Prvi susret sa Barom imao sam 1969. godine, kada sam kao učenik četvrtog razreda došao na drugi doček druga Tita u Bar. Zamolio sam moju učiteljicu da me pusti da “vidim Tita, jer mi dolazi autobus na Goranicu”.

Bilo je puno ljudi. Orila se pjesma. No, u povratku ljudi se razišli i niko iz mog sela nije ostao. Autobusa nema nigdje, čekao sam, tačno se sjećam, na mostu kod rijeke Rene. Dugo nije dolazio autobus za povratak. Pao je mrak. Znam samo da sam se jako uznemirio i uplašio da se nikada neću vratiti kući. Odjednom se pojavio komšija, a za njim i autobus. Srećom, sve se dobro završilo.

Nakon zemljotresa 1968. godine, moji roditelji prelaze da žive u Ulcinj, tako da i ja nastavljam tamo školovanje od šestog razreda.

Sudbina je htjela da se ponovo vratim u Bar. Najveći “krivac” za moj povratak je tadašnji direktor osnovne škole “Nikšić” Edhem Peročević. Nekako je saznao da treba sjutradan da diplomiram, te je došao da mi ponudi posao, jer im odlazi nastavnik engleskog jezika. Iako je bilo i drugih ponuda, prihvatio sam, jer sam osjetio da je Bar moja sudbina.

Za stogodišnjicu, škola mijenja ime u “Mrkojevići”, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Opštine Čeda Ratkovića, iako smo jedan kolega i ja smatrali da treba da se zove “Luča” ili “Svjetlost”, jer se Mjesna zajednica već zvala Mrkojevići. Danas vidim da je Čedov prijedlog ipak donio više promocije tom kraju, zahvaljujući uspjehu mnogih generacija koji su slavu te škole pronosili i pronose širom Crne Gore i svijeta.

Čovjek koji je dao jaki doprinos mom daljem usavršavanju je prof. dr Vladimir Sekulić, tada neprikosnoveni autoritet za engleski jezik u Crnoj Gori. Čovjek koji me je usmjeravao i pružao prilike za usavršavanje i van Crne Gore, a koji me zapazio kad sam polagao praktični dio stručnog ispita u gimnaziji “Slobodan Škerović” u Podgorici.

Po nagovoru mog prijatelja Mića Orlandića, koji je tada bio direktor Kulturnog centra, 1992. godine, prelazim u to preduzeće i ujedno osnivam Školu za učenje stranih jezika. Za pohađanje škole vladalo je veliko interesovanje. Kao problem pojavio se nedostatak nastavnog materijala. Pošto je bilo velikog interesovanja djece predškolskog i školskog uzrasta, počeo sam ih sam kreirati.

Te 1994. godine u posjetu Crnoj Gori i gradu Baru dolazi poznati publicista i diplomata Ujedinjenog Kraljevstva sir Ivor Anthony Roberts, koji je tada bio ambasador u Jugoslaviji. Iz veoma prijatnog razgovora sa njim dobio sam poziv da odem na simpozijum direktora i profesora privatnih škola za učenje stranih jezika u Budimpeštu, u organizaciji Britanskog Savjeta (British Council). Iz razgovora sa kolegama i mentorima vratio sam se s uvjerenjem da treba da nastavim rad na mojim udžbenicima engleskog jzika, koji su kasnije imali široku primjenu. Tako su upravo iz Bara nastala i prva četiri udžbenika za djecu, kao svojevrsna preteča uvođenju stranog jezika za djecu predškolskog i nižih razreda osnovne škole.

Tom radu poseban medijski pečat je dala Jovanka Ljubenko (koju tada nijesam poznavao) svojim briljantnim tekstom u podgoričkoj “Pobjedi”. Često sam znao da kažem “da sam ga naručio, ovakav ne bi mogao biti”.

Povratak u Kulturni centar

Aprila 2007. godine izabran sam za direktora Kulturnog centra, nasljeđujući i dosta izazovnu situaciju. Ipak, sa izuzetnim timom ljudi uspjeli smo da stabilizujemo stanje i okrenuli novu kulturnu stranicu grada, čak i iznad prvobitnih očekivanja. Srećan sam što su za vrijeme tog mandata postavljene i dvije predstave na temu Vladimira i Kosare, nastale iz želje da ova priča ne otplovi u zaborav, jer predstavlja nešto autentično baš za ovo podneblje. Festivali koje smo utemeljili u međuvremenu dobijaju zadatak da opominju i stražare nad tim temeljima, postavljenim još prije tri decenije.

Međunarodni festival dječjeg i stvaralaštva za djecu “Susreti pod starom maslinom” započeo je 1987. godine, kada sam bio predsjednik Saveza omladine. Čast mi je što sam bio jedan od utemeljitelja, zajedno sa Kulturno-prosvjetnom zajednicom Bar, kada je na inicijativu pjesnika i pisaca za djecu pokrenut festival.

“Susreti” su u proteklim godinama dobili formu na kojoj je trebalo jače raditi kroz dovođenje poznatijih stvaralaca za djecu, i preko ovog Festivala ojačati kulturnu saradnju sa gradovima, kako iz zemalja bivše nam države SFRJ, tako i iz zemalja Mediterana.

Pored mnogih drugih dobrih stvari promovisano je nekoliko novih naslova za djecu, kao i kapitalna monografija “Mir, mir, Mirovica. 30 godina”, književnika i novinara Željka Milovića, u kojoj je autor sakupio i utkao najljepše stvaralačke bisere ovog prelijepog međunarodnog skupa za djecu.

Opera

XX festival Barski ljetopis je bio uveliko odmakao, već je prva polovina avgusta. Odjednom se kod mene pojavljuje menadžer Dragane Del Monaco i nudi program za istu noć. Kažem da je to nemoguće, jer program je u toku, a i nema termina. Moli on i vrlo je uporan. Sjetim se da je imala nedavno nastup u Beogradu i to zapaženi. Razmislim, i kažem mojim saradnicima – idemo u crkvu sv. Venerande u Starom Baru koja ima 80 mjesta.

Uradili smo najavu koliko smo mogli za kratko vrijeme.

Približavalo se vrijeme početka, a sv. Veneranda je bila već pola sata puna. Postavili smo video-bim na Londži, jer je interesovanje postajalo sve veće i veće. Do početka programa bilo je preko 1000 ljudi. Pošto dugo pratim vrijeme kulture u Baru, pomislio sam – evo koliku je misiju festival “Barski ljetopis” odradio.

Drago mi je što danas u Baru i Crnoj Gori imamo nekoliko solo pjevača – operskih diva.

Stari grad Bar

I kao čovjek i kao direktor, posebno sam ponosan što sam sa saradnicima uspio da se, prvi put nakon godina obnove poslije zemljotresa 1979. godine, u Starom gradu u cjelosti obnovi i jedan od najinteresantnijih medievalnih objekata – crkva Sv. Katarine.

Projektno-tehničku dokumentaciju, restauraciju i kompletnu obnovu uradili smo u saradnji sa Barskom nadbiskupijom. Posebno sam ponosan što je preko 60 odsto sredstava obezbijedio upravo Kulturni centar, dok je značaj projekta pravovremeno prepoznalo i tadašnje Ministarstvo kulture. Bio je to jedinstven primjer učešća jednog lokalnog kulturnog centra u tako programski i finansijski zahtijevnom projektu.  

Rad u politici

O periodu u politici ovom prilikom neću, ali se ipak moram osvrnuti na jednu crticu iz tog perioda. Nadam se da mnogima može biti poučna.

Naime, tadašnji predsjednik Opštine Borislav Mujo Lalević, u čijem sam kabinetu bio savjetnik, uplatio je JP Komunalne djelatnosti 5000 njemačkih maraka (u to vrijeme, 1999. godine, veliki novac). Zadatak im je bio da nabave i zasade cvijeće na javnim površinama u centru grada. Oni su to profesionalno odradili, ali se nedugo zatim desila krađa od N.N. lica.

Budem obaviješten i, naravno, javim predsjedniku. On me pogleda, i kao iz topa reče: “Nema veze, Ćaki, neka su ga uzeli, njime će ukrasiti svoje bašte, a time opet i naš grad”.

Nema manjeg grada, a većeg velegrada

Uvijek govorim da je Bar po mjeri čovjeka – prosto kako se Bar razvija, svakim danom sve je veći i ljepši, sve je daleko, a sve na dohvat ruke. Prošao sam svijeta, ali u Baru sam najkomotniji.

Bar je postao prelijep i moderan grad sa prostranim i čistim ulicama, uređenim parkovima, sa svim sadržajima koje nudi moderni primorski grad. Nema, nažalost, više “Sveca” ali i nema potrebe za odlazak u Bari.

Grad se tako brzo i moćno razvijao da ne zapazih da je došlo vrijeme za mirovinu, a kroz njega se već šetaju srećni i razudragani moji unuci Oleg i Jug.

Djeca, roditelji, đedovi i babe znaju koliko im slobode i spokoja nudi Bar – jer “grad je širok kao more”, kako to pjesma kaže.

The post Prof. Ćazim Nikezić: Grad po mjeri čovjeka first appeared on BARinfo.

Članovi žirija su bili dr Zoran Srzentić (predsjednik žirija), Jusuf Kalamperović, Osman Subašić, Branka Ćetković, Vlado Lukšić, Ćazim Nikezić i Srđan Lekić.

Nagrada “24. novembar“ biće dodijeljena na svečanoj sjednici Skupštine opštine Bar, koja će se održati u petak, 24. novembra 2023. godine, u svečanoj sali Doma kulture, sa početkom u 12 časova.

The post Poznati dobitnici nagrade 24. novembar first appeared on BARinfo.

Pored ostalog, govorio je o djetinjstvu u Veljoj Gorani i Ulcinju, prvom zapošljenju, radnim akcijama širom Jugoslavije i izradi natpisa sa Titovim imenom preko puta škole u Pečuricama, ali i istakao da je “posebno ponosan na najprijateljskiji i najtopliji festival ‘Barski ljetopis’ koji je ucrtan na mapu prestižnih kulturnih događaja”, na “rad sa izvanrednim saradnicima, od kojih se posebno isticala Mila Čordašević živjeći za knjigu i književnost”, ali i na “poznanstva koja čovjeka čine bogatijim za cio život”.

“Prvo što pamtim je onaj suvi kamen u mojoj Veljoj Gorani, koja je najzasebniji i najizdvojeniji dio Mrkojevića. Tih dvadeset kilometara do Bara nam je šezdesetih izgledao kao odlazak na Mars. Jedan moj rođak je tada određen da služi vojsku na Haj Nehaju, odnosno na Maljeviku, i kad su ga pitali đe ide a on odgovarao, reakcija je bila ista: ‘Kukala, nakraj svijeta’. Prvi pogled mi je bio ka Možuri, tu đe su sada vjetrenjače. Imao sam veselo djetinjstvo sa petoro braće i sestara. Otac je bio glava kuće koji je morao da stvori život za ostale, ali kako je koje dijete pristizalo, ono se uključivalo i doprinosilo porodici. Već od drugog, trećeg razreda si u pogonu i čuvaš stoku. Tako sam i ja. Moja porodica je bila bogata, imali smo dosta žita, meda, par volova i dva konja. Zašto su ta dva konja bila bitna? Kad neko ore magarcem ili mazgom ili ide neđe da donese drva, on pređe dva puta razdaljinu koju je otac sa dva konja prešao jednom – čista računica, dobijalo se vrijeme i šteđela snaga za druge rabote. Sadili smo žito, ali je otac kidao drva u šumama, bavio se krečanama… trebalo je sve nas ‘spremiti na put’. Žito se uglavnom sadilo tamo đe baš nema vode, a bašte su se pravile na drugoj strani, đe su pusevi, jame, dolčevi…”, sjećao se najranijeg djetinjstva Ćazo Nikezić.

Posebno upečatljive (danas potpuno nepoznate, posebno mlađem svijetu) bile su krečane. 

“Pamtim zadnju koju je moj otac izgorio. Prvo se mora nabrati mnogo drva, ali ne debla, već tzv. ‘tanke šume’. Od pruća se najprije isplete nešto kao silos, kamenje se unutra sazida, pa se 7 do 9 dana peče. Radnici su radili dan-noć, sve tri smjene, vatra se nije smjela prekidati. Kad se kamen izgori, zatvori se i ostavi da se ohladi. Kad se i to završi, pruće se makne, radnici otvaraju krečanu, pa se kopa u zemlji velika rupa u koju se baca kreč da se ugasi, da bi se dobio kreč s kojim se može raditi, ne samo na kući, već i na mandarinama, šipkovima… Krečane su bile težak i zahtjevan posao, ali i isplativ. Moj otac je od dvije krečane, i par volova, i dvije prodate šume po pola hektara, dva zabjela, kupio 15 rala zemlje, tako da se na taj način može uporediti vrijednost krajem šezdesetih”.

U Veljoj Gorani i okolnim selima bilo je puno djece i omladine, samim tim i zabave i druženja.

“Kad ideš da čuvaš stoku, najbolje je druženje bilo, jer je bilo djece od svuda. Cio prostor je bio naš. Krpenjačom smo igrali fudbal, loptom od krpe nabijenom iznutra drugim krpama – još ako je bilo lana jer se on bolje steže, lopta je bila za klasu bolja. Prvi televizor smo u Gorani viđeli 1968. kod učiteljice, Vuk Vlahović je donio TV, a ja sam kao odličan đak imao jedini privilegiju da zavirim. Danas je nemoguće napraviti paralelu kako je meni tada izgledao TV, svaka slika je bila interesantna, živa, bio sam u drugom svijetu. Gledao sam boks, Zvonka Vujina, toga se sjećam. Malo je bilo i radija, nije bilo informacija… Ljudi su bili organizovani, pa bi zajednički slušali prenos ili gledali TV kroz prozor jer sobe nisu mogle da prime 30, 40 ljudi, a uz to, svaka je porodica imala po desetak članova u zajednici. Ne zaboravimo, struja je došla u Goranu 1966. godine, a fiksni telefoni sredinom osamdesetih – bilo je ljudi u Mrkojevićima koji su prodavali kravu da bi uveli fiksni telefon”.

Promjene u Veljoj Gorani nastupaju zemljotresom, ali ne onim iz aprila 1979, već iz novembra 1968.

“Kunje i Gorana su bili baš pogođeni zemljotresom, novembra 1968. Stradalo je dosta kuća, bile su mnogo slabije građene, ali se ispostavilo da je to bio ‘zlatotres’, jer su se otvorili novi putevi, ljudi se zapošljavali u Luci Bar i u Ulcinju, počeo je da dolazi autobus iz Goranice ne samo za radnike već i za učenike matične škole, pravile se nove kuće, onaj Haj Nehaj više nije na kraj svijeta… Čak se i dijalekat autentičnog govora počeo mijenjati i poprimati modernije varijante i uticaje. Ja sam bio na putu za školu tog jutra kad je počelo da trese i da se obrušava, nismo znali šta je, nismo prije toga nikad čuli za zemljotres. Kasnije sam na poznavanju prirode i društva crtao srušene kuće i na taj način vodio svojevrsni dnevnik”.

U ranom djetinjstvu posebno značenje za žitelje tog dijela opštine imao je Kamenički most.

“Prva važna stvar za moje Nikeziće u vezi Kameničkog mosta je to što si tu čekao autobus za Bar. Druga, još važnija, jeste mlin Velića, đe sam još kao dijete čekao red da se samelje žito. Dođem sa stricom i komšijom sa žitom na konjima, mene ostave da čekam i po cio dan ili dio noći, da bi došli na red. Treće, braća Pelinkovići su tu pravili ‘gume’, crevlje, bili su cijenjeni obućari. Tu ima sad skretanje i za Ulcinj, ali ne za nas, mi smo u Ulcinj išli preko Škaleze i Možure sat vremena – konj ili magare ispred tebe, pa na pjacu. A tamo đe je sad prva vjetrenjača na Možuri bilo je guvno i pus Dragičića, đe smo se okupljali, đe bi došli sa violinom i diarama, pa se igralo i pjevalo”.

Ćazim je četiri razreda učio u Veljoj Gorani, peti u matičnoj školi u Mrkojevićima, a ostale u Ulcinju. 

“Od Gorane do Pečurica je 12 km, osim ako ne ideš prečicama koje ne znaju svi, svako jutro je to trebalo preći. Odlasci te zimi u školu u Pečurice su bili specifični. Probudio bih se oko 5, pa oko 5:45 krenuo, mrak je bio još pa smo palili gumu od auta nakačenu na motku, kao baklja da bude, nije bilo baterija – to je bila skupocjena ‘igračka’ tad. Prvo bih izlazio na Kamenički most, pa preko Povare, pa putem kralja Nikole na Goranicu, a onda pješke. Ukoliko bi naišao neki radnički autobus – odlično, ili kakav automobil da se ko smiluje – skoro nikako, jer su bila samo dva. Stigao bih do 8 sati u školu. Ako bi bila kiša, sušio bih se ispred peći na drva, te sam godine učio u baraci koju je poslala opština Nikšić, pa se i škola tako zvala. 

Mi smo odranije imali veliko imanje u okolini grada Ulcinja, tamo se ljeti iznosila stoka na ispašu, koristilo se za sijeno i žitarice… Jedan plac se i danas zove Goransko polje. Tu smo prešli, sagradivši kuću na imanju, iz raznih razloga, ali dobrim dijelom zbog mene da bih išao u školu. Prvu u osnovnu, pa u srednju. I danas se lakše stiže do Ulcinja iz Gorane nego do Bara. Moja kuća u Ulcinju je na dva kilometra od grada, a od nje do mojih Nikezića u Gorani 6-7 minuta kolima. Bilo je nakon Drugog svjetskog rata velikih upiranja, uključujući i mog oca odbornika, da Gorana pripadne Ulcinju, ali se srećom shvatilo da su sa Mrkojevićima neodvojivi i to se nije uradilo. Donja Gorana umnogome govori albanski, a isto su Goranci kao i mi. Međutim, razlog je praktične prirode – postojalo je nadgornjavanje, nije se momcima iz Donje Gorane bilo lako oženiti đevojkom iz Nikezića ili Metanovića, pa su uzimali žene iz Vladimira, Klezne… a te žene su sa sobom donosile albanski jezik. Osim toga, imali su samo dva kilometra pješke do puta, čekao se autobus, i za tren su bili u ‘Hotelskom’ ili Solani, đe su radili…”.

Jedan događaj iz Ulcinja, kaže, pamtiće cio život. “Varljivo leto 68”, uživo.

“Moja familija je ljeti bila u Ulcinju. Nalet stranih turista šezdesetih dobro sam zapamtio, ali najviše tu 1968. Nekoliko čeških porodica stalo je pored naše kuće nakon ulaska sovjetskih vojnih trupa u tu zemlju. Čekali su da vide kako će, i da li će se vratiti kući. Družili smo se s njima 4, 5 dana, donosili im vodu, hranu, bili su u velikom problemu. Nama je to izgledalo da odmaraju, a oni su znali da ih doma čeka nevolja i da će biti u nekoj vrsti zatvora cio život.

Inače, prelomni momenat za Bar i Ulcinj, i Crnu Goru uopšte, bilo je otvaranje magistrale pored mora 1973. godine. Bili smo prva ekskurzija koja je ‘Intoursovim’ autobusom prošla tim putem. Pored mora nije bilo baš ništa. Sjetio sam se kako smo silazili iz škole u Gorani na Breg mora (Bušat, danas zvan Utjeha – prim. ur.) da beremo divlje šipkove, uz obavezni oprez da ne pojedemo više od tri maginje da nas ‘ne ufati Breg mora’, čitaj ‘da se ne opjanimo’. Do devedesetih nije bilo objekata ispod magistrale, takav je bio zakon, ambijentalna cjelina primorska se čuvala, nismo smjeli ni zebru označiti na magistrali“.

Nakon srednje škole obreo se 1977. u Prištini na Filološkom fakultetu, odsjek engleski jezik i književnost. To ne bi bilo previše čudno da je Ćazo imao u životu bar jedan čas ovog jezika u školi. Ali nije, učio je njemački i ruski.

„Htio sam da upišem medicinu u Nišu, boravio tamo mjesec dana, zaljubio se u grad, ali kako sam bio vrlodobar učenik u Gimnaziji, bio sam ‘ispod crte’ na prijemnom. Jedno od rijetkih slobodnih mjesta u drugom roku bilo je na engleskom jeziku u Prištini, mogao sam i na veterinu u Beograd, ali rekoh sebi – neću valjda cio život oko stoke, dosta sam bio, nešto bih drugo. Problem je bio što ja nisam učio engleski u školi, već njemački i ruski, nisam znao ni OK što znači. Upisao sam se, znao sam da neće biti lako, ubrzano sam radio, dan-noć učio, baš žestoko, čitao knjige, ovladao engleskim do idućega septembra i položio. Uz to sam išao kod prijatelja koji su na radiju mogli uhvatiti BBC i slušao izgovore spikera i njihovih gostiju u Londonu, gledao sam filmove na engleskom u bioskopu, a imao sam i tu sreću što mi je rodbina bila u Americi, pa su mi slali sve knjige i rječnike“.

U Prištini ga je zatekao i drugi zemljotres, onaj od 15. aprila 1979.

„Bio sam na drugoj godini studija. Žena Esada Mekulija, profesorica, ušla je i rekla: ‘Kolege studenti, Kotora, Bara, Budve i Ulcinja više nema, potrebna je krv za povrijeđene. I svi su pohrlili u bolnicu. Nije bilo telefona i nisam mogao znati jesu li moji živi. Brat je krenuo avionom iz Čikaga, a ja autobusom iz Prištine kući. Kad sam stigao do Vira i vidio da ipak nije sve srušeno, iako mnogo toga jeste, počela je duša da mi se vraća. Nekako smo došli do Bara, sve je izgledalo strašno, ruševine svuda. A kad sam stigao kod mojih, kolabirao sam, plač se podrazumijevao, ali kao da je sva snaga izašla iz mene, srušio sam se cio“.

Do prvog zapošljenja došao je, kaže, takođe sasvim slučajno.

„Kao danas sam diplomirao, a sjutra počeo da radim u matičnoj školi u Mrkojevićima. Spremao sam se za odlazak na posljednji ispit, sjedio u sobi, ispred mene drame Eugena O’Neilla, kroz prozor kuće vidim dolaze dva čovjeka: direktor škole Etem Peročević i pomoćnik Suljo Šabović. Poklopilo se da je nastavnica engleskog prešla u školu ‘Meksiko’ i da im hitno treba profesor, pa ima kad da diplomiram. Imao sam ponude iz Bosne i Slovenije, divni gradovi su bili u pitanju, ali sam prihvatio, bilo mi je to simpatično. Tu sam ostao 11 godina, i udario temelj znanja mnogima – od mojih učenika troje su sada profesori engleskog jezika“.

Biran je 1987. prvi put za predsjednika SSO Bara, od 1992. do 1997. u okviru Kulturnog centra Bar vodio prvu zvaničnu sertifikovanu školu stranih jezika u Baru (jedno vrijeme i kao privatni projekat), potom bio pomoćnik direktora u ulcinjskoj OŠ “Maršal Tito” (istoj onoj u kojoj je učio), pa savjetnik predsjednika Opštine Borislava Lalevića, sekretar Sekretarijata za društvene djelatnosti i dvanaest godina direktor Kulturnog centra. Jedno od tih zapošljenja imalo je sasvim posebno mjesto u rađanju modernog Bara.

“Prva zvanična škola stranih jezika u Baru osnovana je 1992. godine u okviru Kulturnog centra, i radila je do 1997, a kasnije je bila i moj privatni posao. Prvi put su kod nas korišteni kompjuteri u nastavi, od pionirskih operativnih sistema tipa DOS, pa 286, 386… U njoj su obučavali mnogi danas poznati naučni radnici: Božo Krstajić, Aco Sekulić, Branko Rogić, Vujica Lazović, Miško Jovović… Bilo je mnogo polaznika. Direktor Luke Petrašin Kasalica nam je, recimo, slao puno ljudi da se obuče u korišćenju engleskog jezika i kompjutera, onda su došle na red banke, pa hoteli, vodilo se računa kako obučiti kadrove, grad je išao ubrzano naprijed. Za potrebe te škole sam napisao četiri udžbenika, koji su se koristili i u školama u Baru, Ulcinju, Podgorici, Kragujevcu, Subotici… Bila je to pomalo komična stvar – brucoš koji nije znao ni riječi engleskog, učio je druge tom istom jeziku i pisao knjige”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Ćazim Nikezić.  

The post Ćazim Nikezić: Put do škole sa bakljom u ruci, Varljivo ljeto ‘68 u Ulcinju, student engleskog koji nije učio engleski first appeared on BARinfo.