RB: I u Vašem slučaju, sve je krenulo iz porodice…

Moja mama je jako lijepo pjevala, podsjećala je na Svetlanu Stević, to su ti zvonki glasovi. Mama me učila starinske pjesme, poput “Tri se snega na planini beli”, i ja sam prvi put nakon djetinjstva čula tu numeru tek na Fakultetu muzičkih umjetnosti u Beogradu. Na etnomuzikologiji nam je čuveni profesor Dragoslav Dević puštao tonski zapis sa terena.

Sve tri sestre su pomalo uticale na moj muzički ukus. Najstarija, Mira, mnogo je voljela zabavnu muziku, San Remo, ali i Pat Boona, Paul Anku, Ritu Pavone, dok je Ivanka bila luda za rockom. Njen tadašnji dečko (a današnji muž) i ona vodili su me da slušam ploče na žurkama, pa bi za Novu godinu i praznike Sreta okupio bend i bio bi koncert. Najviše je bilo “Animalsa”, “Beatlesa”, “Stonesa”, “Creedencea”, “Cream”… Sestra Vera je donijela domaću muziku u kuću, prva je ušetala sa pločom “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac, spavala je s njom, nikom nije dala ni da je dirne. To mi je i danas jedna od najvećih ploča jugo-roka, daleko ispred svog vremena, neprevaziđena. Još jedna od takvih je roze album grupe “Time” sa “Pjesmom br 3” i “Za koji život treba da se rodim”…

RB: Tokom sedamdesetih, biti član hora značilo je mnogo toga za onog koji je htio da se bavi muzikom, amaterski ili kao budući solista. Tu je bila najvažnija kultura pjevanja, odnosno spoznaja da ne moraš biti najglasniji nego da vladaš glasom, do kulture ponašanja, uz ulazak u riznicu muzike. I Vi ste bili dio hora?

Ja sam pjevala u horu “Dr Vojislav Vučković” u Srednjoj muzičkoj školi u Nišu i tu sam naučila više, čini mi se, nego na fakultetu. U horu je bilo moje prvo upoznavanje sa duhovnom muzikom. Iz hora mi je ostala ljubav prema višeglasju i polifonom pjevanju, što i danas koristim u “Bistriku” i radionici pjevanja koju vodim. Moj profesor Vojislav Ilić na fakultetu je govorio kako svako može da viče i da se dere, a samo neko zna da tiho pjeva. E, to se uči u horovima.    

RB: Na fakultetu postajete član super-grupe “Suncokret”, koja, osim Bore Đorđevića kao frontmena, ima tri vanserijske pjevačice, vjerovatno najbolji ženski trio na ovim prostorima ikad – Snežu Jandrlić kao glavnog vokala, Goricu Popović koja drži sredinu, i Vas za gornje dionice. Ali se malo zna da Vas je Bora muštrao na audiciji.

Doveo me moj drug iz Niša Dragan Miloradović na audiciju, trebala im je treća pjevačica za najvisočije tonove. Ja sam se začudila – kakva, bre audicija, znaju kako pjevam pa me zovu – a on mi je objasnio da sam sad u Beogradu i da su takva pravila. Bora je uzeo gitaru i pjevao mi pasaže njihovih pjesama, moj zadatak je bio da ih ponovim – naravno, za nekoga ko studira Muzičku akademiju bilo je to prilično lako. Bora je bio vrlo simpatičan jer se stalno čudio kako to uspijevam, a poslije je pričao, rekle mi Sneška i Gorica: “Kako sam našao jednu malu iz Niša sa Akademije, ja akord, a ona sve ponovi“. U “Suncokretu” sam uglavnom najviše radila te vokalne aranžmane, nekako su oslanjali na mene jer je “Biljana sa Akademije”.

RB: Sljedeća stanica je “Rani mraz” sa Đorđem Balaševićem.

Bora Đorđević i ja smo zajedno pošli u “Rani mraz” na ideju Pece Popovića. Dobra zamisao, ali je bilo teško spojiti Boru i Đoleta. Zanimljivo, oni se nikada nisu svađali, međutim, svako je gurao svoju pjesmu. Osjećalo se u vazduhu da to neće baš da “diše” kako bi trebalo, i muzička scena je samo dobila time što dva tako jaka autora nisu ostala zajedno. 

RB: Ostaje ta Borina priča da nije pjevao “Računajte na nas”, ali mu se glas jasno čuje…

Pjevao je u studiju, naravno, ali je ubrzo nakon snimanja otišao. Sada su različita tumačenja te pjesme, ali ja se sjećam dobro trenutka kad je Đole dao da je snimimo. Bila je to apsolutno iskrena pjesma, koja je obilježila generaciju, nije bila politička već omladinska.

RB: Borinim odlaskom je “Rani mraz” pao na dva slova?

Da, Đole i ja. Uvijek smo se smijali kad bi odlazili na gostovanja, jer su nas predstavljali sa “Đorđe Balašević i Rani mraz“, na šta bih ja rekla: “Rani mi je ime, a Mraz prezime”. Jedno vreme smo potpuno sami bili, srećom tu je bio i Josip Boček, legendarni gitarista “Korni grupe” koji je obilježio album “Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu”. I danas sam jako ponosna na Đoleta na toj ploči i na vanserijske aranžmane Josipa Bočeka. Tada je Đole bio najbujniji, bio je otkrovenje.

RB: Sticajem okolnosti, niste se pojavili na izvođenju pjesme “Panonski mornar”, s kojom je Balašević pobijedio na Splitskom festivalu, a koja mu je iz korijena promijenila karijeru.

Pjesmu sam snimila u studiju i trebala da idem sa Đoletom za Split, međutim, neposredno pred Festival sam morala da odustanem, što njemu nije bilo baš pravo, jer sam tu uvijek bila kao podrška. Đole nikad nije imao pravu tremu, ali je uvijek volio da ima ekipu iza sebe, da bude sigurniji. Kad smo išli na turneje, pratio nas je bend opasnih muzikanata – “Neoplanti” – sve živo su znali da sviraju, profesionalci.

RB: Na kraju ste se Đorđe i Vi čudnom alhemijom sudbine dotakli u etno vodama, svako na svoj način.

Meni je to bilo isto iznenađenje, to što je Đole uveo violine, cimbal, klarinet, te “dvojke”, “trojke”, ali je bilo prelijepo. On je to gledao iz svoje vojvođanske tradicije da izvuče. Meni su ti izleti bili divni, jer je pokazao da njegovi tekstovi mogu da zvuče fenomenalno i u drugom ruhu. Sve što je poteklo od muzike, poteklo je iz tradicije, nije to tajna. Od rocka koji u osnovi ima blues do recimo Rahmanjinova i njegovih klavirskih koncerata. Samo što bi trebalo svi da počnu da poštuju tradicionalnu muziku i daju joj prostor koji zaslužuje. Govorim za Balkan, dok u inostranstvu postoje TV emisije, časopisi, radio stanice, klubovi koji podržavaju tradicionalnu muziku.

RB: Tokom solo karijere objavili ste tri albuma, usudio bih se reći nezasluženo potcijenjena.

Jeste, to je čudo, nikada mi neće biti jasno zašto je bilo tako, ali mislim da sam izdavala albume u najnesrećnije vrijeme za to. Novi talas je preuzimao sve, onako neispoliran, divan u svojoj sirovosti, a moji su pop albumi bili čisti, umiveni, sa jasnom produkcijom, što je bilo tačno ono što nije trebalo.

RB: I onda 2001. kreće projekat “Bistrik”. Kako je uopšte došlo do njega?

Ništa ja tu nisam odlučila, samo je došlo. Kako je većina nas radila na radiju, stalno smo se susrećali i u hodnicima nešto pjevušili. Jednom sam tako Ljubi Ninkoviću pjevala neki dio vlaške pjesme, a on kaže: “Jao Biljka, hajde da ovo snimimo. Jesi čula za grupu ‘Dead Can Dance’?” On i Bane su imali neki mali studio u kome smo sve to snimili, radili smo na najobičnijem kompjuteru, to i danas zvuči fenomenalno. Krenula sam samo da snimim album za svoju dušu, pa je i Ljuba rekao da “nema veze, snimili smo, pa ćemo staviti u fioku ako niko neće da sluša”, ali je sve počelo da se otvara. U to vrijeme su “Deep Forest”, Stefka Sabotinova, “D-emotion Project” već imali lijepe karijere, a ja sam se prvi put zaljubila u takvu muziku gledajući film “Engleski pacijent”, u kome Marta Sebestyen pjeva onu uspavanku, pa sam je obradila na prvom albumu. Poslije sam doživjela da mi Marta gostuje na koncertu u Sava centru. Cio projekat “Bistrik” je bio zamišljen da naša tradicionalna muzika načini korak bliže sadašnjem vremenu. I onda su se, kažem, naglo otvorila sva vrata, za koja god sam se uhvatila, pogledala me srećna zvijezda. Sad imam dovoljno godina imam da mogu da kažem kako je “Bistrik” napravio novu stazu u tradicionalnoj muzici, novi pravac, da ne bude kao KUD već ka umjetničkom popu. Ostala mi je još želja da snimim nešto sa, za mene neprikosnovenim, Peter Gabrielom, on je taj broj jedan.

RB: Jeste li očekivali da će “Bistrik” trajati 20 godina?

Ne, ni u snu. Pošto sam radila kao muzički urednik u Radio Beogradu do prije nekoliko godina, sad sam u penziji, kad sam prvi put odnijela moj materijal kolegama, komentari su bili da je to fenomenalno, lijepo i zanimljivo, ali da to nije ni narodna, ni pop muzika, niti ima žanrovsku odrednicu, te da ne znaju u kojim emisijama da puštaju. Tad sam prvi put pomislila da sam zaista uradila nešto dobro, što bi moglo da traje. Nije malo opstati 20 godina na ovoj šarenoj sceni.

Neki članovi “Bistrika” su bili moje kolege s fakulteta, a mnogi u muzičkoj redakciji Radio Beograda. Ljuba Ninković i basista Bane isaković su bili prvih 7 godina u “Bistriku”. Od prvog albuma na svim snimcima je, malo ko to zna, bass svirao Bata Božanić, a na koncertima Bane Isaković. Kad već pominjem ljude, moram istaći Mikija Stanojevića, klavijaturistu, kompozitora, muzičkog aranžera svih pjesama, autora filmske muzike skupa sa mnom, inače u mlađim danima neizbježnog člana “Poslednje igre leptira”… On je napisao “Umiru jeleni”, “Grudi moje balkanske” itd… Od samog početka u “Bistriku” je bilo i umjetničke muzike, i jazza, i popa i rocka i duhovne muzike.

RB: Posljednji veliki projekat bila je serija “Krvava svadba” za koji ste, skupa sa Mikijem, radili muziku i dobili nagrade. Ali i zahvatili u vagan vlaške ostavštine.

Kada sam završila srednju muzičku školu u Nišu, položila sam prijemni, ali moji roditelji nisu imali novaca za fakultet, pa sam se zaposlila u Muzičkoj školi “Mokranjac” u Negotinu, predavala solfeđo i klavir. Zamislite, ceo razred priča vlaški a ja ne znam ni reč, samo srpski. To je bio moj prvi susret s vlaškim krajem. Odatle meni kreće interesovanje za tamošnju tradiciju  Preko Mikana Obradovića sam dosta naučila o muzici tog kraja, a kad sam se udala, moja jetrva je bila Vlajna, iz Kučeva. Od nje sam prvo čula pesmu “Ma fakut muma frumoasa” (“Rodila me majka lijepu”), naučila sam melodiju, a tekst sam izmišljala oponašajući nju, dok je ona crkavala od smijeha. Onda je došao dan da naučim da pravilno izgovaram tekst, ali sam ipak na snimanju načinila par manjih grešaka u izgovoru. Naravno, u međuvremenu sam sve naučila. Poslije 20 godina, snimila sam na perfektnom vlaškom jeziku dvije pjesme i jednu rumunsku.

RB: Kako je karijera tekla, Balkan vam više nije bilo dovoljan, jer se muzički izraz iskristalisao da je bilo jasno kako to može proći i u svijetu.

Prvi veliki izlazak iz zemlje bio je Brazil, festival Mercado. Pjevali smo višeglasno a capella pjesmu s Kosova “Kad sam bila devojana“. Dvije hiljade ljudi u sali, tišina potpuna, a onda takav aplauz da su mi se sledile noge, a haljina tresla od uzbuđenja. Dakle, umjeli su da čuju. Najljepši kompliment smo dobili od direktora Festivala koji je rekao da sad imaju dvije pjevačice sa Starog kontinenta: Cristinu Branco i Biljanu Krstić. Rekao je – ako naša muzika iz Brazila udara u noge, njihova udara u – i pokazao je srce. Tada sam mogla i da prestanem da pjevam, slobodno.

Bilo je tu zanimljivih situacija. Izvodili smo makedonsko “Kalajdžisko kolo”, koje je u 11/8. Mi ga pjevamo u nekom kanonu što nije karakteristika, mislim da u svjetskoj literaturi uopšte ne postoji imitacija u neparnom ritmu. U Brazilu su ostali bez teksta, a danima nas je jurio bubnjar – novinar da ga naučimo kako se lupa raga-daga-daga-da-daga-daga, bio je fasciniran tim ritmom.

Međutim, da budem jasna, moja dva idola u pjevanju su Ksenija Cicvarić i Mara Đorđević, oni su vrh, od njih sve kreće, polazna su tačka.

RB: Posljednjih desetak i više godina mnogo toga se ubacuje pod etiketu world musica. To svojevrsno “opoganjivanje” etna čini da se više ne zna šta je izvorno, a šta nakalemljeno. Tu prije svega, svi misle na Bregovića i njegovu mješavinu svega i svačega, koju kao tradicional prodaje svijetu.

Moramo priznati da je Brega prvi shvatio što treba da radi i prvi otvorio vrata ovih prostora u svijetu. Bez obzira na komentare da krade iz raznih tradicija, da je ovo ili ono, valja reći da pjesma uvijek kreće sa jednog izvora, pa neko pamti, neko uzima djelove, neko potpisuje sebe, svako se snalazi kako umije. To je njegov pristup i koliko je to kvalitetno ili nije, ostavimo ljudima da daju svoj komentar, a svakako je traženo jer okupi desetine hiljada ljudi na koncertu. Za sve ove godine o mojim kolegama nikad nisam rekla ružnu riječ i neću. Postoje oni koje jako cijenim i oni čiji mi se rad manje dopada. Nikome nije tradicionalna muzika testamentom ostavljena.

The post Biljana Krstić: Nisam ni sanjala da će Bistrik trajati 20 godina first appeared on BARinfo.

Tokom 42 dana trajanja Festivala publiku očekuje bogat program, podijeljen u 6 programskih cjelina. Nastupiće poznati crnogorski, regionalni, ali i svjetski umjetnici.

“Večeras nas je ovdje, na obali, u ovom čudesnom podrumijskom atrijumu, po trideset i peti put – u ime stvaralaštva, igre i vjere u bolje dane, okupio duh prijateljstva i saradnje među narodima, ‘duh iz lampe’ Barskog ljetopisa”, kazala je u uvodnom dijelu programa pr Festivala Anđela Antunović.

“Poklonicima kulture, naročito poštovaocima ’Barskog ljetopisa’, kao simbola duge tradicije, kojim se s razlogom ponose ne samo Barani, moramo i u ovom svečanom trenutku reći da je ‘Ljetopis’ najmanje što zaslužuje grad u kojem su se vjekovima preplitale kulture i civilizacije, koji je iznjedrio poštovanja  vrijedne stvaraoce i djela koja su izdržala sve probe vremena. Ako je stvaralaštvo velika vještina pisanja ljudskog roda pod kapom neba, gdje svaka misao ima svoj prag, rukohvat i nadvratnik, onda je i ono ispred i iza, iznad, pa i unutar festivalskih svodova trag ka skrivenom biću jednog naroda. Dakle, praznina ne postoji. Sve je, od prve riječi, zvuka i crteža – oblik i sadržaj. Tako će biti i ove godine, nadahnuto je govorila Antunović koja je potom predstavila  programe  i  lokacije na kojima  će se odvijati ovogodišnji Festival.

Tridesetpeto izdanje  Barskog ljetopisa, koje će trajati do 27. avgusta, realizuje JU Kulturni centar Bar  pod pokroviteljstvom Opštine Bar.

Festival je svečano otvorila potpredsjednica Opštine Bar Tanja Spičanović koja je izrazila zadovoljstvo što je u prilici da u ime Opštine svima poželi dobrodošlicu na  35. Barski ljetopis.

“Punih 35 godina ljetopiše se kultura u Baru, tkajući od najfinijih niti umjetničkog stvaralaštva čaroban plašt, pod kojim su, i u onim surovim vremenima devedesetih, bile snažno prigrljene sve različitosti ovog pitomog podrumijskog kraja. Slao je Bar i tada i sada poruke mira,ljubavi i nade, pozivajući sve dobronamjerne ljude u svoje kulturom obasjane dvore. Izranjali su kroz Barski ljetopis najljepši spomenici njegove kulturno-istorijske baštine, tradicije i viševjekovnog postojanja, prožimajući se sa duhom modernog stvaralaštva i inventivnosti.  I večeras ćemo u taj bogati kulturni milje utkati još jednu nit, brižjivo koncipiranu od djela poslenika kulture širom regiona.

 Svečani čin otvaranja Barskog ljetopisa, prilika je da se prisjetimo utemeljivača ove manifestacije”, kazala je Spičanović , “ ali i svih onih koji su u minulim godinama ugradili dio sebe u njegovo biće i da im iskažemo posebnu zahvalnost za vizionarstvo i entuzijazam koji I danas pulsira u svim njegovim programskim segmentima i napaja vrelo njegovog budućeg trajanja”.

“Ljeto u Baru počinje sa početkom Barskog ljetopisa. Žubor prošlosti, glas savremenosti i anticipacija budućeg, sklapaju se u savršen kaleidoskop koji nas svake godine iznova mami da pogledamo kroz njega, oslušnemo poruke i osjetimo stvaralačke damare autora. Pozivam vas da naredih mjesec i po dana budemo dio ovog veličanstvenog umjetničkog mozaika. “Vjerujem da  večeras započinjemo opus koji će biti vrijedan pamćenja, ponosa i poštovanja,kao i svi prethodni”, kazala je otvarajući Ljetopis, potpredsjednica Opštine Bar, Tanja Spičanović.

Producentkinja Barskog ljetopisa Milena Charan je pred samo otvaranje za Radio Bar i Barinfo kazala da joj pričinjava veliko zadovoljstvo što je i ove godine dio Barskog ljetopisa i što može da predstavi njegov bogat program.

“Pred nama je 6 raznovrsnih  festivalskih nedjelja sa brojnim premijerama i kvalitetnim programima koje ćemo predstaviti publici, sugradjanima i gostima sa strane-turistima, kazala je Charan.

Program otvara koncert  Bilje Krstić i Bistrik orkestra, a već od sjutra kreću premijerni programi u svakom od segmenata tako da je pred nama jedna vrlo zanimljiva sezona sa pregrštom divnih programa kako ovdje na Ljetnjoj pozornici, tako i u Starom gradu, platou ispred Dvorca kralja Nikole, Galeriji…

Pokušavamo da izađemo malo iz nekih standardnih programskih lokacija pa ćemo neke književne večeri organizovati na košarkaškim terenima , određenim  pabovima u gradu, shodno  tematici date večeri “, kazala je Charan.

Koncert Bilje Krstić i Bistrik orkestra započeo je pjesmom iz serije “Crna svadba “Šanko si bona zalibi”, za koju je sa Mikijem Stanojevićem komponovala muziku.

Među dvadesetak pjesama uz koje je barska publika uživala na otvaranju 35. Barskog ljetopisa bile su i “Izgrejala sjajna mesečina”, “Jovano, Jovanke”, “Chae sukarije”, “Kraj potoka bistre vode”, ,,Niška banja”…

Koncert ovog ansambla, prepoznatljivog zvuka i izvođačkog ugleda, koji  proslavlja 20 godina postojanja izazvao je salvu oduševljenja mnogobrojne barske publike koja je nerijetko  uglas pjevala pjesme nesvakidašnje umjetnice .

Muzika koju izvode Bilja Krstić & Bistrik orchestra je spoj tradicionalne etno muzike, a cappella pjesama i etno prizvuka sa elementima improvizacije i savremenim aranžerskim pristupom. Njihov cilj je da folklor pretoče u savremenu umjetnost, a davanjem modernog zvuka  rijetko izvođenim i često neobjavljenim temama izvorne muzike Balkana oni predstavljaju autentičan doprinos domaćoj i svjetskoj kulturnoj baštini.

Biljana Krstić je gostujući sa  Bistrik orkestrom na svjetskim festivalima, zaključila da publika odlično prepoznaje zvuk Balkana i veoma voli i poštuje tu muzičku matricu, te smatra da bi ozbiljno moralo da se poradi na promociji našeg etnomuzikološkog nasljeđa u svijetu.

Po završetku koncerta neumorna Bilja Krstić je za Radio Bar i Barinfo kazala da je imala utisak da su u publici neki njeni  rođaci i prijatelji. Ispričala je da je od 1986. do 1989. godine sa suprugom  živjela u Petrovcu, pa je vrlo često dolazila  u Bar, tako da se večeras osjeća kao da je došla u zavičaj.

“Doček je bio veoma srdačan, publika se opustila i pjevala sa nama što mi je posebno drago. Veoma mi prija kada na koncertima mogu da povučem i cijelu publiku, tako se napravi lijepa energija.Vidjela sam da se publika lijepo zabavila i voljela bih da nastavimo tu tradiciju. Ovo je tek prvih 20 godina Bistrika” , kroz smijeh je kazala Krstić i izrazila nadu da će pjevati i sledećih 20.

Program Barskog ljetopisa nastavlja se večeras u 21 sat  izložbom Mila Milunovića u Zavičajnom muzeju, kada će biti  otvoren likovni segment i prva od pet  izložbi ovogodišnjeg Festivala.

The post VIDEO: Svečano otvoren 35. Barski ljetopis first appeared on BARinfo.