Rođena je kao Janja Štimac, 1933. godine u Bapskoj, a u samostan u Đakovo došla je 1955. godine, i završila Bolničarsku školu u Zagrebu.

Kada je položila prve zavjete za časnu sestru, 1962. godine, određena je za bolničku službu u Starom Baru. Radila je na Dječjem odjeljenju i u laboratoriji čitav radni vijek, sve do penzije 1992. godine. Pružala je bolesnicima jednaku ljubav, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu opredijeljenost, i, kako je isticala, zbog te “različitosti ljudi koji su složno živjeli beskrajno zavoljela Bar”.

Skupa sa s. Mercedes Kopasić učestvovala je, u ime barske Bolnice, na Kongresu mikrobiologa u Puli, 1971. godine, a tokom 1974. godine išla na usavršavanje u Zagreb, na Dermatološku kliniku. Nekoliko puta, zajedno s ostalim sestrama, nagrađivana je za požrtvovan rad u bolnici.

Od 1993. godine, do odlaska iz Bara 1998. godine, vršila je službu kućne poglavarke Doma časnih sestara u Starom Baru, a u teškim vremenima ratova na različite načine pomagala ljudima koji su tražili pomoć, Baranima i onima koji su došli u grad.  

Septembra 1998. je prebačena u Dom sestara Svetog križa u Đakovu, gdje je ostala do kraja života.  

Ljekari i medicinske sestre koji su radili s njom sjećaju se s. Vlatke kao mirne i tihe, dobre i nesebične osobe, i pouzdane medicinske radnice, koja je svakom poslu pristupala sa velikom posvećenošću.

Značaj časnih sestara za grad naglašavao je često i bivši gradonačelnik i direktor Bolnice dr Zoran Srzentić. “Časne sestre su nekada činile okosnicu srednjeg medicinskog kadra u barskoj bolnici, bez kojeg ni ljekari, ni ostalo medicinsko osoblje ne bi postigli velike i značajne rezultate. One su bile i jedan od zaštitnih znakova ove zdravstvene ustanove“, kazao je na Svečanoj akademiji povodom obilježavanja sedamdeset godina od dolaska sestara Svetog Križa u Bar.

Danas je veoma malo živih časnih sestara koje su radile u Barskoj bolnici, a koje su, zbog potpunog predavanja dužnosti i saosjećanja sa bolesnicima, kod Barana zaslužili ogromno poštovanje. I sve žive u Đakovu.

The post Preminula časna sestra Vlatka, radila 30 godina u barskoj Bolnici first appeared on BARinfo.

Marija Mara Harmičar rođena je 1931. godine u malom mjestu Remetincu, najbliži veći grad Varaždin. U rodnom mjestu završila je osnovnu školu 1944. godine, a poslije nje radila je kao kućna pomoćnica u kući imućnije porodice u mjestu. Nakon što se odlučila za poziv časne sestre, i prvobitnog protivljenja roditelja, 24. maja 1948. godine, u 17. godini ušla je u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Položila je prve zavjete 1953. godine i dobila ime sestra Arnolda.

Tokom 1954. godine s. Arnolda je došla u Bar i počela raditi u bolnici, interno odjeljenje. Završila je Srednju medicinsku školu na Cetinju. Stručnog kadra nije bilo, pa je dolazak časnih sestara u Bar bio od neprocjenjive vrijednosti. Samo šest časnih sestara, zajedno sa s. Arnoldom na internom i infektivnom odjeljenju, svakog dana u godini, 24 sata, pružalo je svu njegu bolesnicima. Uz posao u bolnici, sestre su uvijek odlazile bolesnicima u kuće – davati injekcije, previti rane, posavjetovati i pomoći, ali su brinule i za crkvene potrebe.

April 1979. donio je za sve ljude na Crnogorskom primorju veliku katastrofu – zemljotres. Tu se s. Arnolda pokazala u pravom svjetlu. I ona i druge sestre nastojale su u tim teškim danima biti bližnjima na usluzi. U bolnici se nije moglo raditi, pa su podignuti šatori i drvene barake. Tu je trebalo nastaviti kako-tako normalan rad s bolesnicima. Svojim mirnim nastupom, razumijevanjem i ljubaznošću, “bila je svima sve”.

Ljudi su prepoznali njeno zauzimanje i nesebičnost, pa je najprije dobila Povelju Društva zdravstvenih radnika Crne Gore, a za naročite zasluge u pružanju pomoći ranjenicima i bolesnicima predsjednik SFRJ Josip Broz Tito odlikovao je Ukazom broj 135 od 9. XI. 1979. godine Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Uručio ga joj je predsjednik Opštine Blažo Orlandić.

Radila je izuzetno posvećeno svoj posao, mirna, tiha i uvijek puna razumijevanja i opravdanja za sve bolesnike. Na sve je djelovala smirujuće i opuštajuće, i na pacijente i na doktore koji su se suočavali sa velikim stresovima.

S. Arnolda je pošla u penziju početkom marta 1980. godine. Šef internog odjeljenja barske bolnice dr Ibrahim Divanović je na prigodnoj svečanosti dirnuo sve prisutne nadahnutim govorom: “Doživljavao sam je kao izuzetnu ličnost i tražio odgovor – u čemu leži ta izuzetnost. Shvatio sam da u njenoj prirodi leži neprocjenjivo bogatstvo, nadarenost da priđe svakom čovjeku, da se otvori njegovim problemima i patnjama, da mu pokloni svoje razumijevanje, prijateljstvo, toplinu, dobrotu, mir i svu svoju životnu mudrost. Sve to stavljeno u službu bolesnog čovjeka, dalo je životno djelo vrijedno poštovanja i pamćenja. Njena darovitost leži i u tome što je uspjela pratiti stručnu misao ljekara i svojim bogatim iskustvom tu misao upotpuniti, a ponekad i korigovati. U tome upravo leži značajna pomoć sestre ljekaru, a sve ide k istom cilju, pomoći bolesniku. Tako je njeno znanje i iskustvo postalo dio naše svojine”.

Nakon odlaska u penziju, s. Arnolda je do 1990. ostala u Baru i brinula za zajednicu sestara kao njihova poglavarka. Tu službu je nastavila i kad je došla u provincijalnu kuću u Đakovo, gdje je preuzela brigu za bolesne sestre. Niz godina je bila brižna majka i sestra bolesnijima od sebe.

The post Preminula sestra Arnolda – barska Majka Tereza first appeared on BARinfo.

Rođena je 1930. godine u Rakitovici, pod imenom Anka. U samostan je došla u 21. godini života. Nakon dvije godine kandidature, u novicijatu je dobila ime Lauda.

Sestra Lauda, iako tjelesno slaba, provela je tridesetak godina u njezi bolesnika i staraca. Prvo radno mjesto bilo joj je u bolnici u Baru, gdje je više od dvadeset godina bila oslonac internog i infektivnog odjeljenja. Dane i noći provodila je u bolnici tokom epidemija koje su nakon rata pogađale Bar.

Iz Bara je premještena u Nuštar, u Starački dom, a potom na Vis, u Dom starih. Posljednje tri godine rada brinula se o djeci u jaslicama u Donjem Miholjcu.

The post Preminula s.Lauda, jedan do poslijeratnih simbola barske bolnice first appeared on BARinfo.