***

Iako je u Ministarstvu medija bio upisan kao posebno glasilo, “bARS” nikada nije izlazio samostalno, već isključivo uz “Barske novine”, izdavač JP “Informativni centar” Bar. Znatno slobodnijeg novinarskog izražavanja, već poslije nekoliko brojeva je stekao kultni status u gradu, naročito među tzv. urbanom omladinom.

Marta 1999. godine, izašao je premijerni “bARS”, a prvi put u crnogorskim medijima, na početku izlaženja nije bilo “pravog” urednika novine, već su kao “konceptori” potpisani Željko Milović i Suljo Mustafić. Na naslovnici je bio Kaletićev pripis “Ljetopisa popa Dukljanina”, a tekstovima su se oglasili Vlastimir Bulatović, Nemanja Janić, Miroslav Jovanović Timotijev, Nandor Ljubanović, Vojislav Mistović i Dragana Rukavina.

Prvi broj je štampan kao “probni balon”, 1. marta 1999, uz namjeru da se nastavi sa izlaženjem “kad se za to ukaže potreba”, tj. ne kao stalan podlistak, ali su reakcije čitalaca bile iznenađujuće dobre, pa je direktor “Informativnog centra” Budimir Jovetić pristao na finansiranje još jednog glasila, skupa s “Barskim novinama”. Tako je, prvi put u istoriji, grad imao dvije lokalne novine. I to u jednoj.

“bARS” je štampan na latinici, sa crno-bijelom fotografijom na naslovnoj strani. Dizajn naslovnice i čitavog lista bio je djelo Steva Martinovića. Prvi broj je imao 12 strana, čitavim tokom izlaženja 32, dok je potonji publikovan na 44 strane – do gašenja, avgusta 2003. godine, objavljeno je 50 brojeva časopisa.

Za “bARS” je tokom izlaženja pisalo stotinjak novinara / publicista iz Crne Gore, Srbije i Hrvatske, a tretirane su se sve oblasti kulture i umjetnosti. Među njima su bili i Živko Andrijašević, Mladen Zagarčanin, Jordan Cvetanović, Dragan Marović, Brano Mandić, Radomir Petrić, Ivan Jovović, Marija Šušter, Jelena Jurić, Nikola Vukčević (Podgorica), Vuk Popadić (Stara Pazova), Nandor Ljubanović (Pančevo), Aleksandar Zograf (Pančevo), Nataša Devetaković (Beograd), Srđan Aćimović (Beograd), te blueser i spisatelj Robert Tilly (Subotica) koji je premijerno publikovao tri feljtona “Moja istorija rocka”, “Veliki stilisti bluesa” i “Rock biografije”, za koje je preporučeno slao i specijalno urađene crteže.

Pisac Miroslav Jovanović Timotijev je objavio 44 nastavka kolumne “Hipnotisani ugao” (sredinom 2020. ih je objavio u sklopu knjige “P.S.”), poznati srpski publicista Petar Luković je odobrio objavljivanje tekstova o jazzu iz njegove monografije “Bolja prošlost”, tandem Tony Markoč Veles / Ivan Millić Sinner je tretirao metal kao muzički pravac i način života, istoričar umjetnosti Vladislav Kasalica je serijal “Spomenici kulture na području opštine Bar” pisao od novembra 2000. do aprila 2002. godine, a Željko Milović, koji je već od konca prve godine izlaženja preuzeo funkciju stvarnog urednika lista, niz mini-eseja “Crnogorska / Barska urbana scena” od 1999. do 2002. godine. 

Pored stručnih tekstova iz arheologije, nacionalne i lokalne istorije, književnosti, slikarstva, muzike i filma, “bARS” je ravnopravno tretirao i urbanu supkulturu, a svoje mjesto našli su i barski fanzinaši i grafitti-writeri kao ravnopravni kreatori magazina. Ciljevi “bARS-a” ticali su se podizanja nivoa kulture i umjetnosti među mlađom populacijom, kao i podsticanja i praćenja umjetničkog izražavanja. U tom smislu, Suljo Mustafić je redovno objavljivao stručna mišljenja o književnim djelima publikovanim u Baru i od Barana, isto važi i za muzička izdanja, promovisane su nove muzičke i plesne grupe, pozorišne predstave, a objavljivane su i table barskih strip crtača.

“bARS” je, oktobra 2001, u saradnji sa NVO Mediteranski centar fotografije, publikovao kolor-booklet povodom foto-konkursa “Crna Gora 2001”, a u 2002. i dva podlistka posvećena “Barskom ljetopisu”. Deseti broj je predstavljao specijal – objavljeni su samo intervjui sa biranim ličnostima kulture Bara, Crne Gore i tada SR Jugoslavije.

Organizovane su dvije promocije “bARS-a”: u Pančevu (oktobar 1999, u organizaciji Pokreta za mir Pančevo i NVO Kulturbunt, kao dio tribine “Nove tendencije u savremenoj crnogorskoj publicistici”) i Baru (mart 2000, Dvorac kralja Nikole, u organizaciji JP Kulturni centar i JP Informativni centar). Poseban vid saradnje ostvaren je sa fondacijom “Antonio Carlos Jobim” iz Rio de Janeira, uz dobijanje ekskluzivnog prava publikovanja fotografija i materijala ovog znamenitog kompozitora, oca sambe i bossa-nove.

U okviru serijala prezentacije balkanskih časopisa za kulturu, “bARS” je na 15. festivalu Barski ljetopis, 2002. godine organizovao dvije književne večeri.

Prva je “Književni krug bARS-a”, 11. jula, u okviru koje su učestvovali Vladimir Raščanin i Miroslav Jovanović Timotijev, pisci iz Bara, te Nandor Ljubanović, pjesnik, publicista, muzičar, underground stvaralac iz Pančeva.

Naziv druge “bARS” večeri, dva dana kasnije, bio je “Crnogorska urbana scena / Crnogorska ruralna scena” (drugi dio imena jer “Buksovci” nisu željeli da nastupe pod prefiksom “urbani”). Bio je to prvi put da na jednom mjestu učestvuju “prvoborci” crnogorskog umjetničkog undergrounda: Brčko Brčković (tj. Goran Nikčević), multimedijalni umjetnik, zatim Zoran Zoko Bojović, jedan od osnivača “The Republic of Zabjelo”, te cetinjska četvorka “The Books Of Knjige”.

To je veče izazvalo izuzetnu pažnju u crnogorskim medijima. Brano Mandić je za “Vijesti” zapisao: “Sva su šestorica učesnika dobro poznata kao borci protiv institucija, malograđanštine i uvriježenih normi ponašanja, te je bio pravi mirakul držati ih koliko-toliko usmjerene ka jednoj ideji vodilji. Jasno se vidjelo da će svih sat vremena Cetinjani iskoristiti za malo duži performans, izmišljen na licu mjesta. Sala nije bila puna, nego prepuna. Bilo je 85 stolica, a preko 150 posjetilaca. Buka je bila na granici podnošljivog, i pored ozvučenja”.

“bARS” je još 1999. imao sopstvenu prezentaciju na internetu – posredstvom crnogorsko-kanadske firme “MontenegroNET” na adresi www.bars.crnagora.com objavljeno je devet izdanja ovog lokalnog časopisa za umjetnost i kulturu – posjetilaca je bilo 477 u vrijeme kad je Bar imao samo jedno čvorište interneta.

Posljednji broj “bARS-a” bio je ujedno i posljednji broj “Barskih novina”. Nakon Vladinog usvajanja Zakona o medijima iz 2003. godine, po kojima lokalna uprava i njena preduzeća nisu više imala pravo biti vlasnik, niti osnivač novina, JP “Informativni centar” je ugasio oba časopisa (koja su u tom trenutku bila na ukupno 96 strana teksta, slika i reklamnog prostora, a remitenda od prodaje iznosila je simboličnih 6%, što ih je činilo najprofitabilnijim lokalnim novinama u Crnoj Gori).

Potonji “bARS” je na naslovnici, kao svojevrstan izraz potenciranja apsurdnosti situacije oko prestanka izlaženja časopisazbog usvajanja novog Zakona o medijima, imao “Blackadder” trupu iz istoimene serije.

Osamnaest godina nakon nestanka časopisa “bARS”, posljednji ustanovljeni programski segment manifestacije “Barski ljetopis”, posvećen barskim stvaraocima i o Baru, nazvan je po njemu.

The post 2003 – 2024: bARS – časopis čije je ime dobio segment na Ljetopisu first appeared on BARinfo.

Izdavač je bila Izdavačko-grafička radna organizacija “Solidarnost”, u čijem sastavu su funkcionisale tri radne jedinice – Radio Bar, Barske novine i Štamparija, a osnivač je bila Opštinska konferencija Saveza socijalističkog radnog naroda (SSRN).

“Barske novine” su se dogovorno finansirale u vidu tzv. razmjene rada sa potpisnicima Samoupravnog sporazuma (30 radnih organizacija iz Opštine Bar i četiri SIZ-a) i naplaćivanjem usluga sopstvene djelatnosti (prodaja i kasnije reklama).

Glavni i odgovorni ad hoc urednik prva tri broja, do izbora zvaničnog urednika, bio je Maksim Lutovac, dugogodišnji direktor barske Gimnazije. Štampane su ćirilicom, sa crvenim logom na bijeloj pozadini, formata 23×32, cijena je bila 5 dinara.  

U uvodniku, kojeg je potpisala Redakcija, pored ostalog je pisalo: “Prva godina, prvi broj. Izlazi u godini u kojoj obilježavamo 40-tu godišnjicu revolucije, prvu godišnjicu Titove smrti i dvije godine borbe s posljedicama zemljotresa… Bilo je jasno da nešto nedostaje, nešto naše, nešto blisko, drug u nevolji. Nijesmo imali naš list, nije se dovoljno čula naša riječ, nije postojao organizovani sistem informisanja”.

Ostaće u analima barskog novinarstva zapisano da su tekstove za prvi broj “Barskih novina” napisali (po redosljedu tekstova): Maksim Lutovac, Ljiljana Đinđinović, Miodrag Lekić, Gordana Vujović, Božidar Pavlović, Gojko P. Vukmanović, Borislav Stojović, Božidar Filipović, Vera Mirković, Danilo Lekić, Vasko Milošević, Svetozar Bato Jovetić i Radovan Šušter. Tehnički urednik bio je Dragan Mandić. Iako nigdje nije u impressumu zapisano, poznato je da je fotografije za prvih nekoliko brojeva radio doajen Božidar Boško Mijović.

Prvi broj “Barskih novina” je štampan na 20 strana.

The post Četrdeset godina od prvih Barskih novina first appeared on BARinfo.

Zvanično, tvoj prvi kontakt sa Radio Barom dešava se sredinom devedesetih?

Prvi put sam stao pred mikrofon, skupa sa koleginicom Majom Malić, 2. jula 1994. godine. Radio Bar je, pod mentorstvom Raša Petrića, oformio tzv. Omladinsku redakciju koja je počela da  realizuje emisiju “Put za jug”. Obzirom da smo se Rašo i ja družili, prvi „pik na draftu“ za urednika emisije sam bio ja. Da bismo startovali s radom, išli smo Maja i ja na “kondicione pripreme” – vježbali na plaži razgovor, kod nje na poslu, u kafiću, da naučimo da budemo tandem. Sad kad čujem prve naše emisije, zvuči kao ploča na 78 obrtaja, ali uspjelo je. Pored nas, okupio je Rašo još desetak gimnazijalaca ili svršenih srednjoškolaca.

Mlada ekipa je napravila fascinantnu stvar za Radio, jer je sve bilo novo i drugačije, od koncepta do realizacije, potpuno suprotno od programa koji je u tom trenutku bio staromodan i dosadan za slušaoce ispod 40 godina. Tonac Ivo Gojnić je bio prava “hobotnica” sa trakama, pločama, džinglovima i upadicama koji su pratili našu priču, i neprevaziđeni pridodati član ekipe. “Put za jug” se najprije mjesecima snimao prije emitovanja, jer urednica Cica Pavlović nije imala povjerenja u mlađe snage. Išao je jednom sedmično, subotom, sve do dolaska Veska Tomovića 1995. godine.

Kad već pominjem Maju, moram istaći kako sudbina promiješa karte baš kako treba – da nije bilo nje, ne bih dobio status stalnog radnika. Naime, avgusta 1998. uspjela je da me ugura na spisak ljudi za primanje u firmu, jedva ubijedivši tadašnjeg direktora Stojana Sjekloću da su muzičke emisije podjednako važne kao i informativne za program Radija.

Dolaskom Veselina Tomovića, “PZJ” dobija nove konture i ono što danas zovu “kultnim statusom” među mladima.

Vesko je bio poznat po tome da mladima daje šansu, pa je „PZJ“ ubacio u program svakim radnim danom od 14:05. Uz to je dao svu slobodu u kreiranju emisije, što je bilo presudno. Bili smo bukvalno “država u državi”, odnosno “redakcija u redakciji”. Deset mladih ljudi je svuda stizalo brže nego stariji koji su čekali zvaničnu informaciju. Primjera radi, jednom prilikom bila je neka trka kroz grad, a mi smo i bukvalno dva-tri minuta nakon završetka već imali rezultate, jer je naš reporter dojurio na biciklu.

Uveli smo praksu da ljudi koji se ne bave novinarskim poslom budu stalni gosti, pa je tako stražar Milo Orlandić svake sedmice komentarisao fudbalske utakmice “Mornara” sa pozicije navijača pored aut linije, Nikola Planinić je guslao čuvenu špicu, izvještač s pijace je imao svojih pet minuta… Imali smo i direktan prenos fudbalskog meča, ali ne “Mornara”, već su ispred zgrade u Makedonskom naselju na parkingu dvije ekipe igrale na male golove. Koliko se sjećam, Amir Arabelović je iz obližnjeg stana koristio telefon za povremeni prenos tog meča, sa spiskom nadimaka igrača, navijanje djevojaka, dobacivanje starijih ljudi i prekida dok se kola parkiraju. Emisija je u načelu bila neformalna i veoma slušana, pa su neki ljudi koji danas rade u Radio Baru tada bježali iz škole kako bi je pratili.

Kroz “PZJ” je prošlo stotinjak mladih saradnika i saradnica, a prestao je da se emituje 2002. godine. Naime, nekih šest mjeseci ranije, glavna i odgovorna urednica Informativnog centra je smatrala da urednik emisije ne treba da ima previše uticaja na mlade, te da oni sami mogu da je kreiraju, što se, vidjelo se kasnije, pokazalo nedugovječnim rješenjem. Tad sam bio toliko ljut da sam dao i pismenu ostavku na mjesto urednika “PZJ” direktoru Budimiru Jovetiću, na šta me pogledao i rekao: “Dobro… Nego, hoćete li ti i Suljo ići u Mrkojeviće da radite reportažu?”, čime mi je posredno dao do znanja kako je vrijeme da se okrenem drugim stvarima nakon osam godina putovanja ka jugu. I bio je u pravu.

Pomenuo si muziku, mnogi te pamte kao autora muzičkih emisija?

Za moje prvo samostalno vođenje i uređivanje muzičke emisije “kriv” je kolega Milan Vujović, koji mi je krajem 1994. ustupio treći sat svoje “Promenade” za autorski radio projekat “Rockout” koji se bavio starijom muzikom. Prva muzička, odnosno rock emisija u kojoj sam bio “svoj na svome” i zahvaljujući kojoj sam bio na listi izdavačkih kuća za dobijanje ploča, kaseta i CD-ova, što je donosilo slušanost i ekskluzivitet u CG okvirima, bila je “Billy Joe & Lollita u carstvu čuda” od jula 1995. pa narednih osam godina. Radio sam 13 različitih emisija za ovih 25 godina, uglavnom muzičkih.

Bio si u mnogim segmentima radijskog programa, pa ste tako ti i kolega Boro zvanično otvorili rad u poslijeponoćnom programu ?

Na dan kad je Radio zvanično otpočeo program iz “Agave”, uveče smo se skupili na neformalnom druženju, kad je direktor Momčilo Popović objasnio da Boro Stanković i ja ne idemo kući, već počinjemo program od ponoći do šest ujutro. Odmah te prve noći, oko dva i po negdje, popio sam i “šut kartu”, jer smo u sklopu muzičkih želja pustili pjesmu “Kralj kokaina”, a direktor je pomislio da je to “propagiranje narkomanije” i rekao mi suptilno: “Sine, idi slobodno kući i ne moraš više dolaziti”. Obzirom da nisam bio stalni radnik, pozdravio sam se Radijom i pao u depresiju, da bi nakon 3-4 dana on poslao ljude iz Radija da pitaju što me nema, je li mi se što desilo. Tri puta me iz raznoraznih razloga Momo tjerao i vraćao, ne samo mene, bilo nas je još, a jednom nas je upravo Milan Vujović (koji je bio odgovorni urednik Radija) sve vratio nazad, nakon maratonskog telefonskog razgovora s direktorom.

Direktor Budimir Jovetić je često isticao da je Radio u njegovom mandatu imao dva “zvjezdana momenta”: Tikijev kad je postignut gol na Evropskom prvenstvi u Holandiji, i tvoj kad si uključio uživo Sergeja Ćetkovića sa bine u toku generalne probe “Eurosonga”?

Mislim da je Govedarica dao gol u Holandiji uz veliko oduševljenje našeg Tihomira Lekovića uživo u programu. A kada je o Sergeju riječ, sve je ispalo slučajno, uopšte nisam znao da je generalna proba. Zvao sam Ivana Maksimovića da me spoji s njim, a ispostavilo se da su jedan pored drugoga i da je u toku proba. Sergej se bukvalno uključio sa bine, u pozadini su se čuli tehničari, poprilična buka, pričali smo dva-tri minuta, i ja tome nisam pridavao neku naročitu važnost, sve dok direktor Buco nije uletio u studio, vičući: “Ovo je podvig, ovo je podvig, čestitam”. On je to tako vidio.

Da zaokružimo ovaj muzički segment. Izvještaje si pisao sa koncerata Madonne, Lenni Kravitza, “Rolling Stonesa”, bio član CG novinarske delegacije na “Eurosongu” u Beogradu… Gdje ti je bilo najljepše ?

“Eurosong“ se ni sa čime ne može uporediti, tretman novinara je kao da su mali kraljevi. Na toj manifestaciji organizatori učine da se novinar osjeća kao veliki gospodin, a mogu misliti kako je tek muzičarima. Bilo nam je tada u “Sava centru” na raspolaganju sve, od poklona u vidu torbica za lap topove, diskova, plakata, do hrane, pića i lazy-bagova za drijemanje. I svaki učesnik je morao biti na raspolaganju novinarima.

Kada već spominjemo “Rolling Stonese“, čuvena je anegdota da je Ivo Gojnić stigao kolima od Jaza do Bara za nešto više od 25 minuta, dok je jedan naš kolega gotovo čitav tok vožnje proveo na podu između prednjeg i zadnjeg sjedišta od straha. No, i to je mala beba naspram vožnje koleginice koja je marta 1999. stigla radijskim “Yugom” od sutomorske pjace do “Agave”, i to “donjim putem” pored parapeta za 6 minuta i 50 sekundi, usput zalijepivši pticu o šoferšajbnu na ratačkoj krivini, jer je kasnila na čitanje vijesti. 

Pominjao se ovih dana i “CNN-ovski podvig Radio Bara” – 24. marta 1999, kada si krenuo sa terenskom ekipom, dok su još bombe padale, u atmosferi punoj psihoze ka Crnom Rtu, nedaleko od Sutomora?

Prve NATO bombe su pale na Crni Rt i nakon 10-15 minuta, dok su svi bježali u kuće ili skloništa, Nebojša Perović, Boro Stanković i ja smo se uputili ka tamo. Razmišljao sam: “Jednom u životu imaš priliku da budeš Christiane Amanpour i to je baš sad, jednom u životu imaš priliku da budeš pravi novinar, pa kreni”. Danas to nikad ne bih uradio, a tada – “mlad i lud”. Od Bara do Sutomora samo jedno auto. Na Crnom Rtu nam je VJ blokirala put i nisu dali da slikamo jer je objekat bio u plamenu. Uzeli smo izjavu od vojnika koji su tražili da saopštimo njihovima da su svi živi i zdravi. Ustreptali od sreće kakav smo posao uradili, došli smo do Radija, međutim, naš trud i ushićenje brzo su splasnuli, jer ekskluzivni snimak odlukom gl. i odg. urednice nije emitovan iste noći, već tek sjutradan.

Malo se zna da smo po povratku u “Agavu“ sa Crnog Rta odmah pošli na drugu lokaciju, u Bar Radio, pored koga je pala bomba u Kručama – bila je mjesečina, sve se vidjelo, a na pustoj magistrali ka Ulcinju ama baš nikoga. Sve sam zagledivao ka moru hoću li ugledati da nešto leti ka nama, i bio poprilično prepadnut, za razliku od vožnje ka Crnom Rtu. 

Bio si spiker, voditelj, urednik Omladinske redakcije i muzičkih emisija, novinar, tonac, urednik novina, urednik sajta, muzički urednik, čak i noćni stražar?

Živa istina, jedino nisam bio direktor, urednik radija, čistačica i administrativni radnik, ali ima vremena. Stražar sam bio mijenjajući za novac pravog stražara, koji je morao da nosi svoje poljoprivredne proizvode na pijacu rano zorom. Osim što sam dobijao “honorar“, imao sam priliku da na pisaćim mašinama prekucavam sopstvene pjesme i priče, što mi je kasnije bilo korisno. To sam naučio od Rajka Joličića – kad je on bio stražar, svi su stolovi bili pokriveni tek otkucanim pjesmama.

“Barske novine” imaju poseban segment u tvome radu u Informativnom centru, ako ne i najvažniji?

Najvažniji, svakako. Sve je počelo decembra 1998. godine, kada su me glavna i odgovorna urednica Ljiljana Đinđinović i direktor Budimir Jovetić zvali na razgovor. Pitali su me da li bih mogao da preuzmem “Barske novine”, i, naravno, kad imaš 30 godina, da te neko pita bi li se usudio da voziš spejs šatl, bez razmišljanja bi rekao: “Kako da ne, samo mi treba nekoliko dana da se uhodam”. U to vrijeme sam jedino iskustvo s novinama imao radeći u opozicionom časopisu “Omladinski grafiti”, i sad sa ove distance shvatam da je bila nevjerovatna hrabrost dugokosom momku koji se snalazi samo u muzici i uopšte kulturi, prepustiti lokalne novine u ruke. Časopis je tada bio jako tanak, na nekih 16 strana, prodaja loša, a ja sam sve to zamislio drugačije. Odradio sam dva-tri broja na o-ruk, sa nekim zaostalim tekstovima, uvodeći nove rubrike i sam pišući jedno 50 odsto tekstova, pošto starije kolege nisu bile baš oduševljene da sa mnom sarađuju.

Onda kreće potpuni zaokret, oformljuje se nova redakcija. Prvo dolazi Suljo Mustafić, pa Dragan Marović, Vjera Knežević Vučićević, Dejan Balandžić, Dragana Rukavina i počinje istinska renesansa “Barskih novina”. Kako je to Suljo negdje lijepo zapisao, ekipa je profunkcionisala kao “Bar u malom”, isti pogledi na različite stvari, a prosjek godina je bio 25 – mislim da nije bilo mlađe redakcije u Evropi koja je radila tako ozbiljan časopis. Ispalo je odlično, jer nam je tadašnji direktor dao odriješene ruke da pišemo o čemu god hoćemo.

Tako smo već u prvim brojevima napravili razgovor sa makroom koji je nudio prostitutke u Baru, zatim priču sa uživaocima droga u srednjoj školi, kasnije je Vjera preuzela tu rubriku i bila oštra otkrivajući “Tamnu stranu mjeseca”. Dragan je pokrenuo pravu malu revoluciju stručnim tekstovima o moru i ribolovu, Suljo i ja se okrenuli “šetnji” po opštini i etno reportažama i zaista uživali u tome. Tiraž je bio odličan, remitenda ispod 5%, a mi smo neizmjerno uživali u radu. Svaki odlazak van zgrade Radija bio je mala avantura, od zmijara Rusta Kovačevića u Gorani, preko pečenja rakije u Zupcima, slušanja legendi o mitskim bićima mrkovskih sela, traženja nečistih sila u Mijelama… Promovisali smo, uz to, prirodne ljepote našeg grada u ženskom smislu i smislu netaknute prirode. Nikad ni prije, ni kasnije, Barani nisu saznali toliko o istoriji i geografiji opštine koliko iz tih “Barskih novina” od 1999. do 2003. godine.

Poseban ponos gajim prema činjenici da smo publikovali magazin “bARS”, jedini lokalni časopis za kulturu i umjetnost u tadašnjoj Jugoslaviji. Prodavao se skupa s “Barskim novinama”, ali je bio registrovan kao posebno glasilo. Izašlo je 50 brojeva i tretirali smo sve grane umjetnosti – knjige Barana, izložbe, pozorišne predstave, koncerte, nosače zvuka, ali i strip autore, grafitti writere, alternativu…

Kako si više puta isticao, još od vremena “Barskih novina” sakupljaš fotografije o Baru, arhivsku građu, dokumenta… To je značajno pomoglo da budeš autor ili koautor pet barskih monografija. Autor si i knjige o Radio Baru, koja je dijeljena povodom godišnjice.

Moja žena je “oduševljena” brdima papira u špajzu i na balkonu, i vremenom kojim provedem za kompjuterom. No, eto, neko gleda po cio dan utakmice, a ja sam radoholik, ako me nešto interesuje. Imam zaista brdo građe i da nije tako, ne bi ni izašle sve te monografije. U suštini, priča o monografijama je priča o strpljivosti i skupljanju i načinu da to selektuješ i prezentuješ kako treba.

Knjiga o Radiju je nastala saradnjom sa bivšim i sadašnjim kolegama, ja sam samo posložio sve to u jednu cjelinu. Nema boljeg načina da ostaviš trag budućim generacijama o radu i postojanju od knjige – to nas je i ponukalo da se odlučimo na štampanje.

Od koga si za ovih 25 godina najviše naučio?

Dvije ključne ličnosti su oblikovale moj rad u Informativnom centru Bar. Prva je direktor / urednik Momčilo Popović, koji je jedini za sve te godine razgovarao sa mnom na esnafski način, da me nauči ispravno da radim. Ja sam iz književnosti ušao u novinarstvo – prvo sam postao član Udruženja književnika Crne Gore, a tek onda Udruženja novinara – i nisam poznavao žurnalistički način pisanja tekstova. Dao mi je da napišem za “Barske novine“ članak o rock sceni u Baru. Ja to i uradim na tri strane, a on uzme crvenu hemijsku olovku i na četrdeset mjesta nešto precrta, napravi izmjene i da mi da ponovo prekucam na pisaćoj mašini. Ja donesem tekst sa izmjenama, a on onda pet puta crvenom hemijskom nađe zamjerke, pa opet prekucavam. Treći put, kada sam prekucao, rekao je: “Sine, vidi, sad je dobro, idući put ovakve greške nemoj donositi”. I nisam.

Uz to, za Moma je vezana nevjerovatna anegdota. Kada sam prvi put došao kao mladi urednik u “Pobjedu“, jer su se tamo prelamale novine, dočekao me Mugoša, tehnički urednik, prepoznatljiv čovjek s puno znanja i iskustva, neophodna pomoć jer ja o tome nisam znao ama baš ništa. Dočekao je mene i Neša Perovića u bifeu, i srdačno mi rekao: “Ti si, dakle, Milović, čekam te već dosta vremena”. Objasnio sam mu kako griješi i da sam prvi put u životu u “Pobjedi“, te da me sigurno zamijenio s nekim, a on se nasmijao: “Ne, ne, prije tri godine je došao Momo Popović i rekao da zapamtim prezime, jer će mi jednom doći ‘mali Milović’, jedini on može da bude urednik novina”. Bio sam, malo je reći, šokiran.

Druga ličnost je Budimir Buco Jovetić, direktor koji je odlučio da mi da onu pravu šansu, i da nije bilo njegove hrabrosti, ništa od ovoga kasnije ne bi bilo. Tokom rada na “Barskim novinama“ vazda sam se čudio i pitao kako je moguće da se niko iz Opštine ne nervira i ne ljuti na naše tekstove, jer mi stvarno nismo bili časopis kakav su oni očekivali i priželjkivali. Nismo ih tetošili da pišemo samo o uspjesima vladajuće koalicije. Naprotiv, bili smo vrlo otvoreni, jasni i realni, često i previše. A u stvari, oni su se bunili, prijetili, napadali, ali Buco nije dozvoljavao da to dopre do nas. Sve je primao na sebe, ne dozvoljavajući da bilo ko nazove autora teksta i raspravlja se, smatrajući da su novinari gospoda i nezavisni i da ne smije da se utiče na njih. On je stvarno bio neko ko je štitio novinare u punom smislu, “gutajući“ sve što je bilo namijenjeno nama.

Novinar si sa najviše nagrada sa radijskih festivala u našoj redakciji, bio je tu i jedan Grand prix?

I kad domaćica lijepo skuva ručak, očekuje da joj kažu to, a ne mi koji kao nešto stvaramo, pa nam je i sujeta kudikamo veća. Volim da se takmičim i kad god su bili radijski festivali, ja sam učestvovao. Ispostavilo se, i dobijao nagrade. Za prilog o ekološkoj crnoj tački “Dajmo šansu moru: Deponija Ćafe” osvojio sam taj Grand Prix – Zlatni mikrofon i prvo mjesto na Festivalu radijskog stvaralaštva Crne Gore 2010. godine. Na Radijskom festivalu u Nikšiću 1998. godine sam bio treći, a na Smotri radijskog stvaralaštva u Beranama 2009. godine drugi. Dakle, nije to bilo mnogo nagrada, ali su bile fino pozicionirane. I druge kolege u Radiju su dobile nagrade, nikad se Radio Bar nije vratio sa državnih takmičenja bez priznanja. Ne zaboravimo, još krajem osamdesetih je Radio osvojio plaketu za “podvig godine”, a starije kolege su dobijale i najviša priznanja od novinarskih udruženja Crne Gore, u sve četiri decenije postojanja firme.

Prije neki dan je na tvoju adresu stigla još jedna nagrada. O čemu je riječ?

CEDEM i američka ambasada su organizovali višemjesečni radni seminar za novinare Crne Gore u domenu istraživačkog novinarstva. Prvi put sam se susreo sa nečim takvim, vraćajući se u “školske klupe”, spoznavajući da postoji potpuno drugačije novinarstvo od našeg svakodnevnog, i da, ako ispoštuješ proceduru, svaka institucija sistema ili pojedinac moraju po zakonu da odgovore. Mentori su bili ljudi koji u Srbiji rade TV emisiju “Insajder”, odnosno u  Crnoj Gori “Mehanizam”. Moj članak na desetak strana “Početak kraja barskih palmi” proglasili su za najbolji, i poslije praznika ćemo ga kroz serijal emitovati na Bar Infu. Problem umiranja barskih palmi prikazan je na sasvim konkretan način – ko je šta uradio da spasi, a ko nije uradio ništa da spasi najljepši biljni ukras opštine.

Sajt Bar Info je u novom redizajniranom ruhu startovao na Dan radija. Kakve su reakcije čitalaca?

Sve do jedne – odlične. Sajt je pregledan, brz, funkcionalan, u rangu najboljih informativnih. Veliki iskorak u odnosu na onaj ranije.

Da završimo razgovor sa pričom o Bar Infu, i činjenicom da su na njemu svojevremeno uspješno izvedene prvoaprilske šale, toliko da se i danas taj događaj često pominje u razgovorima?

Uf, to nam neke kolege nikad nisu stvarno oprostile. Tada je Bar Info bio projekat istoimene NVO, ne radijski kao danas, i vijesti su stavljane po principu “zidnih novina”, jedna ispod druge, kasno uveče. Sedam dana smo se krajem marta 2008. Dragan Marović i ja pripremali da to izvedemo, napravili devet prvoprilskih priča, ilustrovali ih, pustili u ponoć i pogasili mobilne telefone. Smišljao sam priče koje su bile potpuno nenormalne, ali kad razmisliš – u nenormalno vrijeme, mogu da budu i normalne.

Ujutro se budim oko osam, na telefonu 46 propuštenih poziva – od tadašnje predsjednice Skupštine Opštine do kolega novinara. Bilo je tu raznih vijesti. Objavili smo da je Opština prodala Dvorac kralja Nikole nekoj engleskoj preduzimačkoj kući, pa je direktor Kulturnog centra munjevito trčao do Katastra i sjedištapartije da vidi na koga se vodi zemljište i “kako su mu mogli to uraditi iza leđa”, pisali smo o štrajku radnika Foto studija “Petović” koji su tijelima zagradili parking ispred radnje, mediteranskoj nagradi Anta Bakovića koga su tjerali da časti dok nije shvatio o čemu je riječ, dali izjavu poljoprivrednika iz Zubaca koji je, kopajući livadu, našao ostatke kipa etrurskog Boga plodnosti Blohtusa… I to je sve puklo kao bomba.

Međutim, najgore je tek trebalo da naiđe. Pošto smo imali određeni broj kolega koji su prepisivali (sa ili bez dozvole) sa Bar Infa, oni su tekstove poslali svojim redakcijama kao ekskluzivu. I onda nas je bila sramota da im nagrdimo rabotu i život uopšte, pa smo ih telefonima zvali i objašnjavali o čemu je riječ. Na žalost, do nekih nismo mogli doći na vrijeme, pa su u novinama izašli članci o fudbaleru Christianu Karembeu koji preuzima “Mornar”, o Dvorcu, grupi “Ružin trn” koja se okuplja prvi put nakon 1988…

Najluđe je bilo što je na samom dnu sajta pisalo sitnijim, jarkocrvenim slovima da je sve prvoaprilska šala, i da smo objavili lažne vijesti, ali na to niko nije obratio pažnju. Sve nam je to samo potvrdilo saznanje da smo u suštini tabloidno tržište, narod koji vapi za senzacionalizmom i čita najčešće samo naslove. Ne mi kao mi, već čitav Balkan, svi funkcionišemo na isti način.

The post Milović: Trinaest različitih emisija i Barske novine za 25 godina rada first appeared on BARinfo.

Nakon studija, posve neočekivano našli ste se u Radio Baru. Kako je došlo do toga?

U Radio Bar sam stigao sasvim slučajno. Tek sam bio završio Filološki fakultet u Novom Sadu, postao profesor književnosti , imao odličan prosjek ocjena, objavio par stručnih radova, moja razmišljanja su išla u pravcu budućeg profesora, no, čovjek snuje a Bog određuje. Tako sam se jednog novembarskog dana 1998. godine u Starom Baru, za koji sam posebno vezan, za istim stolom zatekao sa tadašnjim direktorom Budimirom Bucom Jovetićem, a upoznao nas je zajednički prijatelj Sado Peričić. I poslije nekoliko rečenica, Buco me je upitao da li bih ja možda sa ovim referencama došao da radim u Radio Bar jer im treba kadrova, pošto se već pominjala mogućnost promjene lokacije i ulazak u nove prostorije, a i “Barske novine” su bile obnovljene. Premišljao sam se dan ili dva, ali sam se u prvi naredni ponedjeljak pojavio u “Agavi” i istog dana napisao prvi tekst. Pošto je bilo užasno hladno, led je okovao neke puteve ka Starom Baru i Tuđemilima, pa sam za “Barsku hroniku” napravio prilog. Bio je dugačak koliko sam ja mislio da treba, ali mi je dežurni tonac Nebojša Perović ukazao da za ovoliki prilog prostora nema. Skratili smo ga na nekih 3,4 minuta, pa je emitovan, a kada prvi put čuješ sebe na radiju, nastaju neke, recimo tako, čudne ideje i osjeti. Brzo je došao i prvi tekst u novinama, pa čitav serijal tekstova, pokrenuli smo i “bARS”, i sve je to učinilo da zaboravim na postdiplomske studije i ostalo, i da se nađem u medijskim vodama.

Došli ste iz Novog Sada u Bar, iz velikog grada u oronulu zgradu “Agave”, jeste li se ikad zapitali da li ste napravili grešku.

Nisam napravio grešku. Ti uslovi su tada bili slični svim stanicama u Crnoj Gori. Na to niste obraćali pažnju, imali smo dobru ekipu, terenski rad koji je bio bitan, otkrivanje Bara pogotovo preko “Barskih novina” je nešto što nam je bila opsesija tada. Napravili smo novi imidž Informativnog centra Bar, rebrendirali ga u punom smislu, a “Barske novine” oživjeli u novom serijalu.  

Za razliku od devedesetih i imidža koje su “Barske novine” i Radio Bar tada imali, mlada ekipa “Barskih novina” je sve pokrenula, željna dokazivanja, željna prihvatanja novog i davanja novog?

Ne bih pričao o devedesetim, jer to nisu godine kojim bi se ova stanica trebala ponositi pošto je učestvovala u procesima koji su doveli do vrlo ozbiljnih problema na prostoru bivše YU, i to vrlo agilno učestvovala. To je dio istorije, i o svakome istorija sudi, pa je lako moguće da će kasnije i našem djelovanju naći neko zamjerku. Ta, 1999. godina bila je vrijeme okupljanja nove ekipe “Barskih novina”, Željko je odradio dva ili tri broja prije no smo se svi skupili, uz punu podršku direktora Buca Jovetića u svakom smislu. Nije puno znao o medijima, ali je nepogrešivo znao kome treba pružiti šansu, i nijednim svojim gestom nije uticao na profesionalnost i slobodu novinara, vrlo često balansirajući između onoga što je volja demokratije koja nas finansira, tj opštine, i onoga što su interesi lokalnih medija. U “Barskim novinama” je bila ekipa koju je vodio Željko Milović, pa onda prvenstveno Dragan Marović koji je pisao tekstove o moru, prirodi uopšte, ja sam se bavio drugim segmentima novine, tu su i Vjera Knežević Vučićević, Rašo Petrić, Dragana Rukavina, Ilija Kovačević, sekretarica redakcije Ivanka Leković, pa čitav niz mladih ljudi poput Brana Mandića koji su se brusili i stvarali svoj prostor na medijskom nebu.

Te novine su bile pravo upoznavanje Barana sa Barom. Broj tema koje su tada istražene i objavljene, i tiraž čitavim tokom trajanja naše redakcije, nikad nije bio značajniji i veći, i nikada Bar nije bio pokriveniji u punom smislu te riječi. Ono što je bilo najimpresivnije: Željko je bio prihvaćen u Krajini, Dragan u Tuđemilima, Suljo u Crmnici, svi svuda kao u svom kraju Bara. To je istinski način da prezentirate sve što je vaše nasljeđe, da ne uskratite nikome ništa, a budete objektivni i realni. To nije bilo simulirano bratstvo i jedinstvo, već prezentacija multietničnosti Bara u kome svako poštuje i svoje i tuđe. Sve je to kasnije proizvelo da izađe i monografija “Knjiga o Baru” Željka Milovića i mene. Uz “bARS”, jedini lokalni časopis za umjetnost i kulturu u Crnoj Gori i šire, to su veliki uspjesi koji smo tada napravili i trasirali put današnje medijske scene u Baru.

Bilo je dosta anegdota tokom rada u novinama? Koja Vam se posebno urezala u sjećanje?

Radijskim “jugom” terenska ekipa “Barskih novina” (Željko Milović, Boro Stanković i ja) je otišla da pronađe, nakon boravka u Gorani i Kunjama, u Veljem Selu jednu porodicu i sa njima napravi reportažu. Kako niko od saputnika nije najbolje poznavao te djelove Mrkojevića, za pomoć smo se obratili stražaru Sabriji Čantiću, hodajućem simbolu Radio Bara, koji tu živi. On nam je nacrtao mapu i predao, uz objašnjenje koje siguran sam niko od nas nije ni rečenicu shvatio. Precizno smo pratili uputstva sa nje, pokušavajući da protumačimo linije, kockice i krugove, pa smo stigli u Pečurice, na totalno suprotni kraj. Uglavnom, svaki odlazak na teren, najčešće sa Željkom i Borom, od Ostrosa i sina znamenitog Tahira Kanaćija, preko Zubaca i pečenja rakije murve, do Gorane i zmijara Rusta Kovačevića, može poslužiti da se napiše knjiga priča.

Posebna anegdota je penjanje na Rumiju 1999. godine, kada su bespilotne letjelice avaksi kružili oko nas, a mi mislili da su komarci i da to zuji kroz šator na Dobrom Dolu. Bilo je zaista mnogo priča, a Željko je umio da ih ubaci i složi u tekstove, srećom ne pominjući imena. Knjiga anegdota bi bila pravi izazov kad se bude slavilo 50 godina.

Nakon zavšene prestižne specijalizovane francuske novinarske škole “Media Plan” u Sarajevu, vratili ste se u matičnu kuću potkovaniji nego ikad, i postali urednik. Otkud Vi u Sarajevu?
“Media plan” je bila škola francuske vlade, a iskustvo iz nje je neprocjenjivo. Direktor Buco Jovetić i glavna i odgovorna urednica Ljiljana Đinđinović su me kandidovali jer su smatrali da mogu da je završim. Prošao sam te filtere i uspio da okončan tu specijalizaciju za sve elektronske medije. Iz Crne Gore samo nas dvoje je uspjelo da je upiše i završi.  I tokom boravka u Sarajevu sam pisao za bARS. Vratio sam se i postao urednik sa 28 godina, najmlađi u javnim servisima, i to ljudima sa kojima sam do juče radio, i od kojih sam “pekao zanat”. Na početku su kolege i javnost bili malo skeptični. Bila su turbulentna vremena i  trebalo je imati puno takta, posebno sa starijim kolegama i balansirati sa njihovim drugačijim percepcijama novinarstva. Brzo smo postali odlična ekipa, i nakon odlaska 2007. ostavio sam barem 15 prijatelja u redakciji. Sa svima sam i danas prijatelj, a na žalost neki nisu više među živima.

Poznato je da su za vaše vrijeme mnogi mladi dobili šansu za zapošljavanje.

Trebalo je dati šansu mladim ljudima, a ne zaboraviti stare. Uz puno volje, entuzijazma i pozitivne energije, to je rađeno na dobar, objektivan i profesionalan način. A mi jesmo bili profesionalni. Upravo zbog takvog realnog profesionalnog pristupa, ponekad nismo imali razumijevanje lokalne uprave. Zavrtali su slavinu, kasnile su plate, jer smo se kritički odnosili prema lošim potezima lokalne uprave – otvaranje nekih tema ne godi svakom. Ljudi koji su radili davali su snagu da se radio transformiše u pravi lokalni servis, oni su iznijeli ta dešavanja.

Profesionalizam Radija je naročito istaknuta tokom Referendumske kampanje.

Referendumska kampanja je u stvari započela još 2003, uz formiranje dva bloka – jedan za zajedničku državu, drugi za obnovu nezavisnosti. Svake nedjelje je bilo političkih subjekata zainteresovanih za propagiranje svojih ideja, što je donosilo svakodnevnu pozornost i opreznost, ali i pritisak. Nismo smjeli navijeti ni za jedne, a opet generalna politika opštine kao osnivača, ali i stav većine zaposlenih, je pripadala državotvornom korpusu. Trebalo je naći bilans.

Iz studentskih dana vučem jednu osobinu – bilježim sve. Nema teksta koji sam napisao niti emisije koje sam radio, a da nisam sačuvao. Neka ostane kao trag u vremenu. Zaista nije bila nijedna ozbiljnija pritužba na rad Radio Bara, što znači da smo bili nepristrasni i da smo se držali medijskih pravila koja sam napisao još 2002. godine, mnogo prije svih u Crnoj Gori, a koja daju priliku svima na isti način. I programska šema koju sam tada napisao još se uglavnom koristi. Bilo je teških momenata, naročito u toku “Otvorenog studija”, a narod je bio na ivici nerava, u tenzijama… Sjećam se čak i ljudi koju si čekali ispred Radija goste i domaćina da vide ko će što i kako reći. Ipak, ta su vremena donijela prestižni status objektivnog javnog servisa. Na to sam posebno ponosan. Bilo je tu vrlo oštrih riječi, čak i situacija kada je tonskom realizatoru trebalo dati znak da se prekine razgovor i pusti numera, ali je sve bilo na nivou. Radio je tada svima mogao držati lekciju iz profesionalizma.

Mnoge je šokirala vaša odluka da se povučete sa mjesta glavnog i odgovornog urednika Radio Bara i odete u politiku.

U vrijeme kad sam otišao, 2007. godine, Radio je odlično stajao, imao je stabilno finansiranje. Predsjednik Opštine Žarko Pavićević je bio naklonjen Radiju, i kada sam njemu i Bucu saopštio da idem, to je bilo zaprepaštenje. Amerikanci imaju izreku “Svaki posao je lijep ako na vrijeme odete iz njega”. Smatrao sam da je vrijeme da prihvatim druge izazove i da sam u karijeri novinara ostvario što sam mislio. I nisam pogriješio. Kad počnete da radite rutinski, ne valja.

Postao sam šef za informisanje Bošnjačke stranke, pa poslanik, pa potpredsjednik, sve su to odgovorniji poslovi od uredničkog, ali je zanat ispečen u Radiju i odnos prema različitim činiocima poltičkog života doprinio da se veoma dobro snađem na tim pozicijama, gdje se očekuje razumjeti različitosti i shvatiti da bez slobode govora nema drugih sloboda. Taj dio života od nešto više od 10 godina političkog života predstavlja logički kontinuitet javnog djelanja pred javnošću i javne odgovornosti, jer novinari su univerzalne sveznalice i sve moraju razumjeti mnogo više i šire od običnog čovjeka. Sad sam direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore. Tu su izazovi znatno drugačiji.

Kako vam se sad čini Radio Bar i uređivačka politika? Ovakve uslove za rad nikad nismo imali, što je donacija TIKE… Imamo redovno finansiranje…
Bolje se čuje sad. Zbog nove miksete svakako. Donaciji sam i ja dao svoj skromni doprinos zbog prijateljstava i veza sa ljudima iz TIKE, napisao sam preporuku tada. Pomagaću Radiju i ubuduće, ne samo ovdje, no bilo gdje i bilo kad ako budem u prilici. Za razliku od drugih radio stanica koje se gase ili im se kidaju frekvencije, Radio Bar ima jako veliku čujnost. Pratim ga koliko mogu, “Barsku hroniku” uglavnom i prijepodnevni program, ostao je na dobrom nivou. Naravno, ne može se očekivati ista slušanost kao prije 20 godina, jer imate mnogo novih stanica, portala, društvenih mreža, ali je radio najbrži i najpitkiji medij.

Uz to, boravak u mediju postane dio vašeg života, postane nasušna potreba za informacijama čak i kada vam one objektivno nisu potrebne. To sam primijetio kod naših ljudi u Čikagu, pogotovo u kafani “Utjeha” gdje se stalno sluša Radio Bar. To je za njih glavni izvor informacija. Ti ljudi su, podsjećam, već nekih 40 godina van države.

Da li često boravite u Baru?
Poslom sam vezan za Podgoricu, ali u Baru su moji. Porodica je najveća Božija blagodet. Kćer i sin su moja najveća radost, tu su i supruga i roditelji, sve je to porodična harmonija koja čovjeka ispuni.

Slobodno vrijeme provodim u svom gradu. Uz to, u kolima i na poslu, skala na radiju je uvijek fiksirana na Radio Bar. Bez Radio Bara, Bar ne bi bio to što jeste. Pravi Barani, ne rođenjem nego shvatanjem i poimanjem Bara, svakako prepoznaju da je Radio Bar brend Bara.

The post Suljo Mustafić: Trasirali smo put današnje medijske scene u Baru first appeared on BARinfo.