“Tokom desetodnevnog boravka umjetnici će zajednički stvarati u jedinstvenom ambijentu Kuće Pekića i prirode šavničkog kraja. Rezidencija ŠAV! ima za cilj da podstakne zajednički rad umjetnika i razvije nove kreativne prakse spajanjem različitih umjetničkih disciplina. Tokom trajanja rezidencije biće organizovano javno predstavljanje umjetnika tokom kojeg će posjetioci imati priliku da se upoznaju sa njihovim dosadašnjim stvaralaštvom, kao i sa procesom rada i idejama razvijanim tokom boravka u Šavniku”, piše u saopštenju ŠAVI.

Brano Mandić je novinar, iz bara nastanjen u Podgorici, pisac i vizuelni umjetnik. Objavio je zbirku kratkih priča “Feb je čekao olovku”, a 2024. knjigu eseja i kolumni “Zbogom novine”. Video radove, slike i grafike izlagao je u muzejima savremene umjetnosti u Crnoj Gori, Sloveniji i Hrvatskoj. Glavni je urednik portala Normalizuj.me i suosnivač izdavačke platforme Žuta kornjača. Autor je radijske emisije Zinzula.

Petar Peđa Garić rođen je u Podgorici 1980. godine, gdje je završio srednju muzičku školu, i to dva odsjeka, opšti-pedagoški i vokalno-instrumentalni – klarinet. Redovne i magistarske studije klarineta završio je na Muzičkoj akademiji na Cetinju, u klasi profesora Ante Grgina. Još kao student počeo je da radi u Simfonijskom orkestru RTCG, na mjestu Prvi klarinet – Solista. U simfonijskom orkestru RTCG radio je sve do prestanka rada te institucije. Od osnivanja Muzičkog centra Crne Gore radi u Crnogorskom simfonijskom orkestru na mjestu Prvi klarinet – solista. Od 2006. godine radi na Muzičkoj akademiji na Cetinju kao profesor klarineta. Paralelno sa muzikom, bavi se ilustracijom, grafičkim dizajnom i animacijom. Devedesetih je bio član prvog crnogorskog sastava koji se bavio elektronskom muzikom – barskog Kokot benda.

The post Brano Mandić i Petar Garić u Umjetničkoj rezidenciji u Šavniku first appeared on BARinfo.

“Izdavačka kuća ‘Žuta kornjača’ je krajem godine štampala ovu knjigu. Ona je ušla u uži krug za jednu regionalnu nagradu, koja se zove Štefica Cvek i koja promoviše žensko pismo” objasnio je Mandić, dodajući da je do sad knjiga promovisana u Podgorici, u Dodestu i u Beogradu, u Kulturnom centru Grad.

“Poema je smještena u Galiciji, u Španiji, u gradu Pontevedra. Odnosno, referiše se na taj grad, kao na nekakvu izgubljenu vrijednost, kao na nešto čemu se stalno vraća. To je poetski motiv, čest i jak kao kod Zagojevskog povratak u Lavov. Pontevedra je refren koji nas hipnotiše u ovoj meditativnoj seansi koja se zove poezija Slađane Kavarić Mandić. Siguran sam da ova knjiga može da se čita stotinama puta, zato što njen kvalitet, kao i svake dobre poezije, nije saznajni, nego je to jedan ritam, jedna vrsta izmiještanja iz istorijskog vremena, a usudio bih se reći i pokušaj da se traži ta neka dublja ljudska ispovijest i suština”, istakao je Mandić.

Autorka je objasnila da je njena poema “stalni hod od nečeg što je pojedinačno, što je počelo kao lirsko obraćanje, kao lična ispovijest”.

“Ja sam tu knjigu počela da pišem prije dvije godine, ovdje u Šušanju, na moru. Počela sam od nekih ličnih doživljaja. Moglo se, da sam tako nastavila, lako zvati Bar, a ne Pontevedra, isto je lučki grad i vrlo je slična atmosfera. Odatle nekako i želja da je možda izmjestim u neki drugi lučki grad”, navela je.

Proces pisanja doveo je do saznanja da je počela da se igra sa sopstvenim osjećanjima “da polazim od ličnog, ali da idem u apstrakciju, da pišem nešto što se meni događa”. Zaključila je da nije u redu da piše samo svoju ličnu ispovijest.

“Shvatila sam da želim da pišem ne samo o sebi i svojoj ženskoj, feminističkoj poziciji u crnogorskom društvu, nego da se to odnosi i na druge žene u Crnoj Gori – na moju majku, komšinicu, na moju babu, na sve žene koje srijećem”, ukazala je Kavarić Mandić.

Prostor čitaonice večeras je pokazao svoje prednosti, kada su promocije književnih djela u pitanju, jer je publika, postavljajući pitanja, osim što je slušala ovu interesantnu promociju, učestvovala u njoj. 

Urednik knjige je Ilija Đurović, autor naslovne strane Luka Mrkaić. Izdavač je “Žuta kornjača”, a knjiga je sufinansirana na konkursu Ministarstva kulture i medija 2024. godine.

Slađana Kavarić Mandić (Podgorica, 1991) je istraživačica, aktivistkinja i pjesnikinja. Doktorirala je na Fakultetu filozofije Univerziteta Crne Gore, postavši prva žena filozofkinja koja je završila doktorske studije na državnom Univerzitetu Crne Gore. Njeni osnovni istraživački interesi obuhvataju marksizam, filozofiju prakse, filozofiju umjetnosti i kritičku teoriju. Autorka je nekoliko naučnih radova i knjige Filozofija Danka Grlića (Beograd/Zagreb, 2022).

Kao aktivistkinja, Slađana je suosnivač portala Normalizuj.me, gdje piše kolumne i organizuje društveno angažovane forume.

Takođe je autorka dvije zbirke pesama, “Ljudi s Nigdina” i “Pontevedra”, koje su prevedene na engleski, slovenački i grčki jezik.

The post Pontevedra Slađane Kavarić Mandić u barskoj biblioteci first appeared on BARinfo.

Kako navode, analiza postupanja u konkretnom slučaju zasnivala se na dodatnoj ocjeni osjetljivog specifičnog događaja koji je predstavljao kritiku javnog nastupa usmjerenog na zaštitu dostojanstva žene, a sagledavajući i međunarodne konvencije i standarde u slobodi izražavanja, te imajući u vidu da su javne ličnosti dužne da istrpe pojačanu kritiku na radu i u vezi sa radom i da svojim primjerom preuzmu odgovornost u skladu sa poslovima koje obavljaju.

Službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica su danas pisanim putem upoznali i obavijestili Sud za prekršaje o povlačenju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, dok će punomoćnika podnosioca prijave, Advokatsku kancelariju Šušić, blagovremeno pisanim putem obavijestiti o ovom ishodu, sa pravnom poukom da zaštitu prava svog klijenta mogu ostvariti putem privatne tužbe u građanskoj parnici ili eventualno u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima ukoliko zahtjev podnosioca bude dozvoljen od strane Suda za prekršaje u Podgorici.

Uprava policije će u narednom periodu u ovakvim ili sličnim događajima sa posebnom pažnjom postupati i cijeniti sve okolnosti od značaja za postojanje prekršaja, vodeći se pozitivno – pravnim propisima i međunarodno – pravnim aktima i standardima, kako bi na pravi način na putu do prekršajne zaštite uspostavila ravnotežu između kritike i uvrede, zaključuju u saopštenju.

The post Uprava policije povukla zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv Brana Mandića first appeared on BARinfo.

„Odjeljenju bezbjednosti Podgorica je 28.11.2024. godine, od strane advokatske kancelarije Šušić, kao pravnog zastupnika Aleksandra Stamatovića, podnešena pisana prijava protiv novinara Brana Mandića zbog navodnih uvreda koje je Mandić iznio u objavi na društvenoj mreži Facebook, kao javnom prostoru, a koja sadrži sljedeće riječi kojima Mandić opisuje Stamatovića:

‘Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki telos, a ne po srpski telo, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat…’.

Postupajući po podnesenoj prijavi, odnosno, preduzimajući mjere i radnje po službenoj dužnosti i u skladu sa zakonom, policijski službenici su o događaju obavijestili državnog tužioca u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, koji se izjasnio da se u navedenom ne stiču elementi bića krivičnog djela, već da službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica cijene eventualno postojanje prekršaja.

Uvidom u dostavljenu prijavu, te analizom sadržaja objave na društvenim mrežama, ocijenjeno je da ista sadrži elemente bića prekršaja, konkretno iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru – vrijeđanje i drsko ponašanje.

S tim u vezi, a kako zakonska procedura nalaže, protiv Brana Mandića je Sudu za prekršaje podnijet zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.

Sud za prekršaje će, u krajnjem, u objektivnom i nezavisnom postupku, cijeniti osnovanost podnijete prekršajne prijave.

Zbog velikog interesovanja, različitih interpretacija i eventualnih tumačenja koja su suprotna načelima funkcionisanja Uprave policije, napominjemo da su policijski službenici u pomenutom slučaju postupili na zakonit način, bez namjere podrivanja ili targetiranja pojedinca, uz jednak odnos prema svim građanima.

U odnosu na navode pojedinih organizacija da Uprava policije krivično goni Brana Mandića, odbacujemo iste kao neistinite, s obzirom na to da krivični i prekršajni postupak predstavljaju različite kategorije i ne nose istu težinu u sudskim postupcima.

Posebno ističemo i da Uprava policije uvažava prava novinara na slobodu kreativnog izražavanja, istraživanja, štiti njihov profesionalni integritet i slobodu govora.

Uprava policije teži partnerskom odnosu sa medijima u kom se kao ključni principi izvještavanja ističu objektivnost, preciznost i tačnost, uz međusobno uvažavanje i saradnju.

Takođe, kao institucija koja u sistemu državne uprave teži dostizanju evropskih standarda, a u kojoj veliki procenat zaposlenih čine žene, poštujemo i afirmišemo prava žena i najoštrije osuđujemo svaki vid mizoginog djelovanja i ponašanja.

Na kraju ističemo sljedeće: u toku sprovođenja mjera i radnji iz svoje nadležnosti, primjenjujemo princip zakonitosti i objektivnosti, čime postižemo nepristrasan pristup prema strankama, cijeneći individualnu odgovornost pojedinaca.

Stoga, apelujemo na nevladine organizacije, medije, novinare, i građane da objektivno i pažljivo sagledaju sve aspekte navedenog događaja“, zaključuje se.

The post Uprava policije: Uvažavamo pravo na slobodu kreativnog izražavanja, sud će ocijeniti osnovanost prijave first appeared on BARinfo.

“Uprava policije Crne Gore pokrenula je postupak protiv mene pred Sudom za prekršaje u Podgorici zbog navoda iz kolumne u kojoj kritikujem javni govor profesora Univerziteta Crne Gore Aleksandra Stamatovića. Sud me je pismeno obavijestio da se moram pojaviti na saslušanju 16. 04. 2025. u 16.15 časova, ili može izdati naredbu o mom dovođenju”, naveo je on.

The post Policija pokrenula postupak protiv Brana Mandića zbog kolumne first appeared on BARinfo.

RB/BI: Prije nekoliko dana imali ste samostalnu izložbu slika pod nazivom “Strah i želja uma” u Galeriji naivne umjetnosti u Trebnju. Ne znam koliko su slušaoci i čitaoci našeg portala upućeni u to da se Vi bavite i slikarstvom. Koja je simbolika ovog naslova i same izložbe?

Mandić: Pa eto, jedva da sam i ja upućen da se bavim slikarstvom, ali nekako sam se uputio u to prije pet godina dok sam bio u Americi i prolazio kroz neke teške životne stvari. Desila se potreba da se izrazim likovno, jer tada riječi nisu bile baš moj prvi izbor. Po prvi put u životu sam shvatio da silom prilika nisam okrenut ka pisanju, a kako sam se čitav život družio sa slikarima, izgleda to nije bilo slučajno. Najbolje se razumijem sa tom vrstom umjetnika i ljudi. Provodio sam dane, sate, noći u ateljeima i upijao neka znanja, pretpostavljam nekakve boje… i to je samo izašlo iz mene. U jednom podrumu gdje sam to radio, u Sinsinatiju, u Americi, napravio sam za vrlo kratko vrijeme oko stotinu slika i crteža. I ostavio ih. Nisam znao šta ću s tim, bilo mi je još nejasno. Onda je došao poziv iz Slovenije, poslao sam svoje radove, a ljudi su organizovali izložbu. I to baš dobru, ponosan sam i zadovoljan jer je sve bilo na visokom nivou. To je galerija koja ima 60-ak godina iskustva, a naivnom umjetnošću su se bavili kako se to nekada radilo u Jugoslaviji. To je bilo ono – bakice, dekice, seoski crtež… Međutim, kako je vrijeme počelo da se mijenja, a time i umjetnost, sve više se savremena umjetnost okretala tzv. outsider artu, gdje slikari nemaju akademsko znanje. Na tom talasu sam i ja, ohrabren počeo da se bavim time i primam komplimente. Srećan sam jer sam u tome potpuno čedan, nisam ni obrazovan za to, nego istražujem svoje biće.

RB/BI: Rekla bih po komentarima, dok sam istraživala o Vašoj izložbi, da su i ljudi jako zadovoljni i da im se dopada Vaš rad.

Mandić: Ljudi vole tu vrstu iskrenosti. Juče nam je u Podgorici u gostima bio kolektiv iz Beograda koji se zove „Matrijaršija“, a bavi se upravo tom rubnom umjetnošću. Mislim da su teorije umjetnosti dosta ubile neposrednost, ubile su emociju, sve se konceptualizovalo, pretvorilo se u cerebralne, moždane, konceptualne forme, i onda kad se stvarno desi čista emocija, pa makar ne bila ona uvijek po tim akademskim pravilima, nekako dopre do čovjeka. Smatram da je dopiranje do čovjeka, odnosno komunikacija, smisao umjetnosti. Ne vidim drugi razlog zašto bi umjetnost postojala, nego da ja dođem do tebe, da me ti razumiješ i osjetiš što ja osjećam.

RB/BI: Do mene je doprlo i jako mi se dopada, a interesuje me da li je doprlo do ljubitelja likovne umjetnosti u Trebnju i kako su oni doživjeli Vašu izložbu, kao i kakvi su Vaši utisci?

Mandić: Pa, ja sam relativno kasno u sve to ušao, tako da mi je sve to novo. Vidio sam da je to rad na umjetničkom planu, koji bi trebalo i mi ovdje da usvojimo. U pitanju je čuvena slovenačka preciznost, sve je produkovano na tako visokom nivou da je samo trebalo da se pojavim i budem dio toga sa najvećim zadovoljstvom. U Crnoj Gori se često troši energija na nekakva druga gloženja i međusobna propitivanja. Ja sam, recimo, mogu to slobodno podijeliti s tobom, konkurisao i za jednu crnogorsku izložbu i prošao sam. Kustosi su se složili i javili mi da imamo izložbu. Rekli su „ovo nam se sviđa, ovo je svježe, ovo je novo“. Onda je direktor (nema potrebe da ga pominjemo) te institucije, kazao „ovo je dobro, nije ovo loše, ali ne možemo“. Nije moglo jer nisam slikar. Neki od najvećih umjetnika XX vijeka nisu završili akademiju. Smiješno je u današnjem vremenu govoriti o akademskom, kad je sve pomiješano i sve dostupno… No, da ne širim, nije meni uopšte gorak ukus ostao zbog toga, ne ulažem svoj ego u to.

RB/BI: Mislim da to ne utiče na Vašu karijeru, niti na Vas, i voljela bih sada, baš zbog toga, da naglasim da ste prošle godine primili nagradu u Sloveniji. O kakvoj nagradi je riječ?

Mandić: Nije bitna nagrada, bitno je da ću sada raditi u Crnoj Gori. Imam još nekolika projekata koja ću da realizujem sa Video artom i sa timom, okrećem se prema tome što me interesuje. Sređujem radni prostor u Podgorici i možda će slušaocima i čitaocima to izgledati kao „malo odjedanput“, ali nije, to je proces koji traje, samo što ja nisam opterećivao javnost time. Volim da život učinim zanimljivim i da istražujem u više pravaca. Mislim da svi to treba da radimo, mi ovdje dosta patimo od titula, od tih profesionalnih ograda – „ti si to, čitav život ćeš biti to“. Jednostavno volimo da se stavljamo u okove, a život prolazi bez da smo se zaista zapitali ko smo..

RB/BI: Pređimo sada sa slikarstva i izložbi na Vaš put novinarstva. Možete li nam ukratko reći odakle ljubav za pisanu riječ i kakvi su bili Vaši počeci, ko su Vam tada bili uzori?

Mandić: Ljubav za pisanu riječ je počela tako davno, da ja nisam siguran da mogu da kažem kako je nastala. Vjerovatno sam se rodio s tom misijom.

RB/BI: S tim talentom, ja bih rekla?

Mandić: Kad se nečemu toliko posvetiš, jednostavno se izgubi ideja je li to talent ili je rad. Čak mislim da treba biti talentovan da sjediš osam sati na jednom mjestu. To je talenat. A za pisanje je vrlo često potrebna apsolutno manijačka fokusiranost na riječi. To te vjerovatno deformiše u određenim životnim situacijama. Socijalno te isključi. Ali, zato je tu bilo novinarstvo da mi da vezu sa svijetom, da ne izgubim potpuno kontakt sa ljudima, za koji sam izgleda negdje predodređen, jer nisam baš da idem u kolibu i pišem 3.000 strana romana, mada sam i to u životu htio. Poenta je da se ponašaš kao dijete koje se igra. Ono je fokusirano do te mjere da mu ništa pažnju ne može srušiti. E, pa ja mislim da je stvaranje takav proces, đe ti jednostavno prevariš sebe i apsolutno si u tome. Mnogi ljudi koji prođu tu barijeru, a mnoge sam talentovane ljude imao sreću da upoznam, nikad nisu fokusirani isključivo na jednu stvar, kad provališ igru, uz tu jednu stvar obično i nešto drugo možeš na takođe neobičan i važan način da predstaviš.

RB/BI: Vi ste glavni i odgovorni urednik portala normalizuj.me, kako je došlo do toga i kako se nosite sa tom odgovornošću?

Mandić: Do toga je došlo, opet, iz jedne vrste zasićenosti stalnim kolumnističkim radom koji me je i etablirao u crnogorskim okvirima. Malo sam se toga zasitio i krenuo sam da vidim šta bih mogao drugo da radim, na drugačiji način. Moja supruga Slađana Kavarić Mandić, još nekoliko saradnika i ja, osnovali smo portal koji ima za cilj da se ne takmiči sa ostalim medijima u Crnoj Gori. Nas je baš briga hoćemo li biti konkurentni na ovom medijskom tržištu, jer nas to baš ne interesuje. Neću elaborirati zašto nas ne interesuje, ali se, prema mom mišljenju, u pisanim medijima (televiziju odavno ne pratim) desio toliki pad da jednostavno treba apsolutno podvući crtu. Osmislili smo koncept da to budu neki, mogu slobodno da kažem, ideološki, lijevoprofilisani angažovani tekstovi. I, guramo koliko možemo. Organizujemo tribine u Podgorici u 201 Engaging place. Svakog mjeseca dovodimo goste, sa kojima Slađa ili ja razgovaramo. Dođe po stotinjak ljudi, što je za Podgoricu značajan broj. Publika postavlja pitanja, interaktivno je, to je stvar koja nas je baš preporodila.

RB/BI: Sigurno ste prešli dalek i trnovit put da bi izbrusili talent i izgradili vrlo prepoznatljiv i upečatljiv način pisanja. Kako je biti jedan od najčitanijih kolumnista u Crnoj Gori?

Mandić: Dugo sam pričao da nije tako, ali čovjek mora da se pomiri. Nije to glumljena skromnost, ali jednostavno nisam sebe tako doživljavao. Ali, onda te prepozna policajac, pa te prepozna pekar, pa shvatiš da neko i među “normalnim narodom” čita to što pišeš, a ja volim da moji čitaoci budu iz raznih sfera. To je posao koji mnogo daje, prije svega iluziju uticaja, koja je nekad stvarno jaka, pa stvarno i pomislim da sam u nekim tekstovima uspio da “pomjerim” ljude, da ih zamislim… S druge strane, to je ogroman pritisak. Znam neke kolumniste i pisce koji su moji uzori, koji to rade, čini mi se, mnogo lakše, a onda meni dođu i kažu „ti vrlo lako pišeš“. Jeste da lako pišem, ali stalni je pritisak, to je ono što novinarstvo čini malo zeznutom rabotom, jer moraš biti non-stop konektovan na dešavanja. Sada sam počeo u kolumnama da bježim od negativnosti,  od onoga što sam prerastao u mladim danima. Pomirio sam se, vidio sam da ovo niđe ne vodi, i pokušavam da dam neku vrijednost, ne samo kritiku. Ali, situacija je takva da nije to lako, povuče te crni talas svega što se dešava oko nas, povuku te negativni komentari, povuče te ta sičija, zloba koja se toliko izliva u medijima i postaješ dio te kaše. I onda ti se zgadi to što pišeš, čini ti se da pišeš u prazno. Dakle, to se meni dešava, i iskreno to pričam kao neko ko bi trebalo da bude baš zadovoljan. Jer, izađe tekst, pročita ga trideset do pedeset hiljada ljudi, a to nema „na svijet’“ koliko ljudi ovdje vole da čitaju pojedine autore. Ali kažem, baš je ambivalentno – nekad ti se čini da imaš najbolji posao na svijetu, da je to prosto privilegija, ne moraš da kopaš, nego pišeš, a nekad, bogami, uzima svoj danak.

RB/BI: Posebno mi je ostao upečatljiv pomalo tužan opis Bara, koji ste prije nekoliko godina napisali u Vašoj kolumni, a glasi „niđe ljepšeg grada, s manje osmjeha“. Da li mislite da se u međuvremenu nešto promijenilo? Da li se Barani danas više osmjehuju?

Mandić: Mentalno sam stanovnik Bara, zato što sam se rodio u Baru i to je moja koordinacija pokreta, moj istok, zapad, sjever i jug, što bi rekao čika Rajko „niđe nebo nije plavo“. Organski sam dio ovoga grada, ali moramo se suočiti sa činjenicom da sam ja „ufatio maglu“ iz njega prije dobrih 25 godina. E sad, zašto je to tako? Svaka ljubav je teška, pa i ljubav moja prema Baru. Jednostavno nisam mogao ovdje izdržati. Kako i zašto, ne znam. Jednostavno nisam se ovdje pronašao. Čak bih se usudio reći i mentalitetski. To je neka vrsta mrzovolje koju ja ne mogu podnijeti. Ja volim da se malo više opuštamo u životu. To mi je vazda falilo. Ne znam zašto, ne znam ko nas je urekao, ali Bar ima te neke oštre ivice, đe ne bi trebalo da ih ima. I hoću da pomenem, ako sluša i čita lokalna zajednica, da sam prošao pored Gimnazije dok sam dolazio ovamo. Stvarno je sve zapušteno. Ne znam o čemu se radi. Korov je uhvatila oko onih krugova, oko čuvenih čempresa, ni na šta ne liči. Možda čekaju da pokose kada prođe zima… Sada izgleda tako mrtvo, tu je Gimnazija, to je centar grada, a vrlo je zapušteno. Nadam se da to još neko primjećuje, da nisam jedini.

RB/BI: Voljela bih da se osvrnemo na početak Vaše karijere koji se dogodio baš u našem studiju. Kakve Vas uspomene vežu za naš Radio Bar?

Mandić: Kada sam imao 15 godina, možda i manje, htio sam da budem u Radiju. Otišao sam čak u one barake, kojih se ti ne sjećaš, nisi bila ni rođena tad… Zapamtio sam barake, a baš sam bio mlad. I, ne znam zašto, je li zato što ne znam da izgovorim slovo ’r’ ili zato što se nisam svidio Vasku Laloševiću, mene su odmah makli. Nisam prošao audiciju. To me je strašno pogodilo, baš sam se razočarao, jer sam mislio da sam najpametniji, najbolji i stvoren za to. Kasnije sam dobio šansu, bio sam uporan. Mogu da kažem da je Ljilja Đinđinović zaslužna za moju novinarsku karijeru, i za sve. Ona je prva koja je prepoznala taj neki moj energetski momenat i jednostavno mi dala potpunu slobodu. Kasnije me čak i usmjerila da odem u neku novinarsku školu… Vodio sam dva noćna programa, prigušio bih svjetla u studiju i bukvalno bih improvizovao. Osjećao sam veliku slobodu, jer je radio tada malo „padao“ kao medij. Mislim da se sada vraća, jer su ljudi već zasićeni slikama, sve više su u pokretu, sve više su sa slušalicama, pa radio doživljava neku vrstu renesanse. U tom trenutku, to je bilo ’99, možda i ’98, neko vrijeme gadno, Radio Bar je bio moje malo ostrvce, baš mi je bilo super, osjećao sam se alternativno i lijepo.

RB/BI: Neizostavno pitanje, kad sam u prilici da razgovaram sa Vama, je kakav savjet biste dali mladim novinarima, kako da u ovim teškim vremenima izgrade svoj put?

Mandić: Ne znam to da kažem. Novinarima, da se ne doživljavaju kao novinari, piscima da se ne doživljavaju kao pisci, slikarima da se ne doživljavaju kao slikari, nego da se fokusiraju na to da su ljudska bića i da pokušaju da pronađu nekoliko stvari, ne puno, samo nekoliko, do kojih im je mnogo stalo u životu. Kad ih pronađu, onda treba da krenu za njima, bez zadrške, a ostalo će im se već kazati na putu. To je, možda, neki moj recept kako se prevariti da sve ovo ima smisla.

The post Brano Mandić: Nije lako izbjeći sičiju i zlobu koja se izliva u medijima i ne upasti u tu kašu first appeared on BARinfo.

Mandićeva samostalna izložba slika nosi naziv  “Strah i želja uma”. Sa njegovim radovima izložene su i skulpture preminulog slovenačkog vajara Miroslava Bonea.

Izložbu je otvorio gradonačenik opštine Šentrupert Tomaž Ramovš, a biće otvorena za posjetioce do maja ove godine.

Istoričarka umjetnosti, Andrejka Vabič Nose, kazala je je da je Mandić svoj slikarski put počeo 2017. godine tokom boravka u SAD, kad je osjetio da kroz slikanje može da oslobodi nagomilane emocije.

The post Izložba Brana Mandića u Sloveniji first appeared on BARinfo.