Kroz pažljivo izrađene panele i slike sa simbolima humanizma i renesanse, učenici su predstavili najvažnija dostignuća tog doba u nauci i umjetnosti. Govorili su o ptici Feniks, Italiji kao kolijevci humanizma, mecenstvu i porodici Mediči, a sve to uz zvuke renesansne muzike.

Posebna pažnja posvećena je djelima Dantea, Petrarke, Bokača, Šekspira i Servantesa. Učenici su izražajno recitovali stihove o Petrarkinoj ljubavi prema Lauri, tumačili Šekspirove citate o čovjeku i pokazali istinsko razumijevanje humanističkih ideala.

Kreativnost učenika došla je do izražaja i kroz zadatke u kojima su razmišljali o tome šta bi jedan renesansni mislilac poručio današnjem svijetu. Čas je završen kvizom u kojem su potvrdili znanje, ali i pokazali koliko integrisana nastava može biti kvalitetna, sadržajna i podsticajna.

Času je prisustvovala i pedagogica Milanka Okuka.

The post Kroz renesansu do savremenih misli – Integrativna nastava u Srednjoj stručnoj školi first appeared on BARinfo.

„Učenici su dočekani od strane predstavnica Odjeljenja za odnose sa javnošću Skupštine Crne Gore, koje su ih upoznale sa istorijom Skupštine, njenoj funkciji i načinu rada. Đaci su imali priliku da vide Plavi salon, Bijeli salon, kao i bogatu galeriju slika  istaknutih crnogorskih umjetnika koje krase prostorije Skupštinu. Posebnu pažnju izazvala je posjeta plenarnoj sali, gdje su mogli da se upoznaju sa postupkom održavanja sjednica, kao i načinom na koji poslanici učestvuju u radu.

Interakcija đaka sa predstavnicima Skupštine je bila na zavidnom nivou. Učenici su postavljali brojna pitanja, među najinteresantnijim su bila ona koja se tiču uticaja mladih na političke odluke i važnosti aktivnog građanstva, rodne ravnopravnosti…“, naveli su iz Srednje stručne škole.

Kako su zaključili, posjeta Skupštini Crne Gore bila je veoma edukativna i inspirativna, pa su učenici prošili svoja znanja iz oblasti funkcionisanja zakonodavnog sistema.

The post Učenici Srednje stručne škole posjetili Skupštinu Crne Gore first appeared on BARinfo.

Na otvaranju je prikazan  dokumentarni film “Ja, Kaća, dobila šećer, i što sad”, čija je autorka hrabra, mlada žena, studentkinja Fakulteta dramskih umjetnosti Katarina Žarić koja se, kao i njena sestra, suočila sa ovim zdravstvenim problemom.

Kamp koji je postao svojevrsna društvena i zdravstvena misija, zahvaljujući, prvenstveno pregalaštvu i izuzetnoj posvećenosti dr Valentine Kalinić, doprinio je kroz 12 godina, značajnom unaprijeđenju prevencije dijabetesa, liječenja, nabavci nove opreme i tehničkih pomagala, kao i medikamenata, ali i onome, što je, možda, najvažnije –  osvješćivanju građana i pacijenata i edukaciji, jer je to prvi korak u postizanju rezultata, držanju nivoa šćera u krvi pod kontrolom i obezbjeđenju kvalitetnog i srećnog života.

Na tom putu, kompleksnom, ponekad i veoma teškom, potrebna je i psihološka podrška stručnjaka, porodice, prijatelja..

O tome, sebi, učešću u kampovima, na otvaranju je govorila mlada psihološkinja, članica “Plavog kruga”, koja je dobila dijabetes sa samo 11 godina – Ana Glendža.

“Dijabetes me učinio drugačijom osobom nego što sam bila. Sada sam disciplinovanija, istrajnija, dosljednija sebi i onome što želim da budem i postanem. On je uticao i na to što sam danas psiholog na master studijama. Kamp i ‘Plavi krug” nam pokazuju da u našoj bolesti nismo sami, što je veoma važno, posebno kada se u ovom stresnom, dinamičnom životu, umorimo od stalnih kontrola, terapija, prilagođenog ponašanja “, kazala je Glendža.

Kada mlade žene dobiju dijabetes, jedan od najvećih strahova sa kojim su suočene, jeste kako planirati trudnoću i ostvariti se kao majka. Dr Marija Đurović, ginekološkinja u Kliničkom centru Podgorica koju, osim stručnosti, odlikuje izuzetna posvećenost pacijentu, topla i blaga riječ, što je izuzetno važno na putu ozdravljenja (2020. godine nagrađena je za najljubaznijeg zdravstvenog radnika na konkursu Fonda ‘Majka Savica’) poručilaje  da dijabetes nije prepreka za trudnoću.

“Zajedno možemo do cilja – zdrave porodilje, majke i zdravog djeteta”, kazala je dr Đurović.

Branka Ćalasan, psihološkinja i porodična terapeutkinja, direktorica NVO “Portret”,  godinama je učesnica  Edukativnog kampa.

“Zadovoljstvo mi je što iz godine u godinu na kampu vidim sve više ljudi koji žele da čuju poučne riječi i prihvate pomoć. Posebno je važno što je dr Kalinić od početka u rad kampa uključila psihologe, jer je mentalno zdravlje i prihvatanje bolesti na adekvatan način, veoma bitno u procesu liječenja”, istakla je Ćalasan.  

Na životnom putu svakog čovjeka, značajno inspirišu, usmjeravaju, ljudi sa neprocjenjivom snagom, stvaraoci koji svojim radom i angažmanom, ostavljaju neizbrisiv trag i pečat. Takav je poznati crnogorski novinar, istraživač, pisac, angažovani intelektualac, Dragan Mitov Đurović. I on danas, stresnom, novinarskom životu, plaća danak, ali u skladu sa svojim habitusom i snažnom ličnošću, iznova hrabri i podstiče. Na otvaranju se zahvalio ljekarima koji, kako je istakao, imaju pravi pristup pacijentu i pružaju ruku.

“Ja sam imao sreću da na vrijeme prihvatim ruku dr Kalinić i zahvaljujući tome na najbolji mogući način se nosim sa ovom bolešću”, kazao je Đurović.

XIII Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom je na neki način i retrospektiva onoga što je obilježilo dvanaestogodišnje postojanje i trajanje. Puno se toga promijenilo, unaprijedilo, niz je novina u dijabetologiji, čemu je značajan doprinos upravo dao kamp, a njega ne bi bilo bez inicijative, požrtvovanosti i nadljudske posvećenosti dr Valentine Kalinić, koja je rekapitulirala brojna dešavanja i osvrnula se na ovogodišnju, noseću temu XIII kampa. Ona se posebno zahvalila farmaceutskim kućama, bez čije materijalne pomoći, kamp ne bi bilo moguće realizovati.

“Kamp je mjesto na kojem smo svi mi ‘rasli’. Za dvanaest godina se mnogo toga promijenilo u dijabetologiji, i sada imamo mogućnost da se borimo za senzore i unaprijedimo život osobama sa dijabetesom”, istakla je dr Kalinić.

XIII Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom u Baru otvorio je dr Sreten Kavarić, koji se umjesto govora, odlučio da pročita poruku svog bivšeg pacijenta koja, kako je naglasio, sublimira suštinu i sva nastojanja kampa, njegovih organizatora i učesnika, a to je da se dijabetes, uz stalnu saradnju sa ljekarima, podršku prijatelja i porodice, može držati pod kontrolom , i može kvalitetno i sretno živjeti.

“Timski rad, zaista, jeste presudno važan, a ova poruka je puna optimizma”, naglasio je dr Kavarić.

Na otvaranju kampa, obratila se i mlada Katarina Žarić, autorka dokumentarnog filma “Ja, Kaća, dobila šećer, što sad”, koja je izrazila posebno zadovoljstvo što je prikazan na kampu, pred ljudima koji znaju što znači imati dijabetes.

Ona je kazala da je film uradila samo mjesec nakon tog bolnog saznanja, a da nakon jednogodišnjeg iskustva, drugačije razmišlja i nosi se sa dijagnozom.

Osim edukacije, Edukativni kamp ima i drugi važan aspekt, druženje, razmjenu iskustava, umjetničko- zabavni program. Brojne poznate ličnosti iz svijeta kulture, sporta, regionalne muzičke zvijezde, učestvovale su na kampu i dale mu  posebnu dimenziju i ljepotu.

Sinoć je to bila poznata sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović (koja već nekoliko puta nastupa na kampu) jedna od dama koja, takođe, inspiriše energijom, harizmom, glasom.

Narednih dana na kampu će biti priređene radionice na kojima će eminentni stručnjaci, ljekari raznih specijalnosti, govoriti o  komponentama za dobro vođenje dijabetesa – edukaciji, samokontroli, ishrani, terapiji, fizičkoj aktivnosti, CGM uređajima, psihološkoj podršci i brojnim drugim temama vezanim za problematiku dijabetesa. 

The post VIDEO: Otvoren XIII Edukativni kamp – zajedno u borbi protiv dijabetesa first appeared on BARinfo.

Prema riječima psihološkinje i porodične psihoterapeutkinje Branke Ćalasan, direktorice NVO “Portret”, cilj projekta je jačanje Kluba mladih volontera “Klupko” kako bi se direktno uticalo na poboljšanje položaja djece i mladih u lokalnoj zajednici.

„Sprovodićemo aktivnosti koje će ih angažovati da zajedno kreiraju vrijednosti humanosti, solidarnosti, empatije i volonterizma, naspram postojećih trendova: prekomjerne i destruktivne upotrebe uređaja (telefona, kompjutera, tableta), dominantnog broja poremećaja u ponašanju i funkcionisanju djece i mladih (povišen trend izostajanja sa nastave, rizično stupanje u seksualne odnose, razni oblici zavisnosti – kocka, internet, alkohol, narkotici, maloljetnička delinkvencija, odustajanje od sporta i manjkavost zdravih stilova zivota, autoagresivna i suicidalna ponašanja)“, objasnila je Ćalasan.

Ovim projektom planirane su brojne aktivnosti, obuke i druženja za volontere.

„Sa ’O.Kreacija’ Oljom Fatić učimo da heklamo odjeću za stabla koja ćemo otkrivati upoznajući česme i njihove istorije u okolini Bara sa nastavnicom biologije Draganom Vukčević, o kojima je značajnu arhivu napravio građanski aktivista i heroj našeg grada pokojni Mirsad Kurgaš u svojoj knjizi ’Česme’. Obilježićemo Dan mentalnog zdravlja, 10. oktobra, kao dio I Festivala mentalnog zdravlja koji organizuje Institut za javno zdravlje Crne Gore pod pokroviteljstom IJZ Vojvodine. Ovogodišnji slogan je EMPATHY JA SOLIDARY TI. Akciji će se pridružiti profesorica filozofije i UNESCO globalni trener za građansko vaspitanje, sa kojom ćemo imati razgovore o vrijednostima, slobodi, empatiji i temama koje odaberu učesnici/e projekta – Nela Dabanović“, navela je Ćalasan.

Iz ovog udruženja pozivaju mlade koji su zainteresovani da se prijave putem sajta koferpsihoalata.me ili koordinatorki volontera Katarini Stanišić na broj telefona +38269498599.

Klub mladih volontera “Klupko” osnovan je 2019. godine, u okviru programa “Za jači glas omladinskih organizacija” od strane Fonda za aktivno graanstvo, pod pokroviteljstvom Američke ambasade u Podgorici, te postoji i danas i funkcioniše ustaljenom metodologijom i logistikom.

The post Ja klot, ti frket – Za bolji položaj djece i mladih first appeared on BARinfo.

U radu ovogodišnjeg kampa učestvuju eminentni ljekari, endokrinolozi, ginekolozi, medicinske sestre, psiholozi… Kroz radionice otvorenog tipa, koje će se održavati u hotelu „Princess“ 1. i 2. septembra, oni će govoriti o vrlo značajnim temama za život osoba sa dijabetesom. Pored novina u pristupu dijabetesu, teme ovogodišnjeg kampa su: ishrana kao izazov i glavni akter glikoregulacije, kako postići i održati pravilan pristup ishrani, planirati porodicu, te insulinske pumpe kao najnoviji pristup u liječenju ovog stanja…

Na početku večeri predstavljen je video-spot koji su specijalno za ovu priliku, organizatori osmislili i pripremili u saradnji sa barskom „Bubulj produkcijom“, dok su muzičku temu „Eye of the tiger“ obradile su profesorice Nikoleta Strugar i Milena Božović.

Čast da otvori kamp imala je dr Violeta Mladenović, docent Fakulteta medicinskih nauka i Načelnica odjeljenja za endokrinologiju Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Univerzitetskog kliničkog centra – Kragujevac, kazavši da dr Valentina Vujović Kalinić svojim entuzijazmom i energijom širi ljubav „ovdje među nama svih ovih godina“.

„Međunarodna dijabetes organizacija je 2021. godine procjenila da čak 537 miliona osoba oboli od dijabetesa, da u opštoj populaciji svaka deseta osoba oboli od dijabetesa, da je čak svaka deveta osoba u stanju predijabetesa, da je milion i 200 hiljada djece oboljelo od dijabetesa tipa 1 u svijetu i da je svaka šesta trudnoća obuhvaćena poremećajem glikoregulacije nivoa gestacijskog dijabetesa. Naš fokus je da se edukujemo, da neke činjenice utvrdimo, da saznamo neke nove informacije i da širimo timski duh. U fokusu našeg liječenja je pacijent i mi zdravstveni profesionalci – kako medicinske sestre i tehničari, tako i mi ljekari, već godinama radimo u timu i širimo nova znanja i novu energiju, a i ovaj kamp će proteći u tom duhu“, kazala je Mladenović, proglasivši 12. Kamp otvorenim.

Psihološkinja i psihoterapeutkinja Branka Ćalasan, kazala je da kontinuitet ovog kampa govori sam o sebi.

„Zahvaljujući sjajnoj dr Kalinić i njenom entuzijazmu, posvećenosti, on postaje tinejdžer i potrebna mu je sve veća podrška i učestvovanje u edukaciji, jer timski rad i način na koji se pristupilo ovog puta je jedini uslov da damo doprinos nekoj promjeni. Kada je riječ o mentalnom zdravlju i dijabetesu, posebno nam je zadovoljstvo što je dr Vanja prije nekoliko godina dala sve od sebe da mu da svoje mjesto i da nama, psiholozima ukaže na važnost učešća i zajedničke edukacije u sinergiji sa ljekarima i pacijentima“, poručila je Ćalasan.

Dr Sanja Medenica specijalista interne medicine, subspecijalista endokrinolog i sekretarka Udruženja endokrinologa Crne Gore zahvalila se dr Valentini Vujović Kalinić što ih je po 12. put okupila, kako bi se zajedno, kroz timski rad borili za nove ideje i gradili bolju budućnost.

„Porodica je okosnica društva, a mi jesmo jedna velika porodica i samo tako, zajedničkim snagama, udruženi endokrinolozi, nefrolozi, specijalisti higijene, psiholozi, medicinske sestre, predstavnici farmaceutskih kompanija i naši dragi pacijenti, uz pomoć i saradnju najznačajnijih institucija zdravstva – Ministarstva zdravlja i Fonda zdravstva, možemo da postignemo mnogo više i da gradimo bolju budućnost i da pomjeramo granice“, podvukla je Medenica, ističući da nije slučajno što je ishrana odabrana kao jedna od glavnih tematika ovogodišnjeg kampa.

„Svi znamo koliko je važno za dobru kontrolu dijabetesa, pored farmakoterapije i fizičke aktivnosti i koliko je teško postići balans i održati zdrav stil života. Posebno je teško ako uzmemo u obzir da nam svakodnevica stavlja pred brojne zahtjeve i izazove. Gojaznost je pandemija koja, nažalost, uzima više maha i među mlađom populacijom i pomjera granice i u postavljanju dijagnoze terapije dijabetesa. Kako je jednom to lijepo dr Vanja rekla – kao pojedinac ne možeš ništa, ali zajedno možemo mnogo toga“, podvukla je Medenica.

Glavna sestra u Kliničkom centru Crne Gore Ivana Popović navela je da zasebnim naporima – ni medicina ni pacijent ni porodica, ne mogu dati značajnije rezultate, ali da se u simbiozi svih činilaca otvara put ka koherentnom pristupu koji vodi ka ostvarenju prevencija.

„Znajući da dijabetes, nažalost, pogađa sve dobi – djecu, mlade, sredovječne i starije, neophodno je da kontinuirano radimo na osnaživanju svijesti pacijenata da nijesu sami, već da su za njih uvijek tu i doktor i medicinska sestra, porodica i šira društvena zajednica, pa samim tim možemo reći da smo učinili ozbiljan korak u efikasnom djelovanju. U tom kontekstu, medicinske sestre su vezivno tkivo. Posao medicinskih sestara je težak i izazovan, ali istovremeno i plemenit, jer od njihovog rada i posvećenosti zavise životi ljudi koji se bore protiv različitih bolesti. Zato je zahvalnost pacijenta ono zbog čega vrijedi raditi ovaj posao i što nam daje vjetar u leđa… S obzirom na to da je dijabetes jedno od najčešćih i nimalo naivnih oboljenja, jasno je da kao zajednica moramo paralelno raditi i na upoznavanju najšire javnosti sa metodama prevencije, uzrocima i njenim dalekosežnim posljedicama“, objasnila je.

Predsjednica NVO „Plavi krug“ i inicijatorka skupa dr Valentina Vujović Kalinić, zahvalila je okupljenima što su došli u velikom broju da podrže 12. Edukativni kamp.

„Smatram da ulaganje u dijabetes prevenira velike troškove. I zato mi je drago što ste ovdje, drago mi je i što podržavate grad Bar i ovu edukaciju, jer mislim da ako preveniramo, nećemo puno trošiti. A zapravo, u dijabetesu je to jako bitno. Crna Gora od 600 000 stanovnika, ima savremenu terapiju, borimo se da što više pacijenata bude na pumpi kao savremenom načinu liječenja, da dobiju senzore svi, ne samo pacijenti do 27 godina. Iz Ministarstva zdravlja su se prošle godine obratili i obećali nam da će senzore dobiti i pacijenti nakon 18. godine na teret Fonda senzore. Nadam se da će to biti za sve pacijente tipa 1, a kontrola se i te kako dobro može ostvariti, ako imate čime. Nije dovoljno da imate alat, jako je bitno da sami budete podrška, a da biste se osnažili i da bismo vas mi motivisali, zapravo pravimo kampove i pričamo ovako i svi na neki način dajemo doprinos da se taj pacijent i ta porodica sačuva“, istakla je dr Kalinić.

Direktor Instituta za javno zdravlje dr Igor Galić kazao je da je Crna Gora zemlja sa visokom zastupljenošću oboljelih od dijabetesa sa nacionalnom prevalencom oko 11% i daljom tendencijom porasta broja oboljelih. On je istakao da prevencija dijabetesa nije samo pitanje medicinske intervencije, već i promjene u našem društvenom okruženju i načinu života.

„Sprovođenje preventivnih programa zahtjeva multidisciplinarni pristup koji uključuje zdravstvene radnike, obrazovne institucije, medije, industriju hrane i cjelokupnu zajednicu. Preventivni programi imaju cili da informišu, motivišu i omoguće ljudima da preuzmu kontrolu nad svojim zdravljem. Takođe, ključno je širenje svijesti o faktorima rizika, kao što su nepravilna ishrana, nedostatak fizičke aktivnosti i gojaznost. Naravno, ne smijemo zaboraviti na važnost rane dijagnostike. Preventivni programi treba da podstaknu ljude da redovno prate svoje zdravlje i traže medicinsku pomoć na vrijeme“ objasnio je dr Galić.

On je naveo i to da se kroz sprovođenje preventivnih programa, gradi temelj za zdraviju budućnost.

„Ovi programi su dugoročna investicija u dobrobit naših zajednica. Njihov uspjeh se mjeri smanjenjem broja novih slučajeva dijabetesa i poboljsšnjem kvaliteta života onih koji su već suočeni sa ovim stanjem. Na kraju, istakao bih da se naša uloga u prevenciji diabetesa ne završava na ovom kampu. Ona traje i razvija se kroz svakodnevne odluke koje donosimo u pogledu očuvanja zdravlja građana“, zaključio je Galić.

Svoju životnu priču i borbu koju godinama vode sa dijabetesom podijelili su poznati televizijski voditelj Dejan Pantelić i njegov prijatelj, fudbalski trener Borko Marinković, ali i Ana Brajković članica NVO „Dijabetes“ Podgorica.

Podršku ovogodišnjem kampu dala je i Aneta Crnojević autorka knjige „Život kroz dijabetes“ koja je dijelila primjerke svoje knjige.

U muzičkom dijelu programa nastupili su Seka Tomičić i Omer Hodžić.

The post Timski rad u dijabetesu: Otvoren 12. Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom first appeared on BARinfo.

Tokom gostovanja u emisiji „Od doručka do ručka“ na talasima Radio Bara, bilo je riječi o tome, ali i o zanimljivim, edukativnim posjetama Zagrebu, u sklopu Mreže NVO „Žuka“, kao i o seminaru za psihoterapeute koji je u Beogradu vodila  psihoterapeutkinja, trenerica i supervizorka iz Grčke, Kyriaki Polychroni. Ćalasan je otkrila i planove za naredni period i najavila realizaciju novog projekta „Ja-klot, ti – frket“, za koji su dobili podršku Opštine Bar na ovogodišnjem Konkursu za podršku projektima NVO.

RB/BI: Na koji način je sprovedeno istraživanje o „Kulturnim potrebama stanovništva grada Bara“?

Ćalasan:  U okviru projekta koji je realizovala NVO„Gradionica“, uz podršku Centra za građansko obrazovanje kroz konkurs M-BASE, umrežilo se nekoliko nevladinih organizacija iz Bara. Završna aktivnost projekta je istraživanje kulturnih potreba stanovništva opštine Bar. Odabrali smo da to radimo kroz fokus grupe, metodologiju kojom kroz razgovor i diskusiju, na osnovu onog što su učesnici i učesnice izrekli, donosimo  zaključke. Rad sa fokus grupama je bio podijeljen u tri uzrasne grupe – mladi od 15 do 29 godina, učesnici/ce od 30 do 65 godina i stariji od 65 godina. Ponosni smo na svoje sugrađane i sugrađanke koji su učestvovali u diskusiji i zahvalni što su dali doprinos istraživanju.

RB/BI: Kako su bile organizovane diskusije?

Ćalasan: Krenuli smo zapravo od određenja okvira diskusije i pošto je kultura širok pojam, sami učesnici su imali priliku da definišu okvir koji je bio polazna osnova. Zatim smo imali tri nivoa diskusije o kulturi. Analiza trenutnog stanja na polju kulture u Opštini Bar, to je prvi nivo. U ovom segmentu se još jednom zahvaljujemo na pozivu za gostovanje, jer je kreiranje javnih politika nešto što je naša zajednička priča, tako da, voljeli bismo da se ovi glasovi, daleko čuju. Došli smo do zaključaka – da su mladi osjetili da postoji nedostatak balansa između tradicionalnog i savremenog, da postoji nedostatak dijaloga između generacija, da smo više okrenuti globalnom tržištu naspram autentičnih, lokalnih potreba i navika.

Ono što su oni prepoznali jeste da postoji značajan nedostatak podrške njima, da je okruženje za njih deprimirajuće, i to je važno čuti, da sistem ukalupljuje i ograničava, te da postoji nedostatak interesovanja stanovništa za kulturu. Kada su druge dvije grupe u pitanju, tu se na nekom drugom nivou govorilo o kreiranju javnih politika u kulturi, kulturnoj ponudi koja je uniformna, u čijem kreiranju ne učestvuju građani i građanke.

Potom, netransparentno trošenje finansijskih i drugih sredstava itd. A ono što je negdje značajno, jeste da su učesnici od 65 godina i više zaključili, da je kulturna ponuda statična, (što je u skladu sa prethodne dvije grupe), kao i da su neadekvatno upotrijebljeni prostorni resursi. Postoji i nedostatak obrazovanja i razumijevanja kulture, kod samih donosioca odluka. Dakle, starija populacija je bila otvorenijeg i slobodnijeg kritičkog razmišljanja, što je ujedno dovelo do konstruktivnih, primjenjivih preporuka.

RB/BI: Na šta se odnosio drugi nivo istraživanja?

Ćalasan: Drugi dio odnosio se na mapiranje kulturnih potreba stanovništva. Ono što je bilo posebno značajno u ovom dijelu – jeste donijeti glas mladih u javnost, mladima je malo toga prilagođeno čak do potpunog izostajanja adekvatnog kulturnog sadržaja namijenjenih njima. Oni imaju potrebu da učestvuju u kreiranju javnih politika, imaju potrebu za alternativnom scenom i kulturnim događajima, koji su isključivo njima namijenjeni. Za sve populacije je značajno da imaju potrebu za interaktivnim događajima, tribinama, predavanjima, radionicama, gdje može da se ostvare dijalog i otvorene javne rasprave. Kada su u pitanju pojedinci od 30 do 60 godina, oni takođe, naspram onoga što su definisali kao probleme, mapiraju da je nužno da građani učestvuju u transparentnom kreiranju javnih politika, kulturnih sadržaja… Kao ključna potreba, izdvojila se podrška obrazovanju odraslih. Dakle, došli smo do zaključka da je potreban inspirativan prostor, koji je javni, a u kojem se mogu odvijati različite tematske večeri i događaji koji su namijenjeni odraslima. Ono što se istaklo, jeste da za populaciju od 30 do 60 godina, dominantno od 40, 50 do 60, da ne postoji prostor za izlaske, posjećivanje kulturnih događaja gdje se neće sretati sa mladima, gdje će imati svoju populaciju i sadržaj koji je isključivo njima namijenjen.

RB BI : U trećem nivou diskusije – Preporuke za razvoj kulture na nivou lokalne zajednice, došli ste do zaista lijepih ideja. Nadam se da će biti prilike da se nešto od toga i realizuje. Ovo gostovanje je prvi korak da javno oglasimo na čemu ste radili u prethodnom periodu. Koji je korak dalje? Gdje ćete predstaviti ovo istraživanje?

Ćalasan: To je ono što zaokružuje ovaj projekat i nadamo se da će ovaj dokument biti polazna osnova za strateško planiranje u kulturi. S obzirom da je u toku pravljenje i Nacionalne strategije u kulturi, planiramo da i Ministarstvo dobije rezultate do kojih smo došli tokom ovog istraživanja, prioritetno naša lokalna samouprava i Sekretarijat za kulturu. Biće obavješteni direktno. Između ostalog, ovi rezultati mogu koristiti kao polazna osnova za svaku vrstu diskusije o kulturi, kao i u izradi strateških dokumenata. Shodno tome, jedan od ključnih zaključaka svih grupa je da je potrebno planiranje kulturnih događaja dugoročno i  kontinuirano. Dakle, da ne bude isključivo usmjereno ka turistima i posjetiocima, već i lokalnom stanovništvu.

RB BI: Za potrebe istraživanja dodatno ste napravili i Google-anketu. Do kojih se zaključaka došlo tim putem ?

Ćalasan: Da, to je dopuna u ovom istraživanju, možemo da kažemo predistraživanju. U anketi u su ključna dva pitanja – šta je od određenih ponuda našim sugrađanima najpotrebnije na nivou kulturnog događanja? Dominantno su se kao odgovori izdvojili- edukativni programi, radionice i tribine. Ovo nije značajan uzorak, bilo je četrdesetak ispitanika, ali dovoljno da možemo da donesemo neke hipoteze i da pretpostavimo da naši sugrađani imaju potrebu za razgovorom, razmjenom, za otvaranjem dijaloga…To je zaista podatak koji govori u prilog tome da imamo potrebu da pripadamo zajednici i dalje. Drugo, (smatramo ovaj rezultat samim tim indikativnim), 50% ispitanika navodi da je potrebno više programa koji promovišu savremenu kulturu i stvaralaštvo. Naglašena je potreba za modernizacijom i promocijom savremene kulture, a ono što je takođe pozitivno jeste da građani imaju dobru volju da se aktivno uključe u sve aktivnosti koje se tiču planiranja i samog sprovođenja nekih kulturnih aktivnosti.

RB/BI:  Koliko je realno da se to realizuje kod nas? Što je potrebno?

Ćalasan: Ono što je potrebno jeste da se najprije unaprijedi institucionalno-pravni okvir i da se strateški planira razvoj kulture u našoj lokalnoj zajednici. Dakle, eto, to je ono što, ako to sprovedemo, a onda poslije i pratimo taj plan (da on ne bude samo dokument radi dokumenta), ako se udružimo na nivou institucija, organizacija, pojedinaca i lokalna samouprava objedini sve to, mi zaista imamo šansu da čujemo jedni druge i da ovakve preporuke negdje zadovoljimo.

Potrebno je planirati i sprovoditi aktivnosti koje se tiču i razvoja svijesti lokalnog stanovništva o potrebama za kulturom. Jer, kultura se posmatra kao jedna ‘elitistička’ forma gdje samo privilegovani imaju svoje mjesto, a ono o čemu smo mi željeli govoriti je kultura u širem smislu, gdje je naš cjelokupan život u zajednici ima određene smjernice. Kultura nam daje smjernice kako da živimo skupa. Podizanje svijesti lokalnog stanovništva o značaju kulture je takođe važno. I tu je moguće planirati brojne aktivnosti. Pored toga, ono na čemu su insistirali mladi, ali i sve tri grupe, jeste obezbijediti uslove za stvaranje alternativne kulturne sene u vidu prostornih i drugih kapaciteta gdje se građani mogu okupljati, razmjenjivati ideje i na taj način ‘živjeti kulturu’. To su neke od smjernica. Mi snažno vjerujemo da je moguće. Potrebna je dobra volja.

RB/BI: Upravo na kulturno-umjetničkim događajima smo svi zajedno bez ikakvih podjela i svi uživamo u programima.

Ćalasan: Tako je. Kako su učesnice istraživanja, populacije iznad 65 godina, navele da je kultura „žila kucavica našeg društva“ i „prostor za gradnju mira“. I zaista, potrebno je da da uvijek imamo takvu ideju o kulturi.

RB BI: Ovom prilikom da pomenemo i da ste u okviru Mreže nevladinih organizacija „ŽUKA“ nedavno imali ste korisnu edukativnu posjetu Zagrebu. Šta je bio cilj tog druženja u Hrvatskoj i koji su zaključci?

Ćalasan: Studijska posjeta imala za cilj da se članice Mreže “ŽUKA” upoznaju sa primjerima dobre prakse umrežavanja na lokalnom i nacionalnom nivou. Ugostili su nas ljubazni domaćini iz Mreže nevladinih organizacija “Kooperativa” i “KAoperativa”. Svih tih pet -šest dana, imali smo radne sastanke, gdje smo diskutovali o brojnim primjenjivim praksama, pa su neke od njih i udruživanje sa institucijama i  lokalnim samoupravama te generalno, vladinim sektorom u Hrvatskoj. Dobili smo, između ostalog, i vrstu podrške na način da će njihovi predstavnici doći u Bar i pomoći nam praktično da sprovedemo neke od tih aktivnosti. To je zaista bilo jedno osnažujuće putovanje i posjeta, kako za nas (za umrežavanje naših nevladinih organizacija) tako i umrežavanje nas sa regionom. Definitivno smo udružili  lijepo i korisno.

RB BI: Prethodni period je za vas bio je vrlo dinamičan. Nedavno ste bili i u Beogradu, na jednom interesantnom seminaru, da čujemo i o tome?

Ćalasan: Jeste, imala sam čast i priliku da sa nekoliko koleginica iz Crne Gore, budem na obuci koju je vodila jedna od najboljih na svijetu iz te oblasti,  Kyriaki Polychroni. Ona je terapeutkinja, Grkinja porijeklom, koja je odrastala u Kanadi. Bilo je nadasve nadahnjujuće biti i među 120 psihoterapeuta, psihologa, psihijatara i ljudi koji su pomagačkih struka. Emocionalno fokusirana terapija je iskustveni, humanistički pristup psihoterapiji, zasnovan na teoriji afektivnog vezivanja i njen okvir na koji način se ljudi povezuju i funkcionišu. U ranom djetinjstvu razvijemo različite stilove afektivne vezanosti, emocionalne povezanosti i shodno tome radimo i djelujemo kroz život. Taj emotivni stil ili “attachment” kako ga mi zovemo, postaje shema i partnerskih odnosa, odnosa sa sopstvenom djecom, kao i odnosa sa drugim ljudima. Ono što mi je ukupan utisak, i šta je Kirijaki uspjela da prenese pored mnogih stvari (topline i ljubavi koju je donijela u čitavu edukaciju), jeste da danas postoji jedno insistiranje da svaki pojedinac bude „all inclusive person“.

RB BI: Baš sam iskomentarisala nedavno, kada mi se nagomilalo puno nekih obaveza – samo da se „kloniram“ pa da završim još nešto dodatno. Ali, nekako moramo biti na sto strana u današnje vrijeme. I ne samo to, već se očekuje da budemo uspješni na svim poljima.

Ćalasan: Jeste, i da uspijemo da se regulišemo sami, da napredujemo sami… “upoznaj sebe, radi na sebi” i tako dalje. Dakle, tom četvorodnevnom obukom sa toliko stručnih lica, Kirijaki je živo pokazala važnost toga da smo mi ljudi, pojedinci koji jedino postojimo u interakcijama, u međuljudskim odnosima i, da zapravo ne možemo da budemo „all inclusive person“. Kao takvi, uslovno rečeno, nijesmo korisni za zajednicu.

RB BI: A i nismo za sve stvoreni. Nedavno je jedna naša sagovornica kazala da ne treba ni djecu forsirati da rade nešto što ne žele, (misleći pritom na brojne vanškolske aktivnosti), samo zato što su to ambicije roditelja.

Ćalasan: Vrijeme u kojem živimo je na više nivoa izazovno vrijeme, traži od čovjeka da funkcioniše na mnogo ‘frontova’. Samim tim, nivo stresa u svakom od nas je mnogo visok. Nažalost je ista situacija i među djecom.

RB BI: Branka, svaki put kažem kada vi gostujete da je uvijek puno tema za razgovor sa Vama kao psihološkinjom, psihoterapeutkinjom… Ali, i sa Vama kao direktoricom NVO „Portret“. Ponovo ste osmisli interesantan projekat. Nedavno ste dobili podršku Opštine Bar na Konkursu za podršku projektima NVO. Zanimljiv je i naziv vašeg projekta, no da ja ne pričam puno u najavi, vi nam otkrijte o čemu se radi i koji su to planovi za naredni period.

Ćalasan: Hvala na ovom divnom uvodu. Naime, Klub mladih volontera „Klupko“ koji djeluje u sklopu „Portreta“ i članovi kluba, osmislili su projekat koji se zove „Ja – klot, Ti -frket“. A riječ o jačanju kapaciteta kluba mladih volontera. Drago nam je i zahvalni smo Opštini što su nas podržali. Ideja je da se direktno utiče na poboljšanje položaja djeci i mladih. To je ono što mi i radimo kroz ovaj klub ali i brojne aktivnosti NVO „Portret“ – kreiramo vrijednosti humanosti, solidarnosti, empatije, volonterizma… Ideja ovog projekta je zapravo da sve to stoji naspram nekih postojećih trendova koji su destruktivni, do kojih smo došli kroz brojna istraživanja, razgovore i praksu – prekomjerna upotreba ekrana, telefona i ostalih dominantnih poremećaja u ponašanju kod djece itd. Da sad ne nabrajamo sve probleme sa kojima se sučavaju naši mladi, ali ono što je ideja jeste ne da ih kažnjavamo, da ne sprovodimo neke aktivnosti koje su direktno povezane sa temama koji su problemi, već kroz afirmativne akcije da angažujemo djecu i mlade. Te akcije su pored tog jačanja kapaciteta gdje će koordinatorka volontera Katarina Stanišić (dugogodišnji član „Portreta“ i članica Kluba volontera, nedavno je bila i vaša gošća), uz pomoć tima promovisati po školama Klub. Onda ćemo regrutovati nove volontere, tako da ovom prilikom pozivamo sve zainteresovane, da putem sajta koferpsihoalata.me, pronađu tamo jednu stavku gdje se mogu prijaviti za volontiranje. Onda će volonteri proći kroz obuku o volonterizmu, potom nas čekaju  afirmativne akcije.

RB BI: Da pojasnimo zbog čega je projekat naslovljen „ Ja-klot, ti-frket“?

Ćalasan: Pored metaforičnog značenja, djeca i mladi će učiti da pletu sa Oljom Fatić, da heklaju igračke, koje će biti dar djeci koja su u stanju potrebe u našoj lokalnoj zajednici i kroz to ćemo širiti vrijednosti humanost, solidarnost i empatiju. Recimo, ono što je dobar primjer prakse u Hrvatskoj, za koje smo i među ostalog čuli tokom boravka u studijskoj posjeti, jeste da oni uvode predmete domaćinstva iznova u škole, i nije uopšte slučajno. Eto tako da možemo da kažemo da smo vizionari na neki način. Drugo što će se realizovati jeste na što smo posebno ponosni nastavnica Dragana Vukčević, nastavnica biologije iz škole „Anto Đedović“ će voditi ekološke radionice. Osim tih aktivnosti u sklopu kojih ćemo sprovesti nekoliko ekoloških akcija čišćenja obala, imaćemo nešto na što smo posebno ponosni. Naime, u čast pokojnom društvenom aktivisti Mirsadu Kurgašu, obići ćemo česme koje je on otkrio, izdvojio i narativno ‘upakovao’ kroz njegovu knjigu „Česme“. To ćemo uraditi tako što će mladi sa nastavnicom Draganom Vukčević obilaziti česme, popraviti stanje koliko se može popraviti i tu imati neka predavanja.

RB BI: Uvijek imate lijepe, zanimljive i originalne ideje. Što je još u planu u sklopu tog projekta?

Ćalasan: U perspektivi planiramo na istim tim česmama da profesorica filozofije Nela Dabanović održi predavanja na određene teme koje se tiču slobode, empatije, etike, građanskog aktivizma, koje su bile bliske pok. Mirsadu Kurgašu. Možda je ovo prilika da kažem da sam osjećala kao da mi je ostavio to u amanet. Rekao je jednom prilikom, na promociji svojoj knjige – „Bilo bi korisno da svaki mladi čovjek ima priliku da uzme jednu česmu, ono kao slavski kolač otprilike i brine o njoj nekoliko mjeseci, a onda je preda nekom drugom mladom čovjeku i na taj način ćemo prenositi tradiciju, brinuti o onome što nam je ostavljeno i brinuti jedni od drugima, a samim tim kod mladih razvijati aktivizam i odgovornost“.  Veoma smo zahvalni u ovom trenutku na prilici da takvo nešto možemo posvetiti baš njemu.

The post Ćalasan: Kultura nam daje smjernice kako da živimo skupa first appeared on BARinfo.

RB/BI: U petak ste povodom završetka projekta Centar za darovite “Aska”, u OŠ “Jugoslavija” organizovali lijep događaj. Kako je sve to bilo osmišljeno?

Ćalasan: Krenućemo od same organizacije završne konferencije, koja je bila zaista izazovna. To je projekat koji je podržalo Ministarstvo prosvete 2021. godine u okviru projekta, tj. konkursa “Darovit(a) sam – podrži me” i namijenjen je darovitoj djeci u cijeloj Crnoj Gori. Osnovali smo Centar za darovite “ASKA”, gdje su se odvijale radionice na različite teme. Ono na što smo posebno ponosni jeste što se u našoj “ASKI” rodila prva “Mala škola filozofije” u Crnoj Gori. To je čitava jedna metodologija koja je u zemljama regiona uveliko prihvaćena i nadamo se da će i ovdje postati dio školskih programa. Pored toga, tu su bile i radionice javnog nastupa, likovne i psihološke…

RB/BI: Završna konferencija je trebalo da bude održana krajem godine. Zbog čega je odložena?

Ćalasan: Da, završna konferencija je trebalo da bude 23. decembra, 2022. ali, zbog dojava o bombama tog dana, odložili smo je. I s obzirom da je napravljen veliki vremenski jaz od tada do juče, mi smo preponosni i zahvalni zbog broja posjetilaca, roditelja i djece koji su prisustvovali i podijelili tu divnu priču sa nama. Uz veliku podršku Slavice Radević, direktorke OŠ ”Jugoslavija”, sproveli smo tu završnu konferenciju, predstavili rezultate projekta i imali jedan zanimljiv program.

RB/BI: Da ne propustimo da pomenemo i voditelje radionica. Ko je sve bio zadužen za taj edukativni dio?

Ćalasan: Naravno, hvala na podsjećanju. Psihološke radionice vodila Jovana Strugar, psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Podgorice. U programu je bilo stotinu djece, od kojih je 92. prošlo kompletan program. Čitav grad i sve osnovne škole bile uključene u to. Priprema, sastanci u školama, dogovori sa roditeljima… Sve je trajalo nekoliko mjeseci i bilo zaista izazovno. Ali eto, na kraju smo preponosni, jer je tim to iznio na zaista sjajan način. Radionice javnog nastupa je vodila Vesna Vujošević-Labović, glumica i dramski pedagog. Djeca su, kroz kratak video, govorila o utiscima sa radionica javnog nastupa. Na završnoj konferenciji su bili u prilici da predstave cjelokupan rad, igre kroz koje su prošli, izazove u vezi sa tremom, strahom i javnim nastupom. Plan je bio da imaju taj javni nastup uživo, međutim i tu smo imali određene izazove. Naime, djeca su bila na ekskurziji na Cetinju, na Ivanovim koritima i onda smo našli jedinu varijantu koja nam ostaje i kao jedan video materijal. Eto, nekako je održivo. Potom, likovne radionice je držao Jakša Ćalasan, nastavnik likovne kulture. On je imao asistentkinju, na koju smo posebno ponosni, a to je Kristina Stanišić koja je u Beogradu završila “Akademiju primjenjenih umetnosti” i vodila je jedan dio programa. Nažalost, ni jedno ni drugo nisu mogli prisustvovati ovom događaju, ali je postavljena izložba likovnih radova koje su djeca uradila, a koja se može pogledati u školi “Jugoslavija” narednih mjesec. Profesorica Nela Dabanović vodila je “Vježbaonicu uma”. Međutim, te radionice su prevazišle samu “vježbaonicu” i postale su prava “Mala škola filozofije”. Sada smo u procesu traganja za modelom, kako će ta mala škola da nastavi da živi.

RB/BI: Da napomenemo da je ukupno sprovedeno 90 radionica, kroz 92 radna sata, sa 92 djece. To je zaista impozantan podatak.

Ćalasan: Da, jeste. Pa nekako smo i mi, na nivou tima, sinoć (kad smo sve to zaokružili, i svu tu statistiku pripremili za izvještaje) bili zadivljeni i iznenađeni ovim ciframa. Svaka od radionica je imala svoj broj radnih sata i svoj broj učesnika. Zamislite samo 90 događaja, dakle, 90 radionica koje su zaista, a svaka je, pored to kvantitativnog dijela, kvalitativno i sadržajno bila korisna za djecu.

RB/BI: Kad smo već kod brojki, NVO “Portret” postoji od 2013. godine i ove godine slavite deset godina postojanja. Događaj koji ste organizovali u petak nas zapravo, uvodi u priču o obilježavanju jubileja tokom čitave ove godine?

Ćalasan: Tako je. Pitali smo se kako ćemo da zaokružimo tih 10 godina i donijeli smo odluku da ćemo zajednici dati “pro bono” usluge i sadržaje. Zajednica – naše lokalno stanovništvo, može učestovati u kreiranju tih događaja putem ankete koje se nalaze na našoj Facebook stranici. Dakle, tamo možete pronaći “Anketa povodom 10 godina”, na Google Drive, gdje se mogu opisati iskustva sa “Portretom” a može se učestvovati i u kreiranju sadržaja. Moram da kažem da je za sada dominantni odgovor – da ljudi traže jednu veliku žurku.

RB/BI: Dakle, za početak velika žurka, pa ćemo o svemu ostalom kasnije.

Ćalasan:Da, ta velika žurka će se vjerovatno dogoditi. Nismo planirali, zaista. Ali, kad već zajednica traži, onda ćemo organizovati to vjerovatno. Jer, svi smo željni nekog udruživanja te vrste. Postoje tu posebni zahtjevi da dođu neki lokalni izvođači (poučeni vjerovatno našim iskustvima da smo podržavali male, lokalne, mlade izvođače, “Da Wreck” i ostale)… Tako da će u jednom trenutku ove godine biti žurka. Druge ideje su da to budu tribine, radionice, predavanja za roditelje. To je bilo zanimljivo, da je se pojavila potreba da roditelji žele da čuju stručna lica u vezi sa brojnim izazovima roditeljstva. Sve to će biti u ovoj godini, raspoređeno u skladu sa našim kapacitetima. Ono na čemu sam zahvalna jeste da smo dobili pripravnicu ove godine preko Programa za stručno osposobljavanje, to je Denira Planić. Imamo dakle i neku vrstu “vruće pomoći”, plus volonterski klub. Očekujemo i pozivamo sve sugrađane da učestvuju. Što bude na listi želja, daćemo sve od sebe da objedinimo i ponudimo zajednici.

RB/BI: Klub mladih volontera “Klupko”, funkcioniše u okviru NVO “Portret”. Trenutno aktuelan i vama vrlo značajan, a za mlade koristan, je projekat “Kofer psihoalata”.

Ćalasan: To je još jedan segment na koji smo ponosni, a nastao je u 2019. godini uz podršku Fonda za aktivno građanstvo. S obzirom da je priroda volonterskih klubova da se oni osipaju, tako se dogodilo i sa “Klupkom”. Međutim, ovo je trenutak kad se on obnavlja. Nedavno je vaša gošća bila Katarina Stanišić, koja je zvanično postala koordinatorka volontera i ona će preuzeti klub. “Kofer psihoalata”stvoren je takođe, uz podršku Fonda za aktivno građanstvo i grupe nevladinih organizacija Evropske unije. Ideja tog projekta jeste da podrži mentalno zdravlje mladih u tranzitnom, adolescentnom periodu, na tom prelazu ka odraslom dobu. Ima svoje dvije platforme. Jedna platforma je digitalnog karaktera- www.koferpsihoalata.me. Ideja nam je da angažuje mlade ljude da sami govore o mentalnom zdravlju. U ovom trenutku u okviru druge platforme sprovodimo radionice uživo sa mladima, tako da oni sami pišu tekstove, bave se temama koje su za njih aktuelne i važne.

RB/BI: S obzirom da je realizacija tog projekta krenula početkom godine, kakvo je interesovanje mladih do sada?

Ćalasan: Zadovoljni smo interesovanjem. Iz tih radionica “Kofer psihoalata” pokazalo se i da je interesovanje veliko i za “Klupko”, tako da se broj volontera proširio, naše aktivnosti se preklapaju i na taj način djelujemo. Povodom jubileja, događaji za mlade biće u okviru “Klupka”. Oni će nositi tu priču i organizaciju. Planiramo aplicirati na različite konkurse, tako da vjerujemo u održivost te priče, jer je zaista divna, preživjela je četiri godine, tako da su to velike stvari.

RB/BI: Da napravimo kratak osvrt i na Mrežu organizacija civilnog društva “Žuka”, koje se bave razvojem kulture i sadržajem u toj oblasti, čiji ste dio. Podsjetimo, sprovodite istraživanje u vezi sa potrebama stanovnika našeg grada i to kroz diskusije koje su održane sa različitim fokus grupama, a upravo ste vi, voditeljka fokus grupa. Kako to protiče i šta je u planu?

Ćalasan: “ŽUKA” je jedna mreža nevladinih organizacija, podržana od Centra za građansko obrazovanje kroz M-Base program. Nosilac projekta je NVO “Gradionica” i Goran Janković, a tu su još i NVO: “Pristan”, “Pogon”, DES “ Scena” i “Portret”. Poslednji segment projekta je upravo to istraživanje kulturnih potreba našeg stanovništva kroz fokus grupe. Imali smo ideju da osluškujemo potrebe našeg stanovništva tako što ćemo ih podijeliti uzrasne kategorije, pa smo radili sa mladima i sa srednjom grupom, gdje smo imali čast da prisustvuju renomirani profesore iz našeg grada, poslenici u kulturi, te trećom fokus grupom, koju su čine naši sugrađani od 65 godina i stariji. Moram naglasiti da su oni oprezni zbog virusa, bolesti… te smo ih podijelili u manje grupe. Ovom prilikom pozivam starije sugrađane koji su zainteresovani da nam se obrate i ako žele družiti se. Iskustva su pozitivna, naročito sa tom starijom grupom. Oni imaju potrebu da se druže, da na taj način pričaju i utiču na kreiranje nekih kulturnih politika. Rezultate istraživanja, tj. tih diskusija (ovo je jedno predistraživanje, ali metodološki istraživanje, rad kroz fokus grupe), će biti do kraja marta i biće prezentovani javno, tako da će sugrađani imati priliku da čuju do čega smo to i kakvih sve zaključaka došli.

RB/BI: Kada se održavaju radionice za naše starije sugrađane?

Ćalasan: Subotom. Već sljedeće subote planiramo da okupimo još jednu grupu, tako da dobrodošli su. Sve subote do kraja marta će biti posvećene fokus grupama.

RB/BI: Branka, sada bih željela da se kratko osvrnemo i na trenutnu situaciju i događaj koji je ove subote planiran za “5 do 12” u našem gradu. Naime, na okupljanju u centru grada protiv nasilja, kojem ćete i vi prisustvovati, profesori i naši sugrađani kako je najavljeno, žele da pošalju poruku “da se mora zaustaviti nasilje koje je izgleda, postalo svakodnevica i što je još opasnije, prihvatljivo ponašanje za koje nema odgovornosti čak i kada se ponavlja”. U isto vrijeme okupljanje organizuje i Udruženje “Roditelji” u Podgorici. Znam da ste puno puta pričali o ovoj temi nažalost, ali nije na odmet da ponovimo. Dakle, kako “obuzdati” mlade kada je u pitanju nasilje i kako da ih zapravo vratiti na pravi put? Šta je uzrok nasilničkom ponašanju?

Ćalasan: Ovaj apel je jako važan, u simbolično – 5 do 12, dok ne bude minut do 12. Ovo je, mislim poslednji apel. Vršnjačko nasilje je zaista jedan dominantan i veliki problem koji eto, dobija i razmjere ovog karaktera. Svjedoci smo da smo i sami odrastali kroz hajde da tako kažem “nasilne godine”, 90-ih i tako dalje… i da je ovo jedno tranzitno izazovno područje kad su u pitanju vrijednosti. Ko je odgovoran? To je prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti. Možemo da uvijek sve pojave u društvu klasifikujemo na sljedeći način: odgovorna je porodica, pa odgovoran je pojedinac i odgovorna je zajednica. Međutim, odgovoran za sva ta tri segmenta je – sistem. I to je nešto što je činjenica. Uvijek navodim pozitivni primjer prakse i apelujem na takvu priču. Čak sam se i lično obratila vladajućim pojedincima sa predlogom da u Strategiji razvoja mladih i zaštite potreba djece, budu uključena stručna lica. Navela sam primjer Islanda koji je iz 1980. godine imao podatke koji su govorili da imaju najveći broj djece sa bolestima zavisnosti. Rješili su to 20-ogodišnjom strategijom tako što su uključili stručna lica u program Vlade i danas su sa najmanje mladih koji pate od bolesti zavisnosti. Dakle, da bi riješili ovaj problem, mi možemo ovako da “punktiramo” neke stvari, da po punktovima djelujemo, ali dok ga sistem u potpunosti ne riješi, ne možemo se osjećati bezbjedno. Meni je zaista žao što takvo šta govorim. Iz pozicije NVO “Portret”- pošto je vršnjačko nasilje segment mentalnog zdravlja, ono je segment psihičkog života pojedinca i jednog deformiteta na polju mentalnog zdravlja i problema u ponašanju razvijenih, mi dajemo doprinos. Sam projekat “Kofer psihoalata”, između ostalog, ima ideju da širi neke dobre prakse. Isto tako Klub mladih volontera – da afirmiše dobre pojedince koji imaju šta da kažu i šta da urade u društvu. To su neki od načina kako se borimo sa vršnjačkim nasiljem. Ne pričamo aktuelno šta je sve vršnjačko nasilje, ne definišemo ga, već djelujemo na način što ćemo ga prevenirati.

RB/BI: Dakle, prevencija je ključ.

Ćalasan: A prevenciju može jedino da sprovede sistem.

RB/BI: Nažalost, ništa ne može “preko noći”, ali uvijek je važno napraviti makar korak naprijed, ka promjenama.

Ćalasan: Dakle, taj primjer 20-godišnje strategije dokazuje da je to proces. Prosto, potrebno je da se donese odluka, da se srede zakoni, da se ti zakoni adekvatno primjenjuju, da postoji monitoring, dakle, to je jedan proces. Ali, potrebna je dobra volja. A prije dobre volje – svijest o tome kakav je problem i o razmjerama problema. Druga stvar, reći ću da je blisko vršnjačkom nasilju…Mnogi problemi u ponašanju su udruženi, dakle, nije vršnjačko nasilje tako izolovan segment.

RB/BI: Sve povlači jedno drugo.

Ćalasan: Sve. Problemi su na nivou porodice. Porodica opet nije podržana od sistema, neadekvatan odgoj, maloljetnička delinkvencija, problemi sa zloupotrebama droga koji su sad, da kažem, dominantni. To je sve udruženo i meni je žao, ali kao stručnom licu, lako mi je prepoznati kad vidim samo fotografije neke djece, koji su potencijalni problemi. A zajednica treba adekvatno na takvo što da djeluje. Drugo, jako mi je važno napomenuti iste te osobe koje počine vršnjačko nasilja, oni su takođe članovi naše zajednice. Dakle, nikako da se ovim opravdavam, ne daj Bože, nasilje, ali, kad budemo brinuli o integraciji pojedinaca koje ispoljavaju bilo kakav problem u ponašanju u društvu i njihovoj asimilaciji, mi ćemo biti na dobrom putu. Na način što ćemo ih skloniti iz društva, kazniti – nije to jedino rješenje. Dakle, potrebno je da se napravi čitav sistem gdje je svaki građanin dobrodošao i to bi bila prevencija nasilja, jasna poruka.

RB/BI: Branka, dugo razgovaramo, računam da smo važne teme u ovom razgovoru pomenuli, ali uvijek naglašavam da je puno tema za razgovor sa psihologom i psihoterapeutom. Željela bih da pomenemo i nešto što je bilo aktuelno kao priča prethodnih dana – samopovrjeđivanje srednjoškolaca, odnosno srednjoškolki. Pored toga, još nešto što sam takođe htjela da obradim posebno kao temu u narednom periodu, a nisam primjetila da se javno priča o tome… da li ste možda vi čuli za “snus”? Šta je to? O čemu se tu zapravo radi i zašto je to toliko aktuelno u barskim srednjim školama? Ovo je, eto, prvi put da pominjem to kao temu ali o njoj već duže razmišljam. Naime, razredne starješine u jednoj srednjoj školi u Baru, upozorili su roditelje da su i taj problem takođe primijetili kod djece.

Ćalasan: Ove teme koje ste spomenuli, oni su zaista velike, široke, i ja osjećam veliku odgovornost spram ovog što ću reći u narednom izlaganju. Kada je “snus” u pitanju, razočaraću javnost, s obzirom da radim kao psihoterapeutkinja u ovom gradu- pojavljuje se od osnovne škole konzumacija “snusa”, čak od petog razreda osnovne škole…

RB/BI: Za sve one koji nisu čuli ili ne znaju, pojasnite šta je to “snus” ?

Ćalasan: Da. Ono što je tragično jeste da je “snus”, navodi se, kao vrsta duvana, koja se koristi na jedan specifičan način. Ja sam to, moram da kažem, od djece čula kako. Stave ga ispod jezika i daje mi neki osjećaj da pripadaju nekoj zajednici. Ali, nekad se dogodi i da ima neko halicinogeno dejstvo, na način da se malo osjećaju izmijenjeno u odnosu na prosječeno stanje. Ono što je strašno jeste da ga kupuju u trafikama, u slobodnoj prodaji. Dakle, nama zakona koji to reguliše, tu već dobijamo odgovor gdje je uzrok problema. Dakle, djeca ga počinju konzumirati, po u mom iskustvu iz prakse, već od petog razreda osnovne škole. Jako je važno da sad roditelji nakon slušanja ove emisije ne idu da djeci pretresaju rančeve i tako dalje, već da grade odnos povjerenja sa svojom djecom i budu uključeni u njihov svakodnevni život. I to na način što će kao prijatelji sa određenim granicama koje će postaviti kao roditelji, razgovarati otvoreno sa svojom djecom jer, pritisci na njih su ogromni. Dakle, srednja škola – to su već stariji maloljetnici, tu postoje konzumacija i drugih supstanci, ozbiljnijih… to je jedna velika tema, kao i pitanje dostupnosti i svega ostalog. Zaista velika i važna tema.

RB/BI: Sasvim sigurno da ćemo se tom temom baviti opširnije. Pomenule smo i samopovrjeđivanje. Zbog čega dolazi do toga? Da li je to trend ili samo pojava?

Ćalasan: Kada je riječ i samopovrjeđivanju, to već onako, djeluje da ima elemente trenda jer, evidentno je da je jedan od domintnih problema kad su mladi u pitanju. Moram da budem iskrena da, deset godina od kada radim, suočavam se sa samopovrjeđivanjem kod mladih. To je jedna vrsta autoagresije. Uvijek iz druge perspektive razmišljamo o suicidalnim mislima i suicidalnom ponašanju, jer jeste autoagresija u pitanju. Uzroci su brojni, dakle, od porodičnih odnosa, osjećaja pripadnosti ili nepripadnosti zajednici, toj nekoj vršnjačkoj grupi, osjećaj neadekvatnosti…To je ono što je za mene kao terapeutkinju najbolnije da se neka mlada, prelijepa djeca osjećaju neadekvatno u sopstvenom tijelu i to tijelo uništavaju. Drugo, jedan od velikih problema koji je proizišao kroz moju psihoterapijsku praksu jeste da je to neki osjećaj bola koji nose se sobom i na taj način ga, kako oni kažu, “otpuste”. To su velike i važne teme kojima treba govoriti.

RB/BI: Svakako ćemo to posebno obraditi, ali eto, da ovom prilikom “dodirnemo” te teme i upozorimo roditelje.

Ćalasan: Važno je…i na nivou trenda. Takođe je važno napomenuti i da postoje čitave društvene mreže i profili koji podržavaju samopovrjeđivanje. Paradoksalno, čak i aplikacije pomoću kojih se oni bore se samopovrjeđivanjem, ali tu je još jedan mali paradoks. Kad sam ja ušla u te aplikacije i vidjela kako to funkcioniše, shvatila sam da imaju potpuno suprotan efekat. To su velike i bitne teme i hvala Vam što ste ih pomenuli. U okviru obilježavanja jubileja NVO “Portret”, između ostalog, to će sasvim sigurno biti jedna od tema tribina koje ćemo organizovati.

The post NVO Portret proslavlja deset godina postojanja first appeared on BARinfo.

Profesor Neđeljko Đurović istakao je da profesori ovim protestom, koji je simbolično počeo u pet do 12, ukazuju da problem rješavanja vršnjačkog nasilja mora biti sistematski rješavan.

„Želimo da ukažemo na to da među maloljetnicima najveći problem nastaje u osnovnim školama i da on kulminira tokom prvog i drugog razreda srednje škole. Većina obrazovnog sistema se sa ovim sučeljava, ne samo u svojim dvorištima i holovima, nego i u učionicama. Tako da često žrtve nasilje nisu samo maloljetnici i ostali građani, već i prosvjetni radnici. Zato nas ova tematika i te kako targetira i ovom prilikom želimo da ukažemo na to da vaspitno-obrazovne ustanove treba da imaju kompletirane vaspitno-pedagoške službe u sastavu i pedagoga i psihologa i, naravno, da u rješavanju ovog problema moraju da imaju podršku Uprave policije, centara za socijalni rad i tužilaštva“, podvukao je Đurović.

Prema njegovim riječima, stručna javnost nije na adekvatan način bila uključena u rješavanje problema vršnjačkog nasila.

„Obrazovne ustanove su ostavljene same, često puta nemaju podršku Uprave policije, Centra za socijalni rad i Tužilaštva“, objasnio je.

Đurović je kazao da se nasilje ne dešava samo onima koji ga doživljavaju, već da pogađa sve koji mu na bilo koji način prisustvuju, te da prosvjetni radnici na dnevnom nivou često bivaju verbalno ugroženi. Naglasio je i da vršnjačko, ali i svaki drugi oblik nasilja, proizilazi iz porodičnog nasilja.

„Kada bi imali jasno i precizno detekovane slučajeve porodičnog nasilja, znali bi kako da djelujemo. Iz takvih zajednica dolaze maloljetna lica koja u osnovnim, i u prvim razredima srednje škole, pričinjavaju i prekršajna i krivična djela. Oni zapravo na taj način apeluju za pomoć. I tu pomoć treba da im pružimo, treba da ih prepoznamo i da budemo jasni – ne radi se o velikom broju pojedinaca, radi se o nekolikibmomaka, djevojaka, i to su grupice koje je veoma lako prepoznati“, objasnio je Đurović i dodao da taj fenomen prevashodno treba rješavati preventivno.

Ipak, Đurović je podvukao da nadležni treba da uvaže prezumpciju nevinosti.

„Podaci izvršioca krivičnih djela i prekršaja treba da budu zaštićeni, jer i oni imaju pravo na resocijalizaciju“, zaključio je.

Psihološkinja Branka Ćalasan kazala je da je važno pokazati kolike su razmjere ovog problema i koliko je sistemski važno djelovati.

Ona je istakla da je najčešći uzrok nasilja pojedinac i kontekst u kojem odrasta, odnosno porodica i zajednica, te da je, da bi se ono spriječilo, potrebno postaviti granice.

„Ono što je sada dominantno i problematično jeste to što su danas, u 21. vijeku, djeca prezaštićena, a roditelji nemaju ideju da je potrebno postaviti granice, kako na medijski sadržaj kojem su izloženi, tako i u njihovom svakodnevnom životu, gdje je sve je dostupno – od alkohola, droge, neprilagođenog ponašanja… Ono što potkrepljuje i hrani nasilje jesu vrijednosti koje mi kao društvo njegujemo, tako da je uvijek neko ponašanje simptom da sa društvom nešto nije u redu, a krovno odgovoran za sve je sistem. Mi živimo u neokapitalističkom dobu, gdje smo zaposleni po čitav dan, djeca su sama i usamljena, prepuštena sebi, tako da zaista su faktori koji utiču na pojavu vršnjačkog nasilja brojni i potrebno je sa svih strana da djelujemo na njih“, apelovala je Ćalasan.

Protest protiv nasilja i da se ono mora zaustaviti podržala je i naša sugrađanka Svetlana Stanišić.

„Ovo nije problem od juče, nije problem koji je nastao u nekoj školi ili na ulici, nego problem koji smo mi decenijama gajili i njegovali zato što smo probleme gurali pod tepih. Sam sistem je zakazao u startu. U trenutku kada nestane olovka, bojica, bilo šta… nismo reagovali na vrijeme. Dozvolili smo da se taj problem širi do te mjere da nam se djeca vraćaju iz škole bez dukserica, jakni, a kada se prijavi nestanak, institucija se oglasi rečenicom koja je jako uvrjedljiva, posebno po roditelje i po dijete, da je to mala materijalna vrijednost. Od male materijalne vrijednosti smo došli do toga da mladić kome je skinuta majica bude pretučen na smrt. Tako da sam ovdje ne da podržim protest protiv vršnjačkog nasilja, već nasilja nad nama kao roditeljima, bakama, dekama“, jasna je Stanišić.

Ne nasilju, kazao je i učenik prvog razreda Srednje stručne škole Armin Mujović, koji je sa svojim drugovima podržao današnji protest.

„Mislim da su glavni krivci kod vršnjačkog nasilja roditelji, jer oni na pogrešan način vaspitavaju djecu. Danas je sve dozoljeno jako rano, tu prvenstveno mislim na društvene mreže. Nisam zadovoljan sistemom u školi, mislim da profesori treba malo bolje da se ponašaju prema nama“, iskren je Armin.

Osim u Baru, protest je, u organizaciji Udruženja Roditelji u isto vrijeme održan na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Protest su prisustvom podržali predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i ministar unurašnjih poslova Filip Adžić.

The post VIDEO: Ako zajednica zatvara oči i ignoriše, nasilje će se ponavljati first appeared on BARinfo.

“Ovaj program podrške za prelazak u odraslo doba, namijenjen je mladima (od 15 do 29 godina) opštine Bar, a zbog svojih digitalnih karakteristika biće dostupan svim mladim stanovnicima Crne Gore”, kazala je gostujući u programu Radio Bara psihološkinja Branka Ćalasan, direktorica NVO „Portret“.

Realizacija ovog projekta zamišljena je kao dvoplatformni program.

“Prva platforma predstavlja ciklus od pet psiholoških radionica u okviru kojih će mladi imati priliku da se upoznaju sa ličnim strategijama brige o mentalnom zdravlju i budu osnaženi za zdrav dalji razvoj. Radionice počinju sa realizacijom posljednje sedmice januara. Druga platforma podrazumijeva kreiranje digitalnog prostora na domenu koferpsihoalata.me i ima za cilj da okuplja mlade u virtuelnom prostoru koji treba da posluži kao alat podrške, edukacije, angažovanja i komunikacije na relevantne teme u oblasti mentalne higijene”, objasnila je Ćalasan.

Projekat je podržan kroz program “Odgovorno i solidarno: građani preuzimaju inicijativu”, koji realizuje Fond za aktivno gradjanstvoz Podgorice – FAKT, u partnerstvu sa nevladinim organizacijama Udruženje roditelja djece sa teškoćama u razvoju “Zračak nade” i Aktivna zona uz finansijsku podršku Evropske nije i kofinansiranje Ministarstvo javne uprave Crne Gore.

Koordinatorka projekta je Olivera Popović, digitalnu platformu je stvorila softwer developer Tanja Doderović. Radionice će voditi Jovana Strugar (koja je ujedno kreirala logo programa) i Branka Ćalasan psihološkinje i psihoterapeutkinje.

Mladi zainteresovani da pohađaju radionice i/ili učestvuju u kreiranju sadržaja digitalne platforme, semogu prijaviti putem e-mail adrese nvoportret@gmail.com i fb stranice NVO Portret.

Detaljnije na adresi www.koferpsihoalata.me

The post Kofer psiho-alata NVO Portret first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kao psihološkinja i psihoterapeutkinja, koji uzrok vidite u pojavama govora mržnje u crnogorskom i društvu uopšte?

Ćalasan: Kad posmatramo društvo u cjelini, o govoru mržnje možemo razmišljati kao o simptomu. Ako bi simptom najjednostavnije objasnili, to bi bila promjena u organizmu koja je znak nekog patološkog procesa. Govor mržnje to i jeste, dio patološkog procesa jednog organizma – u ovom slučaju društva. Istražujući različite pristupe govoru mržnje za potrebe ovog razgovora, nalazimo da su brojni uzroci ove pojave, ono što nedostaje u zaključcima, a važno je istaći jeste da, naspram mržnje stoji ljubav.

RB/BI: I empatija, barem.

Ćalasan: Svakako, ali ako uzmemo ravan kompleksnosti tog osjećanja, onda naspram mržnje stavljamo ljubav, koja i nije samo osjećanje, već uključuje više psihičkih procesa. Kada govorimo o nedostatku ljubavi, on se pojavljuje na nivou pojedinca i projektuje se na čitavo društvo i obrnuto. Tako da, možda arhaično zvuči, govor mržnje je simptom nedostatka ljubavi. Pada mi na pamet Himna ljubavi apostola Pavla: „Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi ili kimval koji zveči“.

 RB/BI: Drugim riječima – prazan.

 Ćalasan: Tako je. To znači da je govor mržnje – čovječiji jezici kojima je oduzeta ljubav i kao takvi, mogu da imaju snažan uticaj i na pojavljivanje drugih patoloških pojava u društvu. Kad govorimo o uzrocima – poznato je da na pojavu govora mržnje utiču predrasude, stereotipi, njegovanje vrijednosti na nivou porodice, društva i drugih sistema kojima pripadamo.

 RB/BI: Kako, po Vama, govor mržnje utiče na mentalno zdravlje ljudi?

Ćalasan: Da krenemo od tog bazičnog nivoa, svaki pojedinac koji se suoči sa nekom neprijatnošću, koja može da ima određeno trajanje – osjeća patnju. Ona je uslovljena karakteristikama ličnosti, nasljeđem koje nosimo, i tim u kakvom kontekstu živimo. Tako da je govor mržnje izrazito ugrožavajućeg karaktera po mentalno zdravlje i možemo da razmišljamo u različitim smjerovima. Recimo, prioritetno narušava dobre međuljudske odnose. Svjedočimo da prisutni govor mržnje može udaljiti članove porodice, napraviti ozbiljne distance u porodicama, prijateljstvima, kumstvima i svim onim odnosima koji se na našem našem podneblju slijede kao vrijednost.

RB/BI: Tako dolazi do situacija da, recimo, braća ne razgovaraju, da u okviru porodica nema nikakvog kontakta, upravo zbog riječi.

 Ćalasan: Tako je, stavovi koji su izrečeni govorom mržnje izazivaju razdor, ujedno i osjećanje apatije kod ljudi, u vidu preispitivanja “kuda ide ovo društvo, nema više dobrih ljudi” i tako dalje. Ukoliko neko ima produženo osjećanje apatije ima i rizik od depresije, od nedostatka smisla, volje, promjene raspoloženja… Stoga, govor mržnje ne možemo posmatrati izolovano kao simptom, a uistinu mi ga, kao društvo tako posmatramo i na ovom mikro, našem nacionalnom planu i na globalnom. U psihoterapijskoj praksi se najčešće dogadja da porodica dodje zbog nekog člana porodice, u psihoterapiji tog člana porodice zovemo “identifikovanim pacijentom”, to su obično tinejdžeri, i ukoliko upadnemo u zamku da nezavisno od porodičnog sistema posmatramo njegov simptom, nećemo porodici i njenim članovima pojedinačno biti od koristi. Dakle, upiremo prstom u simptom, a problem je negdje mnogo dublje, u interakciji brojnih faktora. Isto tako, govor mržnje je karika u svim faktorima koji doprinose dobrobiti, mentalnom blagostanju, ili suprotno, koje ugrožavaju mentalno zdravlje.

RB/BI: Gdje je po Vama taj govor mržnje možda najprimjetniji?

Ćalasan: Ono što istraživanja kažu a i ovako lično i profesionalno mogu da kažem da su to komentari u medijima. Negdje sam pročitala da se jasan presjek društva može napraviti analizom komentara ispod određenih medijskih sadržaja. I zaista, stiče se odredjena slika društva, koja može da probudi apatiju i očajanje. Ono čemu svjedočimo jeste da je dominantna tzv. sajber mržnja. Govor mržnje i mržnja su se generalno preselili na internet. Dominantna je i primjetna je među mladima, nažalost. Tinejdžerski uzrast, predadolescencija, je period u kojem prirodno i razvojno postoji sklonost eksperimentisanja, mladi pojedinci su podložniji uticaju i lakše udju u rizik govora mržnje, vrijeđanja, zbog konfuzije, traganja za sopstvenim identitetom, osjećaja pripadnosti. Dakle, možemo zaključiti da je govor mržnje dominantan u komentarima, potom u sajber svijetu uopšte, na društvenim mrežama i komunikaciji među mladima, a trideset posto ukupnog govora mržnje je među političarima. Mediji su takođe prisutni, prema rezultatima nekih istraživanja – novinari sa čak deset posto daju doprinos govoru mržnje.

RB/BI: Pa, recimo istraživanja SOS telefona Nikšić, pokazala su da i u našoj profesiji mnogo ljudi ne prepoznaje rodno uzrokovano nasilje.

Ćalasan: Onda treba da se pitamo gdje griješimo. To je ono o čemu govorimo kada je simptom u pitanju. Mi se bavimo simptomom, ali uzrocima se ne bavimo adekvatno.

RB/BI: Da, a onda se desi da nam se djeca dijele po etničkoj ili drugoj pripadnosti, po tome da neko ima a neko nema. Ko je tu najodgovorniji?

Ćalasan: To je opštepoznato kroz struku da je porodica odgovorna za njegovanje ili borbu protiv predrasuda. Dakle, da li se borimo sa tim, da nemamo predrasude kod kuće ili ipak njegujemo predrasude. A opet porodica je u nterakciji sa nekim društvenim sistemom ili proces je dvosmjeran. Možda je paradoksalno reći, ali je tako.

RB/BI: Moram da Vas prekinem. Svi se mi, deklarativno, zalažemo za ono što je najbolje. Onaj ko je u okviru porodice, iza tih zatvorenih vrata, zna koliko je to tačno. Ali kada nastupi problem, na primjer u školi, jednom broju roditelja svi su krivi osim njih. U takvim slučajevima i problem je teže riješiti.

Ćalasan: Iako je česta pojava, izbjegla bih generalizacija, jer se često ljudi nađu uvrijeđeni kad ih stavimo u bilo koju kategoriju. Najispravnije je krenuti od ličnog. Dakle, pojedinac ima sklonost da optužuje sebe optužuje ili druge, dakle ima unutrašnji ili spoljašnji lokus kontrole. I sad, ako pojedinac ima spoljašnji lokus kontrole pa su mu svi krivi za lične neuspjehe, on će taj spoljašnji lokus kontrole manifestovati u različitim situacijama. I upravo to, možemo reći, da može biti jedan od osnova govora mržnje. Kad bi mi svi krenuli od sebe i bili ona promjena koju želimo da vidimo, uključujući i ljude koji su u pozicijama odlučivanja i javnog govorenja i tako dalje, onda bi svijet bio drugačiji i govor mržnje bi bio govor ljubavi. Negdje, ono što izostaje jeste to da djecu odgojimo u afirmativnim uslovima, da potvrđujemo ljubav, rad, dobre međuljudske odnose, da na tome insistiramo. A mi insistiramo na tome što ne treba, što nije dobro, “ne koristite govor mržnje”. Naspram toga možemo da koristimo govor ljubavi. U psihologiji postoji nešto što se zove asertivna komunikacija, pa su to ja-poruke i ti-poruke. Ti-poruke nazivamo govorom zmije, a naspram toga ja- poruke koje su, u stvari, porukekojima kroz osjećanja saopštavamo drugima sopstvene potrebe, na način da drugog ne povrijedimo. To je negdje možda i prevencija i put kako da se borimo sa govorom mržnje.

RB/BI: Da se prema drugom odnosimo i izražavamo onako kako bi voljeli da se sa nama postupa? Ćalasan: Pa možemo i tako reći.

RB/BI: Rekli ste, uloga medija, kad se govori o širenju govora mržnje definitivno postoji. Šta možemo da uradimo, osim da se profesionalno usavršavamo i odgovornije postavljamo prema tom problemu? Ćalasan: Pala mi je na pamet jedna metafora, to je kao otrovna pečurka koju nagazimo i ona se rasprši, tako je i govor mržnje putem medija. Ako smo jednu informaciju pročitali u jednom trenutku, već u narednih par minuta je ona udesetostručena i neetično se pristupiilo pojavi i problemu. Voljela bih podijeliti ovdje jedan utisak. U Crnoj Gori definitivno postoji govor mržnje i mi svjedočimo različitim, od rodno ugrožavajućih, da ne spominjem sve kategorije prema kome je sve upućen govor mržnje dominantno. Moram da kažem da ono što sam primijetila jeste da ovdje postoji tendencija da se sačuva etičan pristup u izvještavanju ranjivih tema. Uglavnom je taj politički jezik problematičan, kategorisanje nekih političkih uvjerenja, stavova, postupaka. Da li se to zove politikantstvo, ali tu postoji dominantno govor mržnje. Međutim, kada su u pitanju neki lični odnosi, lične priče, sad kad smo imali situaciju na Cetinju, sa brojnim gubicima, suicidom i svim ostalim, ono do čega sam kroz analizu sadržaja došla da su u zemljama regiona, za navedene situacije, zloupotrijebljene brojne privatne fotografije, sa profila društvenih mreža, iskorištene su etikete za određene ljude i tako dalje. I sve je to, već u roku od par sekundi, nakon što bi naš medij nešto objavio, već u regionalnim medijima bilo objavljeno. I onda sam analizirala sadržaje pitajući se da li neki crnogorski medij na taj način pristupa problemu. Moram da kažem da nisam pronašla. Važno je da napomenemo da je važno jedni druge da afirmišemo i njegujemo na taj način etiku i solidarnost i držimo se skupa, svi kao društvo i sačuvamo privatnost pojedinaca u bilo kom smislu.

RB/BI: Pomenuli smo političare. Pred nama su lokalni izbori, kampanja je u jeku. Na šta političari, po Vama, treba da obrate pažnju, kako društvo ne bi ulazilo u dalje podjele?

 Ćalasan: To je jedno izrazito izazovno pitanje. Prvo što mi pada na pamet, ako krenemo od sebe, ako probudimo ljubav prema drugima, ako smo prosvećeni, duhovno razvijeni ljudi, nećemo koristiti govor mržnje. On ujedno govori i o nivou funkcionisanja pojedinca. Osim tog nedostatka ljubavi, govor mržnje je i indikator nivoa prosvećenosti, obrazovanja, spremnosti za rast i razvoj. Političarima predlažem da krenu od sebe lično. Sa druge strane, s obzirom da sam ja neko ko vodi nevladinu organizaciju deset godina i prati cjelokupnu scenu u svakom smislu, po svim nivoima slojeve društva, ono što mogu da kažem jeste da našem društvu, konkretno institucijama, političkim partijama, nedostaje prvo vizija a onda nedostaju strategije. Strategije komunikacije, to mogu da kažu komunikolozi, a imamo ih u našoj zemlji, imamo sjajnu komunikološkinju koja javno i konstantno apeluje i poziva ljude da nešto rade po tom pitanju. Svaka partija bi trebalo da ima svoju strategiju komunikacije i da ima viziju kako želi da iskomunicira svoje ideje. Mi to nemamo, ni na nivou institucija, pa ni partija. Nedostaju brojne strategije, tako da je to nešto što bi bio korak da se teži određenoj viziji i da strategija ima upravo taj trenutak prevencije podjela društva.

RB/BI: To je nešto sa čime bi ljudi bili upoznati, znali bi šta se predlaže, možda bi mogli da utiču na razvoj nekih stvari.

 Ćalasan: Zakon o regionalnom razvoju sve to precizno odredjuje, ostaje pitanje ko je odgovoran za sprovodjenje zakona. Ako adekvatno pristupimo razvoju društva, onda ćemo imati priliku da razvijamo mehanizmime za zaštitu pojedinaca i grupa i od govora mržnje i dubljih podjela u društvu.

RB/BI: Ako sam dobro shvatila, da bi govora mržnje u našem društvu bilo manje, treba da svakog dana nešto učimo i da radimo na sebi. Da li sam u pravu?

 Ćalasan: Cjeloživotno učenje jeste najbolja prevencija većine problema.

The post Branka Ćalasan: Važno je da njegujemo etiku i solidarnost first appeared on BARinfo.