RB/BI: Šta Vas je motivisalo da organizujete besplatne časove za maturante?

Tiganj: Ne bih želio da se od toga što časove držim pro bono, napravi bilo kakva senzacija, jer mi to nije bila namjera. Ali, u prosvjeti je, baš kao i u dobroj literature, najvažniji kontinuitet. Kada se usred školske godine, kao što je bio slučaj sa mnom, desi nagla promjena, bez obzira na razloge, najviše ispaštaju učenici. Moja odluka da ih spremim bez materijalne nadoknade je, zapravo, pokušaj da taj “prekinuti most” ponovo uspostavim. Osjećao sam da ne smijem da ih ostavim nedorečene u trenutku kada im je stabilnost najpotrebnija, jer pedagoški rad nije samo prenošenje lekcija, već odnos koji se gradi godinama. Mladost donosi energiju i ja joj želim svu sreću, ali zrelost maturskog ispita, ipak traži jednu vrstu iskustva i metodičke dubine koju donose godine u učionici. Smatrao sam da je moja moralna obaveza da im to iskustvo ostavim na raspolaganju. Pozicije i funkcije su prolazne, one se dobijaju i gube, ali tutula profesora se zaslužuje u srcima učenika. Ja sam tu titulu želio da opravdam do kraja, bez obzira što mi je formalno radno mjesto uskraćeno.

RB/BI: Koliko dugo već držite ove pripreme i kako je sve počelo?

Tiganj: To su moji, sada već drugari, prijatelji iz dva odjeljenja barske Gimnazije, kojima sam godinu i po predavao. Dakle, početak njihovog školovanja je obilježila profesorica Marijana Cvijović, a potom tih godinu i po, ja. Sa njima sam stvorio zaista sjajnu interakciju, način na koji radimo, pristup, kao i komunikaciju (koja je najvažnija). Iako inače ne držim privatne časove, nije mi to dodatni izvor prihoda, gledajući ih sa strane, uvidjevši koliku tremu i odgovornost imaju, koliko imaju potrebu da naučeno obnove, a novo savladaju još bolje, došao sam na ideju da im održim nekoliko časova. Moram da se zahvalim Edukativnom centru “Fokus” koji mi je ustupio učionicu. U tim prostorijama, u dva različita termina, učenicima iz IV-4 i IV-6 držim časove. Želim da ih ovim putem pozdravim i kažem im da ih izuzetno poštujem, prvo kao ljude, a potom, cijenim kao učenike, da ih volim, da su divni i želim im svu sreću na tom najvećem životnom ispitu kada je u pitanju stepenik kojim postaju odrasli – maturskom ispitu.

RB/BI: Da li ste očekivali ovoliki odziv učenika?

Tiganj: Nekoliko đaka je imalo potrebu da dolazi kod mene na privatne časove i pitali su da li to radim. Pošto sam video da interesovanje postoji, odlučio sam da ne radim individualno, već da to bude kao što su navikli – u učionici, cijelo odjeljenje. Vrlo lako sam smo se dogovorili. Iznenađen sam, pa se i danas našalim sa njima na tim našim privatnim časovima, koji su i časovi i druženje, i kažem im: danas neću pisati minuse, danas ne pitam… Interesantno je koliko mi kao ljudi ne podliježemo nekim normama, principima, stereotipima, pa na našim časovima ne postoji varijanta da im kažem: tiše, slušajte…, već je atmosfera kao da smo izašli na kafu, pa upijaju sve što im govorim, zapisuju, što možda nekada nije bio slučaj kada smo radili u školi. Generalno, kao ljudi idemo za tim principom da nam sve što moramo, možda, i nije tako drago, a sve što možemo da biramo, to radimo lakše, jednostavnije, sa više pažnje. Zaista imam dosta učenika. Među njima su i neki koji su i kod mene imali slabije ocjene, ali i oni koji su imali petice. Bez izuzetka, svi zajedno dolaze, obnavljamo, učimo i spremamo se za maturski ispit.  

RB/BI: Koji su najčešći problemi sa kojima se maturanti suočavaju prilikom pripreme za maturski ispit?

Tiganj: Previše gradiva. Crnogorski, odnosno maternji jezik, zaista ima širok spektar nastavnih jedinica, književnih djela, kanonskih djela koji su važni i treba ih pročitati. Koliko god da detaljno radimo na časovima, ili smo radili, neke se stvari zaborave. Pitanja koja su koncipirana na matuskom ispitu zahtijevaju veliku koncentraciju, a mladi su danas sve manje koncentrisani na bilo šta što rade, ne samo na taj ispit. Jednostavno, pamćenje treba osvježiti. Imamo zadatke koji su vrlo jednostavni, a njima su u datom trenutku zahtjevni. Na primjer, da se određeni citat prepozna, da se navede iz kojeg je djela, da se poveže s autorom. Imamo i momente gdje je potrebno samo zaokružiti “tačno” ili “netačno” i na takvim pitanjima djeca najčešće omaše. Mislim da treba poraditi na koncentraciji. Još jedan savjet, generalno za sve maturante, jeste da dobro pročitaju zadatak, da prate uputstvo. Vrlo se često pola odgovora krije u samoj postavci.

RB/BI: Primjećujete li razlike u znanju učenika u odnosu na ranije generacije?

Tiganj: Učenici sa kojima radim imaju znanje na zavidnom nivou. Ali, ako ću da pričam generalno, neću reći da im je znanje oslabilo, možda jeste interesovanje i to zato što na raspolaganju imamo svega što nam je lako dostupno, što nam skreće misli, pažnju i sve nam je na dohvat ruke. Čini mi se da, bez obzira što im je jedina obaveza da uče, brzo žive. Većina ih već sada ima položen vozački ispit, svi žele da se provozaju, izađu i to je potpuno razumljivo. Možda je upravo to što ih razumijem i rezultat naše dobre saradnje, jer oni su u najljepšem životnom dobu, kada žele da probaju nove stvari, žele da budu viđeni, da budu bitni, da se provedu. Podržavam sve to. Naravno, pored toga što trebaju da budu obrazovani, načitani, elokventni, uvijek sam za to da se u životu treba dobro zabaviti

RB/BI: Kazali ste da je, prema Vašem mišljenju, maturski ispit zahtjevan i da se Vaši privatni časovi razlikuju od klasične nastave. To je, vjerujem, razlog zbog kojeg se odlučuju da nakon redovnih časova dolaze kod Vas na privatne. Na koje oblasti stavljate poseban fokus kada ih pripremate za maturski ispit?

Tiganj: U tome i jeste stvar. Svakom učeniku treba prići individualno. Da bi dobro pripremio učenika za maturski ispit, smatram da treba da ga dobro poznaješ i da znaš šta kome nedostaje. Kada su u pitanju moji učenici, najviše pažnje i vremena ćemo da posvetimo i usmjerimo na obnavljanje književnih djela. Ono što se, možda, u srednjoj školi ne radi, a gotovo uvijek bude na maturskom ispitu je gramatika i pravopis. Iako je ova varijanta držanja časova koju praktikujem svojevrsni “free lance”, napravim plan kako treba da izgledaju naši časovi, pa smo krenuli od najbitnijih, kanonskih djela i, naravno, od Njegoša. Čini mi se da je “Gorski vijenac” jedno od najvažnijih djela, a koje je najmanje shvaćeno. Konkretno, ja sam ga pet, šest puta pročitao i svaki put ga doživio drugačije. Naravno da ću ga drugačije analizirati ja koji sam ga pročitao toliko puta, nego đaci. To je djelo koje je pisano u desetercu, spjev je koji nije baš razumljiv, pogotovo u današnje vrijeme kada se koriste skraćenice i nekakvi žargonizmi. Vrlo je teško da prepoznaju sam arhaizam, da ga shvate, a da biste jedno književno djelo mogli da analizirate kvalitetno, da odredite apsolutno sve motive, ikoničke kodove i sve što je potrebno za analizu, morate dobro da ga razumijete. Mislim da je, ne samo kada su u pitanju maturanti, nego i ostali učenici, veliki problem u školstvu, to što su djeca zaista slaba kada je u pitanju čitalačka pismenost. Dakle, oni pročitaju određeno djelo, odlomak ili citat i zaista im treba vremena da zaključe o čemu se tu radi. Ponavljam, razlog je taj što nam je previse svega dostupno i što je opasnost da će nam vještačke inteligencije doći glave. A, nadam se da neće.

RB/BI: Koliko vremena je realno potrebno za kvalitetnu pripremu za matuski ispit?

Tiganj: Četiri godine. Ne može se ništa završiti za čas, dva, pet ili deset. Da bi se dobro odradio maturski ispit, potreban je kontinuitet. Prvo je potreban kada je u pitanju učenje, pa čak i ako je preskočena neka nastavna jedinica, da se nadomjestiti, potom kontinuitet u odnosu sa učenicima, jer može biti kobno mijenjati profesore koji predaju nekom odjeljenju, imajući u vidu da mi te mlade ljude upoznamo, sa njima radimo i individualno kroz različite dodatne i dopunske nastave. Za sve to treba vremena. Često u književnim djelima srijećemo likove koji misle da se zamjenom jednog čovjeka drugim, briše i sve ono što je taj čovjek posijao. Ali, život nije papir. Ja sam sa tom djecom počeo jednu priču i osjećao sam da bi bilo duboko nepravedno da im uskratim “poslednje poglavlje” samo zato što su se administrativne okolnosti promijenile. Moja pomoć nije prkos prema bilo kome, već vjernost profesiji koja ne poznaje VD stanja i birokratske rokove. Direktori se imenuju i smjenjuju, ali profesor ostaje profesor dok god ima kome da prenese to znanje. Meni gimnazijska učionica i dnevnik nisu bili potrebni da bih nastavio da budem njihov mentor – dovoljna mi je bila njihova potreba da nauče i moja želja da im pomognem. Srećan sam što sam i jedan od onih profesora kojima se učenici vrlo rado javljaju na ulici. Kada sam upisivao ovaj fakultet, uvijek sam se plašio da ne dođem u stanje da od mene na ulici učenici okreću glavu. Svi imaju neke svoje fobije, kada su profesionalne aktivnosti u pitanju, to je bila jedna od mojih. Zaista sam srećan što vidim da svi oni, kao i njihove porodice, imaju potrebu da mi se jave, da porazgovaramo i mislim da se veličina čovjeka i prosvjetnog radnika ogleda u tome. 

RB/BI: Koje su najčešće greške koje učenici prave?

Tiganj: Brzaju. Treba pročitati zadatak, razmisliti i, zašto da ne – vratiti se kasnije, ako nam je nejasan u datom trenutku. Nekada je, recimo, šesti zadatak odgovor na četvrti ili peti. Na primjer, ako analiziramo neku pjesmu, pa ne možemo da odredimo stilsku figuru, u šestom zadatku nam stoji da napišemo definiciju određene stilske figure. Vrlo se često desi da je ta stilska figura upravo primijenjena u određenoj strofi. Stoga je jako važno da dobro pročitaju, da budu temeljni, da podrobno razmisle i veliku pažnju posvete upravo pisanju sastava, jer on nosi, ipak, najviše bodova. 

RB/BI: Koliko je važno da ovakve inicijative budu podržane od strane institucija ili možete djelovati kao “solo igrač”, da se kolokvijalno izrazim?

Tiganj: Naučio sam da mi institucija ne može biti podrška upravo zbog situacije u kojoj sam se zadesio. Čini mi se da je u životu najbolje igrati solo i što su stari govorili “uzdati se u se i u svoje kljuse”. Podrška je dobra i to samo u obliku neosporavanja nečega, jer mi smo, pored toga što smo društvo koje ne podržava, skloni da osudimo. Tako da je nekada ne osuditi i ne ometati, najveća podrška.

RB/BI: Planirate li da proširite ovu ideju i u narednim godinama?

Tiganj: Ne. Zaista, ne planiram. Bio bih lažno skroman i zvučao bih kao “predobar”, a na momente i nisam baš predobar. Ovo sam uradio isključivo zato što sam imao emotivnu povezanost, moralnu i ljudsku sa odjeljenjima IV-4 i IV-6. Nemam ambicije da se bavim privatnim poslom u vidu držanja privatnih časova. Istina je da sam ovo uradio samo zato što nisam želio da most između mene i mojih đaka bude prekinut zbog jedne ili više osoba i da mi budemo ti koji odlučuju da li ćemo se družiti, kada ćemo se družiti i koliko ćemo se družiti.

RB/BI: Šta Vam predstavlja najveće zadovoljstvo u radu sa maturantima?

Tiganj: Njihovo poštovanje, njihovo razumijevanje i to što žele da uče. Jako je poražavajuće kada uđete poletni, ambiciozni u učionicu, a nemate povratnu informaciju. E, to je ono najtužnije. Ako vidite da makar dvadeset posto odjeljenja želi da nauči nešto, vi ćete onda dati i više od sto posto da to ispunite. S obziom da danas govorimo o časovima koje sam organizovao, najviše me raduje njihova potreba da me čuju. Bio bih lažno skroman ako bih rekao da mi to nije bitno. Jeste. I te kako mi je to dalo vjetar u leđa, mnogo mi znači jer svi želimo da budemo bitni, poštovani, iako nekad nabacimo onaj, lažni osmijeh i glumimo da smo smireni, a iznutra nam nije dobro. Treba ispoljiti emociju – i ljutnju, i bijes, i zadovoljstvo, i sreću. Treba tražiti emociju. Dobio sam, zaista, poštovanje i pozitivne vibracije od mojih učenika. Na kraju je najvažnije biti čovjek.

RB/BI: Postoji li, profesore, neka priča učenika koja Vas je posebno dirnula ili inspirisala?

Tiganj: Svakodnevno. Bilo bi bezveze kada bih sada to individualno iznosio i detaljisao, ali svi učenici imaju neku svoju priču. Ne znamo kako im je kada odu kućama. Konkretno, trenutno imam učenika koji nije baš sjajan, briljantan kada je u pitanju ocjena. Imao je averziju prema učenju zbog različitih privatnih situaija u kojima se nalazio. Imam drugačiji pristup prema njemu. Sjeo sam sa njim, porazgovarali smo i objasnio sam mu da sam tu da ga naučim, da sam tu da ga opismenim, a ne da ga ocjenjujem. Vjerujte mi da je to sada drugo dijete – piše, radi, uči, samo zato što ne dolazi na čas sa strahom da ću da ga ocijenim. Malo smo pomiješali lončiće. Mi ovo radimo zbog djece, mi smo njima podređeni, a ne oni nama. Tu smo da ih naučimo, a ne da ih kritikujemo. Na kraju krajeva, ocjenjujemo, svakako, ali samo ono što mi posijemo. Svaka ocjena je naša slika. Ako ne naučimo učenike, ne možemo očekivati da imaju dobru ocjenu. Dakle, treba se potruditi i koliko god to bilo teško, temeljno ih naučiti, napraviti individualan pristup svakom učeniku, kroz različite didaktičke, metodičke izražaje, forme, različita sredstva. Danas imamo uslova za sve, učionice su opremljene tehničkim uređajima, tako da, ko je dovoljno kreativan i spreman da radi, rezultat neće izostati. Mlad sam, pa time i poletan, ne znam kako će biti za dvadeset godina, možda ću pričati drugačije. Želim sreću svim maturantima – i osnovcima u eksternoj provjeri znanja i maturantima na maturskim ispitima. Budite vrijedni i srećno na studijama.

The post Damir Tiganj: Titula profesora se zaslužuje u srcima učenika, a ja sam želio da je opravdam do kraja first appeared on BARinfo.