Zahvaljujući tome, prvo festivalsko veče bilo je i omaž epohi u kojoj su stvarana bezvremenska djela, koja žive i danas, nakon pola vijeka od njihovog nastanka. Da i savremeno doba produkuje vrijednu umjetnost, potvrdili su i ostali učesnici – sjajan pisac Enes Halilović (prošlogodišnji dobitnik festivalske nagrade “Kosarin vijenac”) slikar Goran Ćetković i Vladimir Vujović, ovogodišnji laureat, “Kosarinog vijenca” za roman“ Razgovori s Vješticom”, mladi pisac iz Bara, ovjenčan brojnim nagradama i priznanjima, ne samo za ovo književno djelo. Gošća iznenađenja bila je još jedno veliko ime iz svijeta umjetnosti prošlih vremena – dama jugoslovenskog glumišta i nekadašnja pjevačica kultnog sastava “Suncokret”, Gorica Popović.

Festival je otvorio diplomata, profesor i pisac, Miodrag Lekić Ćaki, koji je prijatelj i podržavalac festivala od samog početka, kada je na ideju Srđana Lekovića začet na ledini godinjskog sela i kada je malo ko vjerovao da će za samo nekoliko godina da izraste u prepoznatljiv umjetnički događaj, sa posebnim šarmom, na kulturnoj mapi Bara i Crne Gore.

“Crnogorska sela jesu lična karta istorije Crne Gore, one homerovske Crne Gore. Ako ovaj festival već ima svoju istoriju, ostaje misterija njegovog nastanka, trajanja i velikog uspjeha. Vjerovatno objašnjenje treba tražiti u ovom jedinstvenom susretu prirode i istorije. Ovdje nema mjesta za podjele – ovdje su svi ‘naši’. Zato odavde možemo da poručimo – ako su relativno lako razbili državu Jugoslaviju, neće im lako ići da razbiju jugoslovensku kulturu, odnosno neće u tome uspjeti. Ostalo je dosta toga zajedničkog, ali ostao je i neki prkos, da neće ‘baš sve pokriti snjegovi i šaš’. Bez sumnje, festival u ovom crmničkom selu, kao mjestu kulturnog dijaloga, književnih i likovnih susreta, muzičkih koncerata i naučnih predavanja, na najljepši način oživljava kulturu Crne Gore. Sa godinjskim zvjezdama i godinjskim zvjezdanim nebom, Crna Gora je dobila veće šanse za svoje potencijalne zvjezdane trenutke, od kojih smo danas prilično udaljeni, nadamo se privremeno. Duhovna obnova Crne Gore je suštinski imperativ našeg prostora”, kazao je, između ostalog, u nadahnutom govoru Miodrag Lekić.

Uvod u zvanično otvaranje festivala bila je izložba Gorana Ćetkovića, jednog od najznačajnijih savremenih umjetnika, višestruko nagrađivanog, sa do sada, čak pedeset i jednom samostalnom izložbom, koji je nedavno iskoračio i na evropsku i svjetsku umjetničku scenu. Postavku iz novog ciklusa umjetnika “Inventar neba”, koji je premijerno predstavljen na Godinjskom festivalu, otvorio je dr Milun Lutovac, teoretičar savremene umjetnosti, univerzitetski profesor, slikar, književnik, književni i likovni krtičar, čija je izložba nedavno otvorena na Luštici Bay, a upravo se vratio sa Zatonskog festivala gdje je na Likovnom salonu “Šapat Lima” osvojio nagradu “Polimski soko ‘26”. Dr Lutovac je prijatelj festivala od samog početka, a prošle godine na novoj uređenoj festivalskoj sceni, upravo njegovom postavkom slika otvorene su “Godinjske zvjezdane noći”.

“Svaki ciklus ovog vrsnog stvaraoca rađa novi sukob nevidljivih sila, ali i sukob umjetnika sa samim sobom i svijetom koji ga okružuje. Likovna kritika je saglasna u jednom – Goran Ćetković je jedan od najautentičnijih ekspresionista savremenog crnogorskog slikarstva”, kazao je dr Lutovac.

Festival “Godinjske zvjezdane noći” prošle godine ustanovio je festivalsku nagradu “Kosarin vijenac” – još jedna simbolika duboko ukorijenjena u tradiciji Bara i Crne Gore – Kosara, žena dukljanskog kneza Jovana Vladimira, čija istorijska uloga, ličnost i djelo, ali i uloga njegove supruge Kosare, kao i njihova romansirana ljubav, traju i snažno odjekuju na ovim prostorima i nakon hiljadu godina.

Kosarin vijenac prošle godine pripao je jednom od najznačajnijih savremenih književnika i pjesnika iz Srbije, Enesu Haliloviću za roman “ Bekos”, a nakon toga uslijedila su i druga priznanja – “Beogradski pobednik”, “Živojin Pavlović” i druga. U svakom slučaju, radi se o veoma zapaženom romanu i na regionalnoj književnoj sceni. Halilović je autor više zbirki poezije, pripovjedaka, romana i drama. Enesovo djelo je borba za istinu, pravdu i smisao u vremenu sve veće otuđenosti i vrijednosno iskrivljene stvarnosti. Tome i takvom, drugačijem svijetu teže i Godinjske zvjezdane noći.

Dublje slojeve romana “Bekos”, u razgovoru sa autorom, publici je otkrio prof. dr Radoje Femić, koji je prošle godine bio član festivalskog žirija za dodjelu nagrade “Kosarin vijenac”. Roman “Bekos”, kazao je prof Femić je raskošni plod postmodernističke književne epohe. Enes Halilović je pojasnio da je riječ ‘bekos’ egipatskog porijekla i da u prevodu znači hleb, koji je, kako je naveo, važan u životu čovjeka.

“Moj roman je potreba čovjeka da kaže nešto o sebi. Svi moji romani su na neki način povezani, sadrže meni zanimljive priče, nadam se i drugima, sa istorijskim, mitskim i dokumentovanim sekvencama, u koje je inkorporirana i poezija”, kazao je Halilović, koji je istakao da mu je drago što je prvi dobitnik Kosarinog vijenca i da je veoma srećan što ga je sudbina dovela u Godinje.

“Bio sam na mnogim svjetskim festivalima, u prestižnim prostorima kulture, ali mi je srce ovdje, u Godinju. Ovdje, u kući mog prijatelja, dr Nevena Lekovića, i u Godinju uopšte, osjećam se kao kod kuće”, kazao je Halilović i poručio organizatorima da čuvaju i grade i dalje festival. Prof .dr Radoje Femić, takođe , je kazao da je privilegovan što učestvuje na festivalu i što svjedoči njegovom uzrastanju. Posebno se zahvalio umjetničkom direktoru i uredniku književnog programa, Mirku Rakočeviću, na čiju inicijativu je ustanovljena nagrada “Kosarin vijenac”, koja je, kako je istakao ‘ književni, istorijski i geografski amalgam”.

U nastavku programa, stihovi, muzika i lijepa pisana riječ, prožimali su se na naljepši način na Godinjskom festivalu kroz predstavljanje prve knjige poezije legendarnog muzičara jugoslovenske muzičke scene – Dada Topića , koji je povodom 60 godina karijere izdao knjigu, simbolično sa 60 pjesama u njoj, naslovljena po njegovom velikom, kultnom hitu, “Za koji život treba da se rodim”, jedan od najvećih klasika jugoslovenske rok scene. Topić ga je izvodio sa svojim tadašnjim bendom “Time” još daleke 1972.godine. U knjizi su se našle mnoge pjesme koje je Dado Topić pisao tokom višedecenijske karijere, mnoge pamtimo kao njegove bezvremenske rok hitove, ali tu su i njegovi najintimniji poetski zapisi koji do sada nisu objavljeni. Promocija knjige doživjela je premijeru upravo na Godinjskom festivalu.

“Nadam se da će ovaj festival i svi vi koji dolazite ovdje, dati jedan novi motiv i jednu novu snagu da kultura i umjetnost na ovim prostorima budu ono što nas spaja, čime se ponosimo, što je vjekovima bilo i što treba i da ostane”, poručio je poznati muzičar Dado Topić, koji je uprkos tome što je napisao brojne pjesme, više puta kazao da nije pjesnik. Ipak, izrecitovao je davno napisanu pjesmu “Hej, Jugosloveni”, sa posebnom emocijom i suzama na kraju.

O potrebi zajedništva govori i roman Srđana Marjanovića, naslovljen upravo “Zajedno” – njegova četvrta knjiga, koja priča o ljudima, emocijama, potrebi da ostanemo bliski jedni s drugima,baš kao u Srđanovom pjesmama, koje su, kao i Dadove obilježile jednu epohu. O knjigama su sa autorima razgovarali Ilija Jovanović, urednik izdanja, koji je decenijama menadžer, prijatelj i kolega Dada Topića, i književnik i umjetnički direktor festivala Godinjske zvjezdane noći Mirko Rakočević. Bila je to svojevrsna reminscencija i omaž jednom drugom vremenu, bivšoj Jugoslaviji, rokenrolu , uz poseban ugođaj pod zvjezdanim godinjskim noćima sa bezvremenskim hitovima dva jedinstvena stvaraoca.

Marjanović je ispričao i utiske o svom prvom gostovanju u Zagrebu, nakon raspada Jugoslavije i svih nemilih događaja, kao i uprkos svemu, potrebi rušenja predrasuda i nužnosti dobrote i zajedništva.

Već snažno probuđene emocije kod publike, kulminirale su kada su Dado i Srđan otpjevali neke od svojih najvećih hitova – “Da li znaš da te volim”, “Makedonija”, “Bajka o ljubavi”, “Nije ti se htelo”, “ Mi smo jedno drugom uvek govorili vi”… Marjanović je najprije otpjevao pjesmu ženi koju je, kako je kazao, mnogo volio pedeset godina – preminuloj supruzi “Bože moj”. Upečatljiv utisak ostavilo je i izvođenje pjesme Srđana Marjanovića “Zajedno”, koju je snimio u duetu sa poznatim muzičarom i producentom Branom Likićem, a za publiku u Godinju otpjevali su je zajedno Srđan i Dado.

I ove godine na Festivalu je dodijeljena nagrada “Kosarin vijenac”. Članovi žirija – prošlogodišnji dobitnik – Enes Halilović, dr Olga Vojičić Komatina i književnik , umjetnički direktor Festivala Mirko Rakočević odlučili su da ona pripadne mladom barskom piscu Vladimiru Vujoviću za roman “Razgovori s Vješticom”. Uručila mu je dramska umjetnica Gorica Popović.

Nagrađeni pisac biće gost narednog Godinjskog festivala.

Prvu noć festivala odličnom svirkom zaokružio je najpopularniji barski rok bend “AkademiA”.

Festival su ove godine podržali: Opština Bar, preduzeće Komunalne djelatnosti, Vodovod i kanalizacija Bar, Služba zaštite i spašavanja, Kulturni centar Bar, TO Bar, Sekretarijat za kulturu opštine Bar, Ministarstvo ekologije, Sekretarijat za kulturu opštine PG, Regionalni Vodovod, Pošta Crne Gore, Luka Bar, Nacionalni parkovi, Elektroprivreda CG, VG Fiskal Bar, kompanija “Carević”, “Winers and co”, Media Pro – Studio Petović, dr Zejnilović, Emir Osmani, Gradska TV Podgorica, Grafički studio “ Krug” ,Vlatko Tomašević, Vlado Radonjić, Radovan Pobor, Darko i Luka Pajović, Marko Kosović, Branko Đurišić, Drago Perazić, Ognjen Đurišić, Veko Velović, Bratstvo Lekovića, Radio Bar, Radio D, Radio D Plus . Od samog početka uz festival su i javne ličnosti, istaknuti poslenici u kulturi i medijima – novinar, pisac i publicista Milan Vujović, mr Mladen Zagarčanin i prof dr Milun Lutovac.

Organizatori koji su bezrezervno posvetili sebe osnivanju Godinjskih zvjezdanih noći i njegovom rastu su predsjednik Organizacionog odbora Neven Leković, i članovi – Srđan Leković, Dragan Leković i Nenad Raičević, uz književnika Mirka Rakočevića , koji je umjetnički direktor Festivala.

Nažalost, jedan od velikih podržavalaca Godinjskih zvjezdanih noći, Mijo Leković je nedavno preminuo, ali njegova porodica je i ovoga puta bila uz festival. Organizatori su im se posebno zahvalili, a Miju Lekoviću, istakli su, pripada, takođe, veliko hvala i trajno sjećanje.

Večeras, na drugoj festivalskoj noći u književnom programu publika će moći da čuje poznate pisce Dragana Jovanovića Danilova, Jasenku Lalović i Radomira Uljarevića, a u muzičkom dijelu Bilju Krstić i Bistrik orkestar.

Veče će započeti stručnim predavanjem o biodiverzitetu Skadarskog jezera.

The post VIDEO: Otvorene pete, jubilarne Godinjske zvjezdane noći first appeared on BARinfo.

RB/BI: Dado, dobro došli u Godinje, drago mi je što razgovaramo…

Dado Topić: Hvala lijepo. Drago mi je da sam ovdje po prvi put. Ova manifestacija je privukla pažnju mene i moga menadžera kao mjesto koje njeguje tu neku malu tradiciju okupljanja književnika, pjesnika i ljudi od kulture. Tako da mi je veliko zadovoljstvo što ću biti jedan od učesnika i predstaviti moju knjigu, a i zasvirati neku pjesmu.

RB/BI: Godinje je naš istorijski dragulj, mjesto skriveno u kamenu, poznato po tradiciji i vrhunskom vinu. Kako se ovaj mir i autentični crnogorski krš slažu sa dinamikom i glasnoćom šest decenija duge rok karijere koju proslavljate?

Dado Topić: Moram priznati da i mene uzbuđuje sama pomisao na toliki vijek trajanja mene i moje muzike. Naime,… to je bila moja odluka. Mogućnost da pišem poeziju i da to uglazbim u svoje pjesme, to je bio moj izbor, nekog mog životnog puta, koji je u samom početku bio dovoljno uzbudljiv i fascinantan. Imao sam mnogo idola u vrijeme šezdesetih i sedamdesetih. Kasnije, kada sam i sam ostvario neke uspjehe, vidio sam koliko mi to osobno znači. Proširio se krug prijatelja, krug ljudi koji se bave sličnim stvarima u životu. Tako da je sve to zajedno rezultiralo ovolikim trajanjem i sa tih 60 godina karijere. Možda će zvučati malo neskromno, ali moram biti ponosan na to, jer vide se tragovi iza mene, a to mi je osobno jako važno.

RB/BI: Zbirka „Za koji život treba da se rodim“, koja će na festivalu “Godinjske zvjezdane noći” po prvi put biti predstavljena javnosti, donosi odabrane stihove, ali i vaše intimne, do sada neobjavljene poetske zapise. Koliko je za rok muzičara izazovno ogoliti se pred publikom kroz čistu riječ na papiru, bez moćnog zvuka instrumenta i energije na koju smo navikli na koncertima?

Dado Topić: Mene često ljudi pitaju: „Dado, ona pjesma koju ti pjevaš, ko je to napisao“? – Ja sam to napisao. Tako da je to pitanje dosta često, jer ljudi ne povezuju mene kao izvođača sa ovim autorskim dijelom. Mnogima je to bila nepoznanica. Sad, kada sam u situaciji da po prvi put i sam čitam svoje stihove u knjizi, to je jedan lijep osjećaj, jer to je potpuno jedna druga dimenzija. To je knjiga i medij koji zrači potpuno drugim svijetlom. Kad tekst pjevate, to je jedan drugi senzibilitet, jedna druga emocija. Ali kada čitate, onda vidite tu neku cjelovitost i slojevitost metafora, različitih asocijacija koje čine taj tekst i tu poruku punom sadržaja, punom nekih životnih… neću reći iskustava, nego životnih malih mudrosti koje čovjeka čine duhovno bogatijim. Tako da moj susret sa tom knjigom meni osobno puno znači. To je prva zbirka mojih pjesama. Možda ćemo imati drugu, vidjet ćemo, ja dosta radim i dalje na tome. Veselim se tome. Posebno u ovoj atmosferi Godinja, kao što ste rekli, u ovom crnogorskom kršu, među svim tim ljudima koji su već elita crnogorske pisane riječi. Sve će ovo biti jedno divno iskustvo za mene, da jednostavno nastavim i da i dalje probam biti prisutan u svijetu pisane riječi.

RB/BI: U svakom slučaju, Godinje jeste mjesto gdje inspiracija mora poteći… A naslov knjige preispituje duboka egzistencijalna pitanja: smisao života, sudbinu i ljubav. Kada danas čitate te stihove koje ste napisali, čini mi se, 1972. godine, da li u njima prepoznajete onog istog mladog čovjeka ili su ta pitanja sa godinama dobila potpuno nove odgovore?

Dado Topić: Ja sam u to doba vrlo ozbiljno shvatio život. Potičem iz jedne siromašne porodice. Tako da moj svjetonazor i moje gledanje na život je bilo za nijansu drugačije od mojih vršnjaka. Svoje vrijeme sam trošio na učenje, na saznanje nekih bitnih stvari koje će mi u životu biti važne. Imao sam izuzetne profesore u gimnaziji koji su prepoznali tu moju potrebu da se edukujem, da široko ulazim u prikupljanje znanja sa svih područja. Interesovala me je povijest, filozofija, psihologija. Tako da sam uz takvo jedno razmišljanje čitao puno knjiga. Ne baš mnogo poezije, ali puno knjiga. Knjige mnogo opširnije navode čovjeka na razmišljanje. Zato i naslov „Za koji život treba da se rodim“, ima više jednu poruku, nego samo jednostavno pitanje o mogućoj sudbini koja čovjeka čeka. Više je to poruka ljudima koji slično razmišljaju kao ja, da život nije igra. Život nije nešto što se samo po sebi događa. Čovjek treba da gradi svoj život. Sudbinske stvari nisu nešto što je unaprijed zadano, nego jednostavno… čovjek mora biti graditelj svoga života, svoga danas i svoga sjutra. Ti stihovi su meni bili u to vrijeme važni, ogledalo nekog mog stanja duha. Bio sam mlad, ali nastojao da se ponašam kao odrastao čovjek. Da ne namećem sebi nešto što ne mogu. Uvijek sam birao stvari koje su mi pri ruci, ali koje će mi otvoriti vrata u neke druge svjetove. Za tu pjesmu su neki moji prijatelji rekli da je to jedna od najboljih stvari. Sad, koliko je to blizu istini, to nije važno. Bitno je da tu pjesmu i neke sa istog tog mojeg prvog albuma ljudi danas spominju, što je jedna izuzetna stvar, da ljudima to toliko znači, i da se sa generacije na generaciju ta priča ponavlja. To svemu tome što ja radim daje puno dublji smisao. Ima tu u toj priči puno više stranica i puno više stvari za iščitati nego što samo ovako izgleda na prvi pogled.

RB/BI: Dok vas slušam koliko lijepo govorite i koliko se lijepo izražavate, pitam se da li ste u mladosti možda bili u konfliktu dvostruke privlačnosti? Da li je postojao taj konflikt za šta da se opredijelite: muzika, književnost ili neke druge vrste umjetnosti?

Dado Topić: Ja sam bio dobar… to vrijeme u gimnaziji nakon srednje škole je bilo jedno dinamično vrijeme u kojem sam praktično odrastao. Sa završenom gimnazijom bio sam spreman suočiti se sa životom, raditi stvari koje su radili i ljudi koji su već profesionalizovali neke svoje potrebe i načine življenja života.

Moj prvi uspjeh na pozornici je bio toliko motivirajući za mene da sam naprosto osjetio potrebu da te trenutke doživljavam sve češće. Pa sam onda skupio muzičare koji su htjeli sa mnom svirati. Radili smo zajedno. Bilo je to jedno vrijeme i globalno… u svijetu su se dogodile neke izmjene u tome kako doživljavamo život i te neke globalne promjene. Bilo je to post-vijetnamsko vrijeme. Ideja o slobodi je postala globalna… Vrijeme revolucionarnih pokreta, dinamičnog rada i razvoja medija koji su nekako objedinjavali svijet kao jednu lijepu i potrebnu, cjelovitu planetu. Ideja o tome je došla i u naš prostor. Bilo je jako mnogo novih autora, novih muzičara, mladih ljudi koji su izašli na scenu sa svojim autorskim djelima, a ja sam bio samo jedan iz te generacije, koji je upravo u to vrijeme osjetio to jedno iskreno zadovoljstvo time što pripada tom vremenu i prostoru u kome apsolutno svi sudjeluju u procesima jednog potpuno novog svijeta.

Šezdesete su bile daleko iza, sedamdesete i osamdesete su bile godine koje su, bar na našim prostorima, potpuno promijenile način življenja, način rada… Osobno za nas kreativce, imali smo otvorena vrata u sve moguće prostore gdje se događala ta neka transformacija i ti procesi izmjene. Zato sam u biti sretan čovjek koji je uspio, hvala Bogu, iskoristiti svoje vrijeme, svoje trenutke, svoje godine, svoju mladost za nešto o onome čemu se danas osobno veselim i što i dalje radim.

RB/BI: U tom kontekstu je i naredno pitanje, kako bi se ponovo malo vratili zbirci koja prenosi specifičnu estetiku ex-Yu roka u format pisane riječi. Da naglasimo, knjiga još uvijek nije ugledala svijetlo dana, a to će se upravo desiti na festivalu „Godinjske zvjezdane noći“. Mislite li da rokenrol može preživjeti i nastaviti da živi među mlađim generacijama isključivo kroz formu književnosti i poezije, sada kada se muzička industrija toliko promijenila?

Dado Topić: To ste dobro posložili. Šta bi eventualno tu bilo ono što je bitno za tačnost? Pisana riječ će ostati zauvijek. A koliko je rokenrol danas prisutan, teško je suditi na osnovu jednog enormno velikog broja parametara koji tu neke stvari određuju. Recimo, tehnologija prijenosa informacija ili mediji koji su danas digitalizovani, ne dozvole čovjeku da ima vremena da se opredijeli, da prihvati nešto i da u svemu tome da neki svoj sud. Jednostavno, mediji danas kao da žele da vam u što kraćem vremenu nagovijeste nešto, daju jednu informaciju i odmah zahtijevaju od vas da prihvatite i drugu, i treću, i milionitu. Tako da su danas, umjesto da medijima vladaju ljudi, mediji preuzeli tu jednu… neću reći kontrolu, nego želju da dominiraju životom čovjeka na način da vas naprosto tjeraju: kupi ovo, obrati se ovamo, liječi se tamo, vozi se ovako, kupi ovaj auto, kupi ono. Sve je nekako u suštini negativno konotirano. Komercijalizacija vam naprosto ulazi u kuću želeći od vas napraviti jednog poslušnog slugu koji će, po nekom ne znam čemu, pretvoriti svoj život u jednu rutinu obnavljanja nekih stvari. I naprosto vam ne da da svoj život i sadržaje sami kreirate i da određujete neke svoje konture. Jednostavno gubite svoju osobnost, pripadate grupi ili masi poslušnih potrošača i gdje je ono što je meni osobno važno – kultura i umjetnost postaje samo jedna zamagljena činjenica na koju niko ne obraća pažnju. Ali, hvala Bogu, postoje ljudi koji ne dozvole da ta magla u potpunosti nadvlada, nego jednostavno tu pisanu riječ ostavljaju kao svjedočanstvo jednog vremena sa željom da to vrijeme traje i da donosi neke nove radove, nove sadržaje. Tako da mi kao ljudi treba da sačuvamo taj neki svoj format ljudskosti i da jednostavno ne dozvolimo da budemo prolaznici samo u svom životu, nego da ga kreiramo. Drugim riječima, da ne budemo robotizovani.

RB/BI: Knjiga koja će preksjutra biti predstavljena je specifična i po tome što ne sadrži samo vaše autorske zapise. Mislim da su vaše pjesme pisala i neka eminentna književna imena, zastupljena u zbirci?

Dado Topić: Donekle ste u pravu. Ima samo jedna pjesma koja nije moja. To je jedan mladić koji je napisao Pjesmu Dadi. On je u svojoj pjesmi upisao neko razmišljanje o meni, a jako je mlad čovjek, ali oduševljen mojim tekstovima. I on je, kao ja u svoje vrijeme, otkrio da ima smisla predati se tome i pročitati to zbog nekog saznanja o tome. To je jednostavno prozor u dušu nekog drugog čovjeka gdje će on pronaći neke zajedničke stvari. Tako da je to jedina pjesma koja nije moja. Ovi drugi ljudi koje ste vi spomenuli, to su ljudi koji su napisali predgovor knjizi i dali neke svoje komentare, svoja razmišljanja o tome kakav u biti bi mogao biti taj čovjek koji je napisao te pjesme. Kažu: „Knjiga poezije Dada Topića“. Mislim da je to malo preuveličano. Ja bih rekao da je to knjiga pjesama Dada Topića. Da li bi neke od njih mogli svrstati u poeziju, to je sad stvar drugih ljudi koji će reći, ali za mene je to knjiga pjesama. Opet, to sam već rekao na početku, Godinje je moj prvi susret sa ljudima koji to rade već cijeli svoj život. Tako da moja uloga je ovdje… ja sam, neću reći da sam kao neki početnik u svemu tome, ali jednostavno biti zajedno sa njima na toj pozornici sa koje će biti riječi o pisanoj riječi, o poeziji, o književnosti, za mene je prilika da naučim još nešto važnije o svemu tome. Da jednostavno nastavim tim putem, a Godinje će uvijek ostati zapisano da je to bio moj… kao da je to moj prvi album, moja prva zbirka pjesama.

RB/BI: Dakle, ovo je ambijent koji budi nadu da bi ovdje mogli biti zapisani još neki intimni stihovi na koje smo navikli od vas… A povodom 60 godina karijere, sabirate utiske sa cijelog Balkana. Malo ranije mi je vaš menadžer rekao da ste nedavno boravili i u Skoplju i nastupali tamo. Kakvo mjesto u tom mozaiku uspomena zauzima Crna Gora i publika koja ovdje decenijama vjerno prati i duboko osjeća vašu muziku?

Dado Topić: Ja sam u Crnoj Gori nastupao još davnih 70-ih godina, kada smo svirali u Podgorici, moj bend i ja. I onda smo osjetili tu jednu atmosferu, jedno prihvatanje nas koji smo prvi put došli u prostor Crne Gore. Ostali smo… trebali smo biti jedan dan na koncertu, pa da se ja vratim kući. Ostali smo nedjelju dana! Pogledali smo ono što se može, jer iz školskih knjiga znali smo dosta o Crnoj Gori: Petar Petrović Njegoš, Lovćen, kralj Nikola, Kraljevina Crna Gora, rat sa Turcima i ta neka vjekovna želja Crne Gore da bude nezavisna, da budu svoji na svome. Bili smo dobro obaviješteni, tako da kažem. A evo danas, nakon dugo, dugo vremena, opet spominjemo Godinje, polako se vraćamo u ove prostore. Moj menadžer i ovi naši ljudi čije gostoprimstvo uživamo imaju puno planova. Radićemo još neke projekte zajedno. Tako da, ovo je početak jednog divnog druženja, prijateljstva i jedne saradnje. Spomenuo bih gospodina Mirka Rakočevića koji je puno pomogao da se knjiga štampa, da bude na vrijeme na festivalu ovdje. Tako da, Godinje je za mene jedan potpuno novi početak.

RB/BI: Napisali ste i obimnu autobiografiju od oko 600 stranica?

Dado Topić: Tako je. To je jedan gospodin iz Šibenika, on je inače dokumentarista. Godinama radi na takvim materijalima. Zadnjih osam ili devet godina mi smo se družili, razgovarali i on je ta naša druženja pretvorio u moju autobiografiju. Ja sam je samo pričao, a on je zabilježio, tako da je on dao neku arhitekturu te knjige: početak, kraj, trenuci od značaja, usponi, padovi. Ima tu dosta lijepih stvari, tako da će i ta knjiga biti interesantna.

RB/BI: Spominjete uspone, padove i različite trenutke… koji dio života iz te autobiografije vam je uzeo najviše emotivne energije dok ste ga ponovo preotimali od zaborava?

Dado Topić: Moje djetinjstvo je bilo dosta traumatično. Već sam spomenuo, ja potičem iz jedne siromašne porodice. Tako da su moje namjere i moja nastojanja bili da pronađem sebe u tom nekom životu, u kojem su ti materijalni aspekti bili važni u određivanju kvaliteta i sadržaja nečijeg života. Ja sam jednostavno prolazio kroz svoj život. Nekad su to bili lijepi dani, nekad su bili ružni, ali nekako ja sam uspio da izađem iz svih tih trenutaka stojeći čvrsto na zemlji. Nikad se nisam saginjao, nikad nisam osjećao strah od bilo čega. Bio sam dosljedan nekim svojim željama i mogućnostima. Tako da, kad su drugi ljudi počeli primjećivati da ja ne samo da sanjam o nekim stvarima, već da svoje snove i ostvarujem, to je naišlo na odobravanje. Ljudi su me prihvatili kao svoga, kao dobroga, kao vrijednoga. To su bili momenti inspiracije za mene, da ustrajem, da odrastem i budem svoj čovjek na svome.

RB/BI: I upravo ste mi u ovom odgovoru dali odličan šlagvort za posljednje pitanje u današnjem intervjuu. Šta je najveći kompromis koji ste morali da napravite tokom ovih 60 godina karijere da biste ostali vjerni sopstvenom umjetničkom izrazu, a šta je stvar koju nikada i ni po koju cijenu nijeste željeli da žrtvujete?

Dado Topić: Možda će djelovati malo čudno za rokera, jer za rok muzičare je važio glas da su dosta, rekao bih, slobodoumni u odnosu prema ženama, prema djevojkama. Da, to je jedna pojava koju rokeri nose sami sa sobom i stvaraju je. Sjećate se onih ružnih rečenica kao „sex, drugs and rock and roll“, da bi to bila ta neka suština toga. Znači, to nije istina, to je izmišljotina. Možda je u nekim dijelovima svijeta to bilo, ali kod nas to nikad nije bilo. Ja sam, kad sam upoznao moju ženu, znao da je to jedina žena u mojem životu, i znao sam da će ona uvijek biti samo jedina. To je najvažniji trenutak za mene, kad sam nekako sve moje svjetove zaokružio s tom ljubavlju prema mojoj ženi, i onda je sve dobilo svoj duboki smisao. Ja nikad nisam bio u situaciji da bih poklekao u trenucima kad je bilo važno donositi nekakve odluke koje bi bile inicirane kompromisom: da li okrenuti glavu na ovu ili na onu stranu. Uvijek sam išao pravo, gledao svijet kroz spektar svih boja, onako kakav svijet u stvari jeste. Tako da, nikad se nisam bojao svojih odluka, niti sam pristajao na kompromise. Jednostavno sam išao svojim putem i mislim da je takav način, takav odnos prema životu jedini ispravan.

RB/BI: Čini mi se da vas zbog toga i obožavaju generacije i generacije.

Uz miris vina, zvuke koji odzvanjaju u kamenu i stihove koji spajaju pokoljenja, završili smo razgovor pod sunčanim nebom Crmnice. Jubilarni, peti festival „Godinjske zvjezdane noći“ počinje preksjutra, 3. jula, kada ćemo biti u prilici da uživo osjetimo magiju knjige „Za koji život treba da se rodim“ i zajedno sa legendom exYu roka Dadom Topićem, prisustvujemo obilježavanju 60 godina jedne blistave karijere.

Zahvaljujem na razgovoru, na iskrenosti i na muzici uz koju smo rasli i uz koju i dalje učimo kako se živi rokenrol. Posebno hvala za ekskluzivni intervju koji ste dali Radio Baru i portalu Bar info.

The post Za koji život treba da se rodim, prva zbirka poezije Dada Topića pod zvjezdanim nebom Godinja first appeared on BARinfo.