Bez obzira na mojih 55 godina, i dalje se osjećam potpuno mladim i čudim se kako to pamtim ljude i događaje koji su se desili davno jer su, po meni, za „sjećanja“ zaduženi stari ljudi.

Dobro se sjećam da se još sedamdesetih i početkom osamdesetih u Dobroj Vodi oralo volovima, a da se pšenica na guvnima „vršala“ konjima. Dobra Voda je tih godina bila bogata raznim voćem i povrćem koje je uzgajala gotovo svaka porodica. Dobrovodsko vrelo je bilo veoma izdašno, vode za navodnjavanje je bilo u izobilju, pa su tako i proizvodi bili kvalitetni. Dobro se sjećam da smo svake godine brali šipkove, a naši roditelji su ih zajedno sa maslinovim uljem „zadarskim“ autobusom prevozili na splitsku pijacu. Svaki put kada bi otac odlazio u Split, maštao sam da idem sa njim, ali to tada nije bilo moguće. No, nije prošlo mnogo vremena, želju sam ispunio i to mnogo prije nego što je samostalno putovanje bilo uobičajeno za osnovnoškolce. Već u osmom razredu daleke 1983. samostalno sam posjetio ovaj grad.

Pored uobičajene poljoprivrede, moja porodica se prvenstveno bavila maslinarstvom i uljarstvom. Od pra pra predaka smo naslijedili mnogobrojne maslinjake. U đedovoj arhivi sam pronašao dokument koji govori da se naš predak Alko, koji je rođen 1718. godine u Dobroj Vodi, bavio maslinarstvom, dok je moj đed, prije više od 100 godina, sagradio „makinu“, mlin za preradu maslina i proizvodnju maslinovog ulja. Iako u ranom djetinjstvu nisam pokazavao veliko interesovanje za makinu i boravak u njoj, ona je bila neizbježna za našu familiju. Odrastanje u njoj je meni ulazilo pod kožu, i maslina i maslinovo ulje postajali su dio mojeg života. Već sa trinaest godina sam počeo ravnopravno sa radnicima da radim u našoj uljari i dobijam punu dnevnicu. Od zarađenog novca sam u sedmom razredu osnovne škole sebi kupio prvo biciklo. Uljara je imala poseban miris i posebnu dušu, bila je mnogo više od obične fabrike za proizvodnju maslinovog ulja, a posebnu vrijednost je imala zato što smo je naslijedili od đeda.

Iako je tokom mojeg odrastanja u Dobroj Vodi bilo puno djece, život na selu nije bio tako jednostavan, posebno ne nama koji smo još u ranom djetinjstvu željeli više od toga što pruža selo. Moja prva sjećanja za Bar su vezana za Staru raskrsnicu. Još kao dječak sam bio spreman na šišanje na ćelavo samo da me otac povede u grad. Na šišanje se išlo kod Stanke i Nikole Marđonovića, u salon koji se nalazio naspram današnje autobuske stanice. Marđonovići su bili bliski prijatelji moje familije, pa je odlazak kod njih bio poseban. Stanka se uvijek čudila kako sam ja mirno i fino dijete koje bez plakanja i histerisanja prihvata šišanje na ćelavo, ne znajući za moj dogovor sa ocem. U Staroj ambulanti je strina Halima imala zubnu ordinaciju pa je i to bilo mjesto gdje smo svraćali, iako se tada o zubima nije mnogo vodilo računa. Rampa na željezničkoj pruzi kod današnjeg „Cerova“ je za mene bila poseban doživljaj. Čekanje da prugom prođe sivi šinobus i da željezničar podigne rampu je za dječaka iz Dobre Vode bila atrakcija. 

Kroz Dobru Vodu je u prošlosti prolazio jedini put kojim se iz Bara i drugih gradova moglo doći u Ulcinj. Veoma živ saobraćaj koji se odvijao njime, posebno u ljetnim mjesecima, Dobru Vodu je činio modernijim selom od ostalih na prostoru Mrkojevića. Uz put su bila dva restorana i jedna prodavnica. U Hanu Čarapića je bio restoran „Atina“, u koji me otac ponekad vodio na sok, što je za mene bio poseban doživljaj. Mnogo godina kasnije sam saznao da je taj restoran držao Ilija Milović – Ilija Grk, otac mog prijatelja Željka Milovića, što znači da je gotovo sigurno da smo se nas dvojica družili prije skoro pedeset godina, a da se kasnije do Gimnazije nismo poznavali. Drugi restoran je držao nadaleko poznati ugostitelj Omer Kalamperović, pamtim ga kao uglađenog gospodina. Na mjestu današnjeg restorana „Makina“ je bila prodavnica u kojoj je radio Vasko Drecun, tamo bi uvijek dobio sok „dvojni C“, ali uz to i neku Vaskovu šalu koje je zbijao gotovo sa svim mušterijama, pa i sa mojim ocem. Mnogobrojne anegdote su vezane i za prodavnicu Omera Đurovića, strica moje majke koji je jedan od nekoliko barskih taksista u poslijeratnom periodu.

Brzo je došlo vrijeme i za odazak u Gimnaziju. Za neke moje drugove ta promjena škole je bila izuzetno stresna. Nikako nisam prihvatao da sam ja među gradskom djecom tamo neki „seljak“ iz Dobre Vode. Kako bi danas moderno kvazipolitičkim rječnikom rekli, ja sam htio da budem „svoj na svome“ u gradu. To već nije bilo tako jednostavno, nije bilo lako „seljaku“ iz Dobre Vode da zauzme mjesto u društvu. Iz ove perspektive vrlo nepopularno, ali ponekad se sve to moralo zaslužiti i pesnicama, fer obračunima koje smo rješavali u parku iza Dvorca ili u borovima u blizini današnje Narodne kuhinje.

Moja želja za društvenim životom i raznim aktivnostima  je bila veća od uobičajene za to vrijeme i moju generaciju. Sigurno je da sam bio aktivniji od mnogih koji su živjeli u centru grada i sve im bilo na raspolaganju. Tokom srednje škole sam trenirao karate, bio vrlo aktivan član Radio kluba Volujica, pohađao radio sekciju i išao na takmičenja, pohađao „Političku školu samoupravljača“, još u to vrijeme se popeo na sve okolne planine: Rumiju, Lisinj, Vrsutu i Sutorman. Nije bilo lako živjeti u Dobroj Vodi na dvanaest kilometara od grada, u vremenu kada roditeljima nije padalo na pamet da bilo gdje voze svoju djecu. I više nego dovoljno je bilo to da mi roditelji nisu branili i nisu sputavali moju želju da budem dio raznih klubova i aktivnosti.

Iako me tada, a može se reći ni sada, politika nije zanimala, zanimljivo je da sam tri godine zaredom završio istu, ali potpuno istu, „Političku školu samoupravljača“ i da kod kuće još uvijek čuvam tri diplome. Motiv za pohađanje škole nije bilo znanje o politici i samoupravljanju već sedmodnevne ekskurzije po bivšoj Jugoslaviji koje su organizovane nakon uspješno završene škole. Moja želja za putovanjem i druženjem sa mladima iz cijelog Bara je daleko prevazilazila dosadna predavanja o samoupravljanju. U jednoj od diploma mi čak piše da sam poljoprivrednik jer nisam mogao tri puta biti učenik potpuno iste škole.

Trenirati karate kod Mija Mandića je bilo mnogo više od običnog bavljenja sportom. Pokojni Mijo nam je bio kao roditelj, ne samo trener. Iako sam siguran da i sam nije bio posebno dobar đak, nas je tjerao da prije svega učimo, pa tek poslije toga treniramo. Odlazio je u Gimnaziju i pratio naše ocjene. Oni koji bi imali jedinice nisu smjeli dolaziti na trening sve dok ih ne bi popravili. Pored toga što se brinuo o našem učenju, vaspitavao nas je da se hrabro i pošteno borimo, kukavice u borbi su ga nervirale i nije ih volio. Mene je zvao „Libero Alkoni“ i danas me tako zovu prijatelji koji su dio tog vremena, posebno Saša Boltić, koji je svoj život posvetio borilačkim sportovima. Mijo bi mi na takmičenjima prije borbe dao instrukcije kako da se borim, a ja bih svaki put uradio onako kako sam ja zamislio. Nikada se nije ljutio na mene zbog toga, važno mu je bilo da nisam bježao od protivnika i da sam se srčano borio.

Ljubav prema karateu je bila toliko velika da sam pet puta nedjeljno išao na trening i nakon svakog se kući vraćao pješice dvanaest kilometara do Dobre Vode. Bila je to ozbiljna žrtva, ali nije bilo dileme i nije mi padalo na pamet da, sve dok nisam otišao na studije, odustanem od karatea. Na karate smo iz Dobre Vode išli moj kum Garo – Ismet Parazić i ja, dok su na košarku išli moj drugi kum Skender Peročević i Zaim Parazić; o njihovom požrtvovanju je u svojoj knjizi o košarci pisao Peđa Milović. Nije mi poznato da je neko prije, a i poslije nas, bio spreman da svako veče pješači po dvanaest kilometara da bi se aktivno bavio sportom. Zahvalan sam Miju Mandiću i prijateljima iz kluba za to lijepo vrijeme i godine. Mija čuvam u lijepim uspomenama.

Radio klub se nalazio u barakama iza Vatrogasne stanice. U vremenu kada nije bilo kompjutera, facebooka i instagrama, mogućnost komunikacije sa amaterima širom svijeta je za mene bila posebno interesantna. Ona mi je otvarala neku vrstu prozora u svijet jer mogućnosti za putovanje nije bilo. Rado sam odlazio u klub i od pokojnog Rajka Radulovića brzo naučio Morzeovu azbuku koja je omogućavala komunikaciju bukvalno sa cijelim svijetom. Ali, i tu nije bilo sve bez problema. U istoj baraci, u prostoriji naspram kluba, muzička grupa „Treći put“ imala je svoj prostor. Sančo Veljić i njegovi prijatelji su svakodnevno vježbali. Međutim, signal naših radio uređaja je bio jak i ometao je rad muzičkih uređaja grupe. Često smo rizikovali da dobijemo batine od njih, ali od rada nismo odustajali. Zapamtio sam da smo se najviše bojali Pera Purlije. Iako sam prestao da se bavim radioamaterizmom, i danas dobro znam Morzeovu azbuku i lako bih se i brzo vratio u formu.

Za gimnazijske dane me vežu veoma lijepe uspomene. Bilo je to lijepo i bezbrižno vrijeme kada smo, moje društvo i ja, školu doživljavali kao priliku za zabavu i druženje, a učenje je bilo na trećem mjestu. Uspješno smo završavali razred po razred ali se nije moglo reći da smo bili štreberi, a bilo je i tinejdžerskih nestašluka. Teško je bilo obuzdati energiju koju je svako od nas na svoj način nosio u sebi. Sjećam se da smo u trećem razredu Gimnazije, pokojni Bruno, Ramo i ja, pobjegli ni manje ni više nego u Split. Naš razredni, pokojni Luka Kažević, koji je bio izuzetno dobar i blag profesor je nešto kritikovao Bruna i Rama. Oni su napustili čas, a ja kao njihov dobar drug sam im se, iz solidarnosti, odmah pridružio. Otišli smo na barsko šetalište i na rijeci Željeznici pronašli splav koji su radnici koristili prilikom gradnje mosta. Otkačili smo ga i tako plutajući donijeli odluku da bježimo za Split.

Iako je u pitanju bilo bježanje iz škole, ja sam moju majku nagovorio da nam „pozajmi“ novac za autobuske karte do Splita. Osim ovih majčinih, para za putovanje nismo imali, pa je svako od kuće ponio što je imao, neko maslinovo ulje, neko šipkove, neko mandarine kako bi to u Splitu sve prodali i obezbijedili novac za provod i povratak kući. U Split smo stigli u dva poslije ponoći i odmah zauzeli najbolje mjesto na pijaci jer nismo znali da su sve tezge zakupljene. Na našu sreću, jedna baba se sjutradan sažalila na nas dječake i dozvolila nam da robu stavimo na dio njene tezge. Brzo smo sve prodali po „dampinškim cijenama“ koje su bile i do 20 odsto niže od ostalih. Od prodaje smo zaradili dosta novca i mogla je da počne zabava, koje u to vrijeme u Splitu nije nedostajalo.

Kada je došlo vrijeme za povratak kući, donijeli smo odluku da je najbolje da se vratimo preko Beograda. Voz je iz Splita po redu vožnje krenuo u četiri popodne, a u Beograd smo stigli narednog dana u 8 ujutro. S obzirom da smo u glavnom gradu Jugoslavije svi imali drugove i drugarice sa kojima smo prijateljstvo sklopili tokom ljeta na Velikom Pijesku, svako je zvao svoje društvo i brzo smo se razdvojili. Kada smo potrošili novac koji smo od prodaje zaradili u Splitu, našem putovanju je došao kraj i morali smo vozom nazad za Bar. Profesor Luka je bio toliko dobar čovjek da smo uspjeli da ga nagovorimo da nam opravda gotovo čitavu sedmicu odsustva iz škole. Ja sam se trudio da budem „dobar đak“, pa sam na naše putovanje u Split i Beograd ponio aktuelnu lektiru – neku od četiri knjige „Tihog Dona“. Uz put sam čitao i na stranicama knjige zapisivao imena gradova kroz koje smo prolazii. Vjerujem da i danas u biblioteci Gimnazije postoji ta knjiga sa ispisanim imenima gradova.

U vrijeme kada sam išao u Gimnaziju u Baru nije bilo mnogo kafića, a i nije bila praksa da kao danas učenici idu u njih, međutim, sjećam se nezgodne situacije za mene vezane za kafe „Prisli“. Moj kum, pokojni Sabrija Ramović je tada imao moped, popularni automatik od 50 kubika. Kako bih se kao dobar vozač motora pokazao pred našim drugaricama, ja sam motorom krenuo od Gimnazuje prema moru i kod policije sam htio da skrenem u Ulicu maršala Tita koja je tada bila dvosmjerna. Kako je brzina bila velika, a motor mali, pao sam i prosuo se po asfaltu. Na uglu je bio tada najpopularniji kafić „Prisli“. Misleći da sam se polomio, iz „Prislija“ su izletjeli gosti i potrčali ka meni da mi pomognu. Iako sa svih strana „odran“ od asfalta, brzo sam ustao i stojički podnosio bol. Kada su vidjeli da sam dobro i da mi ne treba pomoć, gosti su se polako vratili u kafić, a jedan od njih je mirnim glasom rekao: „Nisu tako brzi motori za ove puteve“, naravno ironično, aludirajući na moped koji sam vozio. I danas mi odzvanjaju te riječi i slatko se sebi smijem.

Barski bioskop je u to vrijeme, a i kasnije, bio popularno mjesto gdje su odlazili mladi. Iako sam živio u Dobroj Vodi, iako je bilo komplikovano nakon filma doći kući, koristio sam svaku priliku da odem u bioskop. Kasnije se moj kum Perica Karanikić u Domu kulture zaposlio kao kinooperater, odnosno puštao je filmove. Drugarstvo sa Pericom je predstavljalo privilegiju da se u bioskop uđe bez karte, a i da se film gleda kroz mali otvor iz kino kabine. U početku je Perica radio sa pokojnim Brankom Plamencom. Sjećam se da je bio izuzetno fin i staložen čovjek, te da je, bez obzira na godine, trpio naše nestašluke. Kasnije je Branko otišao u penziju, a mi se odomaćili kod Perice. Filmovi su imali po nekoliko „činova“, odnosno po nekoliko rolni koje je Perica montirao na dvije mašine. Možda iz nepažnje, a možda i namjerno, ponekad bi se ti činovi pomiješali ili skratili, što bi publika „nagradila“ zvižducima.

Kasnije se sve manje išlo u bioskop, pa se dešavalo da dođe po desetak gledalaca. Sjećam se da smo tada znali da primijenimo posebnu taktiku. Ja i još neko od drugova stanemo do ulice prema Domu zdravlja i kada bi vidjeli da neko dolazi u bioskop – zaustavili bi ga i „obavijestili“ da je projekcija otkazana jer nema dovoljno gledalaca i tako bi se potrudili da niko ne stigne do šaltera na kojem je radila gospođa Bosa Božović. Čim bi došlo vrijeme za početak filma, a gledalaca nije bilo, svi bi otišli kući, a Perica sa nama u grad.

Moj pokojni kum Zajo Ivačković je tokom ljeta radio u hotelu „Inex“. Jedne godine je i mene zaposlio, pa sam septembar i oktobar proveo kao „londinjer“,odnosno nosio sam gostima kofere od recepcije do sobe i obrnuto. U „Inexu“ nije bilo nimalo lako nositi kofere jer su bungalovi bili raspoređeni od Ratca do Sutomora. Radio sam dvije godine, i to kada bi se na Velikom Pijesku završila sezona, a u ovom hotelu je još uvijek trajala. To je bilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Prve godine je hotel bio pun stranaca i to Njemaca, Britanaca, Francuza i po malo Čeha i Rusa. Šef nam je bio Vojo Miranović koji nije bio strog, ali smo ga često nervirali mladalačkom neozbiljnošću prema poslu. Ja sam imao problem što sam uvijek bio nenaspavan, jer sam u toku ljeta uvijek kasno lijegao i gdje god bih sjeo na recepciji – ja bih zaspao. Vojo bi me tjerao da se sklonim sa recepcije i spavam na paketima iza zgrade koje smo bili uredili za odmor.

U kontekstu posla u „Inexu“ moram da pomenem jednu anegdotu. Na posao sam dolazio iz Dobre Vode, često nije bilo odgovarajućeg autobusa, a ponekad bi se desilo da nemam novca za autobus. Jedne večeri idem pješice od Dobre Vode ka „Inexu“ i uz put stopiram, ali mi niko ne staje. I nakon prepješačenih više od deset kilometara stižem na Črvanj i dalje stopiram, iako sam se primakao „Inexu“. Na Črvanju mi staje neko veliko američko auto, ja potrčim za njim i gledam na koju stranu da uđem jer vidim da je puno, učini mi se da je na lijevoj strani manje gužva i krenem tamo. Onako umoran, otvaram slučajno vozačeva vrata. A vozač je bio pokojni Dejo Đurašković. Okreće se prema meni i kaže: „A, đe ćeš jadan, oli da voziš?“ Ja još više zbunjen trčim na drugu stranu, a tamo se neka djevojka na prvom sjedištu sklanja malo u stranu da sjednem pored nje jer je auto već bio pun. Poslije toga sve je bilo odlično, samo je šteta što sam tako brzo morao da izađem.

Sljedeće godine su stranci prestali da dolaze u „Inex“, pa je hotel bio orijentisan na domaće goste i ekskurzije. Zapamtio sam ekskurziju Kožarske škole iz Bosne i Hercegovine, ne sjećam se iz kojeg grada. Ekskurzija je za nas momke bila posebna jer je od 128 đaka bilo 126 djevojaka i dva dječaka. Ja sam bio zadužen da svima pokažem gdje im je bungalov i soba. Lijepo se sjećam, popeo sam se na jednu žardinjeru i rekao: „Hajdete sada sve za mnom!“ To je bio najveći broj djevojaka koje su me ikad pratile. Dok su momci u Baru ukapirali da u „Inexu“ ima toliko djevojaka, mi smo se već bili snašli.

Šteta je da se ne sjetim i još jedne lijepe anegdote. Recepcioner M. je bio poznat kao jedan od jakih momaka. Međutim, njega je neki gost iz Srbije, koji takođe nije bio slabašan, iznervirao, opsovao ga i krenuo da izlazi. M. je uzeo pištolj iz sefa i trčao za gostom koji ga je uvrijedio. Moj pokojni kumara Zajo sve to gleda i onako sa strane kaže: „A, moj M, ti pucaj, to je pištolj nije nož, što trčiš za njim?“ Nakon toga je nastao smijeh i tenzije su pale, a M. je vratio pištolj u sef.

Najbolji dio moje mladosti sam proveo na Velikom Pijesku i za taj period me vežu posebno lijepa sjećanja. Ljeta koja je moja generacija provodila na Velikom Pijesku družeći se sa mladima iz cijele bivše Jugoslavije, a posebno vršnjacima iz Beograda su sigurno imala veliki uticaj za emancipaciju i uopšte razvoj omladine Mrkojevića, ali i Zaljeva, Čeluge, pa i Bara.

Ja sam imao sreću da imam šest godina starijeg brata koji je značajno uticao na moje vaspitanje i razvoj. I danas tvrdim da je on zaslužan što nikada u životu nisam zapalio cigaretu, što ne pijem alkohol, što sam se aktivno bavio sportom i mnoge druge pozitivne stvari. Brat je na mene imao mnogo veći uticaj od roditelja.

Nakon zemljotresa 1979. godine moj otac, koji je tada radio u „Centrojadanu“, dobio je šator za prvo sklonište, jer nam je kuća bila porušena. Kako su roditelji odmah nakon zemljotresa izgradili baraku, šator je bio slobodan. Brat je te 1979. godine, zajedno sa mnogim Mrkojevićima, na Velikom Pijesku, na plaži, postavio šator. Iako sam imao tek deset godina, prihvatio je da i ja sa njim spavam u šatoru, što je predstavljalo privilegiju posebno za moju generaciju. Tada počinje odrastanje na plaži zajedno sa mladima iz velikih gradova iz bivše Jugoslavije što je imalo pozitivan uticaj na nas. Mnoga prijateljstva koja su tada sklopljena i danas žive i nastavlja ih čak i druga generacija.

Šatori su bili raspoređeni po čitavoj plaži. Koliko se sjećam, istočno su bili Mrkojevići, po sredini Dobrovođani: Đurovići, Pavlovići, Salakovići i drugi, na zapadnoj strani mještani Zaljeva i slično. Nije bilo suncobrana već je svaka porodica od granja zelenike pravila „lad“ koji bi na plaži ostao cijelo ljeto. Tog ljeta ’79. na plaži nije bilo struje, okupljali smo se oko logorskih vatri i uz gitaru provodili noći. Ko je imao gitaru i znao nešto da odsvira na njoj, bio je posebna faca i nije imao nikakvih problema da nađe djevojku.

Kasnije su na livadi uz plažu prvu kafanu otvorila braća Dragan i Zoran Laković, a Albanci iz Makedonije su otvorili prvu poslastičarnicu „Plavi Jadran“, koja i danas, nakon više od 40 godina, u modernijoj formi egzistira i veoma uspješno radi. Sljedeće godine su Barani: Maćo, Mida i Crv (ako se dobro sjećam) donijeli narandžastu trafiku koja je bila preteča kasnije kultne „Šanse“. Veliki Pijesak je poslije zemljotresa ’79. bio divlja plaža sa kristalno čistom morskom vodom.

Godine su prolazile, mi smo ljeta provodili spavajući u šatorima, a stambeni objekti u okolini plaže su samo nicali i svakim danom ih je bilo sve više. Svakog ljeta se povećavao broj lokala, posebno kafea koji su otvarani uz plažu. Vrijeme se mijenjalo i nekontrolisanom izgradnjom objekata je nestajala i romantičnost nekada divlje plaže. Da ponovim, po meni je druženje sa mladima iz cijele bivše Jugoslavije, za moju generaciju, imalo izuzetno pozitivan uticaj. Naša generacija koja je zajedno sa svima živjela na plaži i uz plažu je mnogo otvorenija, tolerantnija i sa mnogo manje predrasuda za raziku od onih koji nisu imali priliku za takav život.

Sigurno bi se o životu na Velikom Pijesku u to vrijeme mogli napisati romani i to u više tomova, a ja ću se sjetiti samo nekih zanimljivosti. Naš prijatelj, koji na žalost više nije živ, bio je dobar drug sa aktuelnom pjevačicom Vesnom Vukelić – Vendi. On je tada vozio moped Tomos APN 4 i Vendi bi se često vozila sa njim. Bilo bi zanimljivo kako bi ona danas reagovala kada bi je podsjetili na našeg druga i „apeenca“. Mi smo drugu naravno zavidjeli. Na Veliki Pijesak su osamdesetih godina dolazili mnogi poznati muzičari, sportisti i druge poznate ličnosti tog vremena ali posebnost naše plaže bi učinila da svi oni budu opušteni, da ne budu zvijezde već obični, naši prijatelji.

Ja sam više od deset godina na plaži iznajmljivao sandoline. Taj posao mi nije predstavljao problem jer sam svakako cijelo ljeto provodio na plaži. To je bio izvanredan posao za momka u to vrijeme, zaradio bih nešto novca koji bi uveče sa društvom potrošio, a da ujutro nisam imao ni za burek. Srećom, bio je tu moj kum Dako koji je uvijek imao novca za sve nas, ne samo za sebe. Mnogo važnije od zarađivanja novca je bilo to što je iznajmljivanje sandolina bila odlična prilika za upoznavanje sa mladima i sklapanje prijateljstva. Sandoline su mogli da voze svi – i oni koji su imali novca i oni koji nisu imali, važno je bilo da smo se lijepo družili.

Ja sam na Veliki Pijesak prvi donio windsurf – dasku za jedrenje. Surfovanje je bio moj hobi kojem nisam mogao da odolim, nije se jedrilo samo kad nije bilo vjetra. Nije bilo vjetra i talasa koji bi me spriječili da izađem na more.

Sigurno se mnogi sjećaju pomračenja sunca iz ljeta 1999. godine. Bio je 11. avgust i prethodnih dana se mnogo pričalo o pomračenju i mnogi su ga se plašili. Govorilo se da će pored ostalog duvati olujni vjetar. Plaža je početkom avgusta bila prepuna turista, pa tako i jutra tog 11. avgusta. Kako se primicalo vrijeme pomračenja, plaža je počela naglo da se prazni, pa je u jednom trenutku bila sablasno prazna. Brat i ja nismo vjerovali u opasnost pomračenja, iako su se skoro svi zaključali u kućama.

Mi smo ostali na plaži, ja sam pripremio dasku za jedrenje očekujući najavljeni olujni vjetar. Na čitavoj plaži u špicu sezone bilo nas je samo petoro. U „Šansi“ je bio Maćo Vojvodić i njegov radnik iz Rumunije, ispred „XXL-a“ Slavko Petrović, moj brat i ja. Prosto je nevjerovatno zamisliti Veliki Pijesak početkom avgusta i samo nas petoro na plaži, to se sigurno prije nikada nije desilo, a vjerovatno se i neće desiti više nikada. Bio sam razočaran jer nije bilo olujnog vjetra za jedrenje. Napravio sam nekoliko fotografija i mislim da su one „istorijske“. Život na Velikom Pijesku je sigurno obilježio moju mladost, a vjerujem i mnogima iz moje generacije i sigurno je u našim sjećanjima ostavio neizbrisiv trag.

Moram se negdje zaustaviti sa pisanjem, pisao sam o hodnicima mojih lijepih sjećanja, sigurno je bilo i ružnih, ali sam se potrudio da ih što prije zaboravim i da ih lijepa nadvladaju. Nema lijepih sjećanja bez dobrih prijatelja. Mojih šest kumova (nažalost, danas nisu svi živi) su pravo bogatstvo i veliki izvor sjećanja. Moji prijatelji, uz moju porodicu, moje su bogatstvo i radost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

The post Mr Ćazim Alković: Veliki pijesak kao škola života first appeared on BARinfo.

“Najvažnije je da brod može da pristane na lučki gat, jer je postojala bojazan da nećemo moći da izvršimo prihvat, zbog preovlađujućeg mišljenja da može uploviti samo brod do 140 m dužine i 5 i po metara gaza. Međutim, ispostavilo se da nije tako  i da, ne samo ‘Mia’, nego  i plovila znatno većih gabarita, mogu da uplove i pristanu u našu luku, što nam otvara nove perspektive. Kao što sam već kazao medijima, taj posao i probno testiranje završeno je uspješno zahvaljujući iskusnim pilotima, Željku Drešiću i Slobodanu Bajkoviću. Zadovoljni smo zbog toga, ne samo zbog višestrukog značaja koji ima pomorska povezanost Bara, Crne Gore i Italije, već i zbog činjenice da je prilikom interesovanja za kupovinu sopstvenog broda, koji bi održavao liniju, ograničavajući faktor bio upravo veličina. Sada znamo da možemo razmišljati i o većem brodu, kojeg je lakše  pronaći na inostranom tržištu”, kazao je za Radio Bar i Bar info, Alković.

Na prvo putovanje “Mia” kreće iz Ankone 9. jula u 19 sati, a u Bar će uploviti narednog jutra oko 8. S obzirom da se radi o Ro–Ro brodu, uz putnike i robu, na brod se mogu ukrcati automobili, kamioni, autobusi. Karta za vozilo i četiri osobe košta oko 450 eura, dok je za jednu osobu, bez vozila oko 80 eura. Putnici će imati priliku da ovu liniju koriste tri puta sedmično, do septembra, a o eventualnom produženju, menadžment dvije kompanije odlučiće zavisno od interesovanja i finansijskog efekta.

“Mislim da su cijene pristupačne i da ova linija može biti veoma interesantna  turistima sa Zapada, kao i našoj dijaspori, imajući u vidu činjenicu da je mnogo lakše i brže stići na ovaj način do Crne Gore, nego drumskim saobraćajem (zbog gužvi, dugog čekanja na graničnim prelazima, troškova goriva i auto puta, a da ne govorim o umoru, dok na brodu putnici mogu da spavaju i odmorni stignu na destinaciju). Očekujemo da će biti veliko interesovanje, posebno naše dijaspore iz cijele Zapadne Evrope, u avgustu je feragosto u Italiji, što će, takođe, uticati na broj potencijalnih putnika, a za očekivati je i robu iz sjeverne Italije, koja se u velikim količinama usmjerava na Crnu Goru. Međutim, moram naglasiti da ekonomski efekat nije presudan, i ne očekujemo veliku zaradu, već prvenstveno, to što se ponovo ne uspostavlja, već nastavlja tradicija i kontinuitet. Ova linija je prozor u svijet i najbrže i najlakše povezivanje sa Evropom, što je i simbolički značajno, zbog socijalnih veza i tog aspekta  povezivanja. Lično, kao građanin Bara i kao predsjednik Odbora direktora, veoma sam srećan zbog toga”, istakao je Alković, koji je apostrofirao da će posao iskrcaja i ukrcaja biti zahtjevan i izazovan, jer će se brod zadržavati u Baru samo pola sata.

“Važno je da to znaju i putnici, a mi ćemo se potruditi da administrativna procedura bude završena na vrijeme i efikasno, kako bismo ispoštovali postavljeni rok”.

Na pitanje da li se u kompaniji, nakon neslavnih pokušaja kupovine soprstvenog broda ( “AF Francesca”) još uvijek razmišlja o tome, Alković je kazao da je to plan od kojeg se ne odustaje, ali da, u ovom trenutku, kompanija nema finansijskih sredstava, jer je poslovanje otežano, zbog predstojećeg remonta oba teretna broda, “ Bar” i “ Budva”, čak da Barska plovidba nema novca ni za isplatu redovne rate kredita Exim banci, koja dospijeva u julu.

“Nažalost, u ovom trenutku Barska plovidba nema sredstava za kupovinu broda, ali vjerujem da, uz odlučnost i podršku Vlade Crne Gore, možemo ostvariti i taj cilj. Podrška nam je potrebna i za isplatu rate kredita, jer brod ‘Bar’ ide na remont, što znači da neće moći da ostvaruje redovan prihod, a vrlo brzo, rekonstrukciji i sanaciji biće podvrgnut i brod ‘Budva’. Unajmitelj ne plaća remont,  za tu svrhu imamo predviđena finansijska sredstva, ali ne i za kreditnu ratu. Brodovi uspješno rade, ali povlačenje sa tržišta zbog remonta je veliko opterećenje za Barsku plovidbu”.

Prethodnu ratu, Barska plovidba je isplatila iz sopstvenih sredstava, što je, kako naglašava Alković, veoma pohvalno. Vjeruje da će nakon remonta, kada sa radom nastave oba broda, Barska plovidba biti u mogućnosti da servisira sve obaveze. Rata kredita iznosi million i 800.000 eura, a ukupan dug je oko 26 miliona.

Odbor direktora još nije donio odluku što sa starom Upravnom zgradom kompanije, jer, prema riječima Alkovića, novom Odboru nije prihvatljiva ideja o prodaji, već se nadaju da će, uz podršku Ministarstva i Vlade, doći do najboljeg rješenja kada je riječ o ovoj nekretnini koja je u posjedu Barske plovidbe.

Plate zaposlenima se redovno isplaćuju, upkos otežanim okolnostima, vjeruje da će tako biti i ubuduće, kada će se desiti, nakon dolaska novog direktora, i nova reorganizacija, u smislu najboljeg upravljanja poslovnim procesom i kadrovskim kapacitetima.

“Odbor direktora izabrao je Borisa Mihailovića iz Podgorice za izvršnog direktora, na osnovu konkursa na koji se prijavilo čak osam kandidata, i to veoma kvalitetnih, sa značajnim referencama. Time su opovrgnuta nagađanja da neće biti interesovanja za obavljanje ove funkcije, a mislim da smo, zbog iskustva i biografije gospodina Mihailovića, dobro odlučili. Iza novog direktora je više od dvije decenije rada, ekonomista je po struci, bio je na funkciji direktora Fonda za stambeno – solidarnu izgradnju a dugo je radio i u Sindikatu Crne Gore. Očekujemo da su to dobre preporuke, jer u Barskoj plovidbi imamo izuzetne stručnjake u pomorstvu, i ta sinergija iskustva  u upravljanju, koju ima gospodin Mihailović, uz kompetencije naših ljudi u kompaniji, obećava da možemo optimistično krenuti u reforme i očekivati prosperitet”, podvukao je predsjednik Odbora direktora Barske plovidbe, Ćazim Alković.

“Teško da možemo povratiti slavu nekadašnje Prekookeanske plovidbe, ali trudićemo se maksimalno”, zaključio je Alković, koji nije isključio mogućnost objedinjavanja Barske i Crnogorske plovidbe,  jer bi to, kako je kazao,  bilo svrsishodnije i isplativije.

Direktor Lokalnog javnog emitera “ Radio Bar”, mr sc Ivan Jovović, posjetio je Barsku plovidbu i menadžentu čestitao na obnovi pomorske linije sa Italijom.

“Ona za Barane i sve građane Crne Gore, ima posebnu važnost, kako ekonomsku, tako i kulturološku i civilizacijsku. Ova pomorska veza je  naš najbliži izlaz u Evropu. Nadamo se da je sezonska linija uvertira za uspostavljanje trajne i kontinuirane pomorske veze, koju će naš medij, kao javni servis, afirmisati i dati punu podršku”, istakao je Jovović.

The post VIDEO: Bar od 10. jula ponovo povezan sa svijetom, Boris Mihailović novi direktor Barske plovidbe first appeared on BARinfo.

“Prema preliminarnim dogovorima očekuje se da 3. jula u Bar dođe brod Adria Ferries, konačno da se vrati ta veza između Crne Gore i Italije. Brod bi u Bar trebao da uplovljava u šest jutro, tri puta nedjeljno. Prema planu, znači, on će biti u Baru u šest jutro i nakon toga nastavlja za Drač. Isto tako uveče, vraća se iz Drača, svraća u Bar. U Bar bi trebalo da bude u 20 časova uveče. Očekujemo naravno da će biti u ukrcaj za Ankonu”, kaže predsjednik odbora direktora brodarske kompanije iz Bara, Ćazim Alković za Radio Crne Gore.

Na liniji Drač – Bar – Ancona ploviće “Mia”, najmlađi brod iz flote kompanije Adria Ferries. Izgrađen je 1997. godine, brojne sadržaje, 197 kabina, garažni dio preko 1.950 dužnih metara, kapacitet 1.528 putnika.

“To je dobar brod sa odličnim karakteristikama, nov brod, dužina je 200 metara, što znači da je njegov kapacitet veliki i da će sigurno moći da opsluži kako liniju prema Baru, tako i liniju prema Draču. To je plovilo kompanije Adria Ferries, plovilo je “Mia”. To je nov brod i što je jako važno brz, jer imali smo priliku da kroz neko prošlo vrijeme na toj relaciji plove brodovi koji nijesu tako brzi i ta plovidba bi dugo trajala, izmarala bi sve putnike”, navodi Alković.

Svi detalji tog posla, kao i cijena karte, biće definisani početkom naredne sedmice.

“Prvo je sastanak u Ministarstvu, pa onda sastanak od premijera i nadam se nakon toga ćemo definisati te neke naše odnose između Adria Ferries i Barske plovidbe kada ćemo definisati normalnu i cijenu karte. Trudićemo se da to obznanimo, da pravimo promociju te linije, da je promovišemo i da stvarno ona zaživi, da pokaže da je isplativa, da pokaže da je značajna za naš kraj kako bi u narednom periodu eventualno kupili manji brod o kojem se govorilo, koji bi plovio na liniji Bar – Bari”, kaže Alković.

Predsjednik odbora direktora Barske plovidbe kaže da ta brodarska kompanija trenutno nema sredstava da kupi sopstveni feribot, ali očekuje da će u narednom periodu imati pomoć države, koja je većinski vlasnik, za realizaciju te ideje.

The post Ovaj brod će od 3. jula povezivati Bar i Ankonu first appeared on BARinfo.

U želji da podsjeti na tragično preminulog Čantića, Društvo maslinara Bar je organizovalo zajedničku rezidbu.

“Tokom vikenda je orezano svih 700 maslina. Maslinari su se smjenjivali i uz prijatno druženje, pažljivo orezali svaku Sajovu maslinu”, kazao je Ćazim Alković, predsjednik Društva.

Iz Društva su naglasili da rezidba nije bila humanitarna akcija, već akcija solidarnosti i prijateljstva, kojom su podsjetili na prerano preminulog kolegu i prijatelja, omiljenog među maslinarima, čuvenog po gostoprimstvu.

“Rezidba 700 maslina je ozbiljan i naporan posao, koji je  zahvaljujući odzivu završen za dva dana. Odlučili smo da sličnu akciju ponovimo i naredne godine. Trudićemo se da Sajov maslinjak bude održavan baš onako kako bi ga i sam održavao”, poručio je predsjednik Društva maslinara Bar Ćazim Alković.

On je naveo da je brat Sajove supruge, Jasmin Kolović, po završetku rezidbe, sve maslinare pozvao na ručak u ćevabdžinicu Kolović,  gdje je uz odličnu hranu i bogatu trpezu nastavljeno maslinarsko druženje.

The post Akcija solidarnosti i prijateljstva u Mrkojevićima uspješno završena first appeared on BARinfo.

Za učešće na ovoj manifestaciji, iz Crne Gore je poslato šest uzoraka maslinovog ulja – pet iz Bara i jedan iz Ulcinja. Ocjenu kvaliteta maslinovih ulja je, u organizaciji Udruge prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista Zadarske županije, izvršio Institut za javno zdravstvo Zadar.

Od pet poslatih uzoraka Barani su osvojili tri srebrne medalje, jednu bronzanu i jednu diplomu za djevičansko maslinovo ulje. Srebrnu medalju su osvojili Orhan Babović, Osman Duraković i Veselin Vulićević, dok je bronzana medalja pripala Ćazimu Alkoviću. Osvojene medalje su potvrda da se i u teškim godinama, uz pažljivu primjenu svih koraka u proizvodnji maslinovog ulja, može proizvesti vrhunski kvalitet vrijedan pažnje na međunarodnom nivou.

“Kao kruna manifestacije, održan je okrugli sto na temu ‘Kako umanjiti stres kod maslina izazvan klimatskim promjenama’, te je predstavljen i Veliki maslinarski kalendar autora mr. sc. Marijana Tomca i Ivane Tomac Talajić. Kroz ilustracije i opise, kalendar pruža uvid u ključne aktivnosti u maslinarstvu tokom cijele godine. Crna Gora je imala priliku da bude dio ovog kalendara, ali Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede nije prepoznalo njegov značaj i za podršku nije izdvojilo minimalnih 300 eura. Bez obzira što se Crna Gora nije pridružila i zajedno sa ostalima podržala štampanje ovog kalendara, uvijek prijateljski nastrojeni organizatori su Baranima poklonili određeni broj primjeraka. Svi zainteresovani maslinari, ne samo članovi Društva maslinara Bar, mogu se javiti Društvu kako bi dobili svoj besplatan primjerak. Maslinarski kalendar je sigurno vrijedno štivo za sve maslinare, kako one koji sada počinju, tako i za one koji imaju višegodišnje iskustvo“, istakao je predsjednik Društva maslinara Bar mr Ćazim Alković, koji je i ove godine učestvovao na svim dešavanjima ove regionalno priznate svetkovine maslinara.

Na manifestaciji je postignut dogovor da organizatori Međunarodnih dana masline iz Zadra prije ljeta posjete Bar i barske maslinare.

The post Nagrade i priznanja za barske maslinare u Zadru first appeared on BARinfo.

Nakon šetnje kroz Stari Bar, Zadrane je ugostio Dino Bećović, vlasnik restorana Kaldrma.

„Uz pripremljeno osvježenje, barski maslinari su sa gostima razgovarali o aktuelnostima u maslinarstvu i uljarstvu kao i o protekloj maslinarskoj godini koja se pamti kao veoma loša za cio region. Posebna pažnja u razgovoru je posvećena senzorskoj ocjeni kvaliteta maslinovog ulja kojom se bave kako gosti tako i domaćini, organizovana je i zajednička degustacija uzorka barskog maslinovog ulja vlasnika Orhana Babovića. Članovi udruge OLEA imaju dugogodišnje iskustvo u senzorskoj ocjeni kvaliteta maslinovog ulja i iskazali su spremnost da u svakom pogledu pomognu Prvom crnogorskom panelu da unaprijedi svoj rad. Predsjednik Udruge Olea Željko Vrsaljko i voditeljica panela Anastazija Milardović su istakli da će kolegama iz Crne Gore pružiti podršku u osnaživanju Prvog crnogorskog panela gdje god je to moguće“, naveli su Društva maslinara Bar.

Maslinarsko druženje je nastavljeno posjetom Džidžarinu, gdje su predstavnici Društva maslinara Bar goste upoznali sa svim njegovim karakteristikama i potencijalima. Gostima su predstavljeni projekti koje je Društvo maslinara Bar realizovalo u Džidarinu kao što je obnova starog mosta na Suvom potoku, izgradnja maslinarskog puta kroz Džidžarin, uređenje ostataka crkve Sv. Urbana, putevima maslina itd. Oni su bili oduševljeni ambijentom u Džidžarinu, a posebno veoma starim maslinama koje stotinama pa i hiljadama godina opstaju na ovom prostoru, što predstavlja, kako je rečeno, potencijal za stvaranje ekskluzivnog brenda.

Iz Društva maslinara Bar naglašavaju da se raduju što se sve više maslinarskih organizacija iz Dalmacije odlučuje da organizovano posjeti Crnu Goru. Prije mjesec dana u posjetu Baranima su bili maslinari sa Hvara članovi udruge „Sveti Špirijun“.

„Pored svih lijepih stvari o kojima smo pričali gostima sa Hvara i iz Zadra bilo je neprijatno objasniti kako to da Kuća maslina koja krasi Stari Bar još uvjek nije otvorena. Kako to da za Društvo maslinara Bar tamo nema mjesta, iako im je godinama unazad, na mnogim manifestacijama u Hrvatskoj, Kuća maslina predstavljana kao projekat u čijoj realizaciji je Društvo aktivni učesnik, odnosno projekat gdje će Društvo sa ostalim maslinarskim organizacijama Crne Gore biti domaćin“, kazali su iz Društva maslinara.

Oni su se zahvalili rukovodstvu i članovima Udruge Olea na posjeti, kako na pruženim savjetima i preporukama, tako i na ponudi za pomoć kada je u pitanju rad panela za senzorsku ocjenu kvaliteta maslinovog ulja u pitanju.

„Ovo sigurno nije kraj druženja, već će se ono nastaviti. Ove posjete su prilika da se razmjene znanja i iskustva ali, što je još važnije, prilika su da se veze između maslinara ojačaju. Zadrane su, ovom prilikom, ugostili Dino Bećović, Peko Pukić, Veselin Vulićević i Ćazim Alković“, zaključili su iz Društva maslinara Bar.

The post Članovi udruge Olea iz Zadra posjetili Bar first appeared on BARinfo.