RB: I u Vašem slučaju, sve je krenulo iz porodice…

Moja mama je jako lijepo pjevala, podsjećala je na Svetlanu Stević, to su ti zvonki glasovi. Mama me učila starinske pjesme, poput “Tri se snega na planini beli”, i ja sam prvi put nakon djetinjstva čula tu numeru tek na Fakultetu muzičkih umjetnosti u Beogradu. Na etnomuzikologiji nam je čuveni profesor Dragoslav Dević puštao tonski zapis sa terena.

Sve tri sestre su pomalo uticale na moj muzički ukus. Najstarija, Mira, mnogo je voljela zabavnu muziku, San Remo, ali i Pat Boona, Paul Anku, Ritu Pavone, dok je Ivanka bila luda za rockom. Njen tadašnji dečko (a današnji muž) i ona vodili su me da slušam ploče na žurkama, pa bi za Novu godinu i praznike Sreta okupio bend i bio bi koncert. Najviše je bilo “Animalsa”, “Beatlesa”, “Stonesa”, “Creedencea”, “Cream”… Sestra Vera je donijela domaću muziku u kuću, prva je ušetala sa pločom “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac, spavala je s njom, nikom nije dala ni da je dirne. To mi je i danas jedna od najvećih ploča jugo-roka, daleko ispred svog vremena, neprevaziđena. Još jedna od takvih je roze album grupe “Time” sa “Pjesmom br 3” i “Za koji život treba da se rodim”…

RB: Tokom sedamdesetih, biti član hora značilo je mnogo toga za onog koji je htio da se bavi muzikom, amaterski ili kao budući solista. Tu je bila najvažnija kultura pjevanja, odnosno spoznaja da ne moraš biti najglasniji nego da vladaš glasom, do kulture ponašanja, uz ulazak u riznicu muzike. I Vi ste bili dio hora?

Ja sam pjevala u horu “Dr Vojislav Vučković” u Srednjoj muzičkoj školi u Nišu i tu sam naučila više, čini mi se, nego na fakultetu. U horu je bilo moje prvo upoznavanje sa duhovnom muzikom. Iz hora mi je ostala ljubav prema višeglasju i polifonom pjevanju, što i danas koristim u “Bistriku” i radionici pjevanja koju vodim. Moj profesor Vojislav Ilić na fakultetu je govorio kako svako može da viče i da se dere, a samo neko zna da tiho pjeva. E, to se uči u horovima.    

RB: Na fakultetu postajete član super-grupe “Suncokret”, koja, osim Bore Đorđevića kao frontmena, ima tri vanserijske pjevačice, vjerovatno najbolji ženski trio na ovim prostorima ikad – Snežu Jandrlić kao glavnog vokala, Goricu Popović koja drži sredinu, i Vas za gornje dionice. Ali se malo zna da Vas je Bora muštrao na audiciji.

Doveo me moj drug iz Niša Dragan Miloradović na audiciju, trebala im je treća pjevačica za najvisočije tonove. Ja sam se začudila – kakva, bre audicija, znaju kako pjevam pa me zovu – a on mi je objasnio da sam sad u Beogradu i da su takva pravila. Bora je uzeo gitaru i pjevao mi pasaže njihovih pjesama, moj zadatak je bio da ih ponovim – naravno, za nekoga ko studira Muzičku akademiju bilo je to prilično lako. Bora je bio vrlo simpatičan jer se stalno čudio kako to uspijevam, a poslije je pričao, rekle mi Sneška i Gorica: “Kako sam našao jednu malu iz Niša sa Akademije, ja akord, a ona sve ponovi“. U “Suncokretu” sam uglavnom najviše radila te vokalne aranžmane, nekako su oslanjali na mene jer je “Biljana sa Akademije”.

RB: Sljedeća stanica je “Rani mraz” sa Đorđem Balaševićem.

Bora Đorđević i ja smo zajedno pošli u “Rani mraz” na ideju Pece Popovića. Dobra zamisao, ali je bilo teško spojiti Boru i Đoleta. Zanimljivo, oni se nikada nisu svađali, međutim, svako je gurao svoju pjesmu. Osjećalo se u vazduhu da to neće baš da “diše” kako bi trebalo, i muzička scena je samo dobila time što dva tako jaka autora nisu ostala zajedno. 

RB: Ostaje ta Borina priča da nije pjevao “Računajte na nas”, ali mu se glas jasno čuje…

Pjevao je u studiju, naravno, ali je ubrzo nakon snimanja otišao. Sada su različita tumačenja te pjesme, ali ja se sjećam dobro trenutka kad je Đole dao da je snimimo. Bila je to apsolutno iskrena pjesma, koja je obilježila generaciju, nije bila politička već omladinska.

RB: Borinim odlaskom je “Rani mraz” pao na dva slova?

Da, Đole i ja. Uvijek smo se smijali kad bi odlazili na gostovanja, jer su nas predstavljali sa “Đorđe Balašević i Rani mraz“, na šta bih ja rekla: “Rani mi je ime, a Mraz prezime”. Jedno vreme smo potpuno sami bili, srećom tu je bio i Josip Boček, legendarni gitarista “Korni grupe” koji je obilježio album “Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu”. I danas sam jako ponosna na Đoleta na toj ploči i na vanserijske aranžmane Josipa Bočeka. Tada je Đole bio najbujniji, bio je otkrovenje.

RB: Sticajem okolnosti, niste se pojavili na izvođenju pjesme “Panonski mornar”, s kojom je Balašević pobijedio na Splitskom festivalu, a koja mu je iz korijena promijenila karijeru.

Pjesmu sam snimila u studiju i trebala da idem sa Đoletom za Split, međutim, neposredno pred Festival sam morala da odustanem, što njemu nije bilo baš pravo, jer sam tu uvijek bila kao podrška. Đole nikad nije imao pravu tremu, ali je uvijek volio da ima ekipu iza sebe, da bude sigurniji. Kad smo išli na turneje, pratio nas je bend opasnih muzikanata – “Neoplanti” – sve živo su znali da sviraju, profesionalci.

RB: Na kraju ste se Đorđe i Vi čudnom alhemijom sudbine dotakli u etno vodama, svako na svoj način.

Meni je to bilo isto iznenađenje, to što je Đole uveo violine, cimbal, klarinet, te “dvojke”, “trojke”, ali je bilo prelijepo. On je to gledao iz svoje vojvođanske tradicije da izvuče. Meni su ti izleti bili divni, jer je pokazao da njegovi tekstovi mogu da zvuče fenomenalno i u drugom ruhu. Sve što je poteklo od muzike, poteklo je iz tradicije, nije to tajna. Od rocka koji u osnovi ima blues do recimo Rahmanjinova i njegovih klavirskih koncerata. Samo što bi trebalo svi da počnu da poštuju tradicionalnu muziku i daju joj prostor koji zaslužuje. Govorim za Balkan, dok u inostranstvu postoje TV emisije, časopisi, radio stanice, klubovi koji podržavaju tradicionalnu muziku.

RB: Tokom solo karijere objavili ste tri albuma, usudio bih se reći nezasluženo potcijenjena.

Jeste, to je čudo, nikada mi neće biti jasno zašto je bilo tako, ali mislim da sam izdavala albume u najnesrećnije vrijeme za to. Novi talas je preuzimao sve, onako neispoliran, divan u svojoj sirovosti, a moji su pop albumi bili čisti, umiveni, sa jasnom produkcijom, što je bilo tačno ono što nije trebalo.

RB: I onda 2001. kreće projekat “Bistrik”. Kako je uopšte došlo do njega?

Ništa ja tu nisam odlučila, samo je došlo. Kako je većina nas radila na radiju, stalno smo se susrećali i u hodnicima nešto pjevušili. Jednom sam tako Ljubi Ninkoviću pjevala neki dio vlaške pjesme, a on kaže: “Jao Biljka, hajde da ovo snimimo. Jesi čula za grupu ‘Dead Can Dance’?” On i Bane su imali neki mali studio u kome smo sve to snimili, radili smo na najobičnijem kompjuteru, to i danas zvuči fenomenalno. Krenula sam samo da snimim album za svoju dušu, pa je i Ljuba rekao da “nema veze, snimili smo, pa ćemo staviti u fioku ako niko neće da sluša”, ali je sve počelo da se otvara. U to vrijeme su “Deep Forest”, Stefka Sabotinova, “D-emotion Project” već imali lijepe karijere, a ja sam se prvi put zaljubila u takvu muziku gledajući film “Engleski pacijent”, u kome Marta Sebestyen pjeva onu uspavanku, pa sam je obradila na prvom albumu. Poslije sam doživjela da mi Marta gostuje na koncertu u Sava centru. Cio projekat “Bistrik” je bio zamišljen da naša tradicionalna muzika načini korak bliže sadašnjem vremenu. I onda su se, kažem, naglo otvorila sva vrata, za koja god sam se uhvatila, pogledala me srećna zvijezda. Sad imam dovoljno godina imam da mogu da kažem kako je “Bistrik” napravio novu stazu u tradicionalnoj muzici, novi pravac, da ne bude kao KUD već ka umjetničkom popu. Ostala mi je još želja da snimim nešto sa, za mene neprikosnovenim, Peter Gabrielom, on je taj broj jedan.

RB: Jeste li očekivali da će “Bistrik” trajati 20 godina?

Ne, ni u snu. Pošto sam radila kao muzički urednik u Radio Beogradu do prije nekoliko godina, sad sam u penziji, kad sam prvi put odnijela moj materijal kolegama, komentari su bili da je to fenomenalno, lijepo i zanimljivo, ali da to nije ni narodna, ni pop muzika, niti ima žanrovsku odrednicu, te da ne znaju u kojim emisijama da puštaju. Tad sam prvi put pomislila da sam zaista uradila nešto dobro, što bi moglo da traje. Nije malo opstati 20 godina na ovoj šarenoj sceni.

Neki članovi “Bistrika” su bili moje kolege s fakulteta, a mnogi u muzičkoj redakciji Radio Beograda. Ljuba Ninković i basista Bane isaković su bili prvih 7 godina u “Bistriku”. Od prvog albuma na svim snimcima je, malo ko to zna, bass svirao Bata Božanić, a na koncertima Bane Isaković. Kad već pominjem ljude, moram istaći Mikija Stanojevića, klavijaturistu, kompozitora, muzičkog aranžera svih pjesama, autora filmske muzike skupa sa mnom, inače u mlađim danima neizbježnog člana “Poslednje igre leptira”… On je napisao “Umiru jeleni”, “Grudi moje balkanske” itd… Od samog početka u “Bistriku” je bilo i umjetničke muzike, i jazza, i popa i rocka i duhovne muzike.

RB: Posljednji veliki projekat bila je serija “Krvava svadba” za koji ste, skupa sa Mikijem, radili muziku i dobili nagrade. Ali i zahvatili u vagan vlaške ostavštine.

Kada sam završila srednju muzičku školu u Nišu, položila sam prijemni, ali moji roditelji nisu imali novaca za fakultet, pa sam se zaposlila u Muzičkoj školi “Mokranjac” u Negotinu, predavala solfeđo i klavir. Zamislite, ceo razred priča vlaški a ja ne znam ni reč, samo srpski. To je bio moj prvi susret s vlaškim krajem. Odatle meni kreće interesovanje za tamošnju tradiciju  Preko Mikana Obradovića sam dosta naučila o muzici tog kraja, a kad sam se udala, moja jetrva je bila Vlajna, iz Kučeva. Od nje sam prvo čula pesmu “Ma fakut muma frumoasa” (“Rodila me majka lijepu”), naučila sam melodiju, a tekst sam izmišljala oponašajući nju, dok je ona crkavala od smijeha. Onda je došao dan da naučim da pravilno izgovaram tekst, ali sam ipak na snimanju načinila par manjih grešaka u izgovoru. Naravno, u međuvremenu sam sve naučila. Poslije 20 godina, snimila sam na perfektnom vlaškom jeziku dvije pjesme i jednu rumunsku.

RB: Kako je karijera tekla, Balkan vam više nije bilo dovoljan, jer se muzički izraz iskristalisao da je bilo jasno kako to može proći i u svijetu.

Prvi veliki izlazak iz zemlje bio je Brazil, festival Mercado. Pjevali smo višeglasno a capella pjesmu s Kosova “Kad sam bila devojana“. Dvije hiljade ljudi u sali, tišina potpuna, a onda takav aplauz da su mi se sledile noge, a haljina tresla od uzbuđenja. Dakle, umjeli su da čuju. Najljepši kompliment smo dobili od direktora Festivala koji je rekao da sad imaju dvije pjevačice sa Starog kontinenta: Cristinu Branco i Biljanu Krstić. Rekao je – ako naša muzika iz Brazila udara u noge, njihova udara u – i pokazao je srce. Tada sam mogla i da prestanem da pjevam, slobodno.

Bilo je tu zanimljivih situacija. Izvodili smo makedonsko “Kalajdžisko kolo”, koje je u 11/8. Mi ga pjevamo u nekom kanonu što nije karakteristika, mislim da u svjetskoj literaturi uopšte ne postoji imitacija u neparnom ritmu. U Brazilu su ostali bez teksta, a danima nas je jurio bubnjar – novinar da ga naučimo kako se lupa raga-daga-daga-da-daga-daga, bio je fasciniran tim ritmom.

Međutim, da budem jasna, moja dva idola u pjevanju su Ksenija Cicvarić i Mara Đorđević, oni su vrh, od njih sve kreće, polazna su tačka.

RB: Posljednjih desetak i više godina mnogo toga se ubacuje pod etiketu world musica. To svojevrsno “opoganjivanje” etna čini da se više ne zna šta je izvorno, a šta nakalemljeno. Tu prije svega, svi misle na Bregovića i njegovu mješavinu svega i svačega, koju kao tradicional prodaje svijetu.

Moramo priznati da je Brega prvi shvatio što treba da radi i prvi otvorio vrata ovih prostora u svijetu. Bez obzira na komentare da krade iz raznih tradicija, da je ovo ili ono, valja reći da pjesma uvijek kreće sa jednog izvora, pa neko pamti, neko uzima djelove, neko potpisuje sebe, svako se snalazi kako umije. To je njegov pristup i koliko je to kvalitetno ili nije, ostavimo ljudima da daju svoj komentar, a svakako je traženo jer okupi desetine hiljada ljudi na koncertu. Za sve ove godine o mojim kolegama nikad nisam rekla ružnu riječ i neću. Postoje oni koje jako cijenim i oni čiji mi se rad manje dopada. Nikome nije tradicionalna muzika testamentom ostavljena.

The post Biljana Krstić: Nisam ni sanjala da će Bistrik trajati 20 godina first appeared on BARinfo.

Koncert ovog ansambla, prepoznatljivog zvuka i izvođačkog ugleda, održaće se na Ljetnjoj pozornici Doma kulture, sa početkom u 21h.

Muzika koju izvode Bilja Krstić & Bistrik orchestra je spoj tradicionalne etno muzike, a cappella pjesama i etno prizvuka sa elementima improvizacije i savremenim aranžerskim pristupom. Njihov cilj je da folklor pretoče u savremenu umjetnost, a davanjem modernog zvuka  rijetko izvođenim i često neobjavljenim temama izvorne muzike Balkana oni predstavljaju autentičan doprinos domaćoj i svjetskoj kulturnoj baštini. Nagrađivani su aplauzima na više od 170 koncerata održanih širom Srbije i svijeta, a svoje koncertne aktivnosti nastavljaju promovišući albume Bistrik, Zapisi, Tarpoš i Svod.

Vlasnici su brojnih priznanja kritičara i publike, uključujući Prinčevu nagradu za tri albuma: Bistrik, Zapisi i Tarpoš, godišnju nagradu festivala Beovizija za promovisanje srpske muzike u inostranstvu, kao i nagradu za najbolju filmsku muziku rađenu za film Zona Zamfirova u Valensiji. MTS Vision, regionalna dodjela video muzičkih nagrada, 2018. godine pripala je Bilji Krstić & Bistriku u kategoriji Etno za spot za pjesmu Dimitrijo sine Mitre, sa albuma Svod.

Barsku publiku, na otvaranju 35. Ljetopisa očekuje više od 20 numera u izvođenju Bilje & Bistrika, a neke  od njih su: Izgrejela sjajna mesečina, Jovano, Jovanke, Chae sukarije, Kraj potoka bistre vode.

Dan kasnije, u subotu, 16.jula u 21h u Zavičajnom muzeju Bara izložbom Mila Milunovića otvara se likovni segment i prva od pet  izložbi ovogodišnjeg Ljetopisa.

Izložba Mila Milunovića, jednog od najznačajnijih crnogorskih likovnih umjetnika XX vijeka, prezentuje 26 radova poznatog umjetnika, od kojih vecina predstavljaju novootkupljena djela Narodnog muzeja Crne Gore i na ovoj izložbi prvi put se izlažu javnosti. Publika, koja Milunovićevo djelo poznaje uglavnom preko maritimnog ciklusa i primorskih motiva, biće u prilici vidjeti radove različitih žanrovskih opredjeljenja koji otkrivaju jednog malo poznatog Milunovića, u svoj ljepoti njegovog raskošnog talenta.

Izložba se realizuje u saradnji sa Narodnim muzejem Crne Gore, JU Muzeji i galerije Podgorice i JU muzeji i galerije Nikšića.

U postavci će biti do 30.jula 2022, a otvoriće je selektorka likovnog programa 35.Barskog ljetopisa, istoričarka umjetnosti, dr Anastazija Miranović.

Iste večeri, na sceni u Starom gradu, sa početkom u 21:30h, biće odigrana predstava “Noć Tribada” , u režiji Branka Ilića. Produkcijsko ostvarenje NVO Teatar mladih, realizuje se kao dio pratećeg programa Festivala, a cilj ovog projekta je da se kroz umjetničku – pozorišnu formu približe teme koje su aktuelne u crnogorskom društvu, te da se afirmiše borba za istinskom ravnopravnošću između žena i muškaraca i važnost emancipacije žena u Crnoj Gori.  U predstavi igraju Jelena Simić, Ivona Čović, Lazar Đurđević i Branko Ilić.

Ovogodišnje izdanje „Barskog ljetopisa“, u realizaciji JU Kulturni centar Bar i pod pokroviteljstvom Opštine Bar, trajaće do 27. avgusta do kada će biti ostvareno više od 40 programskih sadržaja u okviru pozorišne, muzičke, književne, likovne, filmske i bARS selekcije.

Svi podaci o programima i dodatne informacije dostupne su na sajtu Festivala www.barskiljetopis.me.

The post Otvaranje 35. Barskog ljetopisa u petak 15. jula first appeared on BARinfo.