasa primila jedna žena u Nikšiću.

Soba u kolektivnom smještaju „Fidelinka” u Sutomoru (Pobrđe) i dalje budi jeziva sjećanja. Soba je, bukvalno, bila tri sa tri. Kupatilo je bilo napolju, a nismo čak ni imali prozor normalnih dimenzija već neku verziju minijaturnog kroz koji se nije naslućivalo je li dan ili noć.

Sutomore su te 1999. godine prozvali Peć na moru zbog nevjerovatnog broja izbjeglica koje su se tu nastanile. Čak je u OŠ „Kekec“ otvoreno i treće odjeljenje u svim razredima za raseljenike. Ostao mi je zapečaćen momenat kada sam, jednom prilikom, u Haj Nehaju čekao u redu za hleb (na početku se tu dijelila humanitarna pomoć). Ispred mene bila su dva starija gospodina i razgovarala su o jadu koji nas je sve snašao, kao i aktuelnoj političkoj situaciji. Jedan od njih je rekao: „Ne bih vjerovao da ću sa 48 godina postati nomad“. Ta riječ mi je bila totalno nepoznata, a vrlo „jaka“, zvučna.

Sjutradan sam saznao šta je nomad (grčki nomades, lutalica, migrirajuća osoba bez svoje zemlje, grada…), te ovo smatram prvom edukacijom u novoj sredini.

Kao tinejdžer od 12 godina koji ne može da gleda ništa što je tada maestralni 3. kanal RTCG-a prikazivao (nismo imali televizor) zaspivao sam i u sedam sati. Međutim, jedina pozitivna stvar bilo je rađanje ljubavi prema Radio Baru koji je tada pojačao signal i nadjačao isuviše dominantni i agresivni Elmag radio, na kom su od jutra do mraka non stop išli narodnjaci („Plavog slona“ od Twinsa i dalje ne mogu čuti).

Servisne, gradske informacije u to doba (možda i najveće restrikcije struje) bile su zlata vrijedne. Muzika je bila pažljivo birana, a još uvijek se sjećam da su u periodu od 07:00, pa do negdje 07:30 časova (polazak u školu) išli Bijelo dugme – „Slatko li je ljubit tajno”; Dragan Stojnić – „Jedan čovek i jedna žena”; Zdravko Čolić – „E, draga, draga”; Magazin – „Da mi je znati”; Perper – „Ljubav”…

Dolazak u Bar, pa u Radio Bar

Nakon pet turbulentnih godina u izbjeglištvu sa svakodnevnom agonijom šta ćemo dalje (prije nas izbjeglice iz Hrvatske i BiH još uvijek nisu riješile svoj imovinski status), sredinom 2003. godine konačno smo prodali svu imovinu koju smo imali i krenuli u dalja planiranja.

Moji roditelji su razmatrali Novi Sad i njegovu okolinu, pošto je Milivoje tamo mogao da nađe posao, a za tu lokaciju bila je i moja majka, Tatjana. Za novac sa kojim smo raspolagali gore smo mogli kupiti predivne višespratne kuće, plus da ostane neka ušteđevina. Jedino sam ja želio da ostanemo u Baru, jer sam bio umoran od seljakanja, mijenjanja sredina, a i tek sam završio prvu godinu u barskoj Gimnaziji.

Da mi udovolji, Mile po poslednji put kontaktira Barsku bolnicu sa pitanjem da li im treba neuropsihijatar (sve ovo vrijeme radio je u Trebinju). Na zaprepašćenje mnogih nazvao ga je tadašnji direktor, dr Zoran Srzentić i pozvao na razgovor. Dogovoreno je bilo da startuje sa poslom 1. januara 2004. godine.

Nakon pronađenog placa, radova koji su se otegli, poteškoća, konačno smo se obreli u našoj kući 15. maja 2004. godine, što znači da je ove godine i okruglo 20 godina kako smo na adresi Crnogorskih serdara 39 (inače, 039 je bio pozivni broj za Peć).

Ljubav prema Radio Baru je rasla iz dana u dan. Program je imao fantastičnu slušanost! „Hit kafe“ je bio brend koji je Radio Bar lansirao i koji su slušali svi, kako u Baru tako i u Podgorici, Zeti. Krajem 2004. godine Radio organizuje audiciju za volontere. Tražile su se četiri mlade osobe koje bi učile spikersko-voditeljski posao i tri ton majstora i nigdje se nije spominjala mogućnost za budućim zaposlenjem.

Uprkos tome, na audiciji i u prebukiranom hodniku Radio Bara pojavilo se 67 osoba! Tadašnji urednik Suljo Mustafić, prolazeći hodnikom, pitao je Željka Milovića: „Znaju li ovi ljudi da treba da rade za džabe?“ Svi su znali, ali su željeli da rade.

Tada sam i prvi put u životu oslovljen nadimkom koji mi je i dan danas najpopularniji – Dule. Naime, uža i šira porodica me je uvijek oslovljavala sa Duka (Miletova želja, jer je to bio i nadimak Jovana Dučića), a kroz društvo sam bio Duško (samo me Đoko Pavićević i danas tako zove), Vujo, Vujke, ali nikada Dule.

Dok sam stajao sa prijavom do mene je došao Nemanja Janković koji je tražio ko će ući u studio da pročita probni tekst. Prilazi mi i kaže:

„Izvini, momak, kako se zoveš?“

„Dušan.”

„Dule, milo mi je, ja sam Nemanja, ‘ajde, uđi da pročitaš naredni tekst.”

S obzirom da sam bio među najmlađima sa 17 godina, kasnije su bile razne varijacije na taj nadimak, ali je Silvija i danas zadržala deminutiv, Dulence.

Tada upoznajem čika Milana Vujovića (i dan danas ga oslovaljavam sa “čika”, iako on insistira da ga tako ne zovem niti da mu persiram). Prvo što mi je rekao u hodniku bilo je: „Dobra ti je kosa, mali.“ Iako se založio za mene kao za najrođenijeg (samo smo prezimenjaci), ipak nije uspio da me „ugura“ u volontersku ekipu jer sam bio ubjedljivo najgora osoba koja je ikada progovorila u mikrofon!

Kasnije, kada su skupa Suljo, Milan, Željko i ekipa… preslušavali moju katastrofu, Milanu su rekli rečenicu koja je postala legendarna: „Biće ovaj mali dobar, Milane (kratka pauza) – za kuvanje kafe!“. U tom trenutku sam zaista kuvao sjajnu kafu, ali, ipak, ostao sam van „sastava“ Radio Bara.

Početak karijere, 21. jul 2005. godine

Nekoliko mjeseci nakon audicije dvije cure, koje su bile primljene, odustale su od angažmana, pa se opet otvorilo mjesto za jednog voditelja. Čak je još nekoliko osoba prije mene pozvano da dođu na razgovor i, na moju sreću, sve su odbile, da bi se, ponovo, otvorila minimalna šansa da mogu priviriti u Radio Bar.

Na razgovor sam došao 20. jula, po najvećem mogućem suncu, a već 21. sam proslijeđen Goranu Krekunu da budem njegov teret u emisiji „Sporedni kolosjek“. Emisija je išla četvrtkom od 13 do 15 časova. I dalje se sjećam da smo u prvoj predstavljali grupu „Galija”. Naravno, iz emisije u emisiju ja sam bio, blago rečeno, užasan! Pored parališuće treme imao sam i drugi problem – ekavicu. To je bila godina prije referenduma, izuzetno osjetljiv period, a meni za šest godina života nikada nijedna riječ nije „pobjegla“ na „ije“. Toliko sam bio uporan da sam ispisivao riječi na ijekavici i sastavljao rečenice prije ulaska u program. To je dovodilo do nove katastrofe jer sam ubacivao „ije“ i tamo gdje mu nije mjesto („mijeso” je i dalje najlegendarnije, ali mi je baš išlo da tu stavim „ije“).

Goran je u tom trenutku imao 21 godinu. Volontersku postavu su činili još: Nikola Šofranac, Demo Mehović, Aleksandra Saška Asović, da bi kasnije, preko novih audicija došli: Stefan Popović, Maja Hrvatin, Dijana Mustafić, Maja Lalević, nažalost, pokojni Danilo Vukčević i definitivno najbolja mlada voditeljka, spikerka, koja nije nastavila da se bavi ovim poslom – Suzana Mehović.

Suzana je imala armiju obožavalaca. Mogla je da priča šta god je željela u program i narod bi se time oduševljavao.

Sklop radijskog tima tih godina je po riječima legendarne novinarke Vere Mirković bio „spoj mladosti i iskustva“ i to se najbolje ogledalo na nezaboravnim proslavama Radio Bara. I stariji su nas voljeli, najavljivali, smijeli se našim glupostima (liše Krekuna, jer on nije pravio gluposti).

Svima nam je ponaosob čestitana matura, pratili su se defilei, rođendani, jubileji.

Žao mi je što se niko nije sjetio da u monografiji o Radio Baru (osim na jednoj fotografiji fudbalskog tima, iz 2005. godine), ili makar na nekoj od proslava Dana Radija, spomene Gorana, Dema, Suzanu, Sašku i ostale koji su nesebično, preko dvije i po godine, radili i držali program, naročito tokom ljetnjih mjeseci. Ako ikoga treba da podsjetim kako su radili, arhiva je i dalje kod mene. Zahvaljujući mojoj pasiji da sakupljam podatke, slike, uspomene, imam sačuvan poseban folder iz tog perioda. Šteta, jer za nas Radio Bar nije bio firma, preduzeće, posao. Bio je zadovoljstvo, ljubav i druga kuća.

FK Radio Bar – pobjede nad IN televizijom i deklasiran F radio u gradskom derbiju

Poseban segment je bila fudbalska ekipa. Prvi teren za mali fudbal sa vještačkom travom imao je Oliver Beli Merdović, na šetalištu, ispod hotela „Topolica“, današnji „Princess“. Zaposleni Radio Bara su imali dva besplatna termina nedjeljno. Tu je, na primjer, Nikola Šofranac saznao da je Buco Jovetić direktor tek pošto mu je uklizao sa dvije noge i propisno ga približio martineli.

Organizatorske sposobnosti Nemanje Jankovića i Adija Karađuzovića bile su impresivne. U jedan dan bi se sklopio cijeli projekat kao što je „Naš Mundijal“, ljeta 2006. godine. Ideja je bila da se naprave ekipe koje će nositi imena reprezentacija učesnica Mundijala u Njemačkoj. Mi smo bili Australija i na kraju smo osvojili bronzanu medalju što je bilo prvo odličje.

Iz te ideje je proizašla Liga barskih preduzeća u kojoj Radio Bar, jedini, provjereno, nije „švercovao“ igrače, nego smo bili kao Atletik Bilbao – isključivo domaći kadar.

Ipak, za nas mnogo su važnije medijske pobjede, a bilo ih je. Godine 2006, 24. novembra, balon sala „Libera“ bila je krcata jer je Radio Bar igrao protiv ekipe IN televizije. IN je imao ekipu koja je igrala profesionalnu ligu malog fudbala Crne Gore. Ne mogu prežaliti što nemam snimak sa tog susreta koji je riješen našom pobjedom poslije penala (regularni dio, 5:5). Kao golman Radio Bara odbranio sam dva penala, a Goran je pogodio presudni za pobjedu. Sjutradan smo bili glavna atrakcija, a svaki Bar Info završavao se tom viješću. Po povratku iz smjene moja majka me pita: „Pa ti si ovo stvarno bio dobar!?“.

Druga podjednako velika pobjeda, došla je maja 2007. godine. Izazvani smo od ekipe F radija. Naravno, prihvatili smo izazov. Po imenima, igračima, F radio je bio bolji od nas jer ga je činilo dosta bivših fudbalera. Cijeli dan, prije meča, na talasima F radija organizovano je prognoziranje. Slušaoci se javljaju i pogađaju kojim rezultatom će nas F „napuniti“. Na samom terenu opet je sve vrvilo od naroda, a epilog je bio krajnje neočekivan – 8:1 u našu korist! Tu je blistao pokojni Dačo Vukčević, tada omladinac Mornara i naš tonac. Sjećam se da je F poveo i da sam primio gol tako što je lopta iz kornera pogodila stativu, pa mene u stajnu nogu. Užasan osjećaj. Ipak, do kraja Dačo je postigao pet golova. Nikola Šofranac dva, a posebnu ulogu imao je Ivo Gojnić. Pored terena je bilo 80 posto „navijača“ F radija. Pri rezultatu 7:1 za nas u jednoj skoro pozorišnoj atmosferi Ivo, koji zbog povrede nije igrao, kreće da nas „savjetuje“:

„Alo, nemojte ovo više, nije kolegijalno!“

„Dačo! Zamalo da pogodiš i šesti put. Znaš li ti kad je dosta?“

„Dule, dođi ovamo, sjedni da popričamo malo. Otuđio si se“ – inteligentnije i efektivnije provokacije još uvijek nisam čuo ni vidio.

Baš tokom tog ljeta Goran, Demo i ja dobijamo prve honorare od po 150 eura. Decembra 2007. godine, Radio Korona traži nove voditelje, te ja napuštam Radio Bar, 14. decembra, a ostatak volontersko/honorarne ekipe 5. avgusta 2008. godine.

Eto, tako je bilo na početku. Prešao sam put od nomada do prvog Baranina koji je prenosio uživo finale Lige šampiona, za Adria televiziju u kojoj sad radim.

Za prvih 20 godina karijere nije loše. Samo da narednih 20 ne donese sve u rikverc. Još jedan nomadski život ne bih podnio.

The post Dušan Vujović: Radio Bar je bio zadovoljstvo, ljubav i druga kuća first appeared on BARinfo.

Moj otac je rođen u selu Gornje Seoce, u Crmnici, 1933. godine. Njegovo odrastanje je obilježio Drugi svjetski rat, ali je o svom djetinjstvu malo govorio. Prvu priču, važnu i za razvoj ove koju pričam, ispričala mi je baba, njegova majka. Za vrijeme prvog ustanka u porobljenoj Evropi, koji je podignut nedaleko od njegovog sela, otac se sa braćom i sestrama igrao oko kuće, dok su trajale borbe u susjednom selu. Vjerujući da su djeca bezbjedna, baba je u to vrijeme bila na jezeru, gdje je prala veš sa drugim ženama iz sela. Međutim, u jednom trenutku se začula žestoka eksplozija, a njen zlokobni odjek je dopirao iz pravca kuće. Baba je, ne vidjevši ni kuću ni okućnicu od oblaka dima, potrčala prema njima, uz vrisku i čupanje kose, ubijeđena da se dogodilo najgore. Međutim, kada je stigla, pronašla je svu djecu živu i zdravu. Granata je pogodila komšijsku kuću, a djeca su se sakrila ispod stijene koja se nalazila samo par metara od pogođene kuće. Stijena je, Božjim promislom, izdržala, i premda taj događaj nije uticao ni na oca, niti na njegovog brata Marka, u bilo kom smislu, na babu je ostavio neizbrisiv trag, a kroz nju i na pokoljenja koja će tek doći, konkretno – na mene.

Naime, od tog dana, baba se molila Bogu svakodnevno, slavoslovila, postila srijedu, petak i velike postove, a budući da je kasnije već bila majka visokih funkcionera Komunističke partije, činila je to krijući, za sebe, dopuštajući da je čujemo jedino mi – djeca. Vaspitavani u komunističkom duhu, često smo zadirkivali babu, naročito ja koja sam se vječito „motala“ oko nje, jer je baba i živjela sa nama, u Baru. Znala sam da joj dobacim kako Bog ne postoji, a ona bi meni na to kratko odgovorila: „Muči, mala!“

Mnogo godina kasnije, tačnije, svega pola godine po njenom upokojenju, osjetila sam snažan poriv da odem u crkvu. To sam, napokon, i učinila. Dvoumeći se sve do dveri koje vode u crkvicu u kojoj počivaju mošti svetog Vasilija, još sam razmišljala da odem kući, vjerovatno više i ne vratim. Najednom je, čudesno, kroz dveri napolje izašao jedan monah, pogledom prelazeći po masi koja je došla da se pokloni svecu. Bio je to otac Lazar. Pogled mu se zaustavio na meni, i nikada neću zaboraviti taj prizor, kada je uperio svoj kažiprst pravo u mene i glasno rekao: „Ti, dođi“. Uveo me je unutra i bio uporan da odgonetne šta me je to dovelo, i zbog čega sam prvi put došla u crkvu, a ja nisam znala da mu dam odgovor. Ponavljala sam da me nešto danima vuklo, i da sam isto tako mogla da se vratim kući, da on baš u tom trenutku nije izašao i pozvao me. Ispitivao me sve dok me nije pitao da li se makar neko u porodici nekad molio. Iako mi nije padalo na pamet da bi to moglo imati bilo kakve veze sa babom, kada sam mu rekla da se ona jedina u kući molila Bogu, doduše tiho, i uglavnom svojim riječima, na tom strogom, ali čudesnom svjetlošću ozarenom licu se projavio osmijeh: „Pa, eto, vidiš. Baba se molila, prošlo je pola godine od kada se upokojila, i zato si došla ti, pozvana da nastaviš.“ Od tada nisam propustila liturgiju, ali sam to krila od svih u kući. Znala sam kako će reagovati majka, ali sam se pomalo plašila očeve reakcije jer nisam vjerovala da će taj moj izbor shvatiti na pravi način. Naravno, ništa ne može da se krije dugo, pa se pročulo i za moju, za njih već pretjeranu religioznost.

Iako nije bio vjernik, niti je odobravao moj izbor, tata nije ni negodovao. Jednostavno, prihvatio je to kao dio mene, i premda bih samo ponekad osjetila ljubomoru kad svog duhovnika nazovem „ocem“, nije se nikada protivio, niti mi je išta u tom smislu branio. Tada sam već bila punoljetna, i shvatao je da je to moj izbor.  Svejedno, znajući šta misle o vjeri, nastavila sam da se krijem, čak i prerušavam. Obučena za plažu, izlazila sam iz kuće, a zatim iz torbe vadila duge haljine i marame, presvlačila se napolju i sa mojim rođakom, a sada i sveštenikom u crkvi Svetog Nikole u Starom Baru – Sašom Orlandićem, obilazila manastire i prisustvovala crkvenim službama. U tu crkvu, u koju ja idem evo već 20 godina, svake nedjelje je, krijući, išla na liturgiju moja baba, dok su živjeli pod Volujicom, dakle s kraja na kraj Bara, ispričala mi je prošle godine sugrađanka Beba Bokan. Očigledno, ništa u životu nije slučajno.

Sa tatom je bilo sve lijepo i lako. Pamtim ga ozbiljnog, zagledanog u planove i proračune, a svi ti papiri su bili vezani za razvoj Bara kao jedinog primorskog mjesta sa konturama grada. Kao inženjer elektrotehnike, otac je neumorno radio na elektrifikaciji grada koju je projektovao lično, pa i onda kada je na posao išao u tadašnji Titograd, obavljajući funkciju člana Predsjedništva centralnog komiteta Socijalističke Republike Crne Gore. Vjerujem da je i autoritet koji je išao uz tu funkciju koristio kako bi razvoj Bara tekao neometano i uz podršku „centrale“. Tih godina, kada je radio u Titogradu, na posao bi išao vozom, iako je imao svog vozača i limuzinu. Na poslu, na svakoj funkciji koju je obavljao, odlikovao se skromnošću, predanošću, i onim strogim profesionalizmom koji je krasio njegovu generaciju. Zato će i prekid službe, uzrokovan tzv. Antibirokratskom revolucijom, proživljavati teško i dramatično, jer je držao da su optužbe onih koji su uzimali vlast na silu – lažne, što će se kasnije i ispostaviti.

Za porodicu se od posla nije imalo puno vremena, ali bi ga otac nalazio, makar na uštrb odmora poslje napornog radnog dana. U ljetnjim mjesecima, sjećam se, došao bi umoran sa voza, ručali bi, a zatim bi se presvukao i vodio me na Crvenu plažu. Mogu samo da zamislim koliko mu je tada bilo do gužve i plaže, ali se trudio da me nikada ne odbije. I ne sjećam se da jeste. Svaki ljetnji raspust, onoliko koliko bi tati trajao godišnji odmor, provodili smo u njegovoj rodnoj kući u Seocima. Nikada nismo išli na ljetovanje nigdje drugo.

Naš odnos je bio pun ljubavi i razumijevanja, bez podizanja tona, bez drame, pa i onda kada bih je sama napravila. Vjerovatno svjestan da ne može da mi pokloni više vremena, trudio se da onoliko koliko može, protekne u maženju, u razmjeni jedne posebne ljubavi, i u izgradnji jednog zaista drugačijeg odnosa, kakav i jeste odnos oca i ćerke u najsrećnijim okolnostima. A okolnosti, kao takve, jesu bile srećne u mom ranom djetinjstvu, u drugoj polovini osamdesetih. Sva ta rana sjećanja su mi obavijena nekim velom radosti. Pored majke, koja je vječito brinula i jurila za mnom, brata koji me je pazio i štitio za sve vrijeme odrastanja, oca koji bi me vječito mazio i pazio, i babe koja bi mi uvijek bila „na raspolaganju“ za šalu, tu su bile i naše komšije, u zgradi „Lordova“, ali i drugi tatini prijatelji, od kojih najbolje pamtim legendarne barske doktore, koje ovom prilikom moram makar da pomenem.

Naš  komšija dok se još nismo preselili u Makedonsko naselje, bio je dr Ljubo Živković, koji je nešto kasnije pisao i predgovor za jednu od očevih knjiga. Jedno od mojih najupečatljivijih sjećanja iz djetinjstva vezano je baš za njega. Bila je nedjelja, kada je otac obično bio na placu do nekog doba dana, pošto je nastojao da ne zapušta fizički rad, kad god je stizao. Majka me pozvala u kuću, ali vjerujem da to ne bi bilo dovoljno i da se odazovem, da nije dodala da je na televiziji Tito. Potrčala sam koliko su me noge nosile, i pred vratima se okliznula, udarila u štok, i pala sva oblivena krvlju. Majka je ostala u šoku, ali se u trenu stvorio dr Ljubo Živković, koji me je uzeo u naručje, unio u svoj narandžasti citroen, i odvezao u bolnicu na šivenje, gdje sam dobila šest kopči. Tada sam možda i počela da shvatam da nije prepametno trčati za Brozom, pa se i do dan danas držim te, krvavo naučene lekcije. Šalu na stranu, doktor Ljubo mi je tako ostao u najranijim sjećanjima, kao moj heroj i spasitelj.

Osim njega, kada se god bolovalo i kada je rasla temperatura, dolazio je plemeniti dr Vrška, čuveni barski pedijatar. Čini mi se da bi samo njegov umirujući glas bio dovoljan da se temperatura povuče, dok bi sa njegovom manjom intervencijom sve prolazilo vrlo brzo. Pošto sam vječito kuburila sa grlom, tata me je često vodio i kod dr Anta Martinovića, najprije u bolnicu, a kasnije i kod njega kući, u Polje, gdje je imao privatnu ambulantu u predivnoj bašti, pored kuće. Ljeti, kada bi me spopadale razne alergije, opet bih se našla sa tatom na ulici, držeći ga za ruku, dok me ovog puta vodio kod dr Lončarevića, čuvenog barskog dermatologa.

Sjećanja na oca i njegovu predanost našem gradu počela bih događajem koji ne pamtim lično, jer se zbio mjesec i po prije mog rođenja, pa zato o tome mogu da pišem samo iz druge ruke, mada su se očevi utisci o njemu slijegali godinama, pa i decenijama kasnije, jer je do kraja života znao da ga prepričava. Iz tog razloga sam se toliko puta naslušala raznih anegdota iz tog, za njega najvažnijeg perioda njegovog političkog i društvenog angažmana, da mi se čini da sam sve preživjela sa njim. Bilo je to 15. aprila 1979. godine kada je razorni zemljotres pogodio Crnogorsko primorje, a posebno Bar, jer je epicentar zemljotresa bio između Bara i Ulcinja. Uz puno pijeteta prema žrtvama, od kojih je mnoge poznavao, otac se neizmjerno divio tadašnjoj solidarnosti, požrtvovanju i slozi koju su pokazali Barani. Do poslednjeg dana se pitao gdje su te vrline nestale, nakon što je prilično teško podnio „događanje naroda“, samo deset godina kasnije.

Ova prirodna katastrofa je tatu zadesila na funkciji prvog čovjeka Bara, pa ni lična odgovornost nije mogla biti veća. Pošto se u početku nije znao ni tačan broj žrtava, a materijalna šteta je bila tolika da nije bilo kuće koja je nije pretrpjela, otac se cijelim bićem dao u vraćanje života Barana u normalu. U improvizovanoj sali Skupštine opštine Bar, pod šatorom, sazvao je sjednicu i proglasio vanredno stanje, te opštu mobilizaciju građana od 16 do 60 godina. Tu sliku sam kompletirala tek kada sam slučajno naišla na snimak jedne od tih sjednica, gdje je Blažo Orlandić predsjedavao u vojnoj uniformi, pozivajući da se preko Radio Bara oglasi opšta mobilizacija. Impresivan, bezmalo stopostotan odziv građana, njihovu požrtvovanost i solidarnost, otac je pamtio i sa posebnim poštovanjem i divljenjem prepričavao do kraja života. Napisao je i knjigu „Kad zemlja podrhtava“, gdje je posložio svu dokumentaciju vezanu za zemljotres, kao i pisma saučešća i podrške koja je primao sa svih strana tadašnje SFRJ. Kao primjer njegove posvećenosti tadašnjem životnom pozivu, navešću samo jedan događaj. Nekoliko dana po zemljotresu, nakon što se uvjerio u ozbiljnost prilika i odlučio da se da do maksimuma, otac je poslao majku u sedmom mjesecu trudnoće, zajedno sa šestogodišnjim sinom u Beograd. Tamo su boravili kod njegovog sinovca, sina mog pokojnog strica Marka. Tako je otac mogao da se u potpunosti posveti zadacima koji su se gomilali pred rukovodstvom opštine.

Kao da situacija nije bila dovoljno dramatična, nekoliko dana po mom rođenju, moji roditelji su preživjeli još jednu dramu. Naime, u porodilištu na Savskom Vencu, gdje se majka porodila, spremala se krađa još jedne bebe. U to vrijeme se desilo nekoliko takvih slučajeva, o čijim smo epilozima mogli da čitamo i nedavno u medijima. Nakon porođaja, majci nisu dozvoljavali da me vidi danima, pa je ona, u početku oklijevajući, pozvala oca i saopštila mu da se dešava nešto čudno. Bila je u pravu, jer sam već bila spremna za „preuzimanje“ kada su se u porodilištu pojavili neki od najviđenijih doktora sa VMA, a koji su spriječili krađu podignuvši pravu uzbunu. Tako sam, u poslednjem času, a na očevu intervenciju, vraćena majci.

O borbi Blaža Orlandića i njegovih drugova sa posledicama ove prirodne katastrofe moglo bi da se piše u nastavcima. Međutim, samo bih još citirala pomenutog dr Ljuba Živkovića koji je u predgovoru za tatinu knjigu „Kad zemlja podrhtava“ napisao: „Knjiga g. Blaža Orlandića je faktografsko svjedočenje čovjeka koji je tih sudbonosnih dana 1979. godine bio čelni čovjek naše opštine. Na onom mjestu sa koga se rukovodilo, rekao bih, životom građana Bara: vodilo računa o mrtvima i dostojanstvu smrti, o bolesnima i ranjenima, o životima, o djeci i đacima, starim i iznemoglim, o smještaju, ishrani, obnovi, o sigurnosti i bezbjednosti. I sve to: snagom čelične volje i autoritetom, bez prava na grešku i improvizaciju.“ Još je dodao: „Hvala ti, Blažo, na ovim sjećanjima. I na svim onim godinama zajedničkog rada i zalaganja. Hvala ti na prijateljstvu. Bez ikakve patetike: u to teško vrijeme Bar je imao sreću da si Ti bio njegov gradonačelnik i prvi čovjek.“

U sledećoj etapi svog društveno-političkog angažmana Blažo Orlandić je bio vezan za Titograd, i to je razdoblje koje ja već dobro pamtim. U Titogradu je obavljao funkcije predsjednika Vijeća udruženog rada Skupštine SR Crne Gore, a zatim je bio i član Predsjedništva SR Crne Gore, sve do pomenute tzv. „AB revolucije“ 1989. godine. Tada je nasilnim putem, sa ulice, na krilima lažnog patriotizma i brige za srpski narod na Kosmetu, na vlast došla garnitura mlađih političara, tzv. „mladih lavova“ koje ćemo imati prilike odlično da upoznamo u narednim godinama i decenijama. Uslijedile su velike promjene, koje su na mog oca ostavile neizbrisiv trag. Nisu samo klevete, neopravdane smjene i način na koji je morao da napusti službu uticale na njega. Da je samo to, otac bi se oporavio brzo, iako mu se pred očima srušila i država u koju je ugradio sebe, iako su se urušavale tekovine za koje se borio i koje je ponosno baštinio, i premda je partiju čiji je bio istaknuti član preuzeo podmladak koji je samo preimenovao u Demokratsku partiju socijalista, i bez osnivačkog kongresa, koristeći infrastrukturu staru pola vijeka, zadržao vlast i u novom, višepartijskom sistemu.

Ne, ono što ga je najviše pogodilo bili su trenuci kada je rulja pod našim prozorom skandirala „foteljaši“ i „lopovi“, dok smo kao porodica, potpuno nezaštićeni, boravili u svom domu. Sjećam se koliko je otac i u tim trenucima bio pribran, fokusiran samo na jedno: da nas zaštiti. Sjećam se kako me prigrlio, i dok se čulo to zlokobno skandiranje sa ulice na kojoj sam se svakodnevno igrala, dovijao se na najmaštovitije načine da me ubijedi kako se to neke čike samo šale, pokušavajući da im ne pridaje značaj, i ponajviše – da ja osjetim da ni on nije ni najmanje zabrinut. Nekoliko godina nakon toga, iz Subotice u koju me sačekao da dođem na studije, brat mi je saopštio da odlazi u Švedsku i da se neće više vraćati. Za oca je to bio udarac koji nikada nije sasvim prebolio, i duboko vjerujem da se od tih dešavanja nikada u potpunosti nije oporavio – baš zato što su za posledicu imale odlazak mog brata. Politički, on se u Baru pridigao, i kao nosilac opozicione liste tadašnjem režimu, na čelu Reformskih snaga se ponovo našao na funkciji prvog čovjeka Barske opštine. Čak i tada, u najtežim godinama za tadašnju Jugoslaviju, koja je bila pod embargom, nastojao je da sprovodi lokal-patriotsku politiku, i nastavi gdje je stao u svom prvom mandatu. Mogu slobodno reći da je vizija koju je imao za Bar bila kristalno jasna, a to je „grad širokih bulevara“, i sprovođenje politike kojom je trebalo sačuvati dragocjeni prostor, i udariti temelje razvoju kojem svedočimo i danas.

Od prvog posla u Preduzeću za istraživanje nafte u Baru, preko nadzornog organa tokom izgradnje prve faze radova u Luci Bar i njegovog prvog mandata predsjednika opštine, sve do dvije provedene godine na čelu opštine u drugom svom mandatu, otac nije gubio fokus sa vizionarskog razvoja Bara. Ipak, nakon svih udaraca koje je pretrpio tokom svog kasnijeg političkog djelovanja, već kao šezdesetogodišnjak, povukao se iz političkog života i neko vrijeme čak bio i bez posla. Dobro pamtim i taj izuzetno težak period za moje roditelje, kada je otac po prvi put bio u strahu da neće uspjeti da prehrani porodicu. Kasnije je, posredstvom prijatelja, pronašao angažman u jednoj banci, a zatim u jednom građevinskom preduzeću, gdje se zaposlio kao inženjer elektrotehnike, što je i bio njegov prvi poziv, nakon što je u Zagrebu završio Elektrotehnički fakultet.

U vezi s tim, ispričaću i završiti ovaj tekst još jednom anegdotom, vezanom upravo za njegove ljudske i moralne kvalitete, prirodu njegovog velikog srca, kao i elektrotehničko umijeće, koje je za njega bilo više od zanimanja i poziva.

Na jednom porodičnom okupljanju mojih komšija, razgovarala sam sa ocem moje sadašnje komšinice, poznatim barskim biznismenom, Jakupom Đeljoševićem. Čuvši čija sam ćerka, sjetio se ove priče, pa je poželio da mi je ispriča. Naime, on je kao mladić prisustvovao jednom nesvakidašnjem događaju, u kojem je glavni akter bio moj otac. Sa dozom oduševljenja, ispričao mi je kako je jednom prilikom, dok je sjedio sa prijateljima u dvorištu pokojnog Ljubinka Krstajića, jedan čovjek (zaboravila sam ime) se pojavio i pred Blažom Orlandićem, u to vrijeme vjerovatno rukovodiocem u Elektrodistribuciji, iznio svoj veliki problem. Kako nije imao sredstava da uvede struju u kuću u koju je samo još struja falila da bi se u nju uselio, čovjek se požalio mom ocu, vjerovatno očekujući neku intervenciju sa njegove strane kod nadležnih. Saslušavši ga, on mu je tom prilikom i dao riječ da će se postarati o tom problemu, rekavši čovjeku da već sjutra ujutru bude u kući. Nije mi teško bilo da zamislim izraz na licu tog čovjeka, kada je umjesto ekipe električara Elektrodistribucije, ispred svoje nedovršene kuće, već sjutradan, u rano jutro, stajao Blažo Orlandić – lično. Sam, sa torbom svog alata i neophodnim materijalom za elektrifikaciju objekta. Izraz na licu čovjeka koji je očekivao neku ekipu električara, mogu samo da naslutim. Čitav posao otac je završio sam, odnosno, uz pomoć domaćina i komšija koji su ostali u čudu, pa je nakon toga godinama prepričavao kako mu je Blažo Orlandić lično uveo struju u kuću.

Eto, željela sam da zaključim priču o svom ocu jednom anegdotom koja svjedoči o širini njegovog velikog srca. Htjela sam, i možda uspjela da na momente ubacim i tačke našeg razmimoilaženja, koje je otac umio da uvaži i razumije, iako je bio pripadnik jedne, možda i jedine generacije Crnogoraca koja je željela najbolje, vjerujući da je čovjek dovoljno svjesno i odgovorno biće da svoju „sudbinu“ može da uzme u svoje ruke, i da mu za to ne treba Bog. Moj otac je bio ideološki utemeljen u komunizmu (da je imao drugačije utočište, lakše bi podnio nepravde koje doživio tokom svog političkog angažmana), ali tako je živio i tako je i otišao. Ipak, preko njegove majke, Božijim promislom, sačuvala se iskra koja se decenijama kasnije razgorjela u meni, a ja sam je zapalila i u svojoj djeci.

The post Marina Orlandić: Moj otac, Blažo first appeared on BARinfo.

Petar Vujačić:

Oduvijek sam volio da ponešto zapišem za svoju dušu. To je moja intimna stvar za koju je jako malo ljudi znalo do ovog trenutka. Da tako ne ostane, potrudio se moj drugar Milan Vujović zamolivši me da se i ja nečeg lijepog prisjetim za „Bar u hodnicima sjećanja“.

Najvažnija sporedna stvar u mom život je košarka. Dugo sam mislio da neće biti sporedna, pa ipak, dogode se neke stvari kada shvatiš da je, uz trud i rad, potrebno mnogo sreće da bi mogao živjeti od posla koji najviše voliš da radiš. Kompromis sa samim sobom je da ona bude moj prvi hobi, a ono od čega živim vremenom sam zavolio. Tako je to u životu.

Imao sam nepunih sedam godina kada smo u februaru ’80. godine, poslije razornog zemljotresa, dobili stan u novosagrađenom Makedonskom naselju, zgrada „Pelagonija“. Rijetki su oni koji nisu nastanjeni u našem naselju, a da se danas sjećaju izvornih naziva zgrada. Imena su tada dobijale po makedonskim firmama koje su izvodile građevinske radove. Ti nazivi su korišćeni još dugo, sve dok nam nisu napravljene ulice koje su kasnije dobile nazive koje imamo i danas. Mi, djeca, trudili smo se da zapamtimo sve, tada za nas neobične nazive, što brže. Nije nam uopšte išlo loše. „Pelagonija“, „Tehnika“, „Granit“, „Trudbenik“, itd, samo su neka od tih imena. 

Sjećanje me vraća u vrijeme doseljenja u zgradu, kada u naselju ulice nijesu bile asfaltirane, a trotoari su bili nešto o čemu se tada moglo maštati. Po kišnom danu je bilo nemoguće doći kući, a da obuća ne bude blatnjava. Čak je i po lijepom vremenu teško bilo ostati u čistoj obući. Istini za volju, vrijedni Makedonci, vrlo brzo su sve to uredili i učinili da je i dan danas zadovoljstvo živjeti u Makedonskom naselju.

U to vrijeme nije bilo toliko mnogo automobila kao danas. Parking koji su napravili između „Pelagonije“ i „Tehnike“ nije bio previše zauzet automobilima. Zbog toga smo na njemu vrlo brzo, uz pomoć starijih dječaka i naših roditelja, napravili kompletan teren za mali fudbal. U šali bih rekao da je na pomolu bio veliki rivalitet između „Pelagonije“ i „Tehnike“, koji je prijetio da izazove i navijačke „nemire“ kada bi se neki od roditelja u žaru borbe raspravljao sa roditeljima iz supotnog tabora. Sve ovo je za posljedicu imalo jedno prelijepo druženje i komšijske odnose koji traju i do današnjih dana, na zadovoljstvo svih nas. 

Fudbal se pratio uvijek, ali baš u to vrijeme košarka je u Baru postala sport broj jedan. Ponajviše zahvaljujući košarkaškoj groznici koja je tresla naš grad zbog odličnih rezultata koje je u Prvoj „B“ ligi SFRJ imao KK „Mornar“. Košarka stoji na tom pijedestalu i danas.

U takvim okolnostima prirodno je bilo da stariji momci iz kvarta dođu na ideju da na našem parkingu naprave koš za popularni „basket“. Sjećam se da je jedan od organizatora tih radova bio pokojni dr Duško Kljakić, uz svesrdnu pomoć ostalih momaka iz naše dvije zgrade: Mikija Janjića, Gorana Baltića, Slavka i Voja Bokovca, Željka Strahinjića, Koka i Kileta Perovića, Filipa i Mrvija Pejovića, Vanje Kopitovića, Željka Lazovića i drugih. Nabrojao sam ih po sjećanju. Nadam se da neće zamjeriti oni koje ne pomenuh, davno je bilo.

Moja generacija je nastavila da ga „čuva“ i vodi brigu o njemu. A sada je to nekako i obaveza generacija koje nastaju i kojima je nekako prećutno predata obaveza o daljoj brizi. Kada kažem „čuvanje“, zaista je bilo tako. Danas bi to mogla biti anegdota, ali tada nam nije bilo do smijeha. Sjećam se kada je jedan umorni komšija došavši s posla, a ne mogavši da spava od nas koji smo, kako on reče, „lupali“ loptom, uzeo sjekiru i posjekao drvenu konstrukciju koša. Naravno, i tome smo doskočili tako što smo nakon toga napravili metalnu konstrukciju kojoj sjekira nije mogla ništa, a pomalo, ili malo više, počeli smo voditi računa da makar poštujemo neki osnovni kućni red. Tako smo u najvećoj mjeri izbjegli takve i slične neprijatnosti. 

Moja malenkost, te moji drugari iz kvarta, Dejo Vukić, Savo Bevenja, pokojni Srđan Iličković, njegov brat Zoran, Duško Milošević, Mladen Živanović, Boris Bulatović, Minja i Strahinja Marković, Milovan Danilović, kao i ostali koje ću nadalje pomenuti, bili smo garancija da će Naš koš ostati na tom mjestu do dana današnjeg. Čuveni Naš koš, koji, ispostaviće se kasnije, nije bio običan koš.

Da to nije subjektivan osjećaj, potvrdiće i to da su tu svoje prve ili druge košarkaške korake napravili igrači koji su slavu našeg grada pronijeli širom svijeta, igrajući, u zavisnosti od toga kako nam se zemlja zvala, u svim reprezentativnim selekcijama. Hronološki: Đuro Ostojić, Boban Tošić, Mladen Šekularac, Saša Pavlović… samo su neki od momaka kojima je narandžasta lopta obilježila život. I mi, manje uspješni košarkaši, zbog tog Našeg koša ostali smo, na neki način, cio život uz „kraljicu igara“.

Nemoguće je zaboraviti sate i sate igranja na tom našem mjestu. Čak se i oguljenih koljena i laktova sa sjetom, vjerovatno, sjeća većina od nas. Nije samo zbog igranja košarke nama ovo mjesto bilo posebno. Ostaće upamćene ljetnje večeri uz gitaru Gaja Ugrenovića, sa kim smo pjevušili hitove iz tog vremena. Rekao bih da su to bili Gajovi prvi „nastupi“, puno prije nego je počeo da pjeva u „Bellmondu“. Prve ljubavi, simpatije i poneko nevješto udvaranje takođe pamti Naš koš. Gledajući danas omladinu koja vrijeme provodi na istom mjestu rekao bih da se djeca i dalje tu skupljaju i druže sa onim istim žarom kao i mi osamdesetih.    

Danas mu život daju maštoviti nasljednici koji su čak i u nekoliko navrata vrlo uspješno organizovali veoma dobro posjećene humanitarne turnire koji su imali odjeka u čitavoj zemlji. Tim turnirima je podršku dao i NBA as iz našeg grada, Nikola Vučević. Josif Božović prvi put i Marko Nikić, nakon njega, uz podršku ostalih drugara sa tog mjesta, to su baš dobro uradili.

Ovih dana, kada je lijepo vrijeme, iako je parking prepun automobila, nekako ipak djeca pronađu prostor za igru pod košem. Meni, na pragu šeste decenije, puno je srce kada vidim da pod Našim košem stasavaju neki novi dječaci i djevojčice. Nadam se da će i oni jednog dana, kao i mi, moći da kažu da je Naš koš obilježio na najljepši način i njihovo odrastanje.

Vjerujem da će se u sveopštoj ekspanziji gradnje naći razumijevanja i volje da se ovo, za naš grad, kultno mjesto sačuva na radost svih nas.

***

Dr Vladimir Vujović:

Ima ona jedna pjesma, popularna pjesma kod nas nepopularnog benda, u kojoj pjesnik čezne da živi u gradu „u kojem ulice nemaju imena“. I baš kao što su razlozi nepopularnosti pomenutog benda kod nas prvenstveno politički, tako je i pjesnikov san o mjestu gdje će naći „zaklon od otrovne kiše“ jedan utopistički projekat – opet politički, što je svakako tema za neki drugi tekst… Ono o čemu ovdje želim da govorim jeste ideja o gradu u kojem ulice nemaju imena (ili u kojem imena ulica nemaju značaj), ali ne zato što je to ostvarenje pravednog ili pravednijeg svijeta, već samo posljedica njegove veličine.

Bar je takav jedan grad. Još uvijek. To će vam posvjedočiti svaki poštar, dostavljač hrane ili taksista. Kao i u svim drugim malim gradovima, mnogo važnije od imena ulica i brojeva, za orijentaciju i kretanje – jeste poznavanje određenih toponima. Tako „Bulevar“ nije samo ulica, „Crvena banka“ nije samo zgrada, „Kaća“ nikada nije bila samo prodavnica, „Agava“ nije samo… I možemo tako u nedogled nabrajati. Jedan od barskih toponima koji je meni lično važan i koji je obilježio moje djetinjstvo jeste Koš u Makedonskom ili jednostavno – Koš.

Brižnim hroničarima barske istorije jedan ovakav momenat, ako riječ momenat možemo iskoristiti za jedan određeni prostor, možda bi promakao, i u tome jeste važnost i veličina serijala „Bar u hodnicima sjećanja“, što čuva od zaborava mikrokosmose ovog grada koji su imali toliko značaja u sazrijevanju generacija. U istoriografiji opterećenoj velikim događajima, datumima, osvajanjima i oslobođenjima, ratovima i zemljotresima, institucijama i značajnim ličnostima, vrlo lako bi ispod radara prošlo jedno ovakvo mjesto.

Smješteno u samom srcu Makedonskog naselja, na parkingu između zgrada neobičnih imena – „Pelagonije“ i „Tehnike“, a sa juga i sjevera danas ograničeno legendarnim restoranom „Feniks“ i popularnim „Banjalučkim ćevapom“, košarkaško igralište oduvijek je privlačilo djecu iz svih krajeva grada. Čak i ako su u svom naselju imali koš, nije ih mrzjelo da prepješače cijeli grad i dođu baš tu, kod Koša sa velikim K. Jer tu se igrao najbolji basket, jedino tu je bilo važno dokazati se.

Nije se malo puta dogodilo da na vrata našeg stana, a bilo je to uvijek, po pravilu, u vrijeme popodnevnog odmora tokom ljetnjih mjeseci, neko zakuca. „Da li možete da pomjerite kola, igramo“, začuli bismo zadihani glas i otac bi ustajao, bunovan, i preparkirao bi kola iz hlada koji je jedva tokom tih dana pronalazio i koji su pravile široke krošnje košćela oko koša. Nikada nije iskazivao negodovanje u tim prilikama, i već tada sam sticao izvjesno strahopoštovanje prema tom terenu. Nekoga sa strane možda bi moglo da začudi što je ovako mali grad u svijet poslao onakve košarkaške asove, koji sijaju na zvjezdanom nebu najjače lige na svijetu, među svim „lebronima i djurentima“, ništa manjim sjajem. Ali možda bi dovoljno bilo tog nekog dovesti na Koš, i danas i prije dvadeset ili trideset godina, i tu ga ostaviti. Ne mora predugo, dovoljno bi bilo nekoliko sati.

Prvi na teren stupaju oni najmlađi. Najizdržljiviji su, ne smeta im ni vrućina ni kiša ni vjetar. Nose dresove koje su obukli specijalno za tu priliku, uzvikuju imena poznatih košarkaša. Kada se na obzorju ukažu oni stariji, a dovoljno je da se spaze samo njihove siluete koje se približavaju iz centra grada, teren se ćutke prepušta, bez ikakvih pregovora. Mlađi se sele u publiku, gledaju i uče. Tek predveče dolazi do još jedne smjene, igralište ostaje onima koji bi se, iz perspektive najmlađih, mogli nazvati „odraslima“. I suvišno je tu govoriti o zajedništvu, zdravom nadmetanju, fer pleju, rekreaciji, zdravlju, timskom duhu, bratstvu; nijedna floskula ni fraza nisu dovoljne da objasne magiju koja se tu dešava, već decenijama, na toj asfaltnoj površini koja stoji malo nakrivo; pod obručem i tablama koji su se bezbroj puta mijenjali, baš kao što se smjenjuju generacije. Šta ga čini toliko privlačnim, šta baš ovaj koš čini Košem, pitam se i danas dok kroz prozor gledam driblinge i trojke. Sve se promijenilo od vremena kada sam ja bio u godinama koje imaju ovi dječaci, linije na terenu su ponovo iscrtane, tabla je nova, ljudi su novi; a ipak, svima nama koji smo tu odrasli nešto daje za pravo da vjerujemo da je to i dalje isti koš, vjerujemo da njega ne čine samo mrežica i obruč, tabla i metalna konstrukcija, vjerujemo da postoji ideja našeg Koša koja se proteže kroz vrijeme neokrnjena.

Ta naša čvrsta vjera daje razloga za optimizam. Kao i dešavanja kojima svjedočimo poslednjih godina u Makedonskom, a to su humanitarni košarkaški turniri. Oni okupljaju veliki broj ekipa, značajan je broj ljudi u publici, svi su svjesni da se magija takvog mjesta može i mora iskoristiti u plemenite svrhe. To je nešto novo, nešto što budi nadu.

Igra se do kasno u noć. Nekada me i probude zvuci teške košarkaške lopte koja se odbija od asfaltne podloge, odzvanja to u najvećoj areni onih koji su tek zakoračili u široki svijet, čujem i kad lopta udari u obruč uz jedno glasno „trang“, i tada je gotovo, san je razbijen. Ali, ne ljutim se. Baš kao što se ni moj otac nije ljutio prije dvadeset godina, kada je umoran sa posla dolazio i nalazio parče hlada za kola pod obručem, a onda bio prinuđen da, ni pola sata kasnije traži drugo mjesto u suncu. Jer, momci su došli da igraju.

Osluškujem ih onda neko vrijeme, čekam: čujem i glasove ali ne razaznajem šta govore, trang, trang, a onda, napokon, jedno „vus!“,znam da je tada ušla trojka i to „bez koske“, i to mi izmami osmijeh. Onda utonem ponovo u san, u gradu u kojem ulice nemaju imena, gradu koji ima Koš.

The post Petar Vujačić i dr Vladimir Vujović: Naš koš first appeared on BARinfo.