Među njima su uvrštene i neke sasvim nove, ali i malo „umivene“, stilski dotjerane verzije starijih priča. Pored tekstualnog dijela, posebnu vrijednost ovoj monografiji daje i njen drugi dio, koji čini 48 autentičnih fotografija Bara u boji, autora Sergeja Zabijaka.

Milan Vujović je rođen 1959. godine u Baru. Čitav radni vijek proveo je u Radio Baru kao novinar i urednik, ostajući duboko utkan u društveni i kulturni život grada. Objavio je desetak naslova, među kojima se izdvajaju i tri romana: „Agnostik ili kako je Jagoš završio pravo“, „Ništa se nije promijenilo“ i „Počelo je s nesanicom“. Vujović je dobitnik brojnih novinarskih nagrada, kao i najvećeg opštinskog priznanja – Nagrade oslobođenja Bara, koja mu je uručena 2018. godine.

U predgovoru za petu knjigu „Barskih priča“, prof. dr Tihomir Brajović je zapisao:

„Od uvodne anegdote o Selim-begu Mustafiću, legendarnom izumitelju slogana ’Nema Bara do cara!’, preko brojnih zapisa o dogodovštinama i dosjetkama poznatih i manje poznatih Barana svih doba, uzrasta, ideoloških uvjerenja i vjera u širokom rasponu i razmjeru, pa sve do završne crtice, u kojoj se sakupljač na usta drugoga šeretski nasmijao sam sebi, sasvim kratki ili tek nešto malo duži tekstovi sabrani u ovoj knjizi, zabavni su, informativni, nerijetko i poučni primjeri nerazdruživog spoja postojanog čojstva i nezatomljivog humora koji je, moglo bi da se kaže, izraz naročitog barskog duha, te posebne mješavine južnjačke dovitljivosti i došljačkog sjevernjačkog etosa kao spone ovoga sa prošlim vremenima i predanjima. Ne podliježući iskušenju suvišnosti, nego bilježeći neposredno, razumljivo, s tek diskretnim sugestijama u stilizaciji i naznakama u poenti, Milan Vujović otvorio nam je mogućnost da te tekstove čitamo kao nastale, kako se to često kaže, ’iz glave cijelog naroda’.“

Pozivamo sugrađane i sve goste Bara da u srijedu veče, 8. jula, u 21 čas na Platou Doma kulture, kroz prepoznatljivi humor i autentične zapise Milana Vujovića, zajedno otvorimo ovogodišnju bARS selekciju i proslavimo duh našeg grada.

The post Otvaranje bARS segmenta uz Best of izdanje hroničara barskog duha first appeared on BARinfo.

“Malo sam izmješten sa tog centralnog mjesta u studiju Radio Bara, ali, imao sam potpuno isti osjećaj kao prije godinu dana kad sam posljednji put ovdje boravio, kad sam se penjao uz ove stepenice: ona mala, takozvana pozitivna trema, isti glasovi se čuju, obradovala me, kao i uvijek, Rajina kafa”, rekao je Vujović, pozdravljajući slušaoce.

Prve četiri zbirke “Barskih priča” privukle su izuzetno interesovanje, ne samo književne publike, već i ljudi koji možda toliko nisu u svom slobodnom vremenu posvećeni literaturi, ali, ljudi koji su željeli da još jednom, ovog puta čitajući, prođu kroz sve te anegdote, zgode i nezgode koje se prepričavaju s koljena na koljeno u Baru:

“Najzaslužniji što su “Barske priče” izašle na svjetlo dana uopšte je Čedo Ratković, koji mi je prije petnaest godina dao nekih svojih 50 priča i zamolio da to objavim, da obradim po svom ćefu. Poslije toga mi je Dimitrije Mitar Pavlović donio u rukopisu oko 250 priča iz Mrkojevića. Ja sam imao neke priče koje sam ranije objavio, to je knjiga o legendarnom Mikiju Mašanoviću, i to je bila osnova za prvu knjigu. Kasnije se to širilo.

Dragocjeni savjet mi je dao Vladimir Lukšić: “Stavi ti “Barske priče, knjiga prva”. Rekoh mu “Vlado, ovo mi je sad merak da napravim, ne vjerujem da ću ići dalje”, on će meni “Stavi ti ovako, za svaki slučaj”. Osim toga, Vlado mi je dao i svojih, možda 20 priča iz Spiča, i tako smo zaokružili te vitalne dijelove Bara-Stari Bar, Mrkojevići i Spič. U centru Bara u Topolici sam uvijek imao ljudi poput Raja Ćalasana i ostalih koji su iz rukava sipali te priče. Nadovezali su se moji prijatelji sa šaha Ljubo Živković, Maksim Lutovac, Jusuf Kalamperović, Mujo Kalamperović kome sam posvetio i čitavu drugu knjigu, onda pisci koji su već objavili knjige iz kojih sam prilično lako i sa simpatijama uzimao te njihove priče, poput Željka Milovića, naravno prije svih Milenka Ratkovića, onda iz sajta Zupci Times Ilije Vukotića… I mnogi drugi su stvarno participirali da bi konačno došli do ove pete knjige”.

Svaka od ovih pet knjiga ima svoj specifičan dodatak:

“Nisu to bile samo priče i zapisi, tu je bilo uvijek nešto što je davalo i dodatnu dimenziju onome što je ostalo između korica. Zajedničko im je da je korice za svaku radio Goran Grković, a crtež autora Ivo Gojnić, sve su štampane u nikšićkoj štampariji Art grafika sa sjedištem u Podgorici. Naizmjenično su pisane na ćirilici i latinici. U prvoj sam u 142 priče objavio izabrane priče 15 barskih autora, dakle, autora koji su već objavili knjige, jer neki su se žalili zbog čega njih nema tu- jednostavno, zato što nisu u tom trenutku imali objavljenu knjigu, kao i 25 barskih evergrina u stilu “Znaš što već”, “Što da ti kažem”, “Sam si pametan” ili “Mene mi pričaš”, to su bili ti kratki driblinzi duha na malom prostoru”, kaže Vujović.

Druga knjiga imala je 125 priča, 52 evergrina i 142 dragocjene crno-bijele fotografije iz prošlosti Bara. U trećoj je bilo 127 priča, 58 evergrina i 40 fotografija brodova Prekookeanske plovidbe, “ponajviše zahvaljujući pokojnom Dušku Kljakiću, dobrom Dušku, i Goranu Grkoviću, naravno”. Četvrta knjiga ima 142 priče i 27 jednopoteznih crteža Milanovog druga karikaturiste Baćka Milačića.

“U ovoj petoj je 165 odabranih priča, uglavnom iz prethodne četiri knjige, nešto sam i dorađivao, ima i tu par novih priča, kao i 48 fotografija u boji savremenog Bara, djelo Sergeja Zabijaka. Peta knjiga je najluksuznija, na najfinijem mogućem papiru, fotografije u boji su na kunsdruku. Bio sam relaksiran prilikom štampanja jer je Opština Bar otkupila izvjestan broj knjiga unaprijed, kao i kompanija Cerovo, a kasnije su se priključili Hemosan i Luka Bar. Priskočili su još neki moji prijatelji i mogao sam zbog toga da napravim tako luksuznu knjigu. Nije “gabaritna”, može uveče da se lako čovjek namjesti i čita priče koje će mu izazvati osmijeh, a Bogami će neke i malo zamisliti”.

Junaci ovih priča su Barani svih generacija-pametni, manje pametni, obrazovani, neobrazovani, duhoviti, neduhoviti, dobronamjerni, zlonamjerni, opisuje svoje likove autor: 

“Mijenjao sam nekim likovima imena, shvatio sam da nemam prava nikome da razbijam iluzije o tome kakvi su bili njegovi roditelji, njegovi preci. Jer, u suštini, nisu ni važni ljudi poimenice i pojedinačno, nego su važni događaji i pojave iz toga perioda. Zato sam uvijek gdje je bilo škakljivo probao da promijenim, i mijenjao sam, ime i prezime” navodi Vujović.

Motivi za ulazak u ovu, slobodno se može reći literarnu avanturu, jer su u pitanju urbane legende koje manje-više svi znaju, autoru su bili višestruki-u početku se, kaže, dobro zabavljao družeći se sa duhovitim Baranima, šarmerima, pišući o njihovim štosevima. Onda su dolazile ozbiljne priče od ozbiljnih, umnih ljudi sa kojima je bila privilegija razgovarati o viteštvu nekih Barana u teškim vremenima, “dakle, kad je bilo muka”.

“I htio sam da to ostane zabilježeno. Ta priča o suživotu nekome može da izgleda i kao floskula. Nije to baš tako. To traje vjekovima, to treba čuvati, obnavljati. I nije to mrtvo slovo na papiru kako se ponekad može učiniti. Kad zagusti, ili kako sam ja to negdje rekao, kad dune sa Rumije ili se namrači s mora, niko neće prvi da naruši taj viševjekovni sklad. I svi taj dobar i miran život sa komšijama ističu u prvi plan i grčevito ga se drže kao vjernici ikone ili molitvenog ćilima. Poslije su me pripovjedači priče sami nalazili i tako smo došli do ove pete i završne knjige. Stvarno će biti tako, sad javno obećavam da je to završna knjiga. Svemu ima kraj, pa ima kraja i mom 38-godišnjem boravku u Radio Baru, a ne ovim “Barskim pričama”, ističe Vujović.

Od duhovitih Barana, čije je anegdote bilježio do sada, Vujović je izdvojio četvoricu koji su  po svojim zgodama i najzastupljeniji-Starobarani trgovac Omer Mustafić i učitelj Rade Ivanović, i Topoličani nezaobilazni, legendarni Mikica Mašanović i Momo Krivokapić.

Imajući u vidu specifičan karakter i atmosferu koju “Barske priče” nose, neminovno je bilo i pitanje može li se od njih napraviti dramski tekst, par ekselans barski?

“Odavno „prijetim“ da ću da napišem dramu „Marpukinica“, ali stalno imam neka preča posla. Znam i kako bih je počeo. Marpuka bi mi, u stvari bio Baljo, pjevač i boem, spadalo koje poslije mnogo pijanih i neprospavanih noći i poslije događaja sa Adžijom odluči da sve napusti i ode u Tursku, u Istanbul. Tamo sreće udatu gospođu Irenu Rolan, buduću Marpukinicu i dalje je sve poznato iz priče Milenka Ratkovića, koju je faktima dopunio Željko Milović. Mislim da se tu može napraviti autentična barska priča, sa mnogo pjesme, igre i emocija i, naravno, hepiendom”, akcentovao je Vujović.

Na kraju razgovora, otkrio je i tajnu dugovječnosti „Barskih priča“:

“Ovoliko dugo žive zato što su duhovite, ali i poučne, neopterećujuće, što se lako čitaju i dalje prenose. Posebno se izdvaja peta knjiga. Na jednom mjestu je sve najbolje iz prethodne četiri. Često mi se dešava da u nekom društvu slušam anegdote iz sopstvenih knjiga. Svi te anegdote, s pravom, prihvataju kao svoje, kao da su, što bi rekao Tihomir Brajović koji je napisao predgovor za petu knjigu, „iz glave cijela naroda“. Ni manje, ni više od toga”, zaključio je Milan Vujović.

The post Milan Vujović objavio Barske priče: 165 odabranih first appeared on BARinfo.