Lokalni šesnaestogodišnjaci su, kao i obično, odmarali predveče na parapetu i gledali ko prolazi. Veljko među njima. A onda je, kao bez glave, dotrčao do njega Mladen, jedan od najboljih drugova, tvrdeći mu da „mora nekoga da upozna”.

„To uopšte nije ličilo na njega. On je miran, bez velikih inicijativa, pogotovo te vrste. Počeo je da me vuče ka mjestu gdje je sjedila djevojka sa još četiri momka, bukvalno me stavio ispred nje”, kaže Veljko danas.

Tada nije znao je da je slični scenario bio i u Bojaninom slučaju. Njoj je rekao: „Ima jedan odličan momak za tebe, sjedi tu, ne mrdaj, odmah ću doći”.

I upoznali su se.

Bojana je iz Paraćina došla sa porodicom i prijateljima na more. Ali je do kraja ljetovanja ostalo samo pet dana. Nije džabe Kapor napisao da je ljeto najkraće godišnje doba.

„I ništa nije bilo, samo pričanje i lijepo druženje. Razmijenimo brojeve telefona, naravno fiksnih, i kad se vratila kući počeli su dugi razgovori. Njeni na poslu, moji na poslu, slušalica u rukama. Palo nam je na pamet da se sve između nas glupo završilo, i da je moglo nešto i da se desi. A i da bi moglo, ako bi bilo… Odlučim ja da pođem do Paraćina. Rekao sam svojima da ću prespavati kod druga iz Bara jer mu je rođendan. Moji nikada nisu pravili probleme, samo im je bilo bitno da znaju gdje sam“, objašnjava Veljko.

Pošto nije imao za kartu i troškove, pare mu je pozajmila Danijela, drugarica iz škole.

Kad je stigao u Paraćin, kaže, pokušao je da se iz Pošte javi svojima, da objasni kako će još jedan dan ostati kod druga jer je super provod, međutim… nije niko bio kod kuće. Zato je odlučio, ostaće dva dana, na rizik, valjda se niko neće pitati gdje je. Spavao je u hotelu, ali je Bojana morala, kao sve dobre djevojke, da bude kući u prvi mrak.

„Kako se nisam vratio sa ‘rođendana’, moji su drugog dana alarmirali policiju. Počela je potraga za mnom, a onda je majka, ne znajući što će od sebe, kopala po mojim škafovima i našla Bojanin broj telefona napisan na nekoj kutiji kreme za sunčanje. Nazvala je, i pitala da nisam slučajno kod nje. Bojana je vidjela zlu uru i rekla da sam bio, ali da sam upravo pošao kući vozom. Kad sam se ujutro, trećeg dana, vratio, bio sam sav poletan jer sam imao osjećaj da mi je uspjelo, da se niko nije interesovao za mene. Brzo me razuvjerila baba. A onda je i majka došla s posla. Dobio sam prvo dobru šamarčinu ‘jer sam je lagao’, ali je uskoro poslije vike pitala: ‘Jesi li gladan?’. Odahnuo sam, znao sam da je sve prošlo. Ali, isplatilo se, tamo smo se prvi put poljubili”, kaže Veljko.

Čekali su, i dočekali, odlazak na fakultet. On na Međunarodnu ekonomiju u Beogradu, ona na Medicinski u Nišu. Skupa su bili svakog vikenda. Veljko je tada sa prijateljem počeo ozbiljno da se bavi muzikom, u metal bendu „Nameless One”. Imali su redovne nastupe po klubovima, relativno brzo su i album snimili.

„Ja sam bila najvatreniji navijač. Bila sam stalno u prvim redovima, gledala svog dečka i vikala iz sveg glasa”, kroz smijeh kaže Bojana.

Veljkov bend je prošao kroz nekoliko faza, a logički potez koji je omogućavao život bilo je uvrštavanje repertoara koji donosi novac kroz svirku po klubovima. Ubrzo se okušao i u komponovanju muzike za djecu. Kad je Bojana završila fakultet, počeli su da žive zajedno u Beogradu. On je svirao, ona polagala državni ispit.

I nakon punih 18 godina veze, došli su do prelomnog momenta – ili/ili…

„Moj otac nije htio direktno da se miješa, ali me je počeo zapitkivati: ‘Bojana, misliš li ti što’. ‘Ja mislim, ali čekam…’. ‘Isto ti vidi što on misli, pa ako misli…’”, govori Bojana.

„A ja sam bio širih pogleda, ono da papir nije bitan da bi ljudi živjeli zajedno, da bi se voljeli, no se ispostavilo da ta priča ne pije vodu”, ubacuje se Veljko.

Vjenčali su se 2018. tamo gdje su se i upoznali, u Baru. Beba se rodila u Paraćinu – Katarina je stigla na svijet prije tri godine.

„Na svadbi u ‘Franci’ mi je svirala ‘Akademia’. A sve je počelo tako što smo mi željeli da nam Gajo pjeva, jer sam još kao mali, sa nekih 12-13 godina, slušao kako nastupa po lokalima u Sutomoru. Gago, tako ja zovem Boža, ponio se kao pravi stariji brat. I oko svadbe, a i poslije, on me upoznao s Nebojšom, s kojim je saradnja došla iz prijateljskog odnosa što je najbitnije”, objašnjava Veljko.

Tempo života u Beogradu je počeo da uzima danak, pa su se oko jedne stvari brzo složili – za odrastanje djeteta Bar je mnogo pogodnija i zdravija sredina.

„Nije kliše, za dijete je ovdje mnogo bolje. Širina, čist vazduh, dvorište, more. U Beogradu je bilo mnogo stresa, puno se vremena trošilo na prevoz, u trci si stalno, nemaš vremena ni za sebe, ni za druge. Htjeli smo da sve bude lagano, fino, Bar je bio idealan izbor. Konkurisala sam i dobila posao u Domu zdravlja, nakon što sam položila pravni dio ispita, razliku fakulteta. Specijalizovala sam dermatologiju, ali radim kao izabrani doktor za odrasle, i uživam u tome”, veli Bojana.

Veljko se preorijentisao na rad u studiju. Skupa sa bratom nezaobilazni je šraf mašinerije televizije „WoW Montenegro”, koja se bavi promocijom prirodnih ljepota Crne Gore. I bukvalno, sva muzika koja se 24 časa emituje u programu, njegovo je djelo. Odnedavno je gitarista grupe „Grimm”, ali sarađuje i u ostalim kreativnim radovima Barana.

Bojana i dalje stoji ispred bine kad Veljko nastupa. A za Novu godinu je imala i pojačanje – Katarina je bila s njom.

Već sjutradan je pitala oca da je stalno vodi tamo gdje svira.

The post Veljko i Bojana Ivanović: Morska ljubav duga 25 godina first appeared on BARinfo.

To je prva titula prvakinje Crne Gore koja je stigla u Bar!

Ines ima sve petice u gimnaziji, a bila je đak generacije u OŠ „Kekec“ u Sutomoru. Ovjenčana je mnogim medaljama na juniorskim šampionatima Crne Gore, ali je i pouzdana prvotimka muške seniorske ekipe „Mornara“. Sve svoje uspjehe krunisala je ovom sjajnom titulom.

Za veliki uspjeh zahvalna je, prije svega, svojim roditeljima Ivanu i Biljani koji su joj pružili veliku podršku i uvjeravali je da može da ostvari svoje snove. A glavni „krivac“ što je počela da se bavi šahom jeste njen, godinu dana mlađi, brat Danilo.

„On je počeo prije mene da igra šah. Kako nije imao s kim da trenira, igrao je sa mnom. Ja nisam ništa znala i stalno me pobjeđivao. To je trajalo sve do momenta kad sam rekla da je dosta, da je posljednji put da me pobijedio. Onda smo se zajedno upisali u školu šaha koja je tad bila u sklopu Osnovne škole ’Kekec’, kod Milana Minića i to je naš prvi i jedini trener. Bilo je to 2022. godine. Dakle, prije nešto više od dvije godine“, s osmijehom priča Ines.

Donedavno je Danilo dobijao sestru, ali sad je ona bolja.

„Da, trenutno ga dobijam, ali je bio prestao da trenira. Da je nastavio sve vrijeme, sigurno bi bio bolji od mene“, skromno veli Ines.

Šahu posvećuje od jedan do tri sata dnevno, sve u skladu sa školskim obavezama, jer je škola na prvom mjestu.

„Iako sam direktno sa šampionata u Podgorici pošla na zimski raspust, moji profesori su mi čestitali na tituli, a razredni, profesor matematike Aleksandar Bošković, me odmah u grupi pohvalio i kazao da je ponosan na mene“.

Ines od prvog razreda zna šta će poslije Gimnazije. Planira da upiše arhitektu i već je počela da se raspituje za prijemne. A šahom ne planiram da se bavi ozbiljno, nego amaterski amaterski.

Ipak, ozbiljno se priprema za Svjetsko omladinsko prvenstvo do 20 godina, u Petrovcu od 23. februara do 8. marta.

„Da, veoma ozbiljno. To će biti moje prvo međunarodno takmičenje. Danilo je imao priliku da nastupa na evropskom prvenstvu u Rumuniji, a ja takvu priliku nisam imala, tako da će mi biti zaista drago da učestvujem. Nadam se da neću razočarati, iako će biti izuzetno jaka konkurencija.“

Ines se za vrijeme šahovske partije najsigurnije osjeća na prelasku iz središnjice u završnicu, otvaranja nisu njen omiljeni dio. Igra otvaranja koja ne zahtijevaju previše teorije. Kao bijela igra damin gambit, a crnim figurama igra sicilijanku, najdorfovu varijantu.

Ova produhovljena i vaspitana sedamnaestogodišnja djevojka, kaže da joj je šah promijenio pogled na svijet, jer su svi ljudi koje upoznala preko šaha nevjerovatno dobri. I oni koji su joj konkurencija njeni su odlični prijatelji. U drugim sportovima ima, veli, sujete, a u šahu nema. Ruka se pruža protivniku i na početku i na kraju partije bez obzira na njen ishod, iako nikome nije lako da prihvati poraz, poslije tri ili četiri sata velikog umnog napora.

The post Ines Đenđinović, prvakinja Crne Gore u šahu first appeared on BARinfo.

Magdalena i brat Đorđe su članovi najtrofejnijeg crnogorskog kluba „Maximus” iz Bara.

Bar je imao veliki broj istinskih šampiona u ovom sportu, ali kada je o damama riječ, tu smo bili u „defiticitu”. Megzilla, kako je zovu prijatelji, za veoma kratak period, bukvalno za dvije i po godine, ostvarila je rezultate za divljenje.

Na prestižnim svjetskim manifestacijama u Santa Suzani u Španiji i Japanu Magdalena je zablistala u pravom smislu te riječi, iako je tokom kratke karijere osvajala veliki broj odličja.

„Relativno kasno sam počela profesionalno da se bavim veoma zahtjevnim sportom. Nepune tri godine sam aktivna, ali definitivno 2024. godina je bila moja godina. Da budem iskrena, što se konkretno tiče SP u Japanu, očekivala sam najviše postolje. Forma je bila za dvije klase možda bolja od evropske u Santa Suzani, gdje sam takođe bila zlatna.”

Ženski bodibilding je u neku ruku zahtjevniji od muškog, iz prostog razloga što takmičarke pored figure i linije moraju ništa manje da povedu računa i o onim „nesportskim” detaljima, frizuri, šminki, bikiniju, štikli …

„Ne postoji segment koji nije bitan, od samog pozinga, od boje, odnosno koliko je kvalitetno nanesena, koja je jačina same boje, izbor boje bikina, šminka, frizura, sve to igra ulogu, posebno u momentima, recimo, kad su nijanse u formama takmičarki zanemarljive. Kada je približan kvalitet djevojaka onda prosto u tim situacijama odlučuje nečija šminka ili frizura, tako da i taj segment ima priličnog uticaja, iako djeluje da možda i nije toliko bitno.

O njenim rezultatima govore i brojna priznanja. Bukvalno su stizala jedno za drugim krajem prošle godine. Poslije Španije i Santa Suzane, te Tokija, došle su specijalne nagrade od Sekretarijata za sport i mlade Opštine Bar, kao i Bodybuilding fitness i crossfit, saveza Crne Gore.

„Drago mi je da smo poslije tolikog truda i rada uspjeli da obradujemo svoje najbliže, ali i cjelokupnu javnost. Moram priznati da sam u sve ovo ušla po nagovoru braće Marka i Đorđa, jer sam se više do tog trenutka rekreativno bavila i posjećivala teretane. Naravno, selektor Srđan Vukićević mi je davao vjetar u leđa i krenulo se sa ozbiljnim radom uz ličnog trenera Vladicu Ivanovića.

Magdalena žali što nije još značajnije interesovanje sugrađanki za ovaj sport. Kaže da u suštini, 90 odsto mladih ljudi kad dođu misle da sve može preko noći i tu je ono obavezno pitanje: što ja imam od toga.

„To je sve dug proces, sport je prosto ljubav, a mislim da ono što kreće iz ljubavi ne treba da prati ta materijalna strana, jer onda to nije ljubav, tako da ovo definitivno nije sport od kojeg može da se zaradi. Ali jeste nešto gdje vi jačate sebe, svoj karakter, svoje tijelo, ulažete u svoje zdravlje. Ima nekih takmičara koji, možda, idu ekstremno s nekim stvarima, ali prosto ovo je u suštini jedan jako zdrav sport.”

Naša sagovornica se prisjeća profi početaka kada je umalo odustala, ali se ne kaje što je krenula ovim putem.

„Počeci su bili veoma teški. Kad sam ušla u sve to, odnosno poslije prve sezone sam pomislila nikad više. Sve je bilo veoma naporno, ali se upornost na kraju isplatila. Vjerujte, prosto ne umijem to da objasnim. Jednostavno to morate da doživite. Podrška porodice uvijek je bila presudna. Poruka mojim sugrađanima i sugrađankama bi bila da u principu nije bitno koji će to sport da bude, bitno je da uživate i razvijate zdrav duh”, kazala nam je popularna Megzilla.

The post Svjetska a naša: bodibilderka Magdalena Radonjić first appeared on BARinfo.

Ljiljana i Borislav Vučević, ponosni roditelji NBA zvijezde i centra Čikago Bulsa, čiji je nedavni tripl-dabl protiv Detroita, šesti po redu, još jednom potvrdio njegovu blistavu sportsku karijeru, ostali su vjerni jednostavnom i skromnom načinu života. Iako su i tokom ličnih karijera imali priliku da biraju bilo koje mjesto na svijetu za dom, vratili su se u Crnu Goru i ostali u svom porodičnom gnijezdu.

Sportska javnost dobro poznaje Nikolu, ali i njegovog oca Bora, bivšeg jugoslovenskog košarkaša koji je devet sezona igrao za „Bosnu“ sa kojom je bio prvak Evrope, i dva puta prvak Jugoslavije.

Ipak, ona koja je kroz sve te godine njihovih uspješnih sportskih karijera, ostajala u sjenci, a bila i ostala stožer i srce porodice, jeste Ljiljana Vučević – supruga, majka, baka – tihi oslonac svima oko sebe.

Njena priča počinje u Sarajevu, gdje je rođena kao Ljiljana Kubura. U rodnom gradu završila je fakultet, a ljubav prema košarci dovela je do susreta sa Borom, tada igračem Bosne, dok je ona igrala za Željezničar. Vjenčali su se 1983. godine, a kćerku Biljanu dobili 1985.

Borov sportski put ih je potom odveo u Švajcarsku, gdje se rodio Nikola. Više od deceniju su, zatim, živjeli u Belgiji. Kada je Boro završio karijeru, vratili su se u Bar. Iako su željeli da život nastave između Crne Gore i Bosne, ratne okolnosti su promijenile planove, ali ne i sjećanja koja Ljiljana s posebnom emocijom čuva u srcu.

„Sarajevo mi je dalo sve – porodicu, prijatelje, najljepše uspomene. Bio je to grad mladosti, grad u kojem nije bilo podjela. Danas je, nažalost, drugačije. Nedostaje mi taj duh zajedništva i ljudi koje pamtim iz tog perioda”, kaže Ljiljana s nostalgijom.

Kao supruga i majka sportista prošla je kroz mnoge izazove. Pratila ih je i bila im podrška u svakom trenutku, odričući se profesionalne karijere kako bi porodici pružila stabilnost. Svjesno je preuzela ulogu stuba familije, donoseći odluku koja nije bila laka, ali zbog koje nikada nije zažalila.

„Nije jednostavno stalno boraviti u kući, ali znala sam da je to najbolji izbor za našu porodicu. Bila sam tu za Nikolu, Biljanu i Bora u svakom trenutku. Bilo je teških, ali i puno radosnih trenutaka. Posebne emocije bile su 2011. godine, kada je Nikolu na NBA draftu kao 16. pika izabrala ‘Filadelfija’. Svi smo tada bili u Njujorku – Biljana, Boro, njegov brat Savo i ja. Taj spektakl i osjećaj nikada neću zaboraviti. I sada se naježim kada se toga sjetim. To iščekivanje i radost kada se njegovo ime pojavilo, ime moga sina, u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, nešto je neprocjenjivo“, priča Ljilja.

Nakon povratka u Crnu Goru, porodica je, s ljubavlju, izgradila dom u Zupcima, uredila imanje sa sedamdesetak stabala maslina i stvorila pravu malu oazu mira. Svakog ljeta kuća se ispuni radošću kad se okupe svi – kćerka Biljana, sin Nikola sa suprugom Nikoletom i njihovim sinovima Filipom, Matijom i Lazarom. Pogled sa porodičnog imanja pruža se na more s jedne strane, a na veličanstvene vrhove Sutormana i Lisinja s druge. To je slika sreće koju je Ljiljana, tiha heroina ove priče, s ljubavlju stvarala godinama.

Njeno ime nije ispisano zlatnim slovima u istoriji sporta, ali je duboko utkano u sve uspjehe porodice Vučević, jer je ljubav, odricanje i snaga ove stasite, otmene, a tihe dame bila i ostala nevidljivi temelj svih njenih pobjeda.

The post Ljiljana Vučević, majka šampiona first appeared on BARinfo.

Ne zna se koja je to dobra vila šapnula Petrašinu Kasalici, ondašnjem svemoćnom direktoru Luke Bar, da osnuje ženski odbojkaški klub ili je to bio neki promućurni savjetnik ili je, jednostavno, sam došao na tu ideju, tek, u vrijeme kada su umjesto razuma u rasparčanoj, bivšoj Jugoslaviji govorili topovi, kad mnogima nije bilo ni do čega a kamoli do sporta, 1992. godine, formiran je ŽOK „Luka Bar“. Već iduće godine otišlo se korak dalje: organizovan je prvi međunarodni turnir u ženskoj odbojci „Luka Bar 93“. Ostalo je zapisano da su ekipe na tom prvom turniru bile podijeljene u „A“ i „B“ grupu. U „A“ grupi prvo mjesto osvojilo je Jedinstvo Kuridža iz Užica, drugi je bio Aris iz Soluna, a treći Banatul iz rumunskog Lugoša. U „B“ grupi, pretposljednje, četvrto mjesto, zauzela je nejaka Luka Bar. Jeste, tada je bila nejaka, ali samo četiri godina kasnije bila je već moćna. Te, 1997. godine, „Luka Bar“ je bila najuspješniji klub u svim saveznim takmičenjima. Popularne „barske sirene“, kako ih je nazvao ovdašnji pjesnik Rajko Joličić, u Prvoj „B“ ligi, četiri kola prije kraja obezbijedile su plasman u Prvu „A“ ligu, pošto su u 16 kola ostvarile svih 16 pobjeda, uz set razliku 48:2! Do kraja su nanizale i preostale četiri pobjede i sezonu završile sa impresivnim set količnikom, 60:5. Šef stručnog štaba bio je Žarko Stajović, a trener Vladimir Milačić. Oni su na parket obično izvodili šestorku: Tatjana Bunak, Ilona Marljukić, Marija Carenko, Slavica Čvoro, Jelena Rajković i Nada Šestović. Jugoslovenska reprezentativka, naturalizovana Ukrajinka, Tanja Bunak, te godine je proglašena za najbolju sportistkinju Bara, u oštroj konkurenciji košarkaša i rukometaša. 

U debitantskoj sezoni u elitnom rangu 1997/1998. „Luka Bar“ je osvojila četvrto mjesto i obezbijedila plasman u Kup CEV. Bio je to prvi izlazak barskih odbojkašica u Evropu. U nezavisnoj Crnoj Gori, „sirene“ su osvojile 12 titula prvaka države i sedam puta su podigle pehar namijenjen pobjedniku kupa.

Sve vrijeme bilo je uspona i padova, ali lijepa priča koja se zove barska ženska odbojka, zahvaljujući Luci Bar, traje. I nema izgleda da bude prekinuta, niti o tome bilo ko razmišlja.

The post Kad se vrijeme mjerilo po Luci Bar first appeared on BARinfo.

„Mi smo se primarno opredijelile za Crveni krst iz više razloga. Smatrale smo da je to najbolja opcija, prvenstveno, jer je humanitarna organizacija, a zatim nepristrasna, apolitična, što je nama, kao mladim osobama, u ambijentu u kojem živimo, bilo posebno značajno. Moram priznati da mi nisu bili poznati svi aspekti humanosti i aktivnosti Crvenog krsta. Kada sam počela da radim, shvatila sam koliko je široko polje njegovog djelovanja, a neke od tih aktivnosti osvojile su moje srce zauvijek. Prvi kontakt je bio zbunjujući, ali i veoma lijep, jer smo naišle na dobar prijem i divan kolektiv. Atmosfera je bila radna, ali istovremeno, i veoma opuštajuća”, kazala je Andrea.

Psihosocijalna podrška je temeljna osnova u radu Crvenog krsta, kada je riječ i o terenskom radu, radionicama ili bilo kojoj drugoj aktivnosti.

„Za mene je, kao psihološkinju, ali i kao osobu, najvažniji bio kontakt sa brojnim ljudima, kojima je zajednička teška životna priča, na jedan ili drugi način. Zadivljujuće je povjerenje koje oni imaju u nas, i njihova spremnost da podijele razne, vrlo tužne životne priče. Kroz radionice, koje sam osmišljavala i vodila, u stalnom sam kontaktu sa korisnicima.

Dragocjeno je to iskustvo, a izdvojila bih, uz stare, i program djelovanja u nesrećama, kada Crveni krst ima veoma značajnu ulogu, ali ne može sam, treba da se uključi cijela zajednica i volonteri. Crveni krst je u tome stožer, okuplja nas, umrežava i svi postajemo jedno, što je važno kada se suočimo sa nesrećama razne vrste, i kada je građanima nasušno potrebna pomoć”, kazala je Andrea, koja je naglasila da su joj životne priče i sudbine korisnika bile dragocjene i u smislu učenja važnih životnih lekcija.

„Mi smo tu da pružimo podršku u tim teškim situacijama, ali istovremeno učimo puno od ljudi koji nose teško breme – kako se bore, kako prevazilaze nesrećne i tužne momente u životu, i svi su oni, na neki način, heroji ovog doba i vremena. Nisu samo materijalno ugroženi, nažalost, većina su teško bolesni, ostavljeni i mnogo, mnogo usamljeni”, podvukla je Andrea.

Najveći utisak na Milicu, takođe, ostavljaju susreti i druženja sa starim i nemoćnim, a prije svega, usamljenim ljudima.

„Za mene je bilo posebno dirljivo to kada sam shvatila da tim starijim ljudima više znači naša posjeta, druženje i razgovor od, recimo hrane ili materijalne pomoći, koju im, takođe, pruža CK. Razgovor je, zaista, za njih lijek. Shvatila sam tada u punom i pravom smislu, da Crveni krst koji se bazira na humanim i ljudskim vrijednostima, i mi koji radimo u njemu, predstavljamo svijetlo na kraju tunela u životima tih ljudi.

Zadivljujuće je i to što oni imaju toliko povjerenja i u zaposlene i u volontere, i što im se toliko raduju. Zahvaljujući tome, imamo utisak da ulazimo u sopstvenu kuću, a oni osjete da im nosimo iskrene emocije i srce puno ljubavi”, istakla je Milica, koja je navela da je poslije svake takve posjete bila puna utisaka i sjećanja koja će ponijeti za cijeli život.

Iako su pred Andreom i Milicom drugi izazovi i planovi za daljim obrazovanjem i usavršavanjem, žele da trajno ostanu vezane za Crveni krst i da pomažu, prije svega starima i nemoćnima.

„Nekako sam u potpunosti srasla sa Crvenim krstom, i želim da ostanem ili kao volonter ili na neki drugi način angažovana, jer nas sve te aktivnosti i zaposleni u ovoj humanitarnoj organizaciji, mijenjaju kao ljude, na pozitivan način. Nadam se da će što više srednjoškolaca i studenata odlučiti da se pridruže CK-u zbog razvijanja, između ostalog, i te humane crte ličnosti. Nemamo je svi, štaviše, to je danas rijetkost, zato je moramo razvijati”, poručila je Andrea.

I Milica je istakla da joj je rad u Crvenom krstu pružio priliku da raste kao stručnjak, a prvenstveno kao čovjek.

„Crveni krst će, bez obzira što ću raditi u budućnosti, ostati jedna nit koja će prožimati cijeli moj životni put. On će biti ogledalo u kojem ću se stalno ogledati i tražiti dobro, jer samo dobra i humana djela donose istinsku sreću. Pozivam mlade ljude da se oprobaju u ovome i promijene sebe na najbolji mogući način. Za sebe mogu reći da ću uvijek ostati sa zadovoljstvom dio ove priče”, kazala je Milica.

Kao što nekad, neko mudar reče: „Ako u život starih ne možemo donijeti proljeće, učinimo da im poslednji dani i godine liče na zalazak sunca.”

To i takvo sunce u njihove usamljeničke živote donose Andrea i Milica, kao i drugi mladi ljudi poput njih.

The post Razgovor kao lijek first appeared on BARinfo.

„Rade Sava Mićković je imao tri kćerke. One nijesu imale brata, ali su mog pokojnog brata i mene smatrale kao rođenu braću. Ovo što ću da kažem, što znam iz priče, isto su čuli najmlađa Radova ćerka, kao i unuk Beća Metovića, koji je živio u Menke. Zvali su ga Bećo Livar, jer potiču iz sela Livari. Mi smo praktično prve komšije. Imali su kuću i imovinu koju su obrađivali i držali stoku“, započinje priču Andrija.

„Mogu da pretpostavim da je bila 1916. godina. Došao je Bećo predveče da namiri stoku. Kad je stigao na Mirovicu, naišao je na ženu sa dvoje maloljetne djece, koja je vodila kravu pokrivenu jorganom i nosila jednu kantu u rukama. Pitao je: ‘Jadna ženo, znaš li đe ćeš?’ Odgovorila je da ne zna, a Bećo je pozvao da pođe za njim, do kuće gdje je držao stoku, smjestio je, i tu su oni živjeli nekoliko godina. Dvije godine kasnije, Mitra je oboljela od španske groznice i krenula je da izvrši samoubistvo. Stavila je bila konop na jednu krušku ispred kuće i namakla sebi omču oko vrata, da skrati muke. Naišla je Bećova žena i spasila je, skinula je sa konopa. Njeno starije dijete od 12-13 godina već je bilo dato jednoj porodici, da ga drži, praktično, da joj olakšaju. Ne znam do koje godine su tu živjeli, poslije su prešli u kuću Stanišića, koja je isto blizu, jer je već bio stasao stariji sin, koji je radio na temeljima Biskupade kao maloljetnik. Oženio se Milicom Čarapić iz Dobre Vode. Negdje tridesetih godina kupio je plac gdje su moji bili, u Tombi, počeo je da gradi kuću i formirao porodicu. Imao je tri ćerke, najstarija i najmlađa su umrle, srednja, koja je 1934. godište je živa. Živi u Ulcinju“, objašnjava naš sagovornik.

Dodaje da se Mitre sjeća, umrla je 1957. godine, u 85. godini života.

„Oni su iz Kuča. Kralj Nikola je mobilisao Kuče za odbranu od Austrougara. Tada je poginuo njen muž. Nije imala uslova da živi tamo i preko njenog brata od ujaka, koji se prezivao Đerković, uspjela je na Virpazaru da prođe austrijsku kontrolu i da se obre na Mirovici i to sa dvoje male djece. Na Mirovici, kod Stare masline“, prisjeća se on.

„Stigao sam do poznih godina i često razmišljam o tom gestu, nije se pitalo ni ko je, ni što je, ni zašto, no je li nevolja“, podsjeća Stanković, koji je  želio da ovaj ljudski gest njegovih komšija ostane zapamćen.

The post Bećov ljudski gest first appeared on BARinfo.

Hamza je iz Niša, gdje je radio u poslastičarnici svog strica, došao u Bar 2007. godine. I njegov djed, otac i drugi stričevi bavili su se ovim ugostiteljskim poslom. Osim u Nišu, porodica je imala lokale i u Vranju, u kojem je odrastao.

„Prije 18 godina, kada sam došao u Bar, prvo sam radio, kratko, građevinske poslove, onda ovaj svoj zanat, sezonski, u Sutomoru, a 2010. skrasio sam se u Ulici Mila Boškovića. Ne bih Bar promijenio ni za jedan drugi grad, toliko sam ovdje lijepo prihvaćen, uostalom kao i čitava moja porodica.“

Hamza sa svojom suprugom Agnezom (47) ima sedmoro djece. U Dragašu su se rodile Adelisa i Ajla, u Nišu Adela, a u Baru bliznakinje Ina i Sena, najmlađa kćerka Bina (ime je dobila po babi) i sin Kan koji jedini ide u vrtić. Tri „Baranke“ idu u osnovnu školu, a tri starije kćerke rade sa ocem i uporedo uče zanat.

Njih tri su zaštitni znak poslastičarnice i buregdžinice „Mornar Rex“. Vrijedne, uvijek nasmijane, uslužne, spremne da priskoče i pomognu svakom ko je u blizini njihove radnje, i komšijama i mušterijama i slučajnim prolaznicima.

„Stvarno su dobre. Najvažnije je da su vaspitane i da znaju šta je red i poštovanje prema starijima. Nama dobro ide posao jer je ovo porodični biznis u kojem ne smije da bude kiksa. I nema ga“, veli Hamza.

Na pitanje u čemu je tajna dobrog bureka, za koji i neke Sarajlije kažu da bolji nego u njihovom gradu na Miljacki („ovdje je burek lagan, tanji, tamo je debeo kao pita“), Hamza skromno odgovara:

„Najbitnija je smjesa, dobre ruke i ljubav prema ovom poslu! Samo tijesto pravimo mašinski, sve ostalo ručno: od razvlačenja kora do fila.“

U njegovoj buregdžijsko-poslastičarkoj radnji može da se dobije burek sa sirom, s mesom, spanaćem i krompirom, kao i tulumbe, baklave i urmašice. Od svega, najbolje prolazi burek sa mesom.

Mušterije mogu da naruče i mantije, koje prave Hamzina tri brata, čiji je lokal u Makedonskom naselju. Braća se ispomažu kad zatreba.

Na startu bila su mu prioritet djeca iz obližnje škole („kako se prema njima postaviš, tako ti uzvraćaju“), sad dolaze mušterije iz svih djelova grada. Nikad nije  želio da se reklamira njegova radnja, jer ističe da je kvalitet njegova najbolja reklama, po sistemu „od uva do uva“.   

The post Buregdžija Hamza Kibres: Tajna je u smjesi first appeared on BARinfo.

Đeda po ocu nisam upoznala. Umro je kada je moj tata imao pet mjeseci, a stric pet godina. Preminuo je od sepse koju je izazvalo puknuće slijepog crijeva, pogrešno liječen, u jeku epidemije trbušnog tifusa. Poslednje riječi koje je iz kreveta barske bolnice, duboko svjestan da je kraj blizu, pod bolovima, a stamen i razuman, uputio mojoj babi: „Mare, idi doma i pazi nam tu đecu“, odredile su njen život. Imao je 33 godine, a baba Marija 24. Umrla je kada je imala 83. I sve to vrijeme ih je pazila. Moj otac, inače nesklon romantizovanju, mnogo puta je sestrama i meni pričao da je brat blizanac đeda Vojina, Milo, samotnjak, prgavac i „težina od čovjeka“ koji je živio i skoro pa i umro sam, u rijetkim trenucima kada je verbalizovao osjećanja, mutnih očiju znao reći „ma, samo me pustite, ja sam umro onog dana kada mi je umro brat moj“.

Sve sam to doživljavala kao priču, iako tužnu, lijepu i pomalo arhaičnu, koja bi me uvijek preplavila tugom, dok nisam upoznala Predraga Peraka. I u dugom, iskrenom razgovoru poslušala njegovu priču i, uglavnom, ćutala. Jer, se na Peđinu storiju nema šta dodati. Niti mudro reći. I Peđin brat blizanac, Željko je imao 33 godine kada je te 2018. umro. Ostavio je za sobom suprugu Anu i malenog sina Kristijana. Ana je tragično izgubila život kada je Kiki imao svega dvije godine i 11 mjeseci. Dječak od nepune tri godine, kod koga su se već tada primjećivale razvojne poteškoće (nije žvakao, pričao, niti se odazivao) je ostao bez oba roditelja. Snažan zagrljaj i još snažnija volja i odluka Kikijevog strica Peđe da dječačiću pruži dom, ljubav i šansu da izazovna i teška bitka bude sa što manje boli, ožiljaka i posljedica, dovela je do toga da je nježni, vižljasti plavušan danas nasmijano dijete živih očiju boje lješnika, brižno njegovano.

Teško je bilo na dnevnom nivou organizovati život sa djetetom iz spektra. Osim bola zbog gubitka, trebalo je sve prilagoditi i zakonskim normativima. Da muka bude veća, počela je epidemija koronavirusa. Kristijan je nekoliko dana nakon smrti majke boravio u kući dr Elene Bulatović, načelnice Pedijatrije u Opštoj bolnici Bar.

Ubrzo nakon toga, preuzima ga stric Peđa. Prvim tretmanima podvrgnut je u Domu zdravlja Bar, a nakon toga na Institutu „Đorđe Kostić“ u Beogradu, gdje su boravili oko godinu i po. Dva musketara, često nesnađena. U tom periodu proveli su tri mjeseca i u Nišu. Tretmani su dali ohrabrujuće rezultate. Počeo je Kiki da bolje razumije, potom je progovorio, a danas, uz podršku personalnog asistenta pohađa OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ i prilično je funkcionalan.

U pokušaju da pozitivne prakse iz Srbije primjeni i modifikuje i u Baru i Crnoj Gori, Peđa osniva NVO „Plava planeta“ koja za primarni cilj ima pomaganje djeci sa razvojnim smetnjama, uz nadu da će poseban zamajac ka njihovoj srećnoj i što funkcionalnijoj budućnosti i osamostaljivanju, dati i dugoočekivani Centar za djecu sa posebnim potrebama u Baru čija izgradnja je u toku. U međuvremenu, veliku podršku ima u supruzi Mireli, babici u barskoj bolnici, koju je upoznao i vrlo brzo zavolio, osam mjeseci nakon što je preuzeo brigu o Kikiju. Kreće tada njihova emotivna, ali i neizvijesnošću ispunjena priča.Mirela je tokom godina brige o Kristijanu postala osoba koja mu je važna, koju voli i sluša. Iz velike ljubavi Peđa i Mirela su prije osam mjeseci dobili sina Luku. Kiki voli svog brata, pod budnim okom roditelja provodi mnogo vremena sa njim u druženju i igri. Naučili su ga da bude nježan i pažljiv. Ova kompaktna porodica, čija je prošlost bila podvrgnuta velikim, mučnim, teškim testovima, danas vjeruje u lijepe dane. Ne žele sažaljenje, već isključivo empatiju i razumijevanje. Poručuju da, iako drugačija, djeca sa razvojnim smetnjama, kao i sva ostala, imaju prava i želje.

Kristijan Perak voli Peđu, Mirelu i Luku. Voli da ide u školu. Voli da se igra figurama dinosaurusa. Voli da pjeva i odlično prati ritam. Njegovi staratelji se nadaju da će za njega, od sljedeće školske godine, vrata otvoriti i Muzička škola u Baru.

Braća imaju posebnu, cjeloživotnu povezanost. Kod blizanaca je ona još jača. Iako nikada nije prebolio gubitak brata, Predrag Perak tugu liječi gledajući kako njegov sin raste, napreduje, a snagu hrani osmjehom u Kristijanovim očima. To je misija koju je odabrao. Drugačije, kaže, ne bi mogao. Moji otac i stric su imali svoju stamenu Mariju, oganj od žene, a „laku na suze“. Kikiju je život u surovoj diobi karata dodijelio Peđu. Da ga stric nije prigrlio, teško je i pretpostaviti kako bi dječak sa dijagnozom autizam koračao ovim i ovakvim svijetom.

The post Peđa i Kiki – kako se iz tragedija rodila ljubav za čitav život first appeared on BARinfo.

Rođena je kao Darinka Bečanović 1909. godine u Spužu. Otac je rano umro, a majka nije radila, pa se borila da zaradi za sebe i porodicu. Počela je da šije na „singerici” i tako privređuje. Kao predstavnik mladih i instruktor veza na mašini, poslata je na skup u Zagreb 1934. godine.

Udala se 1937. godine za Viktora Keilja iz Prišiba (tadašnji SSSR, današnja Ukrajina), koji je iz matične zemlje izbjegao 1918. godine, a u Crnu Goru došao sredinom tridesetih godina XX vijeka.

Nakon Danilovgrada i Podgorice, u Bar su došli 1946. godine i nastanili se na Pristanu. On je dobio posao u Srezu, a ona je u radnji Zanatskog preduzeća iz Podgorice plela vijence za sahrane.

Kada je prvi put dala krv, 1952. godine, pomogla je ženi Meta Sinanovića, lučkog radnika.

„Poslije porođaja sa sestrom otišla sam u bolnicu, na kontrolu. Ljekare i sestre uhvatila je panika. Žure hodnicima barske bolnice i svi izgovaraju isto: ‘Nema krvi’… Prišla sam jednom od ljekara i ponudila mu da ja dam krv. On se nasmijao i otišao. Znao je da sam se nedavno porodila. Ali, šest mjeseci kasnije, dok sam s djecom bila na plaži, stigoše ambulantna kola da me potraže. Ljekar se sjetio moje ponude. Opet im je zatrebala krv i ja sam pošla. Dala sam pola litra krvi. Bila je to žena lučkog radnika Meta Sinanovića, čiji je život moja krv spasla. Poslije toga su se naše porodice okumile”, govorila je poznatom barskom novinaru Bošku Miloševiću, koji je 1974. pedantno dokumentovao da je Darinka, zahvaljujući „čudnom izvoru u grudima”, do tada dala 171 bocu krvi.

Dara je pomagala prijateljima u nevolji, ali najčešće onima o kojima nije znala apsolutno ništa. Davala je krv kad god bi je zvali, nekada u hitnim slučajevima i direktno pacijentu „iz ruke u ruku”, metodom koja se odavno ne praktikuje iz zdravstvenih razloga.

„Dovoljno je bilo da na bolnički operacioni sto dospe teški bolesnik, da u bolnici nestane rezerva krvi, pa da kola hitne pomoći polete njenoj kući. Spremno je ostavljala posao, odlazila, davala nikada manje od 350 grama krvi i kao da se ništa nije događalo – vraćala se svojoj kući. Kao jedino zadovoljstvo i nagrada ostajali su joj spašeni životi i sve duži spisak u koji su oni ubeležavani, zatim zahvalnost onih koje je otrgla od smrti, pretačući samo direktno preko 50 puta krv iz svojih u njihove vene”, pisala je o Dari „Ilustrovana politika” još 1966. godine.

List dalje navodi da Dari nije bilo bitno ko je koje nacije ili vjere, pa je „krojač iz Srbije Milentije Ilić vraćen iz mrtvih nakon što mu je perforirao čir na želucu” i do kraja života nazivao Daru sestrom… Pominju spašavanje Sava Vučkovića, „malog Pavla” iz Šestana, mladu sugrađanku iz Starog Bara za koju je krv dala dva puta po 350 grama, Ivicu Dalmatinca koga je u Luci prignječila presa, pa Bajrama Zećirija, Danicu Mirović, Bubu Vukčević, Vida Šabana… kao i to da je dala krv za sugrađanku Dragicu Aleksić samo mjesec dana nakon što je to uradila za komšinicu Branku Berginc, ali je pazila da ne bude isti transfuziolog kako je ne bi vratili, a usput je i „izgubila” svoju knjižicu.

„Prije svega željela sam da pomognem. Znala sam da možda baš ta flašica moje krvi nekome spasava život. Imala sam sreću što sam uvijek bila zdrava, pa sam u svako doba mogla dati krv. Sedmoro djece sam izrodila, imala i dosta teških dana, ali kad god je trebalo, dala sam krv. Čak i onda kada to nijesam smjela, u intervalu manjem od dozvoljenog za naredno davanje”, govorila je Dara Keilj u intervjuu „Barskim novinama”, 1981. godine, kada su novinari zabilježili da je „za pune tri decenije dala 182 boce krvi”.

Barani su smatrali da je Darina krv „specijalna” i da pomaže bolje od drugih. Često su tražili da plate i da se oduže, a ona se na to jako ljutila. Čak i kad doma nije bilo previše hrane za devetočlanu porodicu, nije htjela ni da pomisli na to.

Dvaput je skoro umrla, jer je vazduh ušao u venu prilikom nestručno izvedene transfuzije. Dobro su je poznavali u bolnicama u tadašnjem Titogradu, Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru…

Po podacima porodice koja je vodila evidenciju, krv je dala do kraja života gotovo 200 puta. Posljednji put svome unuku, iako su to doktori jedva prihvatili, pošto je bila u godinama kad se to ne preporučuje.

Za izvanredno zalaganje i postignute uspjehe u radu na ostvarivanju ciljeva i zadataka Crvenog krsta Jugoslavije, ova humanitarna organizacija dodijelila joj je dvije plakete i dvije medalje – zlatnu i srebrnu.

Da bi dodatno zaradila, Dara Keilj se bavila i ručnim radom – heklala, šila i svoje proizvode prodavala; na opštinskoj prodajnoj izložbi početkom osamdesetih dobila je i nagradu za vez. Uz to je pravila i lijek za kurje oči, što je znanje koje je naslijedila od majke i prenijela na sina Bora. To nije naplaćivala. Lijek je.

Muž Viktor je umro 1967. godine. Dara je 1980. otišla u Ukrajinu i donijela zemlju kako bi posula po njegovom grobu.

Umrla je 31. januara 1995. godine i sahranjena na Gvozden brijegu. Ispratio ju je veliki broj građana Bara, ali i bleh-muzika, što je čast koja se ukazivala uglednim sugrađanima.

The post Čudan izvor u grudima Dare Keilj first appeared on BARinfo.