Edukaciji prisustvuju direktorice Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj, Biljana Pajović i JPU “Vukosava Ivanović Mašanović” Ivana Milenković, kao i logopedica Maja Raičević, psihološkinja Tijana Brzić i fizioterapeutkinja Mariana Đurašković-Jovović.

O neurološkim osnovama rane intervencije govorila je prof. dr. Snežana Ilić sa Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju iz Beograda, a o izgradnji sistema podrške u ranim intervencijama,  iskustvima i izazovima PORI timova Srbije govorila je defektološkinja Doma zdravlja Niš, Slađana Petrović.

The post Predstavnice barskih institucija na edukaciji o primjeni modela porodično orijentisanih ranih intervencija first appeared on BARinfo.

PODCAST #2: Društvo, lokalne politike i institucije – Empatija, odgovornost i povjerenje u sistem

U sklopu projekta „Razvoj liderskih vještina za inkluzivno upravljanje“, realizovan je podcast na temu uloge društva, lokalnih politika i institucija u svakodnevnom životu građana i građanki. Podcast je nastao u saradnji Biznis start centra Bar i NVO Ženska akcija, uz podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava Crne Gore.

Cilj projekta jeste osnaživanje lokalnih aktera i akterki za aktivnije i inkluzivnije učešće u procesima odlučivanja – kroz edukaciju, dijalog i zajedničko djelovanje.

U ovoj epizodi podcasta, voditeljka Aleksandra Bojić Ivanović razgovarala je sa dvjema izuzetnim gošćama – Andreom Šćepanović, psihološkinjom u Crvenom krstu Bar i Biljanom Pajović, socijalnom radnicom i direktoricom Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj.

Kroz više od sat vremena razgovora, gošće su otvoreno i profesionalno govorile o svakodnevnim izazovima u radu sa zajednicom, ali i o tome koliko je važno da javne institucije djeluju odgovorno, stručno i sa empatijom.

Podcast se bavi ključnim pitanjima:
– Šta znači kada je služba zajednici poziv, a ne samo posao?
– Kako izgledaju svakodnevne situacije u radu s korisnicima sistema socijalne zaštite?
– Kako se mogu prepoznati i prevazići (ne)očekivane predrasude unutar samih institucija?
– Na koji način volonterizam može postati autentičan izraz solidarnosti, a ne samo administrativna obaveza?

Gošće su podijelile konkretna iskustva iz prakse – kako izgleda “koračati u tuđim cipelama”, zašto je emocionalna pismenost važna u profesionalnim ulogama, i kako razumijevanje perspektive korisnika može dovesti do kreiranja efikasnijih i humanijih politika.

Jedan od važnih segmenata epizode bio je posvećen volonterizmu – njegovom potencijalu, ali i izazovima koje nosi. Istaknuto je da volonterizam treba da bude iskren izraz solidarnosti, a ne forma bez suštine, kao i da institucije moraju pronaći načine da ga vrednuju bez njegovog formalnog “odrađivanja”.

Razgovaralo se i o „poljuljanom“ povjerenju građana u institucije, posebno u kontekstu socijalnih servisa, te o neophodnosti otvorene i direktne komunikacije s korisnicima. Naglašena je vrijednost programa na otvorenom koje Centar za socijalni rad, Crveni krst i srodne institucije organizuju kako bi se izašlo iz kancelarijskog okvira i približilo zajednici – kroz savjetovanja, podršku i informisanje na javnim mjestima.

Podcast je snimio i montirao Dejan Senić, a cijela epizoda je dostupna na YouTube-u putem linka: https://www.youtube.com/watch?v=9wb6YYDBPF8&t=17s

The post Podcast #2 u okviru projekta Razvoj liderskih vještina za inkluzivno upravljanje first appeared on BARinfo.

Na temu „Vršnjačko nasilje” govorili su i predstavnici drugih institucija čija je uloga značajna u rješavanju ove, sve izraženije problematike savremenog doba – Luka Delić,  inspektor za maloljetničku delinkvenciju u Odjeljenju bezbjednosti Bar, Mirjana Tankosić Vučinić, državna tužiteljka za maloljetnike u ODT-u Bar, Biljana Pajović, direktorica Centra za socijalni rad i specijalna pedagoškinja Dajana Vujisić.

„Nasilno ponašanje djece i mladih ne manifestuje se samo u školi, već i van nje – na ulici, u parkovima i drugim javnim prostorima na kojima učenici provode slobodno vrijeme. U prevenciji vršnjačkog nasilja treba raditi na edukaciji i podizanju svijesti, razgovoru i promovisanju pravih društvenih vrijednosti, stvaranju bezbjednog okruženja, razvijanju programa za rješavanje sukoba, efikasnoj primjeni pravila i politika protiv nasilja u školama, uz pravilno sankcionisanje nasilnika”, istakla je predsjednica Osnovnog suda, Tamara Spasojević.

Luka Delić, inspektor za maloljetničku delinkvenciju u OB Bar, naveo je da je nasilje uopšte, pa i vršnjačko, u porastu za 20 posto u odnosu na prošlu godinu i objasnio kako reaguje policija, koja je prva karika u lancu borbe protiv vršnjačkog nasilja.

„Najprije utvrđujemo da li ima elemenata bića krivičnog djela ili prekršaja. Maloljetnici do 14 godina nisu krivično odgovorni. Sankcije često snose roditelji zbog zanemarivanja djece, a novčane kazne su veoma visoke”, kazao je Delić, koji je poručio djeci da obrate pažnju gdje izlaze, sa kim se druže i kako se ponašaju, jer negativna evidencija može da im nanese štetu kasnije prilikom zaposlenja i ostvarivanja drugih prava.

Mirjana Tankosić Vučinić, državna tužiteljka za maloljetnike u ODT-u, apostrofirala je da je postupanje prema maloljetnim počiniocima nasilja regulisano Zakonom o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku, i bitno se razlikuje u odnosu na punoljetna lica.

„Osnovna načela su poštovanje ljudskih prava uz uvažavanje najboljih interesa maloljetnih lica, pri čemu se vodi računa o zrelosti, stepenu razvoja maloljetnika i težini krivičnog djela, kao i o poštovanju prava na privatnost, uz izbjegavanje lišavanja slobode. Najčešće se pribjegava alternativnim mjerama, poput opomene i vaspitnog naloga, kod lakših djela koje počinilac vrši prvi put”, kazala je Tankosić Vučinić.

Značajnu ulogu u postupku ima Centar za socijalni rad, koji djeluje preventivno i proaktivno, sarađujući sa svim institucijama, roditeljima, počiniocima nasilja, ali i žrtvama. Njihov koncept rada je multidisciplinaran, uz nastojanje da otkriju, kako je kazala direktorka Centra, Biljana Pajović,  gdje su uzroci devijantnog ponašanja kod djece i kakva je porodična anamneza.

„Prije su to bili stručni timovi, a sada službe, u kojima su psiholozi, pedagozi, pravnici, socijalni radnici, a sarađujemo i sa zdravstvenim ustanovama, prvenstveno Centrom za mentalno zdravlje. Presudan je pristanak porodice i saradnja, kako bi došli do rezultata. Dvadeset i četiri sata smo dostupni za svaki problem, a djelujemo i po prijavama koje mogu biti anonimne. Princip povjerljivosti je obavezan. Ponekad izričemo mjere nadzora, a dešava se da djeca sa problemima u ponašanju budu upućena i u specijalnu ustanovu ‘Ljubović’“, navela je.

Pedagoškinja Dajana Vujisić, dvadeset i pet godina radi u Centru za socijalni rad. Dugo se bavi problematikom maloljetničke delinkvencije. Istakla je da ta ustanova ima protektivnu ulogu, nastojeći da budu ublažene posljedice onoga što se desilo.  Saradnja sa roditeljima, potvrdila je, jeste ključna.

„Odlazimo kući, ispitujemo uslove u kojima dijete raste i razvija se, sa kim se druži, a na osnovu svega toga određujemo u kom pravcu ćemo ići dalje i koje ćemo vaspitne mjere izreći”, kazala je Vujisić.

Društveno koristan i humanitaran rad, kao i sportske aktivnosti, jesu dobre vaspitne mjere, ali često ne mogu da se realizuju, čulo se na sastanku, zbog nepostojanja ili nezainteresovanosti institucija za saradnju u tom smislu.

Javnost negoduje kada se u nekim slučajevima grubog vršnjačkog nasilja ne izrekne mjera pritvora. Sudije smatraju da je lišavanje slobode i smještaj maloljetnika u zatvor, kontraproduktivno.

Učenike je zanimalo kako je moguće da maloljetnik koji je izvršio krivično djelo „pokušaj ubistva”, nije bio u pritvoru ni deset dana.

„To što neko nije u pritvoru, ne znači da neće krivično odgovarati i snositi sankcije”, objasnila je predsjednica suda.

Profesor Neđeljko Đurović pitao je da li pravosudne instance rade analizu zakonskog okvira i,  eventualno, iniciraju njegove izmjene. On je skrenuo pažnju i na sve izraženiju problematiku vršnjačkog nasilja, koju Krivični zakon ne prepoznaje, a odnosi se na zloupotrebu maloljetnika od strane starijih, koji ih podstiču na izazivanje ekscesa  i neprimjereno ponašanje.

Državna tužiteljka Mirjana Tankosić Vučinić, podsjetila je da je Zakon o postupanju sa maloljetnicima u proceduri izmjena, a predsjednica Osnovnog suda, Tamara Spasojević, ukazala je učenicima, koji su prisustvovali Danu otvorenih vrata, na vrijednosti koje bi trebalo da njeguju.

„Želim da vam poručim da cijenite važnost međusobnog razumijevanja, različitosti, prijateljstva i tolerancije, jer na taj način pokazujete ljudske vrline, a poštujući roditelje, profesore, komšije i drugove, pokazaćete da poštujete i sebe”, zaključila je.

The post VIDEO: Dan otvorenih vrata u Osnovnom sudu Bar posvećen vršnjačkom nasilju first appeared on BARinfo.

„Nažalost, odrasla lica sa intelektualnim smetnjama su najnevidljivija grupa osoba sa invaliditetom. Svjesni smo da oni nisu u stanju da se na pravi način samostalno predstave i iskažu svoje potrebe“, poruka je predsjednice „Adrie“, Marte Anđelić, koja se sa velikim entuzijazmom i elanom bori za prava i bolje uslove života za ovu ranjivu kategoriju.

Na sastanku je predočen trenutni položaj odraslih lica sa intelektualnim smetnjama, njihove potrebe i očekivanja.

„Problem sa kojim se, između ostalih, suočavaju je i (ne)mobilnost odnosno nemogućnost dolaska do udruženja, gde bi se družili i kreativno ispunili dio dana koji, većinom, provode u kućnim uslovima sa užim članovima porodice. Njihovi roditelji ili staratelji su sve stariji i narušenog su zdravlja“, ukazuje Anđelić.

Podsjeća da su im najpredaniji saradnici i partneri u svim aktivnostima koje realizuju, JU Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, na čelu da direktoricom Biljanom Pajović, magistrom socijalne politike i socijalnog rada.

„Ona je i ovom prilikom apostrofirala značaj i potrebu za razvoj sistema podrške za odrasla lica sa intelektualnim smetnjama i podržala njegovo formiranje i razvoj u lokalnoj zajednici. Na skupu je predstavljen primjer dobre prakse iz okruženja i način kako funkcioniše sistem podrške“, objašnjava predsjednica NVO „Adria“.

Najavljuje da će organizacija ugostiti predstavnike institucija iz okruženja (Novi Bečej, Kula) koji će podijeliti iskustva.

„Namjera nam je da animiramo lokalnu zajednicu i bliže je upoznamo sa našim aktivnostima i problemima. Vjerujemo da će prepoznati koliko je osobama sa intelektualnim smetnjama bitna interakcija i prihvatanje i da će se uskoro pronaći način da se, formiranjem službe u cilju promocije inkluzivnog društva i deinsitucionalizacije, poboljša kvalitet njihovog života“, podcrtava Anđelić. 

Radom u zajednici i sa zajednicom, decidna je, smanjile bi se predrasude i stigma prema ovim licima.

„S obzirom da je u izradi Lokalni akcioni plan za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promocija jednakosti za period 2024-2027, na sastanku smo naveli da je u taj program neophodno uključiti i odrasla lica sa intelektualnim smetnjama. Već godinama potenciramo da bi najefikasnije rješenje bilo pokretanje pilot projekta ‘Stanovanje uz podršku’, koji bi obuhvatio i prevoz ove ciljne grupe i drugih OSI po sistemu ‘od vrata do vrata’ do prostorija udruženja“, objašnjava predsjednica NVO „Adria“.

Najavljuje i nove, intenzivnije aktivnosti u smislu animiranja zajednice na svim nivoima – počev od najbližeg okruženja, komšiluka, javnih institucija, firmi, do lokalnih vlasti.

„Organizovaćemo sastanke, prigodne javne događaje, štampati odgovarajući propagandni materijal za što bolju socijalnu inkluziju naših članova. Samo sistemski formalizovan model stanovanja uz podršku, može obezbijediti licima s intelektualnim teškoćama dugoročnu sigurnost i humaniji život u zajednici“, decidna je Anđelić.

Zadatak „Adrie“ je da ovaj proces učini što lakšim, efikasnijim i korisnijim, ne samo za članstvo, nego i za društvo kojem lica sa intelektualnim smetnjama pripadaju i u kome žive. Na taj način bi se, zaključuje Anđelić, riješila i najveća briga, a ona se oslikava u strijepnji svakog roditelja ili staratelja djeteta sa poteškoćama u pitanju – “šta poslije nas”?

The post Anđelić: Šta poslije nas – pitanje svih roditelja odraslih lica sa smetnjama u razvoju first appeared on BARinfo.

Trener na seminaru bila je Marta Anđelić, spec. sci. menadžer javne uprave-zdravlja, psihološkinja, a kotrener Milena Plamenac, asistentkinja. Učesnici su, pored korisnika i njihovih roditelja, bili predstavnici nadležnih institucija – Centra za socijalni rad, Opštine Bar, Doma zdravlja i MZ Polje.

Nakon opsežne diskusije i razmatranja brojnih predloga i sugestija, zaključeno je da je Baru neophodan novi servis podrške – podržano stanovanje za odrasla lica sa smetnjama u razvoju, jer za njih ne postoji apsolutno nikakav program, osim usluga kreativnih radionica i svakodnevnog rada u prostorijama NVO „Adria“.

„To nije dovoljno, jer njima treba adekvatna njega, pomoć i podrška, a posebno sigurnost, jer, postavlja se pitanje kako će nastaviti život u zajednici kad nas ne bude bilo, a ne da završe u nekim institucijama ili domovima“, objašnjava Anđelić.

Prema njenim riječima, seminar je upriličen kako bi se poboljšao kvalitet života osobama sa smetnjama u psihofizičkom razvoju. To je tema koju ova NVO zagovara dugi niz godina.

„Servis podržanog stanovanja zagovaramo desetak godina, međutim i dalje nemamo pravi način sistema podrške. I dalje se mi kao roditelji pitamo šta sa njima poslije nas, a kada to pitanje uputimo ka institucijamq, nikada ne dobijemo odgovor“, podvukla je.

Anđelić ističe da je podržano stanovanje prepoznati servis podrške koji postoji u našem zakonu, ali ne i u praksi.

„Zaista bismo željeli da budemo pioniri u tome i znamo da Opština Bar uvijek cijeni takve ideje i projekte. Nadamo se da ćemo i sada ostvariti saradnju sa lokalnom upravom i svim nadležnim institucijama. Ovaj model se u okruženju pokazao kao jedan od najboljih vidova podrške za odrasla lica sa smetnjama u razvoju. Na svu sreću, on se može primijeniti na više ciljnih grupa. Nama je jako bitno da se za ovu ciljnu grupu, koja ne može da odlučuje sama o svojim postupcima, za početak otvori barem jedan takav servis u Baru. To bi bio otvoreni sistem podrške, gdje bi korisnici imali mogućnost odlaska kući i posjetu porodica. Ipak, smatram da je najvažnije da budu u grupi, u poznatom okruženju, gdje pokazuju svoja znanja, vještine i komunikaciju, druže se, jedni drugima pomažu. To je mnogo bolje nego da budu izolovani“, pojasnila je.

Na seminaru je zaključeno i da je potrebno formirati radnu grupu koju bi činili predstavnici svih relevantnih institucija, među kojima i predstavnik udruženja „Adria“ i roditelji. Anđelić smatra da se jedino na taj način donosiocima odluka može približiti koliko je zaista potreban ovaj servis podrške.

„Mi već radimo i odlično sarađujemo sa svim institucijama. Navešćemo sve zakonske odredbe koje se tiču otvaranja tog servisa podrške. To nije nimalo lagan posao, mi kao radna grupa morali smo da napravimo detaljan plan i program rada. Tražićemo prijem kod donosioca odluka kako bi kratko, jasno i tačno obrazložili šta je dobro kod ovog servisa podrške i koju korist ima za čitavu zajednicu, a posebno za korisnike za koje je namijenjen“, jasna je Anđelić.

Ona je istakla da najveći problem u realizaciji projekta predstavljaju finansije, ali i njegovateljice – osobe koje bi danonoćno brinule o korisnicima. Govorila je i o primjeru dobre prakse stanovanja uz podršku u Njemačkoj, te geronto centru iz Bečaja, čiji će predstavnici na nekom od narednih seminara predstaviti svoja pozitivna iskustva, te kako da stanovanje uz podršku bude najoptimalnije i najjeftinije rješenje.

Seminaru je prisustvovala i direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj, Biljana Pajović istakavši da Centar uvijek podržava ovakav vid edukacija. Ona je kazala da bi ovaj servis – stanovanje uz podršku bio od velikog značaja ne samo za pojedince koji se nalaze u stanju potrebe, već i za samu porodicu, ali i za cjelokupnu zajednicu.

„Mi imamo, kroz Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, prepoznatu uslugu stanovanja uz podršku, međutim u praksi to nije razvijeno. Reforma socijalne i dječje zaštite koja je skoro deceniju na snazi, uvijek podržava ostanak korisnika u svojoj zajednici, a ne smještaj u institucije. Kada govorimo o različitim kategorijama stanovništva, ne samo o djeci sa smetnjama u razvoju, o djeci bez roditeljskog staranja, već i o odraslim licima koji su nekad prepušteni sami sebi, ovakav vid podrške bi bio od velikog značaja, jer zaista poboljšava kvalitet života“, objasnila je Pajović.

Ona je navela da Centar za socijalni rad nema poseban registar koji ima evidenciju lica sa smetnjama u razvoju i osoba sa invaliditetom. Prepoznaju ih kroz druga prava.

„To su prava koja ta lica ostvaruju na osnovu zdravstvenih smetnji – tu govorimo o pravu na dodatak za njegu i pomoć i pravo na ličnu invalidninu. Možda bi to bila dobra početna osnova za mapiranje lica koja bi zaista imala potrebu za ovakvim vidom servisa i vidom podrške“.

Pajović je kazala da u Baru oko 200 korisnika koristi pravo na ličnu invalidninu.

„Različite su smetnje u razvoju, ali ovakav vid podrške nije potreban samo za jednu manju populaciju, već za širu, a vremenom bi se došlo do tačnog broja“, kazala je.

Pajović je istakla i to da se, kada je riječ o osobama sa invaliditetom, najmanje pažnje posvećuje osobama koje imaju intelektualne poteškoće.

„Prepoznali smo da u zajednici najmanje servisa podrške imamo upravo za ovu grupaciju. Kroz naš svakodnevni rad nailazimo na porodice koje su same, opterećene ne samo zdravstvenim problemima, već imamo i određenu populaciju koja je u starijoj dobi i koja i sama već ima određene zdravstvene smetnje. To nekad podrazumijeva da odrasla osoba koja ima i više od 70 godina, brine o svom djetetu koje ima 40 i svakodnevno brine šta će biti sa njenim djetetom nakon njene smrti“, zaključila je Pajović.

Seminar „Socijalni servisi podrške za osobe sa invaliditetom – stanovanje uz podršku“ podržan je na osnovu Ugovora o dodjeli finansijskih sreddstava podržanog na osnovu Odluke o raspodjeli sredstava za projekte i programe nevladinih organizacija za 2023. godinu od strane Opštine Bar.

The post Licima sa smetnjama u razvoju neophodna sistemska pomoć kroz podržano stanovanje first appeared on BARinfo.

Bilo koji termin da je planiran za razgovor na ovu temu, unazad nekoliko godina, bio bi odgovarajući, a isto tako, učestalo bavljenje ovom problematikom i znatno veći broj emisija njoj posvećenih, bili bi sasvim opravdani i na mjestu, s obzirom da je vršnjačko nasilje, nažalost, postalo konstanta našeg društva.

Tematsku debatu, planiranu u našem mediju, ubrzao je poslednji slučaj koji se dogodio 15. aprila u naselju Šušanj, kada su četvorica maloljetnih i jedan punoljetni građanin Bara, pretukli i nanijeli teške tjelesne povrede dvojici atletičara iz Sarajeva , koji su u našem gradu bili na pripremama.

Okupili smo relevantne sagovornike na ovu temu: inspektorka za maloljetničku delinkvenciju u Centru bezbjednosti Bar Alma Hot, tužiteljka za maloljetnike u Osnovnom državnom tužilaštvu Mirjana Tankosić Vučinić, direktorka Centra za socijalni rad Biljana Pajović, Jadranka Dragović voditeljka slučaja i Milanka Okuka pedagoškinja u Srednjoj stručnoj školi, ombudsman Siniša Bjeković, koji su razgovarali sa direktorkom Radio Bara, Vesnom Šoškić.

U emisiju se telefonskim putem uključila majka jednog od lakše povrijeđenih dječaka , Arduana Pribinja iz Sarajeva, (koja je prva obavijestila javnost o ovom nemilom događaju na društvenim mrežama), a kontaktirali smo i Armina Kremo, oca dječaka koji je teško povrijeđen i podvrgnut operaciji jagodične kosti.

Naša novinarka, Darija Jelić, razgovarala je sa profesorom koji je veoma aktivan kada je riječ o vršnjačkom nasilju, Neđeljkom Đurovićem, građanima i učenicima.

Gđa Pribinja je kazala da su obojica dječaka stabilno, ali i dalje u fazi šoka. Jedan od njih, kojem su smrskane jagodične kosti, uspješno je operisan. Njegov se otac u pisanoj poruci za Radio Bar i Bar info, zahvalio na podršci, rekao da su još uvijek u košmarnom stanju, da će izbjegavati izjave za medije, jer je pažnja cijele porodice usmjerena na oporavak i ublažavanje traumatičnog iskustva mladog atletičara. On je, takođe, ponovio da mu je posebno žao što se niko od roditelja barskih dječaka, koji su učestvovali u tuči, do juče, nije javio kako bi se informisali o zdravstvenom stanju povrijeđenih dječaka, niti izvinili.

Arduana Pribinja, koja je novinarka bosansko-hercegovačke televizije AL Jazeera Balkans, razmišljala je da li bi trebalo objelodaniti ono što se desilo, ali , ipak, odlučila se na to, jer, kako je kazala, sistemom „kuhane žabe“, normalizovali smo najužasnije društvene obrasce.

„Mi smo svjedocima kako se naše društvo mijenja u negativnom kontekstu i, uglavnom, konstatujemo kako mnoge stvari nisu u redu, a zauzvrat ne činimo ništa da ih promijenimo. Zato nema dileme da li treba javno pričati, a ja sam se trudila, i kao majka i novinarka, birati riječi i poštovati osjetljivi društveno politički trenutak u Crnoj Gori, kako ne bi ni, najmanje, doprinjeli bilo kojoj vrsti tenzija. Sada je, međutim, vrijeme da institucije postupe odgovorno, jer ono što javnost očekuje jeste da se sprovede određena procedura koja će doprinjeti da se ovakve stvari više ne ponavljaju. Od države se očekuje adekvatna reakcija, iako se upire prstom u porodicu i upozoravaju roditelji da moraju voditi računa na koji način odgajaju svoju djecu. Naravno da je porodica primarna i važna, da je vršnjačko nasilje rezultat ambijenta unutar porodice i, možda, neadekvatnih pedagoško – odgojnih metoda, ali mi decenijama živimo u jednom sistemu poremećenih vrijednosti, koje ćutke prihvatamo, i generalno se neodgovorno ponašamo, a onda se pitamo kako i zašto nam se sve ovo dešava. Dešava nam se upravo zbog toga što reakcija izostaje“, upozorila je Pribinja , koja je na pitanje koliko je vršnjačko nasilje prisutno u Sarajevu, i uopšte, Bosni i Hercegovini (u Crnoj Gori je situacija gotovo alarmantna), kazala:

„Isto je i kod nas. Nedavno su ovdje napadnuti sportisti iz Srbije, mi smo imali slučajeve vršnjačkog nasilja i sa smrtnim ishodom. Dakle, trebalo je da neko životno nastrada da bi državne institucije shvatile da moraju promijeniti zakonske okvire. I kod nas je zakonska regulativa bila vrlo ‘labava’ prema maloljetnicima, ali sada je sve drugačije. Zakoni su promijenjeni i mi sada imamo i zatvore za maloljetnike, ustanove za disciplinske prekršaje, a gdje će biti smješten maloljetnik ovisi kakvo je krivično djelo napravio i koliko ima godina. Dok se tako nije uradilo, mi smo imali užasne slučajeve vršnjačkog nasilja, na primjer, prije desetak godina mi smo imali slučaj Mrnjavac, koji je uzbudio čitavu regiju, kada je nasmrt izboden dječak koji ništa loše nije uradio. Maloljetnička delinkvencija, čak i kada se ne završi tragično, uvijek je uvod i povod u užasne društvene devijacije, i zato je treba posmatrati u tom širem kontekstu, a ne samo fokusirati se na pojedinačne slučajeve i njihove trenutne posljedice. Sa tim će se država kasnije mnogo teže nositi, ako ne bude na vrijeme i adekvatno reagovala“, apostrofirala je Pribinja.

Ona je prokomentarisala i ono što se dešavalo nakon ovog incidenta, iskaze vinovnika tuče, koji su pred tužiocem izrazili kajanje i žaljenje zbog učinjenog djela, ali i naveli da motiv nije bio na nacionalnoj osnovi.

„Ja sam razgovarala sa sinom, i njegov iskaz se podudara sa onim što je kazala i prodavačica iz marketa ispred kojeg se desio napad. On mi je rekao da ga više tišti to što su oni u sudu kazali da je napadu prethodio verbalni sukob, nego što ga bole rane na glavi. Muči ga, dakle, nepravda, jer na osnovu onoga što mi je on rekao, a i druga djeca koja su bila svjedoci, oni apsolutno ničim nisu dali povoda da budu napadnuti. Ne samo da nisu dali povoda, već nisu ni mogli izbjeći napad i odbraniti se, jer su na njih dvojicu nasrnula petorica momaka, odmah nakon što su trgovali neke sitnice u toj radnji. Ne bih komentarisala iskrenost tog kajanja, ali prošlo je nekoliko dana, moj Harun je ostao u Baru da bi dao iskaz, a za to vrijeme se nama niko od porodica tih dječaka nije obratio, da se ispričaju, ponude pomoć. Želim da istaknem da smo dobili izvinjenje na stotine građana Crne Gore, koji su to shvatili vrlo lično, iako sa tim nemaju nikakve veze. Mi ni u koga ne upiremo prstom, a nadležni organi treba da se bave motivima. Mi se nastojimo držati odgovorno, ne podizati tenzije i trudimo se da ne načinimo nikakvu nepromišljenu reakciju, iako je veoma teško roditelju u ovakvoj situaciji da ostane miran. Zbog vaših građana i vaše djece, sada je važno da institucije reaguju adekvatno, jer ako to izostane, ako djeca znaju da neće imati posljedice i da će proći nekažnjeno, kakva je to poruka ostalima, kako onda iskorijeniti ovakve pojave. Zato javnost ima pravo tražiti adekvatnu reakciju institucija i države“, zaključila je majka jednog od povrijeđenih dječaka, Arduana Pribinja.

Narednih dana na portalu Radio Bara, Bar infu, moći ćete pročitati što su na temu vršnjačkog nasilja, kazali i ostali učesnici u emisiji.

The post Roditelji napadnutih dječaka iz Sarajeva za Radio Bar i BI – učiniti sve da se iskorijeni vršnjačko nasilje first appeared on BARinfo.

“Ove godine socijalni radnici širom svijeta obilježavaju 21. mart kao Međunarodni dan socijalnog rada. U skladu sa odlukom Međunarodne federacije socijalnog rada, ovaj dan se obilježava svake godine trećeg utorka u mjesecu martu, a usmjerava se na doprinose socijalnog rada društvu i dio je kontinuiranog dijaloga o tome kako se nositi sa socijalnim izazovima širom svijeta”, objašnjava direktorica barskog Centra za socijalni rad, Biljana Pajović. 

Ona podsjeća da je „humanost na djelu“ sinonim za socijalni rad. Humanost  ili čovječnost je, kako navodi, aktivan odnos prema ljudskim vrijednostima, posebno prema drugim ljudima. Humanost posebno podrazumijeva brigu prema ljudima koji nijesu u mogućnosti da zadovolje svoje osnovne ljudske potrebe.

“Socijalni rad, osim što je praktična, priznat je i kao naučna disciplina. Iako je kao naučna disciplina relativno mlada (od kraja 19. vijeka) ljudska težnja za opštim blagostanjem i dobročinstvom, kao jezgro socijalnog rada, stara je koliko i ljudski rod. Bitna odlika profesionalnog socijalnog rada jeste i njegova multidisciplinarna naučna zasnovanost. Socijalni radnici pomažu ljudima da se suoče sa mnogim izazovima, mogu da utiču da se život čovjeka promijeni iz korijena”, navodi Pajović.

Svoju profesionalnu ulogu i dužnosti, socijalni radnici obavljaju na zahtjev ljudi koji osjećaju da im je takva pomoć potrebna, kao i na osnovu osoba iz socijalnog okruženja.

“Uloga socijalnih radnika je multidisciplinarna. Ljudi traže pomoć od socijalnog radnika zato što su pogođni teškoćama koje mogu biti raznovrsne – od porodičnih i zdravstvenih problema, do raznih vrsta zavisnosti, kriminala, siromaštva, nezaposlenosti, smanjenje ili gubitak radnih vještina, starost, invalidnost, stanje neželjene trudnoće, devijantno ponašanje, konflikti u porodici koji za posljedicu mogu imati prekid zajedničkog života, zlostavljanje djece ili bračnog partnera… Međutim, bez obzira na multidisciplinarnost, profesionalna etika i zakonski propisi određuju obaveze i dužnosti socijalnog radnika”, kategorična je naša sagovornica.

Pajović ukazuje i da pored stručnosti, socijalni radnici moraju imati visoko razvijene komponente emocionalne inteligencije, a posebno društvenu komponentu – empatiju i socijalne vještine, kako bi mogli razumijevati i potpomagati druge, uspješno komunicirati, pregovarati, voditi i podsticati promjene, razvijati timski rad.

Aspekt karijere koji izaziva najveće zadovoljstvo kod socijalnog radnika, pojašnjava ona, jeste sama pomoć ljudima koji se bore sa problemima u svakodnevnom životu.

“Pored benefita koje nam profesija socijalnog rada može pružiti, sobom nosi i određene negativne osobine koje odbijaju mnoge da se njome bave. Socijalni rad je emocionalan posao. Profesionalac mora da bude izdržljiv i da ne dozvoli da ga preplave emocije osobe kojoj pomaže, što može biti veoma iscrpljujuće, a često može doći i do narušavanja granica kada profesionalac biva preplavljen osjećanjima osobe kojoj pruža pomoć. Kroz profesiju, socijalni radnik će biti u prilici da bude svjedok mnogih neprijatnih situacija i stanja, patologija čak i onih koje uključuju nasilje koje kod njega mogu izazvati postraumatske poremećaje. Socijalni radnik se takođe može često osjećati isfrustrirano zbog nemogućnosti da pomogne na način na koji je planirao, a nekada neće biti u mogućnosti da uopšte pomogne određenom pojedincu što može biti u velikoj mjeri stresno za socijalnog radnika”, iskrena je Pajović.

Ipak, i pored velikog zalaganja i predanog rada, ni socijalni radnici ne mogu “pobjeći” od stereotipa.

“Predrasude o socijalnom radu i socijalnim radnicima koje postoje u društvu, mogu se povezati sa nedovoljnom informisanošću i time da sliku o njihovom angažmanu i djelovanju društvo kreira na osnovu novinskih članaka i filmova u kojima se socijalni radnici prikazuju u negativnom svjetlu. Predrasuda je i da su korisnici usluga socijalnog rada samo siromašne osobe, i da je osnovni zadatak socijalnog radnika da obezbjeđuje materijalnu pomoć. Socijalni radnici, uglavnom, rade u državnim institucijama u skladu sa čijim resursima i parametrima su primorani da postupaju. Tačno je da su poslovi socijalnog radnika u velikoj mjeri administrativno – upravnog karaktera, ali razlog tome nije karakter socijalnog rada kao profesije, već ograničenja u prikazivanju stvarnog karaktera profesije, a koja se odnose na to da se od socijalnih radnika traži da brzo rješavaju složene probleme (koji najčešće prevazilaze mogućnosti, raspoloživa sredstva i moći profesije). Zatim, socijalni radnici su preopterećeni brojem slučajeva, ‘prostorom’ koji pokrivaju, što ih neminovno upućuje na šematizam. Osim toga, nedovoljno su obučeni za preventivne aktivnosti bez kojih nema uspješnog socijalnog rada i socijalnih djelatnosti. Socijalnim radnicima stoje na raspolaganju skromna materijalna sredstva, oblici, i vrste mjera i mogućnosti rješavanja socijalnih problema”, precizna je Pajović.

Socijalni rad je, zaključuje direktorica barskog Centra, profesionalna djelatnost, koja kao multidimenizonalna disciplina, djeluje u mnogim područjima: socijalni rad u ustanovama socijalne zaštite, socijalni rad u zdravstvu, socijalni rad u obrazovanju, socijalni rad u zavodima za zapošljavanje, socijalni rad u socio-humanitarnim organizacijama, socijalni rad u privredi i nevladinim organizacijama civilnog društva, u privatnoj praksi zasnovanoj na odgovarajućim propisima.

Voditeljka slučaja u Centru za socijalni rad, Jadranka Dragović smatra da kada ljudi samo razgovaraju o profesiji socijalnog rada, nerijetko se stiče utisak da je ova struka najviše prepoznata u okviru rada u centrima za socijalni rad.

„To nije slučajno, s obzirom da je Centar osnovna ustanova socijalne i dječje zaštite, u okviru koje rade profesionalci različitih, ali srodnih struka i doprinose izgradnji zajednice pružanjem mjera i usluga socijalne i porodično – pravne zaštite građanina, sa svim mogućnostima i kapacitetima. U Centru za socijalni rad, posao je organizovan u okviru službi, a u Baru je  to Služba za djecu i mlade, Služba za odrasla i stara lica, Služba za materijalna davanja i Služba za finansijsko administrative poslove.

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana socijalnog rada, jako je važno istaći ulogu socijalnih radnika i drugih profila koji rade u okviru službe za djecu i mlade“, kaže Dragović.

Komentarišući osnovne postulate kojima se u radu rukovode socijalni radnici ona ističe da su „odgovornost, nepristrasnost, požrtvovanost, timski rad i želja za promjenama na bolje, zapravo samo neki od motiva koji stručnjake vode ka pravom putu – zaštiti najboljeg interesa djeteta.

„Sa sigurnošću možemo reći da put ka svim oblicima zaštite nije lak, budući da se u okviru službe svakodnevno susrećemo sa različitim oblicima porodične problematike, maloljetničke delikvencije i raznih oblika ponašanja“, naglašava Dragović.

Sa druge strane, potrebno je i razumijevanje društva o oblastima socijalnog rada, o odgovornosti koji ovaj poziv nosi, budući da se nerijetko nalazimo na meti različitih društvenih aktera. 

„U vremenu u kojem živimo, nailazimo na poremećene sisteme vrijednosti. Porodica, koja je uvijek bila osnovna ćelija društva, usled pojave brojnih faktora koji narušavaju njenu stabilnost, slabi, te dolazi do njene disfuknkcionalnosti otkud i potiču svi naši radni zadaci. U cilju zbrinjavanja djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, Služba za djecu i  mlade određuje jedan od oblika zaštite – starateljstvo, hraniteljstvo, usvojenje, institucionalni smještaj“, kaže voditeljka slučaja.

Služba za djecu i mlade djeluje u širokom spektru, počevši od savjetodavnog rada, procjena, planova i podrške korisnicima, ponovnih pregleda, terenskih obilazaka porodica do davanja nalaza i mišljenja u postupcima, pa je, decidna je sagovornica Radio Bara i Bar Infa, „zbog svega navedenog, značajno da profesija socijalnog rada nađe mjesto u svim institucijama i organizacijama, jer se ranim djelovanjem može dosta toga učiniti“.

Svjedoci smo, kako napominje Dragović, važnosti saradnje sa školama, zdravstvenim ustanovama, lokalnom samoupravom i drugim relevantnim institucijama, koje se nerijetko nalaze u planovima podrške, kako bi se na bolji način i zajedničkim djelovanjem stvari mijenjale na bolje.

Povodom Međunarodnog dana socijalnog rada, sa aspekta socijalne radnice u Domu zdravlja Bar, Jelena Čejović izražava zadovoljstvo jer “danas rad socijalnih radnika nije marginalizovan u mjeri u kojoj je to bio slučaj u prošlosti”.

“Osnivač socijalnog rada u zdravstvu je američki doktor Cabot, koji je 1893. godine zaposlio prvu socijalnu radnicu, smatrajući da liječenje treba da se nastavi i izvan bolnice.  Često čujemo definiciju da je ‘zdravlje stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti.” Ovaj dio koji se odnosi na socijalno blagostanje ponekada zanemarujemo i ne shvatamo njegov značaj, a itekako je bitan”, kategorična je Čejović.

Ona naglašava da se socijalni radnik svakodnevno susreće sa raznim problemima sa kojima se ljudi nose.

“U ovom poslu, smatram da nikada ne smijemo da ‘otupimo’ na poteškoće i probleme ljudi, jer onda nećemo imati dovoljno empatije i razumijevanja. Sa druge strane, moramo postaviti granicu kako ne bi došlo do prezasićenja. Usluge koje mi obavljamo, predstavljaju jedan segment u cjelokupnom sistemu koji pruža podršku. U zdravstvu je na samom početku socijalni radni bio samo posrednik između doktora, pacijenta  i njegove porodice. Danas se obim usluga značajno proširio.

Socijalni radnici pružaju individualno, grupno, porodično savjetovanje, upućuju ljude na sisteme podrške, informišu ih o svojim pravima, obavljaju terenske posjete…”, navodi Čejović.

Govoreći o saradnji sa drugim institucijama, naglašava da je ona na veoma visokom nivou, a posebno ističe odlične rezulatate koje postižu zahvaljujući uvezanosti sa Centrom za socijalni rad.

“Timskim radom možemo mnogo više. Voljela bih da ova struka bude zastupljena i u školama, vrtićima, jer zaista  postoji potreba da budemo dio stručnog tima. U današnjem vremenu, gdje smo svjedoci svakodnevnog vršnjačkog nasilja, socijalni radnik treba da bude neizostavni dio timova u školi.

Ovo zanimanje nosi veliku odgovornost, obavezu i težinu  zbog prirode posla. Uprkos tome, mislim da nema veće sreće i zadovoljstva kada na kraju radnog dana shvatiš, da si ti, baš TI socijalni radniče, nekome uljepšao dan i dao snagu i nadu da će riješiti svoj problem i prevazići poteškoće”, sa optimizmom poručuje Jelena Čejović.

The post Dan socijalnog rada – empatija, profesionalna etika i socijalne vještine temelji uspješnosti socijalnog radnika first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kakav je ovaj mjesec novembar u Vašoj firmi, imate li više ili manje posla, ili je stanje redovno i uobičajeno?

Pajovic: Nažalost, mi u Centru za socijalni rad ne možemo baš da kažemo da je naš posao redovan, jer se susrećemo sa raznim situacijama, neodložnim intervencijama, gdje se od nas očekuje hitno reagovanje. Svjedoci smo, vidljivo je to i kroz medije, da imamo veliki broj incidenata što se tiče vršnjačkog nasilja, i najčešće su to situacije koje se dešavaju upravo na teritoriji naše opštine. Iz tog razloga najveći obim posla i leži na Službi za djecu i mlade.

RB/BI: Možete li da nam objasnite kakva je ovo ekspanzija u vršnjačkom nasilju, u maltretiranju svojih vršnjaka, drugova i drugarica. Istina, uvijek je toga bilo, ali ovoliko, čini mi se, nije nikad?

Pajović: Naša je procjena da su se u protekle dvije godine nasilje i vršnjačko nasilje udvostručili. Ono što nas brine jeste uzrast djece koja vrše vršnjačko nasilje. U proteklom periodu najčešće smo govorili o onima koji se u zakonu tretiraju kao stariji maloljetnici, to je uzrast između 16 i 18 godina, a sad, nažalost, imamo djecu koja su ne samo u završnim razredima osnovne škole, nego ih imamo već od petog razreda, imamo žrtve čak i brutalnog nasilja na nivou osnovne škole. Smatram da korjen problema leži u samom porodičnom miljeu, gdje kao društvo moramo da radimo više na prevenciji. Smatram da je takođe problem i kriza zbog pandemije, gdje su djeca gotovo dvije godine pohađala online nastavu. Kad su se vratili u školske klupe, bili su drugačiji, pa su nam brojni prosvjetni radnici rekli da su se susreli sa problemom na koji način ponovo da uspostave normalnu školsku atmosferu.

Naš cilj je da obiđemo sve osnovne škole, upravo zbog problema vršnjačkog nasilja. Jako me obadovao podatak da je u Osnovnoj školi „Srbija“ zabranjeno korišćenje mobilnih telefona, đaci čak ne smiju da donesu mobilni telefon u školu, a kamoli da ga koriste na času. Jednostavno, prepoznali su da djeca slobodno vrijeme, školski odmor, koriste izolovani uz telefon ili su u manjim grupama i gledaju neki sadržaj na telefonu, ne provode vrijeme zajedno i ne razgovaraju. Pitali smo ih kakva je situacija sa drugim školama, rekli su da ne znaju i da se svaka škola trudi na svoj način da suzbije ovaj visoko prisutan problem. U toj obrazovnoj ustanovi zabrana mobilnih telefona je odluka njihovog Nastavnog vijeća.

RB/BI: Svaka čast za Osnovnu školu “Srbija”! Veoma je zabrinjavajući podatak da je epicentar vršnjačkog nasilja sada u osnovnim školama, dakle, među djecom mlađom od 15 godina.

Pajović: Jeste, moramo da reagujemo na vršnjačko nasilje od najranijeg uzrasta, da budemo edukativni čak od vrtića. Nažalost, neka djeca nisu ni svjesna da su žrtve nasilja. Veliki je problem što su društvene mreže jako prisutne, pogotovo u životu mlade populacije, a sporan je i sadržaj koji se plasira. Tu, nažalost, imamo i djecu koja uzore i idole traže u skroz pogrešnim osobama, i onda pokušavaju da oponašaju ono što je uvijek bilo poznato kao duštveno neprihvatljivo. Dešava se da ako imamo dijete koje je dobar đak, povučeno je, ne druži se, ostali ga tretiraju kao nekog ko ne pripada društvu, kao da radi nešto loše. Ako postiže dobre rezultate, ako nije sklon sportu, ako je više usmjeren na neku umjetnost, to doživljavaju kao lošu osobinu, izopštavaju ga, što je jako loše.

RB/BI: Mogao bi jedan apel da krene odavde da svi barski đaci ostave mobilni telefon kod kuće. Mobilni su veliko zlo, to pravljenje videa, fotografisanje, gledanje dok su časovi u toku, na velikim odmorima, između časova, sve ne bi li se uhvatila kakva lascivna slika, koja se poslije plasira na društvenim mrežama.

Pajović: Potičem iz generacije koja se tek u srednjoj školi susrela sa mobilnim telefonima, a još kasnije sa društvenim mrežama. Današnja djeca su otkad se rode usmjerena na tehnologiju. S jedne strane, možda to ima prednosti, ali s druge, sav sadržaj postaje javan, i to je problem. Moramo da nastojimo da u najmanjoj mogućoj mjeri koristimo mobilne telefone. Smatram i da osnovna kultura nalaže da kad je čas ne smijemo istovremeno da pratimo nastavu i koristimo telefon, da se s nekim dopisujemo.

RB/BI: Čini mi se da je gore kad se „inkriminišući” materijal stavi na društvene mreže, od samog maltretiranja, teže posljedice ima po maltretiranog?

Pajović: Tako je, stručnjaci sad i govore o eskalaciji nasilja putem interneta. Svi koji smo društveno odgovorni, koji radimo u ovakvim institucijama, trebalo bi da više govorimo o tome kako prepoznati nasilje i putem interneta i kako naučiti djecu da balansirano koriste društvene mreže. Nekad one mogu biti iskorišćene u dobre svrhe, u promociju vrijednosti, ali, nažalost, u brojnim situacijama se zloupotrebljavaju.

RB/BI: A kakva je vaša konkretna uloga kad saznate za vršnjačko nasilje?

Pajović: Jako mi je žao što nemamo mogućnost preventivno da reagujemo, jer kod nas dođu djeca koja su bila žrtve nasilja i po nekoliko godina. Ono što je naša uloga jeste da po obavještenju ili prijavi koju dobijemo (najčešće od Uprave policije, a često i od škole), saznamo ko je žrtva, a ko počinilac nasilja. U ovom slučaju radimo i sa žrtvama i sa počiniocima. Obavljamo razgovor i sa djetetom i njegovim roditeljima, vršimo procjenu, stepen rizika koji ima na dijete, organizujemo i terenske posjete (što je u okviru nadležnosti našeg posla) i sa tim ispunjavamo plan usluga. On podrazumijeva opšti cilj povodom problema, ali i konkretne korake koje moramo preduzeti. Tu se uključuju i stručnjaci iz drugih ustanova u skladu sa problemom. Međutim, smatram da je naša uloga u ovom trenutku preventivna, mi smo u toku ove godine bili inicijatori razgovora sa svim osnovim školama. Do sad smo bili u pet škola, a imamo u planu da obiđemo i srednje škole i vrtiće. Takođe, smatram da bi naša uloga trebala biti i preventivna i proaktivna, zbog čega smo i ranijih godina, a planiramo da nastavimo, održavali Dane otvorenih vrata, kao i kampanje za borbu protiv nasilja. Na taj način su sugrađani imali priliku da vide da smo bili prisutni i na gradskom trgu, da smo govorili o tom problemu, ali, nažalost, nije dalo posebno dobre efekte, zbog čega smatram da moramo na tome raditi ne samo jednom ili dva puta godišnje, nego možda i jednom mjesečno.

RB/BI: E, Boga mi ćemo da sarađujemo, Radio Bar i Centar za Socijalni rad, više nego što smo do sada, jer ovakvog vršnjačkog nasilja nije bilo sve ove godine otkad postoji Radio Bar. I dobra je stvar da se jednom nedeljno, ili jednom mjesečno, prave ovakve ili slične emisije. A interesuje me još jedna stvar: kad vam dođu akteri vršnjačkog nasilja, da li se više njih, u razgovoru s vama, ponašaju pokajnički ili bezobrazno, mislim tu i na djecu i na roditelje?

Pejović: Imamo situacije kada djeca i sama uoče da je njihovo ponašanje neprihvatljivo, ali roditelji imaju zaštitničku ulogu prema njima gdje minimiziraju problem i nastoje da opravdaju. Ja iz uloge roditelja razumijem da moramo da budemo podrška svojoj djeci u raznim situacijama, ali ne možemo da prihvatimo da dobijaju pohvale ukoliko je njihovo ponašanje za svaku osudu. Smatram da imamo problem što nemamo adekvatnu saradnju sa roditeljima. Nije to slučaj sa svom djecom ili roditeljima. Ipak, malo veći problem je rad sa porodicom, nego rad sa samim djetetom.

RB/BI: Tačno, i ubijeđen sam da su u velikom procentu dobra djeca, ali postoji tih pet ili deset odsto koji se nametnu kao lideri u odjeljenju a mahom su to oni koji prave probleme, koji maltretiraju drugu djecu. I nikako da oni drugi, dobri, vaspitani, dođu do izražaja od njih.

Pejović: Nažalost, i dobra djeca će se nekad bolje osjećati ako se priklone tom lideru, nego da pripadaju drugoj grupi u kojoj mogu biti i žrtve. Znamo kroz naš rad da su to, kao što ste rekli, dobra i vaspitana djeca, ali se oni često bore sa nekom teškom ekonomskom situacijom, imaju problem sa golom egzistencijom. Da ne govorim o nekim drugim problemima, zdravstvenim, o problemima i nasilju u porodici, gdje jasno vidite da je to dobro dijete u nekoj ranoj dobi iskusilo tešku stranu života, i onda mora na neki način da bira svoj put, da se prikloni lideru koji nema uzorno ponašanje, naprotiv.

RB/BI: Jesmo li mi, gospođo Pajović, u Baru, toliko transparentniji od drugih pa smo stalno na stupcima štampe povodom vršnjačkog nasilja, ili je to zaista tako da najviše vršnjačkog nasilja ima u Baru? Tek ponekad se pominju Nikšić, Podgorica… Ne znam šta je pravi razlog tome?

Pajović: Više bih voljela da vjerujem da smo mi ti koji smo u gradu u kojem ima više nasilja, što bi značilo da ga u Crnoj Gori nema toliko, ali mislim da smo samo transparentniji. Osim toga, brojne škole aktivno rade na prevenciji vršnjačkog nasilja u skladu sa svojim programom, pa je i to vidljivo. Moramo, čini mi se, da stavimo u drugi plan onaj prefiks škole da je to obrazovna, nego prije, vaspitna ustanova.

RB/BI: Mada sve kreće iz porodice, i kada zagrebete malo, vidite da je porodica ta iz koje potiču problemi: razvedeni roditelji, nasilje u njoj, droga, itd?

Pajović: Radimo dosta sa takvom djecom i uočili smo da su to, uglavnom, maloljetnici koje su roditelji napustili i o njima neko drugi vodi brigu. Imate i situacije gdje su oba roditelja korisnici psihoaktivnih supstanci i nemaju kapaciteta zbog svojih problema da se posvete djeci, kao i situacije gdje se bore da prežive, nemaju posla, podstanari su, imaju kredite… Ne mogu da razmišljaju o vaspitanju djece, jer se bore za opstanak, pa kada zadrete u suštinu, vidite da tu postoji neki dublji problem.

RB/BI: Ali gdje se izgubila empatija? Sjećam se u naše vrijeme kad su školski drugari imali zdravstvenih ili drugih problema, teško su učili, mi smo bili solidarni, posebno smo bili nježni, posebno smo vodili računa o njima, a sad su oni postali idealna meta za maltretiranje?

Pajović: Jeste, u pravu ste. I ja se sjećam kad smo mi pohađali školu da je, ako smo imali vršnjake koji su u teškom materijalnom položaju, cijelo odjeljenje sakupljalo pomoć. Ako neko ima bilo kakav problem, gotovo čitavo odjeljenje je tražilo način da pruži podršku. Sad je, po mom mišljenju, problem u poremećenom sistemu vrijednosti.

RB/BI: Mada, ko zna, možda ćemo o ovim vremenima govoriti kao o starim dobrim vremenima, kad još nisu tukli nastavnike? Evo vidjeli smo u Trsteniku, u Srbiji, kad su nastavnici izmakli stolicu, samo što je nisu prebili, pretukli… Da, malo ironišem, ali veliko je zlo to vršnjačko nasilje. Ali vi ste direktorica Centra za socijalni rad, imate i druge teme, druge glavobolje. Za novinare kažu da su univerzalne neznalice, a takvi ste, čini mi se, i vi u Centru?

Pajović: Tako je, dok sam studirala socijalni rad, naš profesor Evropskog radnog prava, nam je govorio da moramo biti renesansni tip ličnosti, odnosno da smo svestrane ličnosti i da moramo da poznajemo mnoge oblasti i mnoge nauke, a mi, nažalost nismo u mogućnosti da stignemo na toliko strana. A sve društvene devijacije, svi socijalni problemi, u nadležnosti su Centra za socijalni rad. Što se tiče ostalih humanitarnih ustanova, one su više usmjerene na konkretan problema brigu o starima, na korisnike psihoaktivnih supstanci, na djecu sa smetnjama u razvoju ili neke druge probleme, a u Centru za socijalni rad vi istovremeno morate da se bavite  raznim, gotovo svim, društvenim problemima.

Maloprije smo govorili o vršnjačkom nasilju, evo kako to izgleda u praksi. Tom problematikom bave se stručnjaci iz Službe za djecu i mlade, gdje imamo psihologe, pedagoge i socijalne radnike, ali oni u isto vrijeme u toku radnog dana moraju da rade sa tri ili četiri žrtve vršnjačkog nasilja, a onda sa djecom koja su u postupku povjeravanja kod razvoda braka. Imamo i porodično nasilje, djecu koja su u hraniteljstvu… To je brojna problematika s kojom mora da se nosi jedan stručni radnik, što po meni nije dobro. Jer, s jedne strane dovodi do opterećenja stručnog radnika, gdje je on demotivisan pošto nema dovoljno ni vremena ni kapaciteta da se svima posveti, a s druge strane opada i kvalitet rada. Praksa nekih drugih razvijenijih zemalja je pokazala da je dobro da postoje specijalizovana odjeljenja za pojedine problematike.

RB/BI: Pri tome morate da vodite računa i o porodicama koje su materijalno ugrožene? I to je jedan veliki problem. Koliko je u našem Baru takvih porodica?

Pajović: Na našoj evidenciji trenutno imamo oko 280 porodica korisnika materijalnog obezbeđenja porodice. To podrazumijeva da porodica nema nikakvih primanja i da dobija takozvanu socijalnu pomoć, kako se kaže u narodu, preko Centra za socijalni rad. Međutim, proceduraza ostvarivanje tog prava je vrlo komplikovana. Sjećam se vremena kad sam tek počela da radim u Centru za socijalni rad – mogli ste da imate jedno vozilo koje nema neku veliku vrijednost, a koje vam nije bilo smetnja da ostvarite ovo pravo. Danas, ako imate bilo kakvo motorno vozilo, ne možete da ostvarite pravo na ovu pomoć.

RB/BI: Ali posebna glupost je što se za vrijeme izborne kampanje ili izbora obustavljaju materijalna davanja, da to ne bi uticalo na te potencijalne glasače. Da li je to tačno?

Pajović: Tako je, mi smo evo već osam mjeseci frustrirani tom činjenicom jer ne možemo da odobrimo jednokratnu novčanu pomoć licima kojima je ova pomoć zaista neophodna. Sad su izbori završeni, ali se čekaju konačni rezultati. Imate situaciju kao da život staje, kao da problemi nestaju.

RB/BI: Čekate li konačne izbore u Šavniku ili samo na nivou Bara, o čemu se radi?

Pajović: Tu imamo dva tumačenja, od strane Agencije za sprečavanje korupcije. Oni mogu biti konačni na teritoriji naše Opštine ili na teritoriji Crne Gore. Ako su konačni na teritoriji naše Opštine, pomoć se može odobriti.

RB/BI: Pa, odobrite je.

Pajović: Naravno. Za proteklih osam mjeseci bilo je toliko problema i toliko ljudi koji su zaista bili u nuždi, da smo bili prinuđeni da pomognemo na neki način, a nažalost, bili smo spriječeni u tome. Imali smo stalne kontakte sa ustanovama sa kojima sarađujemo, naše lokalne organizacije kao što su Caritas, Crveni krst i brojne nevladine organizacije koje su nam izlazile u susret i pružale pomoć za pojedine porodice. Postojali su izuzetni slučajevi kome se ta pomoć može odobriti, iako je  zabrana bila prisutna. Jedina situacija u kojoj se može odobriti ta vrsta pomoći dok su zabrane u toku, jeste ukoliko dođe do smrti člana porodice, do elementarnih nepogoda, ili ukoliko kod nekog nastupi trajni invaliditet.

RB/BI: Nema trenutno mališana iz barske Opštine koji su u Bijeloj, uglavnom su po hraniteljskim porodicama. Iz punih usta kažem: puna podrška za hraniteljske porodice! U većini su to divni ljudi koji rade jednu nevjerovatno dobru, humanu stvar.

Pajović: U pravu ste, mi smo u petak, 18. novembra, imali promociju hraniteljstva, kada smo iznijeli podatak da od ove godine nemamo nijedno dijete koje je smješteno u Dječjem domu „Mladost“. Po novom zakonu nijedno dijete mlađe od tri godine ne smijemo da smjestimo u institucije, jer su istraživanja pokazala da to nije dobar ambijent, ne samo za taj uzrast, već generalno, a pogotovo u prvim godinama. Veliki problem sa kojim se susrećemo u praksi dešava se u situacijama kada nam je potreban urgentan smještaj. Postoje četiri vrste hraniteljstva, jedna od njih je urgentno hraniteljstvo. Mi, nažalost, nemamo nijedno lice koje je obučeno za ovaj vid smještaja. Nedavo smo imali situaciju da nas iz Uprave policije pozovu poslije ponoći sa informacijom da imamo napušteno dijete. Moramo hitno da reagujemo, ne možemo ga smjestiti u Dom, a moramo po principu snalaženja da nađemo smještaj.

RB/BI: I šta radite u takvim situacijama? Imate li neki spisak nekih eventualnih porodica?

Pajović: To vam je, vjerujte, dobra volja nekih naših hranitelja, o kojima mislim da mnogo više treba da govorimo. Jer oni bi trebalo da budu i heroji i uzori. Dešava se da hraniteljku koja na smještaju ima dvoje djece, nazovemo u ponoć i ona bez problema prihvati to dijete na nekoliko dana, dok ne nađemo trajno rješenje. Ranijih godina imali smo gospođu koja je skoro deset godina prihvatala djecu za to hitno zbrinjavanje na nekoliko dana. Međutim, ona zbog svog zdravstvenog stanja i poznih godina, već neko vrijeme nije u mogućnosti da ih zbrine. Ali, imamo spisak hranitelja koji bi nam priskočili u pomoć. Kontaktiramo i kolege iz drugih centara koji nam pomažu tako što „našu“ djecu upućujemo kod hraniteljskih porodica koje su njima na raspolaganju.

RB/BI: Svaka čast hraniteljskim porodicama, svaka čast toj gospođi koja vam je bila deset godina na raspolaganju za te hitne slučajeve, onda kad je muka.

Pajović: A kada želite da ih negdje pohvalite ili da govorite o njima javno, oni se povlače. To su zaista humani ljudi koji ne žele samopromociju, ali mislim da zbog društva moramo malo više o njima da govorimo, da zaista budu vidljiviji.

RB/BI: Mislim da je ovo početak kao iz „Kazablanke“ jednog divnog prijateljstva, Radio Bara i Centra za socijalni rad. Naravno, dobro bi bilo da se što rjeđe gledamo i da Vi što rjeđe gostujete u ovom studiju, ali dok je ove muke u društvu dok je ovog vršnjačkog nasilja, mislim da bi trebalo da budete redovna gošća ovdje, kao i da pravimo okrugle stolove, uz prisustvo pedagoga i psihologa škola, predstavnika Centra za socijalni rad i Centra bezbijednosti, i drugih kojima je ova problematika u nadležnosti. Da Vas, na kraju, pitam: imate li vi stručnog kadra da se nosi sa svim ovim problemima?

Pajović: Nama, zaista, treba što više stručnog kadra da bi mi mogli kvalitetno da obavljamo svoj posao. Da ne govorim o našim prostornim kapacitetima koji su jako loši. U praksi to izgleda tako da vi u jednoj kancelariji imate troje zaposenih, koji rade u devet kvadrata, a u toj kancelariji moraju da prime roditelje i makar jedno dijete. Problem je čak kako svi da da sjede, a moramo da imamo prostoriju za kontaktiranje djece u posebnim uslovima. Imamo situaciju gdje se tokom razvoda braka izrekne mjera kontaktiranja djece samo u kontrolisanim uslovima, u prisustvu predstavnika Centra za socijalni rad. I u tom slučaju mi nemamo adekvatnu prostoriju, jer kako ćemo da privolimo neko dijete koje ima tri ili četiri godine da dođe u jednu za njih, da kažem, sterilnu ustanovu, gdje imate jedan sto i jednu stolicu. I tu improvizujemo, pa smo nekako i kancelariju, u službi djece i mladih pokušali da osmislimo, ali i dalje to nije dobro rješenje.

The post Biljana Pajović: Vršnjačkog nasilja ima mnogo u čitavoj zemlji, Bar je samo transparentniji first appeared on BARinfo.

Radionicu je realizovala Opština Bar i Sekretarijat za kulturu sport i mlade u saradnji sa Srednjom ekonomsko-ugostiteljskom školom, Srednjom stručnom školom, Centrom za socijalni rad, Centrom bezbjednosti i nevladinom organizacijom „Bubulj“.

Skup je započet prikazivanjem filma „Preobražaj“ koji se bavi temom vršnjačkog nasilja i autorski je rad „NVO Bubulj“, u saradnji sa Srednjom ekonomsko-ugostiteljskom školom.

Sekretarka Sekretarijata za kulturu, sport i mlade, mr Irina Dabović kazala je da je vršnjačko nasilje prisutno i da su za to odgovorni svi – i roditelji i škola i institucije sistema.

„Samo zajedno, sarađujući i koordinirajući aktivnosti, možemo se suočiti sa ovim problemom. Opština Bar je problem prepoznala i u Lokalnom akcionom planu za mlade, kojim su predviđene edukativne radionice sa mladima i sa roditeljima na temu vršnjačkog i online nasilja. Takođe, želim da podsjetim da je Sekretarijat za kulturu, sport i mlade, sredinom oktobra prošle godine, zajedno sa našim partnerskim organizacijama u realizaciji aktivnosti iz LAP-a za mlade, na gradskom trgu organizovao kampanju ’Stop svim oblicima nasilja’ jer je vršnjačko nasilje, nažalost, samo jedan od oblika, možda među vidljivijima, jer se najčešće odvija pred svjedocima. Nažalost, i djeca i mladi, ali i stare i nemoćne osobe, znatno više su izloženi oblicima porodičnog nasilja koje je prikriveno, a u fokus javnosti dospijeva kada postane tema crnih hronika“, istakla je Dabović.

Policijski inspektor I klase za maloljetničku delinkvenciju i nasilje u porodici u Centru bezbjednosti Bar, Alma Hot naglasila je da su policijski službenici „navikli“ da se sa problematikom vršnjačkog nasilja susreću u kasnijim godinama adolescencije.

„Radili smo sa i djecom od 14 godina, što nas negdje demorališe kao osobe i ljude, ne samo kao službenike. Iako s susrećemo sa raznim problemima, uvijek nam rad sa djecom bude težak. Naiđemo na veliko nerazumijevanje od strane roditelja i škola, ali valjda je postala praksa pojedinaca da prebacuju svoje odgovornosti na institucije. Institucije su tu da bi rješavali probleme, ali ne i da bi prevaspitavaju djecu. Mislim da sam ja i Centar bezbjednosti Bar posljednja stanica gdje treba da dođe dijete od 14 godina, tj. da ne bi trebalo uopšte da dođe“, kazala je Hot.

Direktorica Centra za socijalni rad, Biljana Pajović istakla je da je vršnjačko nasilje u protekle dvije godine u velikom porastu. Osim toga, tu je i nasilje putem interneta, a Pajović smatra da je to problem koji se tek otvara.

„Uloga Centra je vrlo specifična, mi imamo i protektivnu i proaktivnu ulogu. Radimo sa djecom koja su žrtve nasilja, kao i sa počiniocima. To je kontinuirani rad, gdje pružamo podršku žrtvi i radimo sa počiniocem nasilja, a imamo razliku kad dođe do agresivnog ponašanja. To može biti situacino ponašanje, ali kada se neko ponašanje ponavlja mnogo češće, onda zaista prelazi u nasilje i zahtijeva sistemsko rješenje i dugotrajniji rad sa djecom i porodicom. To može biti model iz porodice koji se prenosi, ali nije nužno, prosto može biti i model iz sredine, kao i uticaj nekih kompromitujućih ličnosti koje su uzor djetetu. Zato se u tom adolescentskom periodu treba najviše posvetiti djeci- kako roditelji, tako i mi kao institucija koji smo dužni da se bavimo zaštitom same djece“, objasnila je Pajović.

Socijalni radnik i psiholog, Andrijana Raković navela je da je uloga Centra za socijalni rad dvojaka.

„Kada je u pitanju podrška žrtvi vršnjačkog nasilja, glavna i osnovna uloga jeste pružanje psihosocijalne podrške samoj žrtvi, ali takođe i savjetodavni rad ne samo sa njom, već i sa porodicom. Radnik Centra za socijalni rad je tu da svoj dio vremena posveti žrtvi nasilja i prepozna određene potrebe, ali svakako je porodica ta koja je nama uporište, jer ako vodimo razgovor sa određenim djetetom, a od njegove familije nemamo podršku, dolazimo do problema i naš rad ‘pada u vodu’“, istakla je Raković.

Osim pružanja psihosocijalne pomoći, uloga Centra je i da se poveže sa drugim nadležnim institucijama – Centar bezbjednosti, Centar za mentalno zdravlje, škola…

„Kada je u pitanju rad sa nasilnom djecom, to su djeca koja imaju određene probleme u ponašanju i mi smo tu da im pomognemo koliko je u našoj mogućnosti, da sa školom i porodicom, svi zajedno djelujemo. Osnovni, glavni cilj jeste resocijalizacija, odnosno pomoć i podrška samoj osobi, kako bi svoje društveno nepoželjno ponašanje pretvorilia u društveno poželjno. Nekad je put težak, ali mogu reći da imamo manje povratnika, što je uspjeh cijelog društva, ne samo Centra za socijalni rad“, zaključila je Raković.

Pedagog u Srednjoj stručnoj školi, Milanka Okuka kazala je da je nasilje u školi problem koji je prisutan i u razvijenim obrazovnim sistemima, te da zaokuplja pažnju cjelokupne javnosti i da se jedino prevencijom možemo boriti i spriječiti nasilno ponašanje.

„Ne možemo očekivati od mladih da idu u školu naše mladosti, oni idu u školu današnjice, koja ima brojne prednosti, ali i niz mana. Ta mana, koja je direktno povezana sa ovom temom, jeste da savremena škola u prvi plan stavlja standard obrazovanja, međutim, njena vaspitna funkcija je skroz zanemarena, oslabljena, potisnuta… Škola naše mladosti imala je zaista naglašenu vaspitnu funkciju i nijesmo se suočavali sa ovakvim problemima. Tu je i kriza porodice- nekada je jedno do dvoje djece zahtijevalo posebnu pažnju, jer su bili iz porodice razvedenih roditelja, a danas već imamo po 50% i više djece koja potiču iz razvedenih brakova, pa se sve to odražava na njihovo odrastanje i formiranje ličnosti i vrijednosnog sistema. Tu je takođe značajna uloga medija, kao i vršnjačkih grupa“, objasnila je Okuka.

Ona je podvukla da djeca koja su sklona nasilju imaju, prije svega, pozitivan stav prema nasilju, nemaju grižu savjesti i apsolutno ih ne tangira to što su uradili svom vršnjaku.

„To su djeca koja potiču iz porodica gdje je stil vaspitanja popustiljiv, gdje nema nikakvih granica. To su djeca iz porodica gdje roditelji dovoljno ne nadziru dijete, iz porodica gdje roditelji tolerišu agresivno ponašanje i na neki način, jedino fizički rješavaju probleme i naravno da djeca onda to reflektuju kasnije u svojim međusobnim odnosima sa vršnjacima. Pored porodičnog okruženja koje je veoma važno, ističu se i neke osobine- to su djeca snažnijeg temperamenta, impulsivna, agresivna, koja imaju nizak prag tolerancije… Osobine djeteta zaista su važne i mogu da budu predispozicija za nasilno ponašanje, ali presudnu ulogu ima porodica. Dok god društvo bude tolerantno prema nasilju, dok država ne bude bila strožija u kažnjavanju nasilja na svim nivoima, djeca će dobijati određenu poruku, a to je ne da nasilje nije dozvoljeno već da, ako budeš nasilan, neće ti se desiti ništa loše. Djeca su naša slika- uče od roditelja u kući, nastavnika u školi, novinara na televiziji, od nas kao vozača u saobraćaju… Dakle, jednostavno po tome kako se oni ponašaju možemo da izvedemo zaključak kakvo nam je društvo“, navela je Okuka.

Profesorica u Srednjoj stručnoj školi, Branka Ćalasan istakla je da je jako važno preventivno i pravovremeno reagovati „počev od svih nas u školi do roditelja“.

„Proces odrastanja danas je mnogo složeniji i pod raznim je uticajima, gdje je poremećen sistem vrijednosti. Tu ulogu vaspitanja prvo treba da imaju roditelji, a onda, naravno i mi nastavnici. Sve to utiče na formiranje njihove ličnosti i identiteta. Veoma je bitno povjerenje u porodici između roditelja i djece. Ta kontrola ne smije da bude ni preblaga, ali ni prestroga. Prosto treba balansirati i osjetiti svoje dijete, prepoznati ga u mnogim situacijama, da ono ima tu slobodu da se požali i ocu i majci“, objasnila je.

Ćalasan je istakla da je kod djece problem strah da se povjere, jer vjerovatno smatraju da ih neće razumjeti, prihvatiti i da im neće povjerovati da su možda i oni krivi u svemu tome.

„Moramo se svi zajedno pozabaviti i više kontrolisati svoju djecu zajednički. Porodica zaista treba da bude luka iz koje će djeca koračati sigurnim putem, a mi nastavnici da obavljamo taj plemeniti poziv i da razvijamo kod djece sve te pozitivne osobine kao što su tolerancija, empatija, solidarnost, samopoštovanje“, poručila je Ćalasan.

Profesor Neđeljko Đurović iz Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole podsjetio je da je obrazovni sistem u svim anketama uvijek bio kotiran kao onaj koji uživa najveću podršku.

„Kao profesor u srednjoj školi najviše poteškoća imam sa učenicima prvog razreda, ne mogu vam opisati napor tokom prva tri mjeseca dok mi djecu ‘gurnemo’ u socijalni kolosjek da se prigodno ponašaju. Sa njima imamo veliki problem. Nije ovo neka poruka kolegama iz osnovnih škola, ali hajde da se zajedno uključimo i konstatujemo problem, jer u većini slučajeva naše vaspitno-pedagoške službe nemaju jasnu evidenciju da li neka djeca koja dođu u našu školu, imaju ranije oblike nedozvoljenog ponašanja. Potrebno je da Centar za socijalni rad ima sve podatke o učenicima, pa kad nam dođu prvaci, da mi znamo ‘sa kim imamo posla’. To je veoma operativno, ali nije nemoguće“, predložio je.

Đurović je podsjetio da je u posljednjih godinu i po, slučaj od prije dva dana druga masovna tuča gdje je korišteno hladno oružje.

Iako je porodica stub, Đurović je istakao da djeca u školi, sa nastavnicima, provode više vremena nego sa ukućanima.

„Kad je u pitanju institucionalni pristup, sve počinje od odjeljenskih starješina, donekle i predmetnih nastavnika koji uredno moraju da evidentiraju u odjeljenskim knjigama ponašanje učenika tokom nastave, obave razgovor sa vaspitno-pedagoškim službama, koje moraju da vode evidenciju i da kontaktiraju Centar za socijalni rad. Takođe, moramo da shvatimo da su škole, osobito one koje nemaju ograđeno dvorište, često usputna stanica socijalno opasnih osoba, koje dolaze sa raznim skrivenim motivima“, pojasnio je i dodao da je potrebno da se u škole ponovo vrati policajac.

„Zasigurno mogu reći da vršnjačko nasilje može da se prati, da je to jedan vid socio-patologije koji ima svoje trasiranje i naravno, u većini slučajeva, veoma dobro detektuje sve ostale anomalije u društvu. Uvijek kad imate vršnjačkog nasilnika onda imate i nasilnika u porodici, dio grada u kome se dešavaju učestale kriminalne aktivnosti“, objasnio je.

Đurović je, na kraju, pozdravio inicijativu lokalne samouprave.

„Iako Opština nema zakonsko ovlašćenje, ipak medijacije institucija koje vi napravite mogu da pomognu vaspitno-pedagoškim službama i timovima škola da detektuju i nasilnike i žrtve nasilja i, naravno, svim ostalim službama koje u saradnji sa nama, a i bez nas, i te kako mogu da preveniraju sve ove oblike“, zaključio je Đurović.

Na kraju radionice, učesnici su postavljali pitanja i razmjenjivali iskustva na ovu temu.

The post Opština Bar okupila škole, roditelje i stručnjake u zajedničkoj borbi protiv vršnjačkog nasilja first appeared on BARinfo.