Razgovarali smo sa ljudima koji su bili aktivni u Civilnoj zaštiti, koja je do devedesetih bila organizovana tako da pomaže u kriznim situacijama.

Jedan od njih je i Miloš Šušter, koji objašnjava da je zakonima SFRJ bilo propisano da svaka opština u svakoj republici i pokrajini ima štab civilne zaštite.

„Sistem opštenarodne odbrane i društvene samozaštite bio je vezan za Jugoslaviju, kao zajedničku državu svih republika, i funkcionisao je u situacijama kao što je današnja“, kaže Šušter, dodajući da su mnoge dobre stvari iz tog vremena uništene, a da nisu stvoreni novi sistemi, ni približno dobri onome što je postojalo.

„Imam osjećaj da nismo dovoljno pripremljeni za ovakve situacije. Država se mora organizovati, izgraditi sistem, nabaviti opremu i obučiti ljude, što je posebno važno“, ističe on.

Šušter podsjeća da je civilna zaštita bila dio sistema opštenarodne odbrane, zadužena za vanredne situacije.

„Mogu govoriti sa nivoa opštine, jer sam tada bio u poziciji da odlučujem. Imali smo štab civilne zaštite, koji je okupljao starije ljude u dobroj kondiciji, spremne da odrade ono što treba. Postojalo je i profesionalno vatrogasno društvo, prvi činilac u odbrani od požara, a zatim i organizacije koje su pomagale profesionalcima: rezervni sastav obučenih ljudi u mjesnim zajednicama i u preduzećima. U ljetnjem periodu postojala su dežurna preduzeća, koja su se nedjeljno smjenjivala. To su bila veća preduzeća sa po 500–600 zaposlenih, a njihov zadatak bio je da, u slučaju požara, pomognu vatrogascima i mjesnim štabovima civilne zaštite. Najčešće se uspijevalo da se požar u ranoj fazi zaustavi jačim snagama i spriječi dalja šteta.“

On podsjeća da je najveći ispit civilna zaštita u Baru i cijeloj Crnoj Gori imala 1979. godine.

„Tada se desio razorni zemljotres. Nažalost, stradali su brojni ljudi, mnogi su bili povrijeđeni. U takvim situacijama civilna zaštita je bila ta koja prva pomaže. Pošto je riječ bila o nesreći velikih razmjera, bile su uključene i vojska i policija, ali je civilna zaštita bila osnovni nosilac poslova“. objašnjava Šušter.

„Kao građanin, vatrogascima odajem svako priznanje za maksimalni trud koji ulažu ovih dana, ali mislim da su previše ostavljeni sami. Veći dio grada navija za tih 40-50 ljudi“, kaže Šušter i dodaje da Bar ima mnogo veći potencijal, potrebno je obučiti ljude i obezbijediti sredstva.

„Ovakvi požari bi se tada lakše rješavali na nivou lokalne zajednice, bez pomoći sa strane. Danas nam pomažu svi, a mi nismo učinili dovoljno da sami sebi pomognemo“.

On smatra da bi trebalo obučiti građane, kako bi mogli da pomognu vatrogascima u ovakvim situacijama. O tome je, kaže, nekada razgovarao sa pokojnim Velizarom Čađenovićem, načelnikom Službe zaštite. „Na taj način stvorila bi se okosnica u ljudstvu. Treba napraviti posebnu studiju izvodljivosti. Nadam se da će neko tu ideju prihvatiti i realizovati, a vjerujem da lokalna uprava ima snage za to“.

Miodrag Tanjo Masoničić, predsjednik IO „24. Novembar, podsjeća da su postojale obuke za sve strukture civilne zaštite: za opšte namjene, za štabove, pa i za vanškolsku omladinu. „Ljudi su završavali obuku i znali šta ih očekuje u vanrednim situacijama. Zemljotres u Baru dogodio se svega nekoliko dana nakon kontrolnih vježbi i inspekcija civilne zaštite, tako da je ljudima to bilo svježe i prisutno“.

Nažalost, od devedesetih se, kaže, smatralo da civilna zaštita više nije potrebna i da država može sama da preuzme sve te poslove.

„Mislim da i danas u zakonodavstvu sve to postoji, samo se ne sprovodi ili ne poštuje. Da li treba ili ne treba, neko drugi je nadležan da odluči. Ja mislim da treba, a to najbolje pokazuju apeli na društvenim mrežama u kojima se traže volonteri da pomognu u gašenju požara oko Podgorice“, zaključuje Masoničić.

Požara, poplava, pa i zemljotresa na ovom području biće opet. Koliko smo kao društvo spremni da se organizujemo i odgovorimo izazovima, pokazaće vrijeme.

The post Vatrogasci sami u borbi s vatrom – Da li smo dovoljno pripremljeni za vanredne situacije? first appeared on BARinfo.